Granični prijelaz Holmec, na kojem je smrtno stradao Antonio Šimunović ( na slici), nalazi se granici s Austrijom, u neposrednoj blizini Bleiburga"Zašto su ga morali ubiti nakon što se već predao? Zašto su pucali?“ kroz suze je rekla Jela Šimunović, majka Antonija Šimunovića, jednoga od trojice vojnika JNA ubijenih u incidentu na slovensko-austrijskom graničnom prijelazu Holmec. Naime, Sloveniju ovih dana ponovno potresa afera za koju je tamošnja šira javnost prvi put saznala 1999. godine. Te je godine na slovenskoj POP TV prikazana snimka austrijske televizije ORF iz 1991. na kojoj se vidi kako pripadnici slovenske teritorijalne obrane navodno ubijaju nenaoružane vojnike JNA, koji su se predali s bijelom zastavom u rukama. Ubijena su trojicu vojnika: 19-godišnjeg Antonija Šimunovića iz bosanske Jablanice, Gorana Maletića iz Novoga Sada i 18-godišnjeg Zorana Ješića iz okolice Pančeva. Obitelji Maletića i Ješića saznale za cijeli slučaj od srpskih novinara, dok Šimunovićeva obitelj od 1991. godine do posjete Nacionalovih novinara nije znala ništa o okolnostima smrti njihovog sina. Potraga za obitelji ubijenoga Šimunovića pokazala se složenim zadatkom pošto su oni napustili Jablanicu nakon izbijanja hrvatsko - muslimanskog sukoba. Otac Pero ostao je u Jablanici do zadnjeg trenutka, a nakon odlaska pridružio se HVO-u. Ostatak obitelji, majka i braća Bernard, Goran i Miro, izbjegli su nešto ranije i započeli tužnu kalvariju po bosansko - hercegovačkim mjestima. Nakon što su ih Nacionalovi reporteri pronašli u naselju Raštani u predgrađu Mostara, nesretna obitelj bila je šokirana, a prvobitnu nevjericu zamijenila je žalost za ubijenim sinom i bratom.

"Vi ste prvi koji su nas kontaktirali nakon što smo 1991. dobili lijes s tijelom našega Antonija. Nismo smjeli otvoriti lijes nego smo mu mogli vidjeti samo glavu. Ja nisam imala snage da ga vidim pa su to učinili drugi članovi moje obitelji. Sada prvi put saznajemo kako je ubijen, i ne mogu vam opisati u kakvom sam šoku“, potreseno je rekla Jela Šimunović. Nedugo po našem dolasku u kuću je došao i otac Pero koji se upravo vratio iz Mostara, gdje su mu poznanici priopćili da su na srpskoj televiziji B92 vidjeli snimku incidenta na Holmecu, a spomenuto je i ime njihova sina Antonija. "Sav sam zadrhtao kada su mi to rekli, a čuvši od vas sad i ove detalje, još mi je puno teže. Teško je prihvatiti da je umro na taj način", rekao je potreseni Pero Šimunović. U trenutku svoje smrti Antonio Šimunović nije imao niti dvadeset godina.

"Nismo se htjeli pomiriti s činjenicom da nikada ne saznamo što mu se točno dogodilo, ali rat u Bosni i teške materijalne prilike onemogućile su nam da saznamo nešto više“, izjavio je Miro, mlađi brat pokojnog Antonija. Nakon što je shrvana obitelj 1991. godine primila lijes s Antonijevim tijelom, pokopala ga je na mjesnome groblju u Uduckome kraj Jablanice, no ratno stanje odvojilo je obitelj od njegovog posljednjeg počivališta. "Nakon završetka rata ponovno smo posjetili njegov grob, nakon dugo vremena. Obnovljena nam je kuća u Jablanici, no ipak nismo željeli tamo ostati već smo je prodali i počeli graditi novu kuću ovdje u Raštanima", ispričala nam je Antonijeva majka. Obitelj Šimunović trenutačno preživljava sa svega 200 konvertibilnih maraka mjesečno, koliko iznosi braniteljska mirovina Pere Šimunovića.

Teške imovinske prilike ne dopuštaju im završenje uređenja kuće koja je, kao i većina ostalih u neasfaltiranome naselju, još uvijek nedovršena. Goran Šimunović izučava se za svećenika, a Miro i Bernard bave se slikarstvom. Smrtni list, u kojem se kao mjesto Antonijeve smrti navodi granični prijelaz Holmec s Austrijom, nepobitan je dokaz da je upravo njihov brat jedan od ubijenih zarobljenika. Antonio Šimunović, inače krupan i veseo momak, u svojim pismima roditeljima izražavao je veliku zabrinutost. "Pisao nam je kako već tri mjeseca ne izlaze iz karaule i rovova te da je zabrinut za budućnost, a svoju je jedinicu zlosutno nazivao 'vodom smrti'. Posljednje pismo dobila sam tjedan dana prije njegove smrti“, kazala je Jela Šimunović. Granični prijelaz Holmec, na kojem je smrtno stradao Antonio Šimunović, nalazi se granici s Austrijom, u neposrednoj blizini Bleiburga. Bitka za taj prijelaz i karaulu počela je 27. lipnja ratne 1991. godine, a u neuspješnom napadu na karaulu poginula su dva slovenska policajca. Sljedeći dan nastavljena je razmjena paljbe.

Prijepodne oko 10.30 jedna grupa vojnika JNA se predala, dok su ostali pružali otpor do otprilike 11 sati, kada su se i oni predali. Na snimci ORF-a vidi se kako su vojnici izašli s bijelom plahtom i podignutim rukama pred slovenske teritorijalce. Nakon toga čula se rafalna paljba koja je oborila dio vojnika, dok su se ostali bacili na pod. Prema nalazima patologa, Šimunović i Ješić odmah su umrli, a Maletić je iskrvario nakon nekog vremena. Slovenski teritorijalci isprva su govorili kako je vojnike JNA ubio s leđa njihov prepostavljeni koji im nije dopustio da se predaju. Međutim, na snimci se jasno vidi kako su pogođeni sprijeda i s boka, što su potvrdili i nalazi patologa, a i teško je povjerovati da bi Slovenci samo tako pustili zarobljenog oficira JNA koji je navodno ubio vojnike.

Borbu i predaju vojnika JNA te paljbu koja je uslijedila kamerom je, s austrijske strane granice na oko 300 -400 metara udaljenosti, zabilježio snimatelj ORF - a Ivan Klarić, koji je o tome spreman i svjedočiti. "U to vrijeme snimali smo granične prijelaze koje je zauzela JNA te smo tako stigli i do Holmeca. Sjećam se skupine vojnika koja je stajala s rukama u zraku i bijelom plahtom, a potom se začula rafalna paljba nakon koje su vojnici popadali po zemlji. Teško mi je bilo prosuditi tko je pucao, a ne znam ni što se dogodilo s vojnicima, je li koji i koliko ih je uistinu pogođeno. Poslije rafala i pada nastala je tišina, a ja više nisam ništa vidio. Spreman sam svjedočiti o cijelome slučaju i na sudu ako to bude potrebno“, rekao je Ivan Klarić za Nacional.

Službena slovenska tijela tvrde kako snimka ne dokazuje ništa. Potvrđuju da su se vojnici predali, ali tvrde da su se na zemlju bacili nakon što su u blizini čuli rafalnu paljbu. Također tvrde kako je nemoguće da ih je usmrtio mitraljez njihovih teritorijalaca jer se nalazio na položaju s kojeg nije bilo moguće pucati na zarobljenike, a to potvrđuje i položaj vojnika na snimci. Predsjednica Slovenskog helsinškog odbora Neva Miklavčić - Predan jedna od je najzaslužnijih što je za Sloveniju vrlo neugodna priča o Holmecu dobila toliku pažnju javnosti. "1999. godine Helsinški odbor podnio je tužbu slovenskom državnom odvjetništvu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin i kršenje Ženevskih konvencija. Iako smo u međuvremenu poslali i dvije požurnice, nikada nismo dobili odgovor“, rekla je Neva Miklavčić - Predan. Odgovor, ali neželjeni, stigao je u obliku tužbe protiv nje zbog klevete dvadesetpetorice slovenskih ratnih veterana, iako niti jednoga od njih nikada nije spomenula. "Imamo saznanja, odnosno dva imena ljudi odgovornih za smrt trojice vojnika, ali ih ne možemo iznijeti u javnost bez čvrstih dokaza.

Problem je u tome što je to posao slovenske države, a ne nas, no oni ne žele poduzeti ništa po tom pitanju“, rekla je Neva Miklavčić - Predan, koja je zbog svojih medijskih istupa imala velikih problema i prijetnji. Situacija se pogoršala nakon svjedočenja bivšeg slovenskog predsjednika Milana Kučana u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, točnije na raspravi održanoj 21. svibnja 2003. "Kučan je negirao postojanje zločina u Holmecu, a potom je izjavio da je cijeli slučaj Holmec ipak obrađen i procesiran, iako prave istrage nikada nije bilo“, rekla je Neva Miklavčić - Predan. Ako se dokaže postojanje zločina i nekažnjavanje počinitelja, ispostavilo bi se da je Kučan lagao na sudu, što je bio jedan od razloga povećanog pritiska na Slovenski helsinški odbor. Objavljivanju snimke na POP TV - u 1999. prethodio je članak objavljen 28. prosinca 1998. godine u Slovenskim novicama novinara Bojana Budje. Službene vlasti obnovile su istragu o slučaju Holmec. Rezultat je bio isti kao i 1991. godine - zločina nije bilo, a vojnici su ubijeni u borbi. Zanimljivo je kako su novinari Slovenskih novica do spoznaje o postojanju snimke došli sasvim slučajno.

Naime, jedan od tada prvih ljudi slovenske policije Borut Likar Budji odao je informaciju o sudjelovanju nekadašnjeg ravnatelja slovenske policije Marka Pogorelca u pljački duty free shopa 1991. na Viču, jednom od austrijsko - slovenskih graničnih prijelaza. Pogorelec je u svojoj ljutnji novinarima natuknuo neka radije istraže slučajeve poput Holmeca, gdje su se dogodile puno ozbiljnije stvari. Tada je počelo curenje informacija iz slovenskog Ministarstva unutarnjih poslova zahvaljujući kojima je slučaj Holmec i stigao u javnost. Nakon objave priče u Slovenskim novicama, protiv novinara Budje pobunio se ogroman dio slovenske javnosti koja je Slovenske novice optužila za izdaju domovine i vrijeđanje slovenskih veterana desetodnevnog rata za Sloveniju.

Objavljivanje snimke se ipak nije moglo izbjeći. Pritisak javnosti rezultirao je Budjevim odustajanjem od daljnjeg nastavka cijeloga slučaja. Pogorelec je pak postao šef osiguranja slovenskog mobilnoga operatera Mobitela, gdje ima plaću od milijun tolara mjesečno. Samog Pogorelca većina političara i javnosti doživljava kao neposobnog i neprikladnog za mjesto ravnatelja policije, a nagađa se kako mu je mjesto u Mobitelu nagrada za šutnju o slučaju Holmec, jer je 1991. godine bio jedan od policijskih rukovoditelja na području gdje se zločin dogodio te je znao javnosti nepoznate pojedinosti slučaja. Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu otvorilo je pretkrivični postupak povodom afere Holmec te očekuje kako će u suradnji sa Slovencima prikupiti dovoljno podataka za pokretanje krivičnog postupka. Kontaktirali su obitelji poginulih Ješića i Maletića koji su bili državljani Srbije, no sa Šimunovićevom obitelji nitko nije razgovarao.

Razlog tomu dijelom je i činjenica da se svih ovih godina nije uspio utvrditi točan identitet trećeg ubijenog vojnika. "Kako je većina spisa JNA nestala u metežu, nikada nismo utvrdili točan datum rođenja, odnosno matični broj ubijenoga Antonija, a čak se spominjalo i prezime Šimonjić. Otkriće njegove obitelji i smrtnoga lista uvelike će pripomoći cijelome procesu, te se možemo nadati da će i njegovi najbliži imati priliku vidjeti zadovoljenje pravde zbog smrti svog sina“, istaknula je Neva Miklavčić - Predan. Cijela situacija izuzetno je neugodna za slovensku državu koja okršaj u Holmecu slavi kao svoju veliku pobjedu. Dan slovenske policije obilježava se 27. lipnja, na dan ubojstva dvojice policajaca u bitki za karaulu na Holmecu. Dokaže li se kršenje Ženevskih konvencija i postojanje ratnog zločina, to bi bacilo veliku sjenu na dane stvaranja nezavisnosti slovenske države. I dok su ti dani za Slovence dani ponosa, za obitelj Antonija Šimunovića to je vrijeme u kojem su izgubili svog 19 - godišnjeg sina. Nemoguće je predvidjeti hoće li krivci ikada biti kažnjeni, no ostaje činjenica da je prvi ratni zločin na području bivše Jugoslavije počinjen nad dva Srbina i jednim Hrvatom od strane Slovenaca.

U nastojanjima da se nađu krivci i utvrdi činjenično stanje, Slovenski helsinški odbor za ljudska prava obratio se i Haaškom tribunalu, no glavna tužiteljica Carla del Ponte nije imala sluha za navedeni slučaj. Del Ponte je izjavila kako se tribunal u Haagu ne želi baviti „manjim“ kršenjima ratnoga prava već isključivo slučajevima s većim brojem žrtava, iako niti u Statutu suda niti u Ženevskim konvencijama nigdje ne stoji „koliko“ ljudi mora biti ubijeno kako bi se protupravne radnje klasificirale kao ratni zločin. „Bojim se da je cijeli slučaj vrlo neugodan i za Slovensku vladu i za Haag. Gledajući situaciju u kojoj postoji evidentirana snimka te svjedok koji će potvrditi kako su zaista ubijeni nenaoružani ljudi, teško je oteti se dojmu kako je već odavno „utvrđeno“ tko su dobri, a tko loši momci u ratu na Balkanu, pa je trebalo pokazati kako su Slovenci civiliziran narod za razliku od Srba i Hrvata koji su prikazivani kao četnici i ustaše. Činjenica je da je u samo deset dana rata, koji nije bio takovoga intenziteta kao ratovi u ostatku bivše SFRJ, počinjen zločin na Holmecu te postoje indicije o bezrazložnom ubojstvu nekoliko vojnika JNA u Škofiji, te o administrativnom etničkom čišćenju u registru državljana kada su neki ljudi izbrisani samo zato što su bili drugih nacionalnosti“, rekla je Neva Miklavčić - Predan. okvir Nacionalovi novinari posjetili su i granični prijelaz gdje se prije nešto manje od 15 godina dogodio navodni ratni zločin nad trojicom ročnika Jugoslvenske narodne armije. Izgled samoga mjesta borbe teritorijalaca i vojnika JNA uvelike se promijenio od onoga viđenog na snimci. Sama karaula već je odavno izgubila svoju vojnu funkciju. Tamo se sada nalazi restoran, a novi vlasnici su nadogradili postojeći objekt te srušili dio drveća koji je okruživao karaulu. Okruženo pitomim alpskim brežuljcima i ukusno uređenim kućama domaćeg stanovništva i vikendicama gradskoga stanovništva, teško je povjerovati da je ovo mjesto prije petnaestak godina bilo poprište borbe u kojoj je, prema službenim podacima iz vojnih arhiva, ispucano više od sto tisuća komada streljiva.