Objavljeno u Nacionalu br. 544, 2006-04-17

Autor: Nina Ožegović

EKSPANZIJA TRŽIŠTA UMJETNINA

Rat za najskuplji hrvatski akt

Aukcijska kuća Kontura na aukciji prošloga tjedna u Mimari ponudila je niz vrhunskih djela hrvatskih autora među kojima je posebnu pozornost privukao 'Ženski akt' Roberta Auera iz 1909. procijenjen na 350.000 kuna

Aukcija u KonturiAukcija u Konturi"Na svakoj aukciji u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, cijene umjetnina su od 20 do 30 posto niže nego u galerijama”, kaže Zdravko Mihoćinec, direktor aukcijske kuće Kontura, jedine u Hrvatskoj koja je prije tri godine registrirana za kupoprodaju i procjenjivanje umjetničkih djela. Na zadnjoj, petnaestoj aukciji, odræanoj prošlog tjedna u Muzeju Mimara, najveću senzaciju izazvalo je veliko ulje iz 1909., “Ženski akt” Roberta Auera, slikara poznatog po senzibilnim ženskim aktovima, koje je procijenjeno na vrijednost od 300 do 350 tisuća kuna. Budući da je isklična cijena uvijek na aukcijama otprilike trećinu niža, licitiranje je započelo s cijenom od 240 tisuća kuna. Inače, ta je slika stigla iz Češke gdje je prodavana na dvije aukcije: prvo po 13 tisuća, a zatim po 28 tisuća eura. Slika još nije prodana, a kako saznajemo, za nju se u postaukcijskom razdoblju bore dva kupca, koji žele ostati anonimni. “Ponudili su nešto niže cijene, što znači da još čekamo pravog kupca”, zaključio je Mihočinec.

Na aukcijama se obično proda između 25 i 30 posto ponuđenih radova, u postaukcijom razdoblju još od deset do 20 posto umjetnina, a na neto cijenu zaračunava se joπ porez i PDV u iznosu od 25 posto. Apsolutni favorit svih dosadašnjih aukcija je ulje “Mrtva priroda s ružom” Josipa Račića, koje je prodano za 256.000 kuna. Slika je zaštićeno kulturno dobro, a na natpisu na poleđini “prof. Vladimir Becić jamči autorstvo Josipa Račića”. Velike svjetske aukcijske kuće prosječno prodaju tri četvrtine ponuđenih radova. “U Hrvatskoj prodaja umjetnina na aukcijama još nije biznis, to je jedan segment tržišta umjetnina”, kaže Mihočinec.

U posljednje vrijeme kvalitetnijim radovima i autorima cijene drastično rastu, a lošijima cijena osjetno pada. Prvo su cijene skočile zbog uvođenja eura pa su tako ulja prosječne kvalitete vrhunskog hrvatskog slikara Miljenka Stančića nekad stajala oko 15 tisuća DEM, a danas minimalno 15 tisuća eura. Ubrzo su cijene ponovo skočile u prosjeku za još 20 posto. Tako se danas kvalitetniji Stančićevi radovi ili drugih autora kao što je Emanuel Vidović mogu kupiti za 20 i više tisuća eura. O tome govori i slučaj “Ženskog poluakta” Roberta Auera: početna cijena te slike bila je 60 tisuća kuna, a na aukciji je prodana za 118 tisuća kuna neto, što u bruto verziji iznosi oko 20 tisuća eura. Mihočinec kaže da se prije aukcije u javnosti baratalo svotom od 10 tisuća eura - postignuta je dvostruko veća cijena.

Zanimljiv je i slučaj Mladena Veže: njegova ulja na aukciji Konture već godinama imaju konstantnu cijenu na tržištu bez većih oscilacija - od 1500 do 2000 eura. Za razliku od njega, cijena radova –ure Pulitike u posljednjih nekoliko godina narasla je za 100 i više posto. Primjerice, 2000. godine prodavao se po 2000 eura, a danas između 4000 i 5000 eura, ovisno o dimenzijama. I akademik Josip Vaništa jako dobro kotira na tržištu, osobito njegova ulja, čija je cijena u laganom porastu. Posljednjih se godina pojavljuje sve više njegovih pastela, koji imaju početnu cijenu od 500 eura, no na aukciji postižu porast od 100 posto, znači, prodaju se po cijeni od 500 do 1000 eura. Slikari srednje generacije kao što su Zlatan Vrkljan, Igor Rončević i Tihomir Lončar traženi su na tržištu, a njihovi radovi postižu cijene od tisuću do dvije tisuće eura, ulja većih formata još i više.

Najviše se nude radovi osrednje kvalitete starijih autora, te generalno osrednji autori, jer je njih najteže prodati. “Vlasnici takvih radova uvjereni su da su njihovi radovi jako dobri i da će postići visoku cijenu, a kupac odgovara da to nije vrhunsko djelo i spušta cijenu”, objasnio je Mihoćinec dodavši da u takvim slučajevima prodaja traje i po nekoliko mjeseci.

“Kvalitetni radovi Branka Šenoe odmah su se prodali, no njegove slike osrednjih vrijednosti teško su nalazile kupce”, nastavio je Mihoćinec. “Lako je prodati rane radove Zlatka Price iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, ali djela iz njegova zadnjeg ciklusa ‘Opatijski kišobrani’, kada je zbog slabog vida osjetno pao u kvaliteti, teško je prodati. Sličan primjer velikog autora i radova slabije kvalitete pruža slučaj Ede Murtića: na zadnjoj aukciji ponuđena su njegova tri rada, ali je prodan samo jedan gvaš ‘Montraker’ za 7800 kuna, što pokazuje da je i taj veliki umjetnik imao oscilacije u svom stvaralaštvu.”

Osim Murtićeva rada, na toj zadnjoj aukciji mogli su se kupiti vrhunski autori po pristojnim cijenama: ulje “Osamljena kuća” Branka Šenoe za 5000 kuna, ugljen “Balerina Ana Roje” Anke Krizmanić za 4000 kuna, crtež “Cvijeće u vazi” Vladimira Becića za 3500 kuna, a najvišu cijenu postiglo je ulje Rudolfa Giffingera “Stado na ispaši pored rijeke” - prodano je za 24.500 kuna, što je bio porast za 50 posto od isklične cijene.

Kupci i dalje najviše traže hrvatsku modernu, znači, radove klasika nastale u razdoblju od Hrvatskog salona potkraj 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. To su Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Emanuel Vidović, Josip Račić, Miroslav Kraljević, Ljubo Babić, Vladimir Becić, Jerolim Miše i drugi. Po svakoj aukciji pojavilo se od pet do sedam takvih vrhunskih radova iz toga razdoblja i oni su odmah planuli. Primjerice, na zadnjoj aukciji ponuđena su djela Roberta Auera, Slave Raškaj, Vanje Radauša, Antuna Augustinčića i Ivana Meštrovića.

“Na tržištu ima puno nelegalnih odljeva, koje je nemoguće kontrolirati”, istaknuo je Mihoćinec. “Zato smo postrožili kriterije i uzimamo samo skulpture starije od četvrt stoljeća, koje su dulje vrijeme u nečijoj kolekciji.”

Odlično prolaze i portreti Josipa Broza Tita, te bizarni motivi, koji su “in” iz neobjašnjivih razloga. Lesjakov “Portret Tita” imao je na jesenskoj aukciji početnu cijenu 3750 kuna, a nakon dugotrajnog i iscrpljujućeg licitiranja po 100 kuna prodan je za 5650 kuna, znači, porast je bio veći od 50 posto.

Vežino ulje “Portret Tita” iz 1962. prodan je poslije aukcije za devet tisuća kuna. Za Crnčićevu grafiku “Kumica s placa” zainteresirala se na zimskoj aukciji jedna gospođa i nije odustala dok je nije kupila za 8100 kuna, što je bilo 250 posto više od početne cijene.

Struktura prodavatelja i kupaca na aukcijama umjetnina vrlo je raznorodna, a zajedničko im je da žele ostati anonimni, najviπe zbog sigurnosti i očuvanja privatnosti. Međutim, na predaukcijskim izložbama mogu se sresti ministar kulture i kolekcionar Boæo Biškupić, premijer Ivo Sanader, kolekcionar i biznismen Veljko Marton, kolekcionar Marinko Sudac, poznat po svojoj impozantnoj zbirci suvremene umjetnosti iz bivπe Jugoslavije, mnogi bankari, poduzetnici, liječnici i advokati. Na aukcijama se viđaju kolekcionari Josip Kovačić, vlasnik osebujne kolekcije slikarica iz 19. stoljeća, Pajo Kanižaj, te biznismen i strastveni ljubitelj umjetnosti Tomislav Kličko, vlasnik impresivne zbirke suvremene umjetnosti Filip Trade.

Gotovo 50 posto prodavatelja su intelektualci u starijoj životnoj dobi, koji imaju vrhunske obiteljske kolekcije, a oni s manje novca skupljaju manje radove biranih autora, primjerice, Miljenka Stančića. “Svaki drugi prodavatelj kaže da je nekoć s velikom ljubavlju skupljao umjetnine, a sada ih je prisiljen prodavati jer mu supruga ide na operaciju”, kaže Mihočinec. Oni najviπe nude prosječno vrijedne slike, od 5 do 15 tisuća kuna. Od 20 do 30 posto prodavatelja čine profesionalni “dealeri”, koji slike otkupljuju direktno od vlasnika, zatim na aukcijama i sajmovima antikviteta. “Pojam ‘dealera’ kod nas još ima pejorativan prizvuk, no to su pristojni ljudi, koji zatraže procjenu umjetnine i zatim ostave slike za aukciju”, nastavlja. Ostatak, oko 20 posto, čine živući priznati autori, mladi slikari i ljudi koji su dobili umjetnine na dar, no budući da im se ne sviđaju, žæele ih prodati i kupiti neπto drugo.

U kategoriji kupaca ima najviše poznatih hrvatskih kolekcionara i pravih ljubitelja umjetnosti, kaže. Kupuju slike da popune vlastite kolekcije i zbog toga bježe od publiciteta. Umjesto kolekcionara na aukcijama često trguju galeristi, povjesničËari umjetnosti ili “obični” ljudi, što se pokazalo već na prvoj aukciji prije tri godine, kada je anonimni kupac “za jednu galeriju kupio nekoliko ulja, među ostalim i ‘Masline’ Frana ŠimunoviÊa za 16 tisuća kuna”. “Poduzetnici traže mišljenje o vrijednosti slika jer žele biti sigurni da će ih jednog dana, ako im zaškripi, moći dobro prodati”, kaže, dodavši da na javne aukcije nikada ne dolaze najveći hrvatski poduzetnici. Oni dođu nakon aukcije i transakcija se realizira u tišini.

Na svakoj od dosadašnjih 15 aukcija ponuđeno je 10, 15 radova “muzejske kvalitete”, koje je Zavod za zaštitu spomenika zaštitio kao kulturno dobro, primjerice, neke radove Slave Raškaj, Branka Šenoe, Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Meštrovića i drugih. Zato na aukciju dolaze i predstavnici muzeja i galerija. Karlovački muzej je prije dvije godine kupio antologijski “Portret gospođe Karas” Vjekoslava Karasa za 170 tisuća kuna. To ulje na platnu iz 1850. ima iznimnu vrijednost jer je jedna od rijetkih Karasovih slika koje imaju autorov potpis ugreban na površinu slike. Zatim je Fundacija Ivana MešπtrovićÊa kupila Meštrovićevu sadrenu skulpturu “Poprsje žene” iz 1930./31. godine za 69 tisuća kuna, a Zavičajni muzej Ozalj kupio je akvarel Slave Raškaj “Ulaz u stari grad” za 55 tisuća kuna. Svoje kolekcije na aukciji Konture popunili su i Muzej Brodskog Posavlja i Bjelovarski muzej. “Jako malo trgujemo s novokomponiranim kupcima, kojima je očito manjkalo glamura i spektakularnosti, pa su ubrzo odustali. Blještavilo je u određenoj mjeri poželjno, ali nama su kvaliteta i vrijednosti ispred spektakla”, kaže Mihočinec.

U tri godine aukcijska kuća Kontura imala je samo jedan sporan i do danas nerazjaπnjen slučaj do kojeg je došlo zbog različitog mišljenja stručnjaka: za ulje Vlahe Bukovca “Buket cvijeća”, koji je prodan za 75.000 kuna, grafolog Željko Sabol i konzervator Denis Vokić tvrdili su da je riječ o originalu, a direktor Moderne galerije Igor Zidić osporio je njihovo mišljenje rekavši da je prije riječ o radu jedne od slikarovih dviju kćeri. Dilema do danas nije razjašnjena.

Na pitanje zaπto se neke kvalitetne slike ne uspiju prodati na aukciji, Mihočinec je odgovorio sljedeće: “Ulje ‘Francesca da Rimini’ Mirka Račkog je kvalitetno, datira iz poželjnog razdoblja moderne, velikog je formata, a isklična cijena je bila 150 tisuća kuna, no ljudi su mi govorili da je motiv previše jak, a slika presnažna za privatni prostor”, te dodao da ljudi žele uživati u slici i očekuju pozitivne emocije. “To je slika za neku instituciju ili muzej.”

>email to:Nina Ozegovic

Vezane vijesti

Slinavci oko premijera plasiraju gadarije

Slinavci oko premijera plasiraju gadarije

Potpredsjednik SDP-a i predsjednik saborskog odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo Zlatko Komadina odbacio je danas kao neistinite navode iz… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika