Srećko JurdanaAutora ove kolumne upitali su zadnjih dana pojedini pratioci zbivanja zašto nije prokomentirao postavljanje Nenada Ivankovića - bivšega Tuđmanovog profesionalnog provokatora i proizvođača medijskih diverzija, kojem je zbog toga i prikvačen nadimak Vons - na izmišljenu funkciju u tek osnovanom Zagrebačkom holdingu koja mu omogućuje udoban život neradnika pod pokroviteljstvom aktualne zagrebačke vlasti. Što da se na to kaže? Kod osoba koje su još uvijek osjetljive na perverzije hrvatske političke scene, dodjeljivanje udobne sinekure Ivankoviću od strane njegovih nominalnih političkih antagonista doista može izazvati mučninu. Kod oguglalih* i satirički orijentiranih promatrača kakav je i potpisnik ovih redaka, ona neće izazvati ništa bitno jače od rezigniranoga podsmijeha. Život nas neprestano podučava da nema te podzemne političko-interesne nagodbe koja se u Hrvatskoj ne može javno provesti i braniti kao demokratski ili humanistički princip, i svako zgražanje je ovdje suvišno.

Spomenuta Bandićeva firma, međutim, svakako je društveni fenomen. Holding*, kako to gordo zvuči. S tim pojmom nacija ima određenih iskustava. Tuđman je svojedobno, tada još nije ni došao na vlast, osnovao Domovina-holding - tvrtku za monopolističke državne preprodaje - u kojoj je većinu vlasništva držala njegova familija, a nešto dionica simbolično je udijeljeno grupici zaslužnih hadezeovaca. Osnivanje tog Domovina-holdinga - kojeg li naziva - svečano je označilo početak najveće institucionalne pljačke u hrvatskoj povijesti. Sve je to daleko iza nas, na planu uzroka premda ne i na planu posljedica. Holdinzi* ili objedinjavanja više različitih poduzeća u zajednički organizacijski sustav, pod zajedničkom upravom, danas se osnivaju zbog efikasnosti i “boljega nadzora nad financijskim tokovima”, kako je publiku obavijestio Slobodan Ljubičić, šef Zagrebačkoga holdinga*. Uglavnom: autobusi, voda, ceste, robni promet, groblja, drveće, ulice, tramvaji itd., sve je to u Zagrebu - ukazom Milana Bandića - postalo dio istoga mastodontskoga konglomerata, kako bi nadležni narodni predstavnici bolje shvatili na koje tu načine cirkulira novac.

Preuzimajući posao predsjednika uprave u Zagrebačkome holdingu, spomenuti gospodin Ljubičić - simpatična osoba - diskretno je počeo širiti ideju o njegovoj birokratskoj pretrpanosti, govoreći kako od četrnaest ili koliko već tisuća zaposlenih, nekoliko tisuća može bez problema dobiti otkaz, što se u funkcioniranju holdinga* uopće ne bi osjetilo. Činilo se po tim izjavama da čovjek namjerava postupno reducirati višak radnika; odmah nakon ustoličenja, međutim, on je počeo zapošljavati nove. Vlasta Pavić, nominalna gradonačelnica tijekom Bandićevoga prividnoga interregnuma*, dobila je kancelariju kao pravna savjetnica. Mislav Žagar, razbijač zagrebačkoga HNS-a, instaliran je za zamjenika direktora na Autobusnome kolodvoru. A spomenuti Nenad Ivanković postao je "savjetnik za medije", iako je Ljubičiću savjetnik za medije potreban koliko i treće oko.

Jasno je da je desničarski spletkaroš Ivanković honoriran za nekakve svoje mutne pozadinske zasluge - pučki rečeno: "držanje štange" - u operaciji Bandićeve koncentracije moći u Gradskom poglavarstvu, kao što je Žagar nagrađen za destabilizaciju Bandićevih konkurenata u HNS-u. Vlasta Pavić sklonjena je da ne smeta, iako nikada nije ni smetala. Time se smisao osnivanja holdinga* evidentno proširio s kriterija povećanja poslovne efikasnosti komunalnih poduzeća na kriterij socijalnoga situiranja osoba koje su dale nekakav doprinos političkome etabliranju gospodina Bandića i skupine njegovih najbližih suradnika. Bandić, Bandić, postoji li itko u zemlji ili na Zemlji tko bi ga mogao omesti u materijalizaciji njegovih ambicija? Već dulje historijsko razdoblje u Zagrebu nije bilo tako omniprezentne figure. Ako se - prema staroj dosjetki Miroslava Blaževića - u Hrvatskoj nekada bez Tuđmana nije mogao kupiti ni toaletni papir, u Zagrebu se danas bez Milana Bandića pouzdano ne može otvoriti javni toalet.

Najvažniji aspekti moći u najvećem hrvatskom financijskom središtu akumulirani su kod gospodina Bandića i male skupine njegovih pouzdanih logističara, osoba poput Slobodana Ljubičića, Slavka Kojića ili Duška Ljuštine. Oni se brinu za operativno funkcioniranje modela gradske vlasti kakav izgrađuju, Bandić se brine za njegovo održanje i ekspanziju. U tom modelu nema mjesta za politička načela i velike etičke obzire. Tko nas ne ugrožava - dobar je, tko nas ugrožava - loš je, i treba ga ili nadvladati ili kupiti. Savršeno neopterećen strankama i ideologijama, Bandić će - kao nominalni esdepeovac* - s lakoćom uspostavljati saveze i s današnjim HDZ-om, i s teškim desničarima, i s tuđmanovcima, i s bilo kim tko mu u gradskim strukturama može biti od koristi. Njegova veza s Ivicom Račanom vrlo je labava; u mnogim aspektima bliži je Ivi Sanaderu negoli šefu vlastite stranke.

Bandićev utjecaj počiva na četiri stupa: apsolutnoj kontroli poglavarstva a, preko saveza s Tatjanom Holjevac, i Gradske skupštine; čvrstim kontaktima s tajkunima i financijskim moćnicima, zasnovanim na uslugama i protuuslugama; prijateljskim odnosima s utjecajnim medijima; neprestanoj prodaji brige za javne interese. Na temelju posljednjeg, dobar dio građana spreman ga je na dulje vrijeme prihvaćati kao najmanje zlo među scenskom ponudom. Shvaćaju da je čovjek priličan demagog i razmjerno beskrupulozan profiter, no među političarima svi su na kraju krajeva isti, a on je - osim za sebe - spreman nešto učiniti i za Zagreb. Slavio je zadnjih dana rođendan i od podčinjenih navodno dobio na dar luksuzan salon za svoj ured. Neka mu je sa srećom: primiti takvu čestitku - to može samo Bandić.

STUPAC TJEDNA: NOVE AFERE NA HTV-u

Na HTV-u nedavno nisu emitirali vijesti jer novinarka Dijana Čuljak nije došla na posao, aVijeće je prozvalo i Gorana Milića zbog reklamiranja koje u emisijama prodaje kao informaciju. Vladimir Rončević, urednik Informativnog programa poznat po tome da svoj posao obavlja iz Rijeke, nije komentirao te skandale opravdavajući se bolešću. Gospodin Rončević uvijek je bolestan kad zagusti, kao nekad Vladimir Bakarić. Spomenuti gospodin Milić, na drugoj strani, legendaran je po tome da u svojim studijskim emisijama nastupa kao reklama koja govori, a u svojim putopisnim emisijama kao reklama koja hoda i govori, dakle: nešto kao sandwich-man* s kamerom i mikrofonom. Hoće li nešto biti od istrage pokrenute oko tih bizarnih slučajeva? To znaju samo bogovi televizije. Što se publike tiče, ona može samo uživati u lošoj komediji.

>email to:Srecko Jurdana