Objavljeno u Nacionalu br. 543, 2006-04-10

Autor: Robert Bajruši

CRKVENI RADIKAL NA UDARU DESNICE

'Zahtijevam kaznu od crkve ako sam kriv'

Splitski svećenik don Ivan Grubišić za Nacional govori o tome kako se zbog kritiziranja povezanosti Katoličke crkve i vlasti u Hrvatskoj našao na udaru prijetnji smrću i teških kleveta

 Ovo je prvi intervju Ivana Grubišića u kojem opisuje napade koji se vode iz crkvenih krugova Ovo je prvi intervju Ivana Grubišića u kojem opisuje napade koji se vode iz crkvenih krugovaDon Ivan Grubišić već je godinama vodeći kritičar ponašanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Splitski svećenik i doktor sociologije u niz navrata je kritizirao bliskost crkvenog vrha i HDZ-a, sklonost bogaćenju i privilegijama i snažnu konzervativnu politiku. Ovakva stajališta nisu se svidjela vodstvu Katoličke crkve, no otvorenih sankcija nije bilo. Ali iza kulisa dešavale su se nevjerojatne situacije. Slobodna Dalmacija je nedavno objavila kako je Grubišić poslao na adrese 150 svećenika, pismo u kojem traži odgovor zašto ga se kažnjava i marginalizira unutar Crkve. Ovo je prvi puta da se neki svećenik u Hrvatskoj pobunio protiv svojih nadređenih i optužio ih za mobbing. Kao u filmskom scenariju, dio svećenika je javno govorio kako Grubišića treba ubiti, a pridružile su im se i časne sestre koje su djeci pričale da je on voditelj masonske lože u Londonu. Uz sve to se i razbolio, tako da je tek nedavno otpušten s liječenja. Ovo je njegov prvi intervju u kojem opisuje napade koji se vode iz crkvenih krugova.

NACIONAL: Nedavno je objavljeno da ste na 150 adresa, kolegama svećenicima splitske nadbiskupije, poslali pismo u kojem se žalite da vas se unutar Crkve kažnjava i marginalizira. O čemu se radi?

- Prije nego sam pošao u bolnicu na liječenje od 12. do 25. ožujka ove godine, poslao sam dotično pismo, isključivo kolegama svećenicima, kako bi ih izvijestio o dijelu onoga što mi se unutar Crkve događa. Stvar je u tome da nema nikakvog upravnog ili sudskog dokumenta za te kazne, odnosno sankcije kojima sam izložen. Smatrao sam da kolege imaju pravo na informaciju o onome što se događa u našim krugovima. Nisam imao namjeru da pismo ide u širu javnost. Nažalost, to se je dogodilo dok sam bio u bolnici. Ponovit ću da svojim pismom nisam ni najmanje želio utjecati, na njihove stavove o svemu tome, ali svećenici imaju pravo da misle svojom glavom. Osim toga, vrlo lukavo, širi se i određeno mišljenje, da me štiti nadbiskup Marin Barišić, što mu se iz nekih svećeničkih krugova zamjera. Indirektno sam i njega htio zaštiti jer, uvjeren sam, da se nadbiskupu ništa ne događa iza leđa i da on ima uvid u situaciju i da je drži pod kontrolom.

NACIONAL: U pismu iznosite i to da ste tražili da se protiv vas otvori crkvenu sudski postupak što je povijesni presedan?

- Da, upoznao sam svećenike s činjenicom da sam šest puta u zadnje dvije godine tražio da uprava Nadbiskupije provede upravni ili sudski postupak protiv mene i da me se sukladno crkvenim zakonima kazni ako za to postoje bilo kakvi razlozi. U Zakoniku kanonskog prava, kanon 1342. traži da se prije primjene svake kazne, kako upravne tako i sudske, obave prethodni postupci i da nitko nije podložan kazni, odnosno da se kazna ne može početi primjenjivati dok okrvljeni nije iskoristio pravo žalbe na vrhovnu crkvenu instancu. Moje su molbe odbijene, s obrazloženjem da nema nikakvih pisanih dokumenata koje mogu podastrijeti i potkrijepiti svoju zamolbu. Za mene je neshvatljivo da postoje brojne sankcije i totalna marginalizacija a da razloga za postupak zapravo nema. Naglašavam da ne bježim od određenih kazni, ako zato postoje razlozi i da se poštuje crkvene propise. Voluntarizam u ovakvim stvarima, posebno kad se radi o Crkvi, nikako nije način djelovanja. Ne želim ova događanja dovoditi u svezu ili uspoređivati s inkvizicijskim postupcima u srednjem vijeku, ali, inkvizicija je barem sačuvala formu, organizirala sudski postupak, a sada, ova mi se vremena čine, manje dobra nego ona olovna - srednjovjekovna, za koja se je Ivan Pavao II. kajao zbog onog što se u njima događalo. Nadam se da me se radi ove usporedbe neće krivo shvatiti.

NACIONAL: Napisali ste i da su vam pojedini svećenici prijetili smrću?

- Na žalost bilo je i toga, ali ne želim generalizirati i tvrditi da se radi o svim kolegama svećenicima. Radi se o nekolicini, kojima ne niječem pravo na drukčije mišljenje, ali smatram da su prešli granicu tolerancije, bratske ljubavi i svećeničkog zajedništava. Ima krasnih kolega koji u svemu ne dijele moje mišljenje, ali imaju i onu istančanu svećeničku notu prihvaćanja naših različitih društvenih vrednovanja i spremni su na razumijevanje i pomoć. Nekolicina drugih je iskazala svoju razinu i svoj duhovni domet, i tu se ništa ne može učiniti. Znam o kojim se osobama radi ali, s njihovim imenima, ne želim izlaziti u javnost. Isus bi im poručio:“Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“

NACIONAL: Druga optužba na vaš račun glasi da ste mason, a plasirana je, kako se priča, iz crkvenih krugova, pojedinih časnih sestara?

- Ta etiketa, kao i mnoge druge, lansirane su još prije osam godina u nekim, recimo, akademskim krugovima. Sasvim određena sestra katehistica, tako su mi rekli njeni učenici srednjoškolci, govorila je o meni pred dvije godine kao glavnom masonu u Hrvatskoj koji ima svoju ložu u Londonu i da me se moraju čuvati, ne slušati predavanja ili čitati knjige don Ivana Grubišića. Postoje časne sestre, kojima sam omogućio da dođu vrlo lako do veoma skupe vile u neposrednoj blizini župne crkve, ali već određeno vrijeme, osim sestre koja katehizira, ne dolaze na misu u župsku crkvu. Također od tih sestara potječe i priča da sam član Račanovih komunista. Jasno, to je samo jedna od brojnih etiketa, koje su bile prethodnica sankcijama. Ovo upućuje na određenu spregu političkih struktura i određenih ljudi iz Crkve, što nije dobro.

NACIONAL: O kojim se sankcijama radi?

- Radikalnije sankcije počele su 1999. godine. Ne bih nabrajao sve što se je događalo i što još uvijek traje, ali spomenuo bih neke indikativne mjere. Skinut sam s mjesta predavača na Hrvatskim studijima tako da je ukinut moj kolegij. Smijenjen sam s mjesta predavača na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Splitu u isto vrijeme (svibanj-lipanj 1999.) kao i s mjesta voditelja Centra Instituta Ivo Pilar u Splitu. Onemogućen mi je napredak u znanstvenom zvanju i moje se knjige ne mogu nabaviti bilo u crkvenim knjižarama ili knjižarama čiji se vlasnici ne žele zamjeriti Crkvi. Jasno da nigdje nema pisanog traga radi čega je to učinjeno i to u sprezi tadašnjeg političkog vrha i određenih crkvenih ljudi.

NACIONAL: Jeste li upozorili splitskog nadbiskupa Marina Barišića?

- Već sam rekao da je splitski nadbiskup u sve dobro upućen, sve ima pod kontrolom i ništa se ne događa njemu iza leđa. Možda se varam, jer eto nadbiskup Barišić je učinio zapaženu gestu kad me je osobno mijenjao u župi jedne nedjelje na dvije svete mise. Razgovarali jesmo, ali bojim se da je to bio razgovor gluhih telefona. Uza sve poteškoće koje imam ne daju mi niti pomoć u vođenju župe, prije su u župi uvijek radila dvojica svećenika.

NACIONAL: Zna li kardinal Josip Bozanić za vaše pismo?

- U Crkvi postoji hijerarhija i kardinal nema nikakve pravne ingerencije nad biskupom u drugoj biskupiji. Zna li kardinal Bozanić za pismo nije mi poznato, ali to ne mijenja ništa na stvari. Moj biskup je Marin Barišić i logično da pismo nisam slao izvan svoje biskupije, a ne znam koliko se proširilo u širu javnost.

NACIONAL: Je li bilo pritisaka da se prestanete baviti politikom?

- Ja se ne bavim politikom onako kako se to radi u Hrvatskoj. Ovdje se godinama vodi politikantstvo. Politika je sveta dužnost svakog građanina, to jest baviti se općim problemima i zalagati se za što brže i pravednije rješavanje tih problema. Problem je što je politika prepuštena kod nas politikantima koje zanimaju uglavnom samo osobni i stranački interesi. Žalosno je da u Hrvatskoj nemamo političara od formata koji bi se na taj način bavili politikom. Nisam političar nego svećenik i sociolog i kao takav vidim određene probleme koje drugi možda ne primjećuju i o njima govorim otvoreno i kritički.

NACIONAL: Je li vas podržao netko od 150 svećenika kojima ste pisali?

- Naravno. Dok sam ležao u bolnici, nazvalo me nekoliko svećenika, a par njih me i posjetilo. Vidio sam da žale zbog svega što proživljavam.

NACIONAL: A djeca viču za vama da ste partizanski pop?

- Ne viču, to su opet lansirali isti krugovi iz tzv. tajnih službi i nekih crkvenih ljudi. Od djece to nikada nisam doživio. No govori se čak od službenih osoba kako djelujem s liberalnih i lijevih pozicija. Da sam djelovao s desnih, čak ultra desnih opredjeljenja možda svega ovoga ne bi bilo. Mišljenja sam da u tom grmu leži istina o meni. Već godinama držim izuzetno posjećene tribine koje prenosi i županijska televizija. Kada građani ne bi dolazili, prestao bi ih voditi, ali već 13 godinu ljudi ih posjećuju. Isto kao što su u nekim krugovima moji stavovi optimalno prihvaćeni, tako u dijelu crkvenih krugova postoji zavist prema svemu što radim. Ja osobno nemam nikakve aspiracije, osim da djelujem kao čovjek i svećenik u duhu Evanđelja i smjernica II. Vatikanskog koncila.

NACIONAL: Činjenica je da se svojim kritikama na račun ponašanja Crkve, HDZ-a i nacionalizma, doimate poput stranog tijela u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?

- Kritičan sam i prema HDZ-u i prema SDP-u, koji je u odnosu na Crkvu nastavio provoditi istu politiku. Tražim samo da se Crkva vrati na poziciju autonomne i slobodne institucije bez sprege s bilo kojom stranačkom političkom opcijom. Isto tako da država sačuva svoju autonomiju od Crkve. Dakle slobodna i autonomna Crkva u slobodnoj i autonomnoj državi. Crkva treba biti vezana jedino uz svoju poruku i narod. To je moj stav i od njega se neću distancirati. Mislim da je to dobro i za Crkvu koja bi umjesto vezanja za određene političke strukture trebala jače surađivati i podržavati civilni sektor. Bilo bi bolje da svoj utjecaj u društvu postiže suradnjom s civilnim pokretima, a ne s političkim i državnim institucijama. Katolička crkva bi u tim okvirima trebala pronaći vlastiti položaj u građanskom društvu, ali se radije vode razgovori s političkim estblishmentom.

NACIONAL: Zvučite kao hrvatska verzija poznatog katoličkog disidenta Hansa Kunga?

- Daleko sam ja od Hansa Kunga, kako po teološkoj spremi, tako i po osobnom integritetu osobe. No, upravo ovih dana čitam njegovu knjigu "Promišljanja" i on je za mene toliko inspirativan da ću sljedećih nekoliko predavanja o Isusu održati nadahnut njegovim osobnim stavovima o Isusu.

NACIONAL: Čitav život ste posvetili Katoličkoj crkvi, a već godinama ste na suprotnoj strani od crkvenih vlasti. Jeste li se razočarali u instituciju kojoj ste posvetili život?

- Ovo me još nitko nije pitao. Nisam razočaran jer ako sam svojim stavovima djelovao na deset ljudi, mogu biti zadovoljan. Kada određeni ideali predstavljaju način života, tada ne možete biti razočarani. Ne želim se uspoređivati s Isusom, ali podsjećam da on nije bio razočaran kada je išao na križ. Ne patim od uspjeha i pokušavam slijediti one ljude kojima njihova stvarna ili pripisivana veličina nije ništa značila. Bili su zadovoljni da su ljudi. Veličina je kad si čovjek, a ne umišljen ili misliš da si veći od drugih. Neću tvrditi da uvijek uspijevam biti takav, ali barem se trudim.

NACIONAL: Prije nekoliko godina, stanje u državi za vrijeme Račanove vlade ste opisali izrekom "Lakše se diše, ali teže živi". Kako ocjenjujete situaciju sada kada zemlju vodi Ivo Sanader?

- Kao građaninu nikako mi u glavu ne idu neki statistički pokazatelji naše stvarnosti. Ne shvaćam kako u Hrvatskoj koja poput srednje velikog grada ima 4,5 milijuna stanovnika, teritorijalno smještena na takvim prirodnim resursima kakvih nigdje nema na svijetu, može biti 300.000 nezaposlenih i još 200.000 ljudi koji rade, ali ne dobivaju plaću, da smo dužni 36 milijardi dolara, unutarnji dug dosiže, tako govore i do sto milijardi kuna. Normalna osoba ovo ne može razumjeti. Uz to na vidiku nema izlaza za duže vrijeme iz ove situacije. Zato sam bio kritičan prema Račanovoj vladi, koja je bila vezana uz stalne opasnosti od puča sa strane političke desnice i nekih drugih snaga, pa se je ponašala kalkulantski. Nije ništa učinio i zato je morao otići. Mislim da isto čeka Sanadera koji je pokrenuo Hrvatsku, ali ne prema izlazu iz bespuća. Naša zemlja vrluda gore nego ikada, iako premijeru treba priznati da je učinio neke dobre stvari. Ali na području gospodarstva nema pomaka. Ovakvo stanje traje desetak godina i mladi ljudi nemaju perspektivu. Veliki trgovački lanci zarađuju golemo bogatstvo na jeftinoj radnoj snazi, iako se radi o gotovo robovlasničkom odnosu. Upitno je u kojoj mjeri plaćaju poreze, a način na koji zarađuju je neljudski. Žalostan sam kada vidim kako se sada prepucavaju Sanader i Račan i optužuju jedan drugoga da su „lijenčina“ odnosno „križar“. Opet se u narod puštaju ideologije, da imaju imalo srama s ovakvim činjenicama o stanju u Hrvatskoj, niti jedan ne bi mogao izići pred narod. Zato sam razmišljao o građanskoj inicijativi što je bila Alijansa, ali nismo uspjeli. Nije bilo ljudi s personaltyjem i ideja koju smo pokrenuli Ivan Supek i ja je propala. Velike stranke su preuzele naša načela poput neposrednog biranja župana i gradonačelnika, regionalizacije Hrvatske i neposredne izbore. Kad je Sanader 2003. dobio izbore, poslao sam mu Alijansina načela, iskreno želeći da pokrene Hrvatsku

NACIONAL: Jeste li dobili odgovor?

- Poslao sam na Ured predsjednika Vlade, ali nikada mi nije odgovoreno, Isti dokument sam uputio i predsjednicima svih parlamentarnih stranaka, međutim niti od jednog među njima, također, nije stigao odgovor. OKVIR: Nazvali su vas i „crveni pop“ i komunjara, a koliko mi je poznato, partizani su vam likvidirali oca i brata? Deveto sam dijete u seoskoj obitelji. Imao sam šest godina kada su 1944. partizani mojeg oca izveli iz kuće, a ubijen je poslije dva dana u brdu u selu Brštanovu. Za njegov grob, doznali smo tek 1991. godine. O tome se nije smjelo ni govoriti. Jedan mještanin, koji se preziva Maleš, pokopao je mog oca i još jednog mladića od 18 godina u svojoj ogradi. Godine 1991. došao sam u Brštanovo i posjetio ogradu u kojoj je bilo pokopano tijelo moga oca. Sam sam 18. travnja 1991., s nećacima iskapao očeve kosti i prenijeli smo ih u obiteljsku grobnicu u Dicmu. Na lubanji je ostao trag hitca koji je u potiljak pogodio i usmrtio mog oca. Partizani su ubili i jednog brata koji je bio ustaša i sedam rođaka. To su zločini i treba ih osuditi. Ali tu stranicu moramo zatvoriti, a ne koristiti u ideološkim sukobima. Kao kršćanin opraštam, ali kao građanin zahtijevao bih, kad bi se znalo tko je to učinio, da bude kažnjen. No, sva ta događanja treba ostaviti pravosuđu i povijesti a ne služiti se s njima u politikantske igre i interese.

>email to:Robert Bajrusi

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika