Nacionalov novinar Dean Sinovčić i Bryan FerryZahvaljujući Diners Exclusiveu, prošlog je tjedna u Zagrebu gostovao Bryan Ferry, najglamurozniji glazbenik svih vremena, vođa nekadašnje grupe Roxy Music koji je i solo albumima i albumima grupe Roxy Music obilježio svjetsku glazbenu scenu sedamdesetih i osamdesetih godina. Osim po stilu i glazbi, Ferry je ostao upamćen i po ljubavnoj vezi s Jerry Hall između 1975. i 1978. godine koja je završila tako da ga je Hall napustila zbog Micka Jaggera. Ferry je bio emotivno slomljen nakon tog raskida što ga je inspiriralo da napiše neke od svojih najljepših ljubavnih pjesama, odreda posvećenih Jerry Hall. Ferry će u rujnu proslaviti 61. rođendan ali se to uz toliku eleganciju, obojanu kosu, prekrasne zube i osmijeh, te gotovo sramežljivo držanje, uopće ne primjećuje. Ferry je održao 40-minutni nastup na zabavi Dinersa a prije toga je u hotelu Regent Esplanade dao intervju za Nacional. Iako izgleda kao aristokratski playboy, on je zapravo sin siromašnog rudara rođenog u selu Washington kraj Newcastlea. Nakon što je neuspješno studirao umjetnost u Newcastleu stvorio je grupu Roxy Music koju su činili Brian Eno, Andy Mackay, Phil Manzanera i Paul Thompson. Prvi singl "Virginia Plain" i prvi album "Roxy Music" iz 1972. godine bili su dovoljni da se Roxy Music proglase postmodernističkom i retrofuturističkom grupom, nečim sasvim anarhističnim za sedamdesete. Od tog trenutka Ferry je postao poznat i kao veliki zavodnik, te su se djevojke s kojima je hodao, njegove muze, pojavljivale na omotima albuma te u videospotovima.

Tako se na omotu drugog albuma "For Your Pleasure" našla Amanda Lear, a na albumu "Siren" iz 1975. Jerry Hall. Na kraju se Ferry vjenčao s Lucy Helmore koja se nalazi na omotu albuma "Avalon" iz 1982. godine s kojom ima četiri sina i od koje se razveo 2003. godine. Nakon mega-uspješnog albuma "Avalon" Ferry, koji je i u sedamdesetima objavljivao solo albume, rastura grupu Roxy Music i potpuno se posvećuje solo karijeri koja je podjednako uspješna kao i ona s Roxy Music. Albumi "Boys and Girls" iz 1985. i "Bete Noire" iz 1987. bili su veliki hitovi nakon čega su slijedili "Taxi" i "Mamouna" iz 1993. odnosno 1994. Uslijedila je kreativna stanka te je Ferry 1999. godine objavio album "As Time Goes By" s obradama pjesama iz tridesetih godina da bi 2002. godine objavio svoj posljednji album "Frantic". Roxy Music okupili su se 2001. godine radi nekoliko koncerata a Ferry je na konferenciji za novinare u Zagrebu ponosno objavio kako su se Roxy Music okupili u originalnoj postavi, uskoro će objaviti novi album te su već zakazali 12 koncerata za srpanj ove godine. Privatno, nakon razvoda se nije vezao ni uz jednu djevojku, iako su se spominjale veze s 24-godišnjom Katie Turner, plesačicom iz njegove prateće grupe, i 25-godišnjom Emily Compton, djevojkom koja dolazi iz aristokratske obitelji. Više problema mu zadaju buntovni sinovi, naročito najstariji, 23-godišnji Otis, koji se prije godinu i pol dana nakratko našao u zatvoru jer je, proklamirajući slobodan lov u Engleskoj, s grupom istomišljenika nasilno upao u zgradu parlamenta.

NACIONAL: Jeste li prije 25 godina, kada ste bili na vrhuncu slave, vjerovali da ćete s pedeset odnosno šezdeset godina i dalje nastupati, solo ili s grupom Roxy Music?

- Sada sam u šezdesetoj godini, to ne treba kriti. Prije 25 godina nisam uopće razmišljao o tome ali nikada starije pjevače nisam smatrao starim za ovaj posao, ne vidim gdje je tu problem. Kad sam imao 10 godina počeo sam se interesirati za glazbu i svi jazz i blues glazbenici koji su me zanimali bili su poprilično stari. Zato nikada na glazbu nisam gledao kao na glazbu za tinejdžere koju izvode tinejdžeri ili oni malo stariji što je danas dominantno razmišljanje. Ja sam sretan što sam uopće živ i što i u ovim godinama kroz svoje nastupe mogu otkrivati nove gradove kao što je Zagreb. Sve me to još uvijek uzbuđuje. NACIONAL: Odjenete li i danas kožnate hlače s elegantnim sakoom, vaš modni trademark iz sedamdesetih i osamdesetih? - Ne, ali to nije loša ideja, dobro da ste me podsjetili.

NACIONAL: Pitam vas to jer ste, osim po glazbi, bili poznati i po odijevanju, zbog čega su vas zvali "Modnom ikonom 21 stoljeća"

- Moda je zabavna a ja sam oduvijek volio odjeću. Dok sam pohađao školu zaposlio sam se u krojačkoj radionici i zarađivao sitniš. Od tada pa do danas zanimam se za modu. Mnogi moji prijatelji dolaze iz modnog svijeta. Kada već govorimo o tome, jako mi se sviđa vaša kožnta jakna. Odjeća je jedan od načina na koji izražavate samog sebe. Ona nije najvažnija stvar na svijetu ali ipak se svakog dana trebate odjenuti, zar ne?

NACIONAL: Je li istina da ste svoj prvi zarađeni novac potrošili na talijansko odijelo i albume jazz glazbe?

- Da, upravo tako. Uz odijelo i albume kupio sam i bicikl jer sam veliki ljubitelj biciklizma, to mi je bio omiljeni sport dok sam bio mlad.

NACIONAL: Otkud vama, sinu siromašnog rudara, tolika strast prema glamouru?

- To je zato što dolazim iz Newcastlea. To je tako hladno i sivo područje, nije glamurozno ni po čemu. Iako je bilo teško živjeti u Newcastleu, to je s druge strane lijep grad, s rijekom i pet mostova koji prelaze preko rijeke. No, nije bilo lako živjeti u Newcastleu i bilo je normalno da me privlači nešto novo, nešto sasvim suprotno od Newcastlea, poput Hollywooda, New Yorka ili Londona.

NACIONAL: Ljubavne pjesme obilježile su vašu karijeru. Jeste li i privatno emotivan kao i vaše pjesme?

- Mislim da bih se mogao složiti s vama. Nažalost, tako je. Šalim se, nema ništa loše u tome što je netko osjećajan. Znate, kad ljudi govore o meni onda najčešće kažu "oh, on je tako cool", ali ja uopće nisam cool. Kada mi se nešto ne sviđa znam biti hladan i mrzovoljan. Međutim, mislim da u meni dominira temperament, moglo bi se to uspoređivati s latino temperamentom. Ja dolazim iz sjeveroistočnog dijela Engleske i mislim da je karakteristično za ljude koji dolaze iz tog dijela da ističu svoje emocije i temperament, javno pokazuju kad su sretni a kada tužni. Ja sam to javno pokazivao kroz svoje pjesme.

NACIONAL: Brojne djevojke inspirirale su vas da napišete svoje najljepše pjesme. Možete li uopće napisati pjesmu a da pritom ne mislite na određenu djevojku ili određenu ljubavnu vezu?

- Ljubavne pjesme su nešto s čime se publika oduvijek najlakše identificirala. To je univerzalna tema na koju publika uvijek pozitivno reagira. A i meni je draže pjevati o ljubavi no o tapetama. Dobro, i tapete znaju biti zanimljive ali bi mi bilo jao teško pjevati o njima. Kod pisanja pjesme najteže je naći pravu temu zbog koje želiš napisati pjesmu. Kod mene stvaranje glazbe nikada nije bio problem, daleko lakše bi stvorio glazbu no što bi napisao riječi pjesme. Naročito kad želite da tu istu pjesmu ljudi slušaju pet ili deset godina kasnije, kad želite da ona postane evergreen.

NACIONAL: Djevojke su dominirale na omotima svih albuma grupe Roxy Music. Zašto ste birali djevojke i samo djevojke za omote albuma, poput Amande Lear, Jerry Hall i drugih?

- Zato što su mi se te djevojke sviđale. Postoji tradicija glamuroznih djevojaka, prelijepih djevojaka koje se koriste kako bi se prodao neki proizvod. Ja sam želio prodati Roxy Music kao kvalitetnu grupu. Na našem prvom albumu koji se također zvao "Roxy Music" smatrao sam da njegova atmosfera odgovara poprilično enigmatičnoj pin-up djevojci na omotu. Smatrao sam da je to daleko zanimljivije ali i daleko ljepše od slike pet, šest muškaraca sa ili bez instrumenata. To se pokazalo odličnim potezom, naročito kad se sjetim kako je taj album izgledao u izlozima glazbenih dućana početkom sedamdesetih. Sjećam se da sam 1972. godine prolazio King's Roadom u Londonu gdje se nalazio ured našeg menadžera i prvog dana izlaska tog albuma izlog jednog dućana bio je potpuno prekriven omotima tog albuma. Bilo je fenomenalno, još uvijek se sjećam tog trenutka. Nakon toga sam odlučio da sve omote albuma radim u tom stilu.

NACIONAL: Grupa Roxy Music raspala se 1982. godine nakon objavljivanja najuspješnijeg albuma "Avalon". Zašto ste to napravili, jednom ste čak rekli da je raspad grupe možda bio pogrešan potez?

- Komercijalno smo u tom trenutku bili na vrhuncu i ako gledamo kroz prizmu komercijalnosti, onda je raspad grupe doista bio pogrešan potez. No, tada mi je bilo svega dosta. Turneja koja je uslijedila nakon izdavanja albuma "Avalon" bila je vrlo dugačka i naporna i kada smo je završili osjećao sam se bolesno. Rekao sam, "dosta, želim raditi nešto drugo". Želio sam svirati s drugim glazbenicima, surađivati s drugim ljudima, kako bi od novih ljudi naučio nešto novo. Na moju sreću, radio sam s nekima od najboljih glazbenika na svijetu. Kao što vjerojatno znate, s grupom Roxy Music okupio sam se ponovno 2001. radi turneje, a sada smo se okupili zbog snimanja novog albuma. Ponekad je lijepo, kad ste mjesecima ili godinama daleko od kuće, vratiti se i susresti se s ljudima s kojima osjećate posebnu kemiju koju ne možete osjetiti kada surađujete sa session glazbenicima. A to se meni događa s Roxy Music. Sad smo ponovno zajedno, ponovno pišem tekstove pjesama, ponovno se mučim kao i nekad, ponovno sam u agoniji.

NACIONAL: Ovog puta Roxy Music se okuplja u originalnoj postavi s Brianom Enoom koji je grupu napustio 1973. godine, nakon drugog albuma. Dolazi li do sukoba ega između vas i Enoa?

- Brian Eno svira na nekoliko pjesama s novog albuma koji ćemo objaviti ali ne mislim da će krenuti s nama na turneju na kojoj ćemo promovirati album. Više nema sukoba ega između mene i njega, čini mi se da smo sada prestari da bi do toga dolazilo. S druge strane, moguće je da bi i do toga došlo ako bi proveli previše vremena zajedno.

NACIONAL: Roxy Music su godinama inspirirali svjetsku glazbenu scenu, vaši sljednici u osamdesetima su bile grupe Japan, Duran Duran i ABC, u devedesetima Pulp, Suede i mnogi drugi. Postoji li danas grupa na koju ste utjecali a koju volite slušati?

- Postoji jedna kanadska grupa, zovu se "Arcade Fire", koja je prije godinu i pol dana objavila album "Funeral". Ne znam jeste li ih slušali, ali izvrsni su, iznimno uzbudljivi. Jako ih volim.

NACIONAL: Prije no što ste se počeli baviti glazbom studirali ste umjetnost na fakultetu u Newcastleu. Niste postali slikar jer su vaši crteži navodno bilo grozni. Koliko grozni?

- Poprilično grozni ali ne tako grozni kao ova slika na zidu ove sobe. Svejedno, imao sam sjajnog učitelja, Richarda Hamiltona, kojeg sam prije tjedan dana susreo u galeriji Tate u Londonu. Držao je predavanje mladim studentima, slušao sam ga, zvučao je jednako zanimljivo kao i nekad. U vrijeme kada sam studirao tek sam skupljao brojna znanja, bio sam u fazi formiranja samog sebe kao ličnosti. Četiri godine sam proveo na fakultetu, družio se s brojnim poznavateljima umjetnosti, tako da i dan-danas održavam veze s ljudima iz svijeta umjetnosti a i sam sam veliki ljubitelj umjetnina.

NACIONAL: Koliko se vaša karijera i vaš život promijenio kada ste 1982. godine postali obiteljski čovjek?

- Izludili su me. A onda sam se oporavio. Sada je sve u redu. Šalim se. Imam četiri predivna sina, razveo sam se prije tri godine, a moji sinovi zadaju mi probleme. Valjda je normalno da vam sinovi zadaju probleme. Međutim, vrlo su zanimljivi kao ličnosti, svaki od njih je poseban, različit od ostale trojice. Tko zna, možda bi sve bilo lakše da imam kćeri a ne sinove.

NACIONAL: Prije šest godina vi i vaša obitelj gotovo ste poginuli na avionskom letu za Nairobi. Možete li nam opisati taj slučaj jer se radilo o nevjerojatnim okolnostima.

- Ma, već sam zaboravio na to. Šalim se, naravno da nisam, zar mislite da bih mogao zaboraviti događaj u kojem sam se suočio sa smrću? Bilo je dobro. Pitate se što je dobro kada se suočite sa smrću? Uzbuđenje, bilo je jako uzbudljivo. U tim trenucima događa vam se nešto za što nikada niste vjerovali da bi vam se moglo dogoditi. Niste čak ni sigurni događa li vam se to ili sanjate. Dogodilo se to nakon pet sati leta kad je većina putnika u avionu spavala. Iznenada je došlo do turbulencije, avion je padao i dizao se, i svi su se u sekundi probudili. Isto se dogodilo i meni i prvo što sam vidio bila je tuča između dva muškarca. Po uniformi sam shvatio da je jedan pilot. Ubrzo je borba završena, neki putnici su priskočili pilotu u pomoć, sve se smirilo, a naknadno smo saznali da je neki pomahnitali putnik upao u pilotsku kabinu s namjerom da sruši avion. Nevjerojatno uzbudljivo, vjerujte mi.

NACIONAL: Što se događalo s vama između 1994. i albuma "Mamouna" i 2002. godine i albuma "Frantic"? U osam godina niste objavili nijedan autorski album, jeste li imali blokadu?

- Jesam, imao sam neku vrstu autorske blokade. Radio sam puno u tom razdoblju, pisao sam pjesme, ali nisam bio zadovoljan ni sa jednom od njih. Počeo bih sa stvaranjem pjesama, odustao jer nisu bile dobre, pa bih ponovno počeo, ali kako bi posao napredovao sve mi je izgledalo komplicirano. Sada na to gledam kao na intrigantno iskustvo ali s komercijalne strane to nije bilo isplativo razdoblje za mene.

NACIONAL: Ove je godine na filmskom festivalu u Berlinu prikazan film Neila Jordana "Breakfast on Pluto" u kojem imate malu ulogu. Danas je uobičajeno da se glazbene zvijezde pojavljuju u glumačkim ulogama ali zašto se to dosad vama nije događalo?

- Iako se radi o jednoj kratkoj sceni, snimanje je za mene bilo zanimljivo iskustvo. Neil Jordan je odličan redatelj i bilo mi je drago raditi s njime ali gluma nije moj posao i nisam razmišljao o glumačkoj karijeri. Nikada nisam želio biti glumac, oduvijek sam želio biti na bini, izvoditi pjesme. Tu i tamo bi mi palo na pamet kako bi mogao prihvatiti neku ulogu, dva dana i dvije noći snimanja, ali bih ubrzo odustao. Problem je što ne volim raditi noću a scenu u filmu "Breakfast on Pluto" snimali smo od sedam uvečer do sedam ujutro. Radije sam glazbenik gdje sve držim pod svojom kontrolom, što mi je jako važno. Kao glumac si u rukama redatelja a ja sam "control freak".

NACIONAL: Sada se možemo vratiti na Briana Enoa i upitati tko je veći "control freak" od vas dvojice?

- Rekao bih da je odnos 50:50.