Jovanka Broz, udovica Josipa Broza TitaJovanka Broz, udovica Josipa Broza Tita, bila je dulje od dva desetljeća najmoćnija žena Jugoslavije. Nakon toga gotovo je 30 godina provela u potpunoj izolaciji. Država je postajala sve manja i manja, mijenjala nazive (SFRJ, SRJ, SiCG), smenjivale su se vlasti (Titove nasljednike zamijenio je Milošević, njega je svrgnuo Zoran Đinđić, nakon čijeg je ubojstva najmoćniji čovjek u Beogradu postao Vojislav Koštunica), ali položaj Jovanke Broz ostao je isti - bila je sama, izolirana i obespravljena. A ovih dana ponovo se našla u središtu pozornosti. Iako se godinama nije oglašavala, vlast u Beogradu odjednom je postala svjesna da nekadašnja "prva drugarica" SFRJ živi u golemoj zapuštenoj kući bez grijanja, čije se instalacije raspadaju, a krov prokišnjava, da 81-godišnja starica ima samo jedan dokument - potvrdu o državljanstvu Srbije, ali ne i zdravstvenu knjižicu, osobnu iskaznicu, putovnicu, socijalno osiguranje.

Obvezu da pomogne Jovanki Broz preuzeo je savezni ministar za ljudska i manjinska prava Rasim Ljajić. Posjetivši kuću površine 600 četvornih metara u Ulici kneza Aleksandra 75 na beogradskom Dedinju, Ljajić je rekao da se "zaledio" tih sat vremena, koliko je proveo u dnevnom boravku Jovanke Broz, mada je, kao i domaćica, ima na raspolaganju gunj kako bi se ogrijao. Situaciju u kući opisao je riječima: "Nema grijanja. Krov prokišnjava. Stakla su popucala na svim prozorima. Jovanka Broz zadovoljna joj je država napokon odlučila pomoći u renoviranju, ali i dalje na to gleda s nevjericom." Razlog za nepovjerenje mogao bi biti podatak da je u minula dva decenija dolazilo šest državnih komisija i da je svaka obećala pomoć - od koje nije bilo ništa. Kuća izvana ne izgleda loše, ali angažirani radnici tvrde da su instalacije dotrajale, cijevi zahrđale, zidovi vlažni, mramorni stupovi odvaljeni, pločice u fontani naprsnule. Za popravak kuće, čiji je vlasnik država, potrebno je 400.000 eura. Ljajić je izjavio da su se odmah javile razne građevinske tvrtke i obrtnici s prostora nekadašnje SFRJ i ponudili da tapeciraju pokućstvo, izrade prozore, pokriju krov.

"Zahvalni smo svima koji su ponudili pomoć, ali to je, ipak, naša obveza", rekao je Ljajić. Nije sigurno odnosi li se to i na pozive Jovanki Broz da dođe u Hrvatsku, gde joj se nudi gostoprimstvo na Brijunima i u Zagrebu. Bio bi to povratak Jovanke Broz u domovinu, gdje je rođena 7. prosinca 1924. u selu Pećani u Lici. Njezin otac Milan Budisavljević dva je puta putovao u pečalbu u Sjedinjene Američke Države, majka Milica bila je u njihovu kraju poznata po ljepoti i imali su petero dece: sinove Maksima i Petra i kćeri Jovanku, Zoru i Nadu. Za Jovankinu majku Milicu sada se u Beogradu tvrdi da je bila sestra genijalnog znanstvenika Nikole Tesle. Otac je rano umro.

Jovanka je sa 17 godina (1941.) postala članicom Komunističke partije Jugoslavije, bila je komesar partizanske bolnice, ranjavana je. U 22. godini stekla je čin kapetana i nosilac je dvaju ordena za hrabrost. Po naredbi nekadašnjeg prvog čovjeka svih jugoslavenskih policijskih službi Aleksandra Rankovića angažirana je 1945. kod Tita i istaknula se pažnjom koju mu je posvetila kad je u travnju 1951. dobio opasan napadaj žuči. Nakon smrti svoje "ratne drugarice" Davorjanke Paunović i neuspješne veze s opernom divom Zinkom Kunc, Tito se odlučio oženiti lijepom Ličankom čija je partijska prošlost bila besprijekorna, ali je ipak za mišljenje upitao njezin ratnog komandanta, generala Đoku Jovanića, koji mu je odgovorio: "Bila je dobar borac, sigurno će vam dobro služiti i bit će vam vjerna." Vjenčali su se tajno 1952. Jovanka je imala 28 godina, Tito 60. Mladoženjin kum bio je Ranković, a mladenkin general Ivan Gošnjak. Svadbeni ručak pripremljen je u dvorcu Dunavka kod Iloka.

Navodno je Tito u raznim protokolarnim prilikama Jovanki govorio: "Ti se samo smiješi". Imala je lijep, ali prenaglašen osmijeh i, odjevena kao nekakva kraljica u skupe bunde i okićena teškim nakitom, relativno brzo postala je predmetom ogovaranja. Pravi problemi navodno su počeli kad je zaključila da osmjehivanje ne bi trebalo biti njezina jedina dužnost. Preuzela je brigu nad brojnim Titovim rezidencijama. Na primjedbe da je gnjavila poslugu odgovarala je da jest otpustila sobaricu uhvaćenu u krađi 10 boca viskija, kao i odgovorne za skandal kad su egipatskoj delegaciji za ručkom poslužene naranče "Jaffa" iz Izraela, iako su dvije države tada bile u ratu. Stane Dolanc, jedan od najmoćnijih ljudi Titova režima 70-ih godina, tvrdio je da ga za Jovanku Broz vežu mnoge neugodne uspomene. Prema njegovim rečima, Tito je Jovanki dopuštao da se miješa u stvari za koje nije bila nadležna, "što je često imalo teške posljedice za ljude u neposredenoj blizini". Dolanc je rekao da je ona 1971. u Karađorđevu pričala za ručkom o "strahu Srba u Lici od hrvatskog nacionalizma i "ponavljanju 1941." "Imala je nemoguć odnos prema ljudima. Ađutanti, ordonansi i liječnici pričali su da ih je preko telefona satima saslušavala, jedan od ađutanata rekao mi je da je takav razgovor trajao šest sati. Od zaposlenih je tražila nemoguće. Nešto slično događalo se i sa šefovima kabineta", izjavio je Dolanc. Prema njegovim riječima, Jože Smole smijenjen je s položaja šefa kabineta predsjednika SFRJ zbog Jovankine tvrdnje da je pio Titov viski.

Dolanc je tvrdio da se Tito nije mogao oduprijeti zahtjevu supruge, ali je Smoleu ponudio dva ambasadorska mjesta - u Švedskoj ili Japanu. Nezadovoljstvo postupcima Jovanke Broz je raslo i počelo se govoriti da je sovjetska špijunka, da odaje državne tajne, sprema urotu sa srpskim generalima, u prvom redu Đokom Jovanićem, da odlučuje o smjenama i postavljenjima najistakutijih funkcionara, da joj je ambicija da naslijedi Tita i postane šef države, slično premijerki Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike. Dugogodišnji istaknuti funkcionar KPJ, a poslije najpoznatiji jugoslavenski disident Milovan Đilas tvrdi da je Jovanka željela djecu, ali se Tito nije složio "jer je smatrao da nema sreće s djecom, a možda se nije htio opterećivati". "Jovanka je izgorjela i usahla pokraj Tita", tvrdio je Đilas, uz ocjenu da je u nemilost pala zbog svog "buđenja". "Probudila se u Jovanki uvrijeđena, promašena i žrtvovana osoba. Najvjerojatnije zbog nekog banalnog, ljudskog razloga: obesmišljeno žrtvovanje mladosti i njenog života, iznevjerena ideološka vjera, potrošene iluzije i ogoljeno božanstvo pokrenuli su u njoj smrvljenu, ugušenu samosvijest i dostojanstvo.

Protiv svoje volje Jovanka je zapala među odbačene i unesrećene, a s tim su se počele javljati i naklonosti prema njoj. Kod svih, osim kod kamarile", ocijenio je Đilas. Zvuči nevjerojatno da su od 1974. do 1988. o Jovanki Broz najviši državni i politički organi raspravljali 59 puta, uključujući dvije sjednice proširenog Izvršnog biroa Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ, sedam zajedničkih sjednica Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ, 11 sjednica Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, nekoliko sjednica savezne vlade… Sve je počelo Titovom odlukom 21. siječnja 1974. da se osnuje komisija SKJ radi proučavanja "slučaja drugarice Jovanke". Titov motiv bio je početak borbe protiv ljudi koji utječu na Jovanku da stvara nezdrave odnose u rezidencijama i da tvrdi da ih oboje špijunira tajna policija. Komisija je zaključila da se Jovanka Broz od 1958. miješa u vanjske poslove, da je čitala diplomatske poruke, izvještaje tajnih službi, odlučivala kamo će Tito putovati i s kojim se stranim državnicima sastajati. Zaključak komisije bio je da je Jovanka Broz, inzistirajući na raskoši, pretvorila Titovu rezidenciju u kraljevski dvor, da je stvorila osobnu obavještajnu službu, otpustila 100 službenika iz rezidencija u Beogradu i još oko tisuću na Brijunima, Brdu kod Kranja, u Karađorđevu.

Titova desna ruka Edvard Kardelj ocijenio je da je Jovanka "bolestan čovjek", toliko da postaje opasna za Tita kojeg je izolirala. Neki pak službenici iz Titova kabineta tvrdili su da Jovanka jest bila stroga, "ali jer je tako morala", kao i da je bila skromna, nipošto rasipnica, jer je "čuvala i staklenke od ajvara". Nakon toga Jovanka Broz 1975. je izostala s nekih Titovih putovanja. Uskoro je Tito napustio kuću u Užičkoj 15 i preselio se u rezidenciju Beli dvor, ali je imao razumijevanja za Jovankino ponašanje i redovito joj slao velike bukete crvenih ruža, uz savjet da se ne bavi politikom nego humanitarnim radom.

Navodno ju je Tito namjeravao u prosincu 1975. odlikovati u Zagrebu, ali je Jovanka to odbila, uz obrazloženje da je dugo gažena i ponižavana i da je ordenom žele potkupiti. Kad je 1978. odbila s njim putovati u Sovjetski Savez, Kinu i Sjevernu Koreju, navodno je odlučio da se i konačno razdvoje, ali ne i razvedu. Na Titovu pogrebu u svibnju 1980. okupile su se u Beogradu delegacije iz 127 država. Jovanka Broz hodala je za lijesom četiri kilometra: od Savezne skupštine gde je tri dana bio izložen, do konačnog Titovog počivališta u Kući cvijeća na Dedinju. Dolanc je tvrdio da je nakon Titove smrti Predsjedništvo SFRJ poručilo da treba prikupiti sve relevantne izjave o ponašanju Jovanke Broz, kako bi se pripremila "bijela knjiga", ali ona nikad nije napisana. Dva i pol mjeseca nakon Titove smrti, noću, navodno uz prijetnju pištoljem, Jovanka Broz izbačena je u spavaćici iz kuće u Užičkoj 15 i smještena u zgradu gdje sada i ima na raspolaganju samo dvije sobe. Dobila je vozača, sobaricu, kuharicu i osiguranje. Tada je rečeno da je to privremeno rješenje. Kuća je sagrađena 1920. a njena unutrašnjost navodno je posljednji put uređena 1961. zbog prvog summita nesvrstanih zemalja. Navodno su Jovanki proteklih desetljeća nudili iseljenje, s tim da ni u novom domu ne bi plaćala smještaj, ali nikad nije bilo ponuđeno konkretno rješenje. Izbacivanje Jovanke Broz iz Užičke 15 praćeno je odlukom o konfiskaciji sve njezine imovine, uključujući nakit, haljine, cipele i fotografije.

Obaviještena je da nema pravo na suprugovu mirovinu, jer "Tito nije bio u radnom odnosu". Toma Fila, odvjetnik Jovanke Broz, kaže da se u svakom drugom slučaju - osim Titova, podrazumijeva da obitelj ima pravo naslijediti imovinu. Problem je što je u tome što je Skupština SFRJ donijela zakon kojim je sva Titova imovina proglašena društvenom. "Nakon Titove smrti komisija sastavljena od ljudi iz Predsjedništva SFRJ i CK SKJ napravila je četiri popisa imovine koju je posjedovao. Na tri liste bio je popis stvari koje bi trebali naslijediti Jovanka i sinovi Mišo i Žarko. Jovanka bi trebala naslijediti od Tita svoje haljine. Miši Brozu zapale su Jovankine haljine, ženski vezovi i štošta drugo što se tretiralo kao Titova ostavština, kao da je bio peder. Jovanki su stavili na popis ispušene muštikle, stare lovačke puške i ostale bezvredne stvari. Četvrti popis, koji je sadržavao 90 posto imovine, je tajna", izjavio je Fila. On kaže da se tvrdilo da Tito ne samo da nije imao plaću, nego i da je živio u rezidenciji u Užičkoj 15, što bi značilo da je, iako prvoborac i trostruki narodni heroj, umro bez riješenog stambenog pitanja. Fila tvrdi da Jovanka Broz nema nikakvu potvrdu za mirovinu koju prima, kao ni za stan u kojem živi. Prema Filinim riječima, Jovanka Broz želi samo pokretnu imovinu - svoj nakit, slike, pisma, brzojave sućuti. Jovanka Broz godinama je svakog ponedjeljka odlazila na Titov grob.

Na godišnjicu Titove smrti 4. svibnja kamere su uvijek zabilježile njezin dolazak u Kuću cvijeća i to je bilo njeno jedino pojavljivanje u javnosti. Lanjskog 4. svibja nije došla na grob zbog lošeg zdravlja. Na telefon se nije javljala. Dolanc je 1986. zabranio njen intervju beogradskom tjedniku NIN. Oglasila se samo jednom - otvorenim pismom od 6. siječnja 1986. u kojem je napiasala: "Prva tri mjeseca nakon Titove smrti nisam dobivala ništa, zatim su me uvjeravali da ne mogu dobiti Titovu mirovinu i da bi mi znatno bolje bilo da uzmem svoju vojnu mirovinu. Odbila sam, jer sam demobilizirana još 1953. pa stoga imam pravo samo na Titovu mirovinu, zato što sam bila njegova zakonita žena i tu sam mirovinu ne samo zaslužila, nego i zaradila. Z

atim me je Fadil Hoxha dugo uvjeravao da nema nikakvih dokumenata na osnovi kojih bi mi mogli dati mirovinu, da Tito nikad nije primao plaću, da on to dobro zna. I to sam opovrgnula, jer smo mi i živjeli od plaće. Napokon je došao drug Špiljak i tražio da se opredijelim hoću li uzeti mirovinu Srbije ili Hrvatske, da bi mi u jednom pismu priopćio da bi pun iznos Titove mirovine bio 1.900.000 starih dinara, a da mi je određen znatno viši iznos. To je, uglavnom, priča o mirovini, ili alimentaciji, za koju nikad nisam dobila nikakav službeni spis, a u ovih pet i pol godina isplaćivana mi je na ruke i u gotovu." O preuzimanju Titove arhive Jovanka Broz piše: "Ta mučna premetačina trajala je od 11 sati prije podne do duboko u noć. Ujutro su sve to nekud odnijeli. Ništa nisu pomogla uvjeravanja da su to moja osobna pisma, računi, dokumenti. Bila sam sama u kući, sve osoblje koje je tu radilo nekud je poslano. Bila sam s deset nepoznatih ljudi i bojala sam se. Bojala sam se čak i za svoj život. Kad su počeli obijati vrata, pozvala sam sestru Nadu da dođe. Ona je prisustvovala cijeloj toj mučnoj situaciji čišćenja. Na odlasku prišao mi je taj Nikolić i zaprijetio da će 'ako Nada bude govorila što je tog dana vidjela glavom platiti'. Nijedna od stvari koje su mi tom prilikom oduzete nije mi vraćena.

Bila sam toliko užasnuta, ojađena i uvrijeđena da se takvo što događa u Titovoj kući samo dva mjeseca i sedam dana nakon njegove smrti da sam pala u krevet." Rehabilitacija Jovanke Broz je u tijeku, ali je pitanje hoće li se ikad doznati razlog onoga što joj se desetljećima događalo, zašto nitko iz vlasti nije pokušao prekinuti njenu izolaciju, makar i dobrovoljnu. Možda će i to ostati jedna od bezbrojnih državnih tajni.

OKVIR ZAPUŠTENA KUĆA JOVANKE BROZ

Posljednja obnova 1961. Kuća u kojoj živi Jovanka Broz sagrađena je 1920. a posljednji je put je sređivana 1961. radi prvog summita nesvrstanih zemalja. Izvana kuća ne izgleda loše, ima 600 četvornih metara, ali Jovanka Broz, kako tvrdi, raspolaže samo dvjema sobama, jer krov prokišnjava pa je na stropovima 12 velikih rupa od po pola metra, čak i u dijelu između prizemlja i prvog kata. Stakla su popucala na svim prozorima, grijanja nema, napon struje je nizak. Grijalica se, navodno, može uključiti samo u jednoj sobi, jer su u svim ostalima zbog dotrajalih instalacija česti kratki spojevi pa cijela kuća ostaje bez struje. Cijevi su zahrđale, ventili začepljeni, podrum je pun fekalija zbog izlijevanja kanalizacije. Ograda oko kuće je propala, mramorni stupovi odvaljeni, pločice u fontani naprsnule, kroz vrt prolazi toplovod pa para izbija na nekoliko mjesta, tako da je vani gotovo toplije nego u kući. Procjenjuje se da je za popravak kuće, čiji je vlasnik država, potrebno 400.000 eura.