Zoran Ferić U Hrvatskoj posao ne možete dobiti ako imate AIDS, epilepsiju, shizofreniju ili neku drugu ozbiljnu psihičku bolest, ako ste alkoholičar ili čak ako ste debeli. I ma koliko da je to činjenica koja pokazuje vrlo nizak stupanj socijalne osjetljivosti u našem društvu i još jednom potvrđuje staro pravilo da je novac oduvijek bio važniji od ljudi, možda, kad se radi o nekoj od ovih bolesti, i možemo razumjeti poslodavce. Pritom valja reći da epilepsija i AIDS, što se mene tiče, ne bi trebali biti razlozi zbog čega netko ne dobiva posao. S psihičkim oboljenjima i alkoholizmom stvar je nešto kompliciranija. Jasno je da nitko neće zaposliti notornog pijanca ili tipa koji razgovara s osobama koje ne vidi nitko drugi, a nije međugorski vidjelac.

A što je s onima koji smrde? Žena koja je radila na televizijskoj postaji Sky u Aucklandu bila je prisiljena dati otkaz jer je smrdjela. Tako su barem tvrdili njeni kolege koji su čak potpisivali peticiju dok je spomenuta bila na odmoru. Peticija je vjerojatno služila tome da uprava postaje onemogući njihovu kolegicu da i dalje smrdi. Žena se, naravno, branila i nikako nije priznavala da smrdi, čak je ishodila od liječnika potvrdu da ne smrdi i obratila se medijima. Ipak, izgubila je posao. Ovaj bizaran slučaj koji je dobio i svoj medijski i sudski epilog te tako dospio na zadnju stranicu naših novina, nije nipošto nešto rijetko ili neobično s čime se u svojoj životnoj praksi nismo susretali. Bizaran je tu jedino medijski i sudski spor te medicinska potvrda izdana spomenutoj gospođi o njenom vlastitom tjelesnom vonju koji je, ako je sve istina, njene kolege tjerao na povraćanje. Dapače, upravo je smrad, ili točnije rečeno, različiti ljudski smradovi, nešto s čime se svaki čovjek susreće svakodnevno. Mnogim ljudima je upravo smrad homo sapiensa jedan od čestih dnevnih problema. I vlastiti i tuđi. Razgovarajući s prijateljima o školskim uspomenama, o jednom od prvih i važnijih susreta mladoga bića s društvom izvan obitelji, došao sam do zaključka da je većina mojih bliskih imala u razredu nekoga tko je smrdio. Nekoga tko je izazivao gađenje. Doduše, gađenje su izazivali i debeli i prištavi, ali oni koji smrde bili su u najdubljim ponorima pakla. Jedan takav dječak bio je i u našem razredu.

Nije bio baš previše pametan, ali je odlučeno da ide u normalnu školu a ne u specijalnu upravo zato da se socijalizira i nekako završi barem osmoljetku. I možda bi se stvarno socijalizirao, nedostatak pameti mu možda ne bi bio ozbiljan problem jer je odlično igrao nogomet, ali on je smrdio. Nismo umišljali, nismo ga maltretirali, on je stvarno zaudarao kao kuga. Nitko, naravno, nije htio s njim sjediti, ali, pretpostavljam iz odgojnih razloga, učiteljica bi uvijek stavila nekoga da sjedi s njim. I bila je u pravu. Bilo bi previše tužno da sjedi onako sam i jednostavno smrdi. Međutim, ljudi su okrutni i ne žale one koji smrde. Mogu se sažaliti nad bolesnima, retardiranima, siromašnima i duhom i parama, ali oni koji smrde trpe trajno prokletstvo i strašnu samoću. Oni moraju gledati kako osoba koja je te godine određena da sjedi s njima protestno uzima svoju torbu i začepljena nosa se gega prema njihovoj klupi, a onda sjeda leđima okrenutim njihovoj osobi s neutješno gadljivim izrazom na licu. Iz dječaka koji je s nama išao u razred smrdjelo je siromaštvo. Nosio je na sebi miris vlažne kućice u kojoj su živjeli, miris plijesni koji mu je zahvaćao i čistu odjeću, miris očevih rakija i kisela vina. Iako, naravno, kao dijete nije pio, ponekad je smrdio i na alkohol. Iz njega je smrdjelo to što nisu imali kupaonicu, možda ni sapuna ili šampona.

Danas se nikako ne mogu othrvati dojmu da mu je upravo smrad trasirao život i da bi s njim bilo puno bolje da nije smrdio. Da nije osjetio tu strašnu izolaciju, ta zgađena dječja lišca i zatvorene nosiće. Poslije u životu smrad siromaštva nalazili smo na raznim mjestima. Prvenstveno u tramvajima i autobusima kojima se voze na posao oni koji se dižu prerano da bi išta doručkovali, ili ako doručkuju onda je to Badelov mirogojček, oni kojima plaća nije dovoljna da kupe osnovna kozmetička sredstva, one koji se znoje, one koji nemaju mašine za rublje i tako dalje. To mi je i danas jako tužan smrad. Postoji, dakako, i iritantan smrad onih koji se nažderu luka i prinose nam usta licu kao da se spremaju na umjetno disanje. Postoji i smrad bolesnih, onih kojima se raspadaju zubi ili utroba, ili pak nepodnošljivi vonj onih koji se pretjerano znoje, postoji smrad stresa, smrad protesta i revolta, smrad odluka i smrad nesreća. Postoje, siguran sam u to, i oni na kojima možemo nanjušiti nesreću koja nema direktne veze ni s čim što je prije nabrojeno. Ljudi iz kojih se svojim specifičnim mirisom javlja njihov život. Postoji i smrad starosti.

To je smrad tijela koje polako odbija poslušnost, smrad mokraće koju se ne može zadržati, postoji acetonski miris šećeraša i vonj bolesnih genitalija. Sve su to konkretni smradovi. Ali postoji i nešto kao apstraktni smrad, zapravo smrad koji samo zamišljamo. Tako ne smrde naši suvremenici, nego tako smrdi povijest. Zamišljamo smrad srednjovjekovnih ulica, smrad otvorene kanalizacije, neopranih ljudi i onih koji nisu imali zubara, smrad francuskih kraljeva koji se, navodno, nisu prali, smrad ispod vlasulja, stjenice, buhe i grinje. Povijest je puna smrada. Smrdjeli su vjerojatno i Aleksandar Makedonski i Džingis-kan, a za Napoleona se zna da je volio kad mu smrdi žena. No, u tim dalekim vremenima, kad su smrdjeli manje-više svi, pojedincu je bilo neusporedivo lakše. Danas, kada zapadnjaci obično ne smrde, smrdljivi pojedinac je najgori izopćenik. To više što će ljudi iz okoline reći čovjeku da mu je frizura loša ili da je glupo spario boje na odjeći, ali vrlo rijetko će mu i najbliži reći da smrdi. Reći čovjeku istinu o njegovu tjelesnom vonju može samo jako dobar prijatelj, u povjerenju i šapatom. Svatko bi trebao imati takvog prijatelja. U razredu su postojali higijeničari. Nešto slično postojalo je i u vojsci. Treba nam i u životu jer nam se svima događa da ponekad bližnjima zasmrdimo. U tim trenucima istinsko prijateljstvo nam je najpotrebnije. Onda nam valjda neće trebati liječničke potvrde i sudske odluke.