I Iranski predsjednik Mahmud AhmadinedžadNovinska agencija Bloomberg u povodu iranskog priopćenja da su njegovi znanstvenici uspjeli proizvesti prve količine obogačenog urana, koji se može upotrijebiti za proizvodnju nuklearnog oružja, objavila je uznemirujuću izjavu visokog predstavnika ministarstva vanjskih poslova SAD-a da bi Iran mogao imati atomsku bombu za samo 16 dana. Iran prelazi u fazu industrijske proizvodnje obogačenog urana, obznanili su iranski predstavnici, te namjerava proizvoditi obogačeni uran u 54.000 centrifuga. Pomoćnik američke ministrice vanjskih poslova za međunarodnu suradnju i neproliferaciju Stephen Rademaker reagirao je na tu iransku najavu u Moskvi, gdje se konzultirao s ruskim diplomatima: “Pomoću tih 50.000 centrifuga Iranci mogu proizvesti dovoljno obogačenog urana za atomsko oruæje već u sljedečih 16 dana. Stručnjaci za proizvodnju nuklearnog oružja tvrde da je proizvodnja obogačenog urana posljednja faza prije sklapanja atomske bombe i za onog tko svlada tu fazu nema viπe tehnoloπke prepreke da izradi atomsku bombu.”

Bombastičan naslov Bloombergove vijesti “Iran bi mogao proizvesti atomsku bombu za 16 dana, kaže SAD” ipak nije istinit. Stoga priopčenje Irana kako je uspjeπno zapoćeo obogaćivati uran i nije izazvalo viπe paničnih reakcija u svijetu. Kad bi Iran zaista za 16 dana postao nuklearnom silom, to bi u samo dva tjedna potpuno promijenilo ravnoteæu snaga na Bliskom istoku, uz dramatiËne globalne strateπke posljedice, pa bi i reakcije bile kudikamo nervoznije, posebno u svjetlu tvrdnji ameriËkih strateπkih planera i izraelskih dræavnih duænosnika kako oni nikada neÊe dopustiti da Iran postane nuklearnom silom, makar to morali spriječiti i vojnim sredstvima. Da Iran zaista za 16 dana postaje atomska sila, bilo bi veÊ mnogo dramatiËnih izjava svjetskih dræavnika, a ameriËki predsjednik Bush sigurno ne bi dao umirujuÊu izjavu kako je uvjeren da Êe se spor s Iranom rijeπiti mirnim putem, πto je rekao prije nekoliko dana.

Nervoznih reakcija nema jer Rademakerovu izjavu Bloomberg nije toËno prenio.

Iran je tehnološkim uspjehom u obogačivanju urana doista napravio presudan korak prema izgradnji atomskog oruæja, ali da bi on mogao uran obogaÊivati u razmjerima potrebnim za svoju prvu atomsku bombu, trebat Êe mu joπ dosta vremena, koje Êe se upotrijebiti za diplomatske aktivnosti. Kad i proizvede svoju prvu atomsku bombu, uvrstit Êe se u tzv. atomski klub zemalja, ali Êe biti daleko od toga da bude prava nuklearna vojna sila.

Stoga u Washingtonu nije krizna atmosfera, jer se procjenjuje da ima joπ dovoljno vremena i za politiËku, ali i za vojnu reakciju na iransku nuklearnu tvrdoglavost. Iranska najava da je poËeo obogaÊivati uran naiπla je na vrlo nepovoljne reakcije i u prijestolnicama koje su dosad bile suzdræane prema diplomatskim pritiscima na Teheran, u Moskvi, pa Ëak i u Pekingu. U Washingtonu su uvjereni da Êe sada lakπe pokrenuti πiru meunarodnu diplomatsku inicijativu kako bi se Iran osudio u meunarodnim forumima, te zapoËeo koordinirani pritisak na njega da odustane od svog plana da proizvede atomsko oruæje.

U Washingtonu su procijenili i da energiËnije reakcije u ovom trenutku za SAD nisu korisne, jer bi prijetnje vojnom akcijom mogle samo udaljiti od SAD-a one zemlje koje bi mogle biti saveznici u diplomatskoj akciji, ali bi se protivile vojnoj akciji. U ameriËkim obavjeπtajnim krugovima potvruje se da Êe Iranu ipak trebati joπ neko vrijeme da postane nuklearna sila, a u vojnim krugovima veÊ se izrauju planovi za eventualni napad na Iran kojim bi se uniπtile njegove nuklearne instalacije, ali i drugi vojni ciljevi. Trebat Êe pripremiti i posebna oruæja za takav napad. Kakva su to oruæja, doznalo se ovih dana. Ono πto je otkriveno izazvalo je golemo uzbuenje u svijetu, jer se Ëini da Êe SAD na iransku nuklearnu prijetnju odgovoriti nuklearnom silom.

To je otkrio Seymour Hersh, 69-godiπnji stalni suradnik intelektualnog magazina The New Yorker. Kako je on meu novinarima jedan od najboljih poznavatelja ameriËke vojske i ameriËkih vojnih operacija, sve πto on objavi uvijek ima veliku teæinu. Ne treba zaboraviti da je, uz ostalo, upravo on 1969. razotkrio pokolj πto su ga Amerikanci poËinili u vijetnamskom selu Mi Lai, te naknadno prikrivanje tog najveÊeg ameriËkog ratnog zloËina u Vijetnamskom ratu, a 2004. muËenje iraËkih zatoËenika u bagdadskom zatvoru Abu Ghraib. Hersh u jednom od posljednjih brojeva New Yorkera tvrdi da je Bush naredio Pentagonu da veÊ poËne planirati napad na Iran, kojim bi se sprijeËilo da Iran postane nuklearna sila. Prema njegovim tvrdnjama taj Êe napad biti znatno πiri nego πto se pretpostavljalo. Tri su njegove tvrdnje senzacionalne. On tvrdi da Êe cilj ameriËkog napada biti ne samo uniπtavanje nuklearnih postrojenja, nego i udari na brojne druge vojne i strateπke instalacije, pa Êe ciljeva biti nekoliko stotina. Tvrdi i da ameriËki vojni planeri ozbiljno razmiπljaju o moguÊnosti da za uniπtavanje posebno teπkih ciljeva, npr. za podzemne bunkere gdje su vaæna nuklearna postrojenja, upotrijebi i ameriËko taktiËko nuklearno naoruæanje. Napokon, Hersh tvrdi da u Washingtonu prevladava uvjerenje da Êe Iran prestati biti nuklearna prijetnja SAD-u tek kad se u toj zemlji promijeni reæim, πto znaËi da Êe ameriËki cilj biti svrgavanje s vlasti iranskih πiitskih mula.

Hershov opπiran Ëlanak iz New Yorkera izazvao je golemu pozornost. U Bijeloj kuÊi nisu ga æeljeli komentirati. I dosad se spekuliralo da bi SAD mogao na iranski nuklearni program reagirati oruæanom akcijom, ali se uvijek smatralo da bi napad bio ograniËen na samo nekoliko nuklearnih postrojenja. »ak se spekuliralo da bi takvu akciju mogao samostalno izvesti i Izrael, ako to ne uËine Amerikanci. Ono o Ëemu sada govori Hersh mnogo je obuhvatnije i nadilazi kapacitete izraelske vojske.

Po njegovim riječima, planiranje je otišlo vrlo daleko, a kljuËno pitanje o kojem se sada raspravlja jest upotreba taktiËkog nuklearnog oruæja. Navodno su civilne ameriËke vladine strukture, koje sudjeluju u tom planiranju, sklone taktiËkom nuklearnom oruæju, jer smatraju da Iranu treba uniπtiti svaku moguÊnost proizvodnje nuklearnog oruæja, a buduÊi da su neka iranska postrojenja dobro zaπtiÊena u podzemnim bunkerima, nuklearno oruæje jedino moæe postiÊi taj cilj. U vojnim strukturama postoje snaæni otpori tom stajaliπtu, visoki vojni krugovi izrazito su protiv uporabe nuklearnog oruæja, Ëak prijete ostavkama ako se odluËi da se ono upotrijebi.

Hersh je u tom članku ponovio ono što je već otkrio u sijeËnju, da su na iranskom teritoriju veÊ pripadnici ameriËkih specijalnih snaga. Neki od njih djeluju na podruËjima gdje æive plemena neprijateljska prema iranskoj vlasti, ondje stvaraju baze, dok se drugi nastoje pribliæiti strateπkim ciljevima kako bi prikupili obavjeπtajne podatke. To je u skladu s konceptom ministra obrane Donalda Rumsfelda, zagovornika πto veÊe upotrebe specijalnih snaga.

Hersh u svom Ëlanku veliku pozornost posveÊuje i politiËkom aspektu moguÊeg ameriËkog napada na Iran. Podrobno raspravlja o tome kako na taj ameriËki plan reagiraju ameriËki saveznici i upozorava da bi i tu Amerikanci, kao i u Iraku, mogli ostati usamljeni. U drugom dijelu raspravlja o moguÊim posljedicama takvog napada za Bliski istok, i neposrednima i dugoroËnima.

Takav bi napad, po Hershovu miπljenju, mogao dramatiËno utjecati na situaciju u Iraku, jer Êe se iraËki πiiti, koji sada surauju s Amerikancima, ali su u savezniËkim odnosima sa πiitskim Iranom, sigurno okrenuti protiv Amerikanaca, ali i Britanaca, koji kontroliraju juæni, πiitski dio Iraka. Iranske snage mogle bi uÊi u juæni Irak. Zakomplicirala bi se i sigurnosna situacija Izraela, jer bi se u juænom Libanonu aktivirala moÊna proiranska πiitska oruæana organizacija Hezbollah, koja se sada diskretno ponaπa. A Iran bi, da Amerikancima i Zapadu zada teæak strateπki udarac, sigurno vojno reagirao protiv naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama, a moæda i zatvaranjem Hormuπkog tjesnaca, πto bi izazvalo kaos na naftnom træiπtu.

Po Hershovu miπljenju, ameriËki planeri Êe se morati pripremiti i za dugoroËne posljedice, radikalizaciju antiameriËkog raspoloæenja u cijelom islamskom svijetu te jaËe povezivanje Irana s globalnim teroristiËkim mreæama. UnatoË svemu tome ameriËka administracija smatra da mora biti spremna da - upotrebom svih sredstava na raspolaganju - sprijeËi Iran da postane nuklearna sila.

U Hershovu Ëlanku najviπe je uzbuenja izazvala njegova tvrdnja da je SAD protiv Irana spreman upotrijebiti i nuklearno oruæje. »ak i u vrijeme najoπtrijeg ameriËko-sovjetskog suËeljavanja u doba hladnog rata 50-ih i 60-ih ameriËka vojna doktrina nuklearno oruæje smatrala je iskljuËivo obrambenim, spremnim za taktiËku upotrebu pri zaustavljanju napada moÊnijih konvencionalnih sovjetskih snaga u Europi ili za strateπki odgovor odmazdom po sovjetskim gradovima na eventualni sovjetski nuklearni napad na ciljeve u SAD-u.

Sada se prvi put nakon mnogo godina govori o mogućnosti da SAD upotrijebi nuklearno oruæje u ofenzivne svrhe, i to ne u nekom globalnom sudbonosnom sukobu, za πto su se prije stvarali golemi arsenali nuklearnih bojnih glava, nego u jednom napadu, koji bi imao goleme globalne posljedice, pa je stoga od strateπkog znaËenja, ali koji u vojnom smislu spada u rang taktiËkih operacija.

U toj zamiπljenoj operaciji uniπtavanja iranskih nuklearnih postrojenja ameriËki planeri posebnu pozornost posveÊuju nuklearnom reaktoru u Natanzu juæno od Teherana, gdje se nalaze centrifuge za proizvodnju eksploziva za nuklearno oruæje. One se zajedno s drugim vaænim instrumentima i ureajima nalaze u podzemnom bunkeru 20 metara ispod zemlje, zaπtiÊenom betonskom ploËom, koja se konvencionalnim avionskim bombama ili krstareÊim raketama ne moæe uniπtiti. Taj bi se bunker, doduπe, mogao onesposobiti za boravljenje ako bi ameriËki avioni precizno gaali ventilacijske otvore, ulaze i druge vaæne toËke, ali da bi to mogli, morali bi znati njihove lokacije, a navodno takve obavjeπtajne podatke Amerikanci nemaju.

Zato su neki pentagonski planeri u preliminarnom prijedlogu plana napada predvidjeli da se bunker u Natanzu, ali i neke druge sliËno πtiÊene instalacije, uniπte nuklearnim oruæjem, pa je spomenuto taktiËko nuklearno oruæje B61-11. Hershov Ëlanak skrenuo je tako pozornost na postojanje nuklearne bombe taktiËke namjene, o kojoj se nije mnogo pisalo, kao i na to da se u Pentagonu i dalje razvijaju nove vrste nuklearnog oruæja, iako hladnog rata viπe nema, SAD nije u neposrednoj konfrontaciji s nekom drugom nuklearnom silom, a ameriËka vojna doktrina nije sluæbeno mijenjana kada je rijeË o upotrebi nuklearnog oruæja.

B61-11 najnovija je varijanta hidrogenske bombe B61, koja je razvijena u ameriËkom vojnom nuklearnom laboratoriju Los Alamos joπ poËetkom 60-ih. Tada je odluËeno da se proizvede avionska hidrogenska atomska bomba, koja Êe biti pogodna za transport do cilja raznim tipovima ameriËkih aviona i da Êe sve varijante te bombe izvana izgledati gotovo identiËno, ali Êe se razlikovati po snazi bojne glave i drugim svojstvima ovisnim o naËinu slanja na cilj i naËinu djelovanja. Tako su u kuÊiπte aerodinamiËnog oblika, dugo 358 a πiroko 33 cm, ugraeni ureaji za navoenje bombe na cilj i bojna glava od 0,3 kilotona, koliko imaju najslabije bombe za taktiËku upotrebu, do 340 kilotona koliko imaju bombe strateπkog znaËenja.

Najnoviji model B61-11 zapravo je unaprijeđena varijanta te bombe za taktičku upotrebu, ali sasvim posebne namjene, a to je uniπtavanje podzemnih bunkera. Bomba je izgrađena od posebnog materijala, osiromaπenog urana, ima sposobnost da se prilikom udara zabije duboko u zemlju ili obrambeni štit cilja, a tek potom eksplodira kako bi taj zaštićeni cilj mogla uniπtiti. Vjeruje se da takva bomba ima bojnu glavu od 10 kilotona. Bomba je razvijena 1997. i več je na raspolaganju američkom zrakoplovstvu, a prema zasad dostupnim informacijama nevidljivi avioni B-2 jedini su zasad pripremljeni da je bace na cilj. Procjenjuje se da SAD ima neπto manje od 2000 komada raznih varijanata nuklearne bombe B61, πto pokazuje da su se američki vojni planeri i prethodnih godina, iako se nije govorilo o mogućnosti ofenzivne upotrebe nuklearnog oruæja, za to pripremali za to razvijajući takvo oružje.

Zato je članak Seymoura Hersha iz New Yorkera o planiranju ameriËkog napada na Iran iznimno znaËajan, jer otkriva Ëinjenice πireg strateπkog znaËenja mnogo vaænije od samog naËina kako Êe se SAD odnositi prema iranskim naporima da izradi atomsko oruæje. Hersh je posredno otkrio da sadaπnja ameriËka administracija na novi naËin koncipira ameriËku vojnu ulogu u svijetu te da je u tome otiπla dalje nego πto se dosad mislilo. Doduπe, i dosad se znalo da su nakon teroristiËkog napada 11. rujna 2001. u ameriËkom dræavnom vrhu odluËili promijeniti vojnu doktrinu i u nju ukljuËiti i koncept preventivnog napada da se sprijeËe prijetnje ameriËkim interesima. Ali do Hershova Ëlanka nije bilo poznato da je u to potajno bila ukljuËena i ofenzivna upotreba nuklearnog oruæja.

ISTINA O IRANU

Zbrka oko centrifuga Stephen Rademaker je rekao: “Kad bi Iran imao tih 50.000 centrifuga, mogao bi proizvesti dovoljno obogaćenog urana za nuklearno oružje u roku od 16 dana.” Ali Iran zasad nema 50.000 centrifuga. Malu količinu obogaćenog urana, kojim se sad pohvalio, Iran je proizveo u 164 centrifuge, koliko ih je stavio u pogon u eksperimentalne svrhe. S te 164 centrifuge Iranu bi trebalo 13 godina da proizvede količinu obogaćenog urana potrebnu za jednu atomsku bombu. Kako tvrde iranski funkcionari, Iran do kraja godine planira broj centrifuga povećati na 3500 u atomskom centru Natanz 200 km južno od Teherana. Do 54.000 centrifuga trebat će mu vjerojatno još dvije godine. Iran neće za dva tjedna postati nuklearna sila, nego će mu za to sigurno trebati još više od dvije godine. To je glavni razlog zašto reakcije međunarodne zajednice nisu oštrije, jer je opća procjena da ima još dosta vremena da se spor riješi diplomatskim putem, da ima još dosta vremena prije nego što će biti potrebna oštrija upozorenja, pa i prijetnje oružjem.

>email to:Maroje Mihovilovic