Danas 78-godišnji Reisinger rodio se u Sloveniji, u Rankovcima kod Slatine RadenciNajveći svjetski crtači stripova i karikaturisti pamte se i postaju slavni po nekom liku kojeg su stvorili. Tako je i s Ottom Reisingerom, poznatim hrvatskim karikaturistom koji se proslavio likom Pere i njegove obitelji, čijim je karikaturama Reisinger više od 30 godina komentirao nekada jugoslavensku a kasnije i hrvatsku stvarnost. Upravo ta slava i popularnost donijela mu je ove godine kandidaturu za jednu od nagrada koju nikada nije dobio, a to je Nagrada grada Zagreba.

Danas 78-godišnji Reisinger rodio se u Sloveniji, u Rankovcima kod Slatine Radenci. Pravim imenom Oton Anton, ni sam se više ne sjeća kako je ostao samo Oto, a često i Otto. Nakon njegovog rođenja u Sloveniji, obitelj Reisinger ubrzo se preselila u Zagreb, gdje je Otto završio Treću gimnaziju u Kušlanovoj. Studirao je arhitekturu te se 1950. godine vjenčao s Pavicom Bolfek i zaposlio u Vjesniku. Kako je ubrzo stvorio lik Pere, koji je svakodnevno u karikaturi objavljivao u Vjesniku, zanemario je studij arhitekture koji je završio tek 1960. godine kada mu, kako sam kaže, više nije trebao. Prema nekim izračunima, objavio je više od 12 tisuća karikatura s likom Pere i njegove obitelji. Osim u Vjesniku, Reisinger je objavljivao karikature u Vjesniku u srijedu, Delu, Politici, a bio je i višegodišnji suradnik brojnih inozemnih magazina: njemački Quick, švicarski Nebelspalter, nizozemska Panorama, engleski Punch i drugih. Uslijed brojne međunarodne produkcije objavljeno je nekoliko knjiga njegovih karikatura u Hrvatskoj i inozemstvu, te kod kuće ima brojne pehare i plakete kojima je nagrađivan na domaćim i inozemnim festivalima karikature.

Kada smo ga posjetili u stanu u Prilazu Gjure Deželića, rekao nam je kako slabo spava otkako je prije dvije godine pao na skijanju i ozlijedio kičmu, što se odrazilo na čitavo njegovo tijelo. Bez obzira na to, i dalje je strastveni pušač koji ima još jednu želju - objavljivanje prave knjige njegovih karikatura u Hrvatskoj, jer se čini da s nijednom dosadašnjom nije zadovoljan.

NACIONAL: U nekim prošlim intervjuima spominjali ste kako vam je žao što nikada niste dobili Nagradu grada Zagreba. Sada ste nominirani za tu nagradu, ali kažete da vam je to prekasno.

- Nije da me ta nagrada ne veseli, svaka nagrada me veseli. Prošle su godine mog intenzivnog rada kada sam svakodnevno objavljivao Peru u Vjesniku, ali i druge karikature. Petnaest sam godina imao stranicu u njemačkom magazinu Quick, nizozemskoj reviji Panorama i švicarskom Nebelspalteru. Osim toga, bio sam scenograf i kostimograf u filmu "Cesta duga godinu dana" Giuseppea DeSantisa, crtao sam pozadine u crtanim filmovima, ilustrirao knjige, crtao plakate, čak sam radio inscenaciju za neka provincijska kazališta. Posljednje što sam radio bili su plakati za British Telecom u Londonu prije Domovinskog rata. Uvijek sam govorio da gOttovo svakodnevno dobivam nagrade grada Zagreba na tržnici ili u tramvaju kada mi ljudi prilaze i kažu kako se sjećaju neke moje karikature. Stariji ljudi me i dan-danas zaustave i podsjete na neke karikature koje sam ja sam već davno zaboravio. To je neka vrsta utješne nagrade. Neki ljudi su čak izrezivali karikature Pere koje su 33 godine izlazile u Vjesniku svakog dana osim nedjelje. Jednom sam dao oglas u novinama i tražio ljude koji čuvaju te izreske kako bih objavio knjigu, pa su mi ljudi slali komplete ili djelomično sačuvane komplete karikatura. No, i to sam izgubio.

NACIONAL: Zašto ste se nakon Drugog svjetskog rata počeli baviti crtanjem karikature ako ste studirali arhitekturu koja je onda, kao i danas, bila daleko unosniji posao od crtanja karikatura?

- Nikada nisam radio kao arhitekt. Upisao sam arhitekturu 1946. godine ali sam istovremeno položio prijemni ispit na Likovnoj akademiji. Arhitekturu sam upisao iz obiteljskih razloga - moj je otac bio građevinar, a i sin mi je arhitekt. Od djetinjstva sam crtao, a karikature sam počeo crtati kao maturant i 1946. godine postao sam stalni suradnik u listu Kerempuh. 1950. godine sam došao u Vjesnik i od tada sam profesionalni karikaturist. Što je najinteresantnije, bio sam dosta dobar student, ali mi je od 1950. godine, kada sam postao apsolvent, trebalo 10 godina da završim fakultet, te sam diplomirao tek 1960. U međuvremenu sam se oženio, dobio djecu, bio sam bez stana i živio podstanar. Jednom su me čak i deložirali jer sam se bespravno uselio. Bila je to borba za život. U takvim sam uvjetima ipak uspio diplomirati, iako mi to nikada nije trebalo. Ta diploma potrebna mi je jedino kada kroz karikaturu kritiziram neko arhitektonsko djelo, kao nekakvo pravo za kritiziranje.

NACIONAL: Kakav je bio status karikaturista u pedesetim i šezdesetim godinama u bivšoj Jugoslaviji?

- U svijetu je nekada, kao i danas u Engleskoj, Italiji, Americi i Njemačkoj, postojala tradicija karikature. To je bila i ostala novinska disciplina koja je bila stalno prisutna. Bilo je to relativno dobro honorirano. Ja sam kao zaposlenik Vjesnika stekao mirovinu. Nažalost, karikatura je sve manje prisutna u našim novinama, jedino još Vjesnik povremeno objavljuje karikature. Danas je izdavačima novina više stalo do oglasa nego do prostora koji bi morali platiti karikaturistu za karikaturu.

NACIONAL: Je li Pero, vaš najpoznatiji lik, nastao na nečiju sliku ili priliku?

- Ne, ja sam napravio jednu facu koja je trebala biti prepoznatljiva. Upustio sam se u to dosta naivno, napravio sam nekoliko karikatura i predložio u redakciji Vjesnika da izlaze svaki dan. Kasnije sam shvatio da je crtanje Pere velika obaveza i napor. Štofa je uvijek bilo, mogao sam se zezati na temu nestašica, cijena, stanova, poskupljenja, malih plaća i mirovina i tako dalje. Te su teme uvijek bile prisutne, uvijek bi se netko prepoznao u toj karikaturi. Peri sam dodao i obitelj, sina i suprugu, pa ono što nisam mogao staviti u usta Peri, mogao sam njegovom sinu Štefeku. Kasnije su se pojavili i djedica penzioner i bakica s trubom na uhu. Osim toga, Pero je mijenjao zanimanja, čas je bio prodavač, čas činovnik; prilagođavao sam ga temi.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško svakoga dana crtati Peru ako znamo da je najteže biti duhovit?

- Svatko voli biti duhovit a ja pretpostavljam da je Pero bio duhovit, s obzirom na dobru prihvaćenost kod čitatelja. Uvijek je bilo tema ali je problem bio u tome što su se teme ponavljale pa sam morao na istu temu smišljati nove karikature. Za onodobnu generaciju čitatelja Pero je bio popularan a znam da i mlađi ljudi pričaju da su njihovi roditelji pratili Peru.

NACIONAL: Ako znamo da su karikaturisti po prirodi oporbenjaci, kako ste se vi snalazili u komunističkim vremenima u politički utjecajnom Vjesniku?

- Bez lažne skromnosti, ja sam svoj posao radio tako dobro da sam stekao status, grubo rečeno, "nedodirljivog". Ljudi iz tadašnje vlasti često su bili nezadovoljni nekom karikaturom ali nisu poduzimali mjere protiv mene da ne bi ispali primitivni. Rekli bi: "Pusti ga, on je zajebant", iako moje karikature nisu bile zajebancija. Jedna vanjskopolitička karikatura u bivšoj Jugoslaviji rezultirala je zabranom prodaje jednog broja VUS-a, Vjesnika u srijedu. Bila je to karikatura Hruščova koji je počeo s liberalizacijom, ali se čvrsto zadržao na komunističkim načelima. Napravio sam karikaturu neobrijanog Hruščova kod brijača kojem na zidu visi slika Staljina. Brijač pita Hruščova: "Hoćemo li brkove ostaviti ili ćemo ih brijati", čime se aludiralo na Staljina. Rusi su odmah prosvjedovali preko Ministarstva vanjskih poslova i veleposlanstva u Beogradu i donesena je odluka da se VUS povuče iz prodaje. No, VUS je izlazio utorkom navečer a odluka je donesena u petak, tako da je već bio gOttovo rasprodan. Povukli su samo one primjerke koje su našli u čitaonicama, ali svi su čitatelji već vidjeli karikaturu. VUS je tada uređivao pokojni Frane Barbieri te smo obojica bili pozvani na Okružni sud. Pitali su nas imamo li nešto protiv toga da taj broj VUS-a bude povučen. Pošto je već bio rasprodan, obojica smo rekli da nemamo ništa protiv da bude povučen.

NACIONAL: Jesu li vas, odnosno vaše karikature ikada pokušali iskoristiti za političke obračune jedne partijske struje protiv druge?

- Ne, nikada. Nikada nisam imao kontakte s ljudima iz partijskog vrha. Naravno da su svi novinari i većina zaposlenika u Vjesniku bili članovi partije, iako danas tvrde da nisu bili članovi. Ja sam rijetko dolazio na partijske sastanke a kada bih i došao, nikada nisam ništa govorio. I još nešto, ja sam bio najcitiraniji suradnik Vjesnika u inozemstvu. Moje karikature su se objavljivale u stranim novinama, osobito u vrijeme Informbiroa i obračuna sa Staljinom i staljinizmom. U inozemstvu sam stvorio reputaciju poznatog karikaturista, a time i u Hrvatskoj, jer se kod nas pratio inozemni tisak. Tako sam ostao izvan političkih intriga. Dapače, ja čak nisam ni radio u redakciji Vjesnika već bi vozač došao kod mene doma po karikaturu.

NACIONAL: Kako ste stupili u kontakt s inozemnim izdavačima i nisu li vam u pedesetima i šezdesetima zbog toga govorili da ste strani plaćenik?

- Jesu, čak me je i Radio Moskva u jednom komentaru za Jugoslaviju proglasio "prirepkom buržoazije" i "plaćenikom Wall Streeta". To su mi rekli ljudi iz redakcije Vjesnika koji su to slušali, a Tanjug je to zabilježio. Redakciji Vjesnika bilo je stalo da se moje, odnosno Vjesnikove karikature objavljuju u inozemstvu. Što se tiče kontakata s inozemstvom, navest ću vam primjer uspostavljana suradnje. Tito je početkom sedamdesetih godina trebao posjetiti Nizozemsku. Jedan nizozemski karikaturist, moj dugogodišnji prijatelj koji je godinu dana studirao u Zagrebu na Akademiji, predložio je u svom magazinu da objavi jednu stranicu mojih karikatura povodom posjete Tita Nizozemskoj. Nakon objavljene stranice karikatura u novinama, jedan me je izdavač kontaktirao preko autorske agencije u Beogradu i rekao mi da želi objaviti knjigu mojih karikatura. Nakon izdane knjige imao sam i jako dobro posjećenu izložbu karikatura u Amsterdamu na čije je otvorenje došla društvena krema. Tako sam došao i do njemačkog Quicka, švicarskog Nebelspaltera, londonskog Puncha i mnogih drugih magazina. Čak sam i u američkom New Yorkeru imao jednu naslovnu stranicu. New York Times je svakih deset godina objavljivao knjigu s izborom najboljih svjetskih karikatura za to razdoblje. U nekima od njih su i moji radovi, što je za karikaturistu iz relativno male zemlje velika stvar. Nakon osnutka Hrvatskog društva karikaturista 1990. godine počeli su me pozivati na svjetske festivale i natječaje, te sam na mnogima osvojio nagrade. Ujedno sam na mnogim festivalima bio i član žirija: u Berlinu, Turskoj, Bugarskoj i tako dalje.

NACIONAL: Vaš stil karikature je vrlo prepoznatljiv. Jeste li imali neke uzore?

- Naravno da sam u početku imao uzore. No, kada čovjek puno radi, neminovno počinje crtati onako kako njemu paše.

NACIONAL: Jeste li se prije 30 godina osjećali zvijezdom, jeste li dobro zarađivali?

- Zarađivao sam relativno dobro jer sam puno radio. Kupio sam vikendicu, auto i djeci stan, i to sve od karikatura. Sada živim samo od mirovine i honorara Vjesnika, jer nemam gdje drugdje objaviti karikature. To je problem mladih karikaturista koji nemaju gdje objavljivati a kada i objave, plate im 100 kuna za karikaturu, što je zaista uvredljivo.

NACIONAL: U to je vrijeme Vjesnik bio novina prepuna elitnih novinara i intelektualaca. S kim ste se najviše družili?

- Puno sam se bavio sportom, osobito skijanjem, ali sam pratio i mnoge druge sportove. Čak sam s Dinamom putovao na međunarodne kup utakmice i bio s njima u Španjolskoj, Nizozemskoj, Škotskoj i drugim državama. Dakle, družio sam se s jako puno sportskih novinara. Privatno sam se družio s jednom skupinom prijatelja koji su bili različitih zanimanja: od srednjoškolskih profesora, odvjetnika, brijača, mehaničara do bankovnih savjetnika. Jako dobro smo se slagali i svakodnevno se nalazili na špici, u kafiću nasuprot Name u Ilici. Imao sam širok krug prijatelja, i na televiziji, i na radiju, i na filmu.

NACIONAL: Je li vam se ikada dogodila blokada - da niste bili u stanju neko vrijeme ništa nacrtati?

- Da, ali vrlo rijetko. Ja sam profesionalno deformiran: u podne svakog dana morao sam predati karikaturu, a ja bih u 11.30 sjeo za stol i napravio je. Izgleda da se u mojem mozgu jedna vijuga, zadužena za karikaturu, razvila malo više na štetu ostalih.

NACIONAL: Vjerojatno vam je najteže bilo kada je 1968. godine poginula vaša 18-godišnja kćerka Marcela.

- Možete misliti kako mi je bilo teško, naravno da nisam mogao crtati. Raditi karikaturu nije isto što i izrađivati, primjerice, šalice, to je ozbiljan i relativno težak posao. Pogledajte filmske i kazališne komedije - jako je malo onih dobrih. Morao sam nastaviti raditi jer mi je to zanimanje i jer sam morao preživjeti, bez obzira na sve događaje u životu. Naravno, to je ožiljak koji nosim čitavog života.

NACIONAL: Je li vaš sin Davor pokazivao želju za crtanjem karikatura?

- Moj sin je diplomirani arhitekt, kao i ja, diplomirao je još u vrijeme Jugoslavije. U osamdesetima je radio kao scenograf u Jadran filmu, u vrijeme kada je sve vrvilo koprodukcijama. Nakon što je počeo rat, bio je u hrvatskoj vojsci. Po izlasku iz vojske počeo je slikati akvarele, a ponešto je i projektirao. Ne plaćaju mu ni jedno ni drugo. Imam dvoje unuka, sin Marko je maturant a unuka Zrinka je diplomirala pravo kao najbolja u generaciji. Sada je pripravnik u odvjetničkom uredu i govori tri jezika. Prije par godina bili smo zajedno u Londonu na otvorenju moje izložbe, a vodio sam ih i u Tursku.

NACIONAL: Kada smo već kod inozemstva, kako to da nikada niste prihvatili neku od ponuda da se trajno preselite u neku stranu zemlju?

- Mogao sam otići u inozemstvo i kao arhitekt. Jedna moja prijateljica i kolegica otišla je u Švicarsku gdje je radila u velikoj arhitektonskoj tvrtki i zvala me da dođem. Mogao sam otići i kao karikaturist u inozemstvo. Međutim, kako sam imao velik krug prijatelja i kako sam zaljubljen u Zagreb, nisam prihvatio ponudu. Iako sam u Zagrebu imao stambenih problema, čak sam bio i deložiran, nisam želio otići. Živio sam sa ženom, dvoje djece i svojim roditeljima u jednom malom stanu. Kasnije smo se preselili kod punice gdje su u stanu živjele tri obitelji. Nakon moljakanja na sve strane, dobio sam jednosobni stan na Trešnjevci. Taj stan i stan od punice smo uz nadoplatu zamijenili za ovaj stan u Deželićevom prilazu. Često sam putovao svijetom i uvijek bih nakon osam dana jedva čekao da se vratim kući. Osim toga, bio sam strastveni ribič zajedno s Alojzom Ševčikom, tehničkim urednikom Večernjeg lista, i pokojnim karikaturistom Zvonimirom Gavranovićem. Nas trojica smo dva puta tjedno odlazili u ribolov na Plitvice, u Podravinu, svugdje. Sada mi je sav pribor na moru, tamo također pecam.

NACIONAL: Kako ste se osjećali u osamdesetima kada je došlo vrijeme da odete u mirovinu? Jesu li vam u Vjesniku rekli da ne trebaju vaše usluge?

- To se dogodilo dva-tri puta. Glavni urednici su se često mijenjali i neki od njih mislili su da Pero nije potreban Vjesniku. Onda je došao rat, Pero neko vrijeme nije izlazio u Vjesniku, a ja sam se osjećao slobodnije, imao sam više vremena. U vrijeme rata sam radio karikature s ratnim temama ali sve je to bilo besplatno. Bilo je listova u kojima su dva-tri puta tjedno objavljivali moje karikature, a da ja za njih nisam dobio ni kune. Sjećam se da je jedna turistička agencija naručila neke moje crteže i nudila mi 70 kuna po crtežu. Pa za 70 kuna automehaničar neće podignuti haubu na automobilu! U takvim trenucima sam se osjećao odbačenim.

NACIONAL: Crtate li danas, za svoju dušu?

- Imam vikendicu u malom mjestu Osoru na Cresu i u njoj ponekad crtam karikature za svoju dušu, kad nisam u ribolovu.

>email to:Dean Sinovcic