Zoran FerićJedna od relativno čestih ljudskih maštarija jest i ona o vlastitom sprovodu. Kad smo bili klinci, ili barem relativno mladi, često smo spominjali koko bi bilo fora biti prisutan na vlastitom sprovodu i vidjeti tko uistinu žali, tko se samo pravi, a tko otvoreno likuje ili stvara sprdnju. Tko plače, a tko prdi i pljuje dok se lijes spušta u zemlju a usamljeni trubač svira "Tišinu" ili pleh glazba puše i udara "Za svaku tvoju reč". S godinama, kako vrijeme prolazi, mi prijatelji iz mladosti sve rjeđe pričamo o tome i nekako slutim da ćemo, što smo stariji, smrt smatrati sve ozbiljnijom činjenicom.

Više nam i neće biti toliko važno tko nas voli, a tko se samo pravi, jer zamišljanje vlastitog sprovoda je zapravo snažna potreba za ljubavlju. Danas, kad smo četrdesetogodišnjaci i kad nema više one pubertetske zabrinutosti za vlastitu popularnost, pa ni snažne mladenačke potrebe da se bude bezrezervno voljen od svih i svakakvih, na odlazak iz ove doline suza ne gledamo više toliko iz perspektive drugih, nego iz svoje vlastite. Pitamo se kuda idemo, jesmo li bili zadovoljni svojim životom, a oni koji imaju djecu zabrinuti su što će biti poslije s njihovim potomstvom pa i ne stignu misliti na sebe. Profesorici Sanji Bartulović iz Srednje industrijske škole u Splitu uistinu se i dogodilo nešto takvo. Nije, doduše, živa prisustvovala svojemu pogrebu, nego nečem sličnom: komemoraciji u razredu. Na ploči ju je dočekala osmrtnica s njenim imenom, a na klupi upaljena svijeća i fotografija s crnim florom.

Iako je doživjela šok, profesorica se odlično snašla i nastavila sat kao da se ništa nije dogodilo, a poslije je obavijestila policiju i ravnatelja. Ovaj bizarni postupak 3. E razreda spomenute škole mogao bi se možda shvatiti kao neukusna šala ili maligno produciranje učenika pa kao takav možda i ne bi trebao zaslužiti novinski naslov, da situacija u hrvatskome školstvu i odnos prema profesorima nije već više od desetak godina upravo katastrofalan. Učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama već se i predugo tretira kao neprijatelje, društveno subverzivne elemente ili zadnje jadnike. A najčešće i sve zajedno. I onda u svjetlu takvih odnosa i takvoga tretiranja struke ova splitska komemorativna epizoda postaje zapravo jasan simptome ne samo toga što o svojoj profesorici misli neki tamo E razred te konkretne škole, nego što o svojim profesorima, nažalost, misli dobar dio učenika većine škola u Hrvatskoj. Teško je to reći ovako javno, ali to da nas profesore mnoga djeca iskreno mrze naprosto je činjenica. Međutim, za takvo stanje stvari krivnju ne snose isključivo djeca, nego, usudio bih se reći, stalno i neprestano šikaniranje struke u posljednjih petnaestak i više godina.

Prva velika katastrofa koja nam se dogodila s tranzicijom i divljom privatizacijom svakako je činjenica da je znanje u društvu izgubilo svaki iole ozbiljniji status, a zamijenili su ga najbanalniji i najjeftiniji statusni simboli podivljaloga kapitalizma koji su u skoro svakom segmentu društvenoga života nametnuli svoja pravila. Uspjeh i bogaćenje preko noći te s tim povezani kič definitivno su izmijenili konfiguraciju naših vrijednosti, a status znanja spao je na svoju vulgarnopragmatičnu varijantu u TV kvizovima. A kad je znanje izgubilo status i društveno poštovanje, nisu ga mogli zadobiti ni oni koji ga prenose. Duboka i temeljita kriza školstva nadilazi pojedine ministre i vladajuće garniture u prosvjeti, nego se realizira u prvom redu kroz odnos roditelja i djece prema školi i prema znanju. Stječe se dojam da je škola danas u prvome redu nešto što se mora, nužno zlo koje moraš prebroditi da bi se maglo baviti zanimljivijim i profitabilnijim stvarima.

Zato i nije važno što će se u školi naučiti i hoće li se naučiti, nego kakve ocjene se donose kući. Ocjene su potrebne za upis na fakultet ili da bi se, recimo, završio treći razred strukovne škole i konačno počelo živjeti. To u društvu generira jednu prilično opasnu stvar: opću krizu profesionalizma u mnogim strukama. Škola je, dakle, nužno zlo, profesori neprijatelji, a matura formalnost. U takvoj klimi najlošije prolaze oni koji stvarno žele nešto naučiti i, naravno, oni prosvjetni radnici koji svoj posao shvaćaju ozbiljno. Njima se događa da ih lupaju metalnim šipkama, da ih mlate šakama i da u njih pucaju ili im prijete smrću. A mogu dočekati i da živi prisustvuju vlastitoj komemoraciji kao profesorica Bartulović. To su sve drastični primjeri, reći će netko, ne radi se o pravilu. Možda. Međutim, upravo su ovako česti drastični primjeri pokazatelj da s čitavim sustavom nešto ne valja. Osim opće krize znanja na ovakvu situaciju utjecale su i neke konkretnije stvari. Primjerice, stječe se dojam da Ministarstvo prosvjete još od vremena ministrica Girardi-Jurkić i Ljilje Vokić permanentno podilazi roditeljima koji se žale na školu i pojedine profesore.

Ispravljale su se negativne ocjene po duhu svetome, na svaki način štitilo se problematične učenike na štetu onih dobrih i marljivih, ozbiljnije pedagoške mjere kao što je, primjerice, isključenje iz škole gotovo je nemoguće provesti. Time smo postigli da su nam škole za dobru i marljivu djecu pakao, a za nasilnike raj zemaljski u kojemu ih se drži kao malo vode na dlanu. Inzistira se na pravima djece i njihovoj posvemašnjoj zaštiti, ali se premalo vodi računa o njihovim obvezama i zaštiti od njih koja je, kako vidimo, sve potrebnija. Sedamnaestogodišnjaci pred maturu su osobe koje itekako mogu lučiti dobro od lošega i uskoro će biti punoljetni. Ako im dajemo pravo glasa i pravo da voze automobile, trebali bismo im dati do znanja da moraju i snositi odgovornost za svoje postupke. Pri tome nipošto ne mislim da se o problematičnoj djeci ne treba brinuti, ili da ih ne treba štititi. Međutim, prvo treba zaštititi druge od njih, i profesore i školske kolege, a onda njih same od drugih, a često i od njih samih. Statusu učitelja i profesora, dakako, kumuje i sramna potplaćenost u društvu koje sve otvorenije i bahatije cijeni isključivo novac. I na kraju, odgoj i učenje su dugotrajan proces u kojemu se ni napredak, a bome ni šteta ne vide odmah pa se i ne mogu upotrebljavati za dnevnopolitičke manipulacije. Možda baš u tome treba tražiti razlog zašto je školstvo svakoj vladi i svakom proračunu zadnja rupa na svirali. A kad treba s podacima o financiranju izaći u Europu, uvijek se može malo i frizirati. Komemoracija profesorici Sanji Bartulović u Splitu zapravo je komemoracija čitavom hrvatskom školskom sustavu. Trebali bismo biti slijepi da to ne vidimo i prilično neodgovorni i bahati da nešto kao društvo ne učinimo. Pogotovo vladajući.

>email to:Zoran Feric