Objavljeno u Nacionalu br. 545, 2006-04-24

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Ustanak nostalgičnih proizvođača dima

Srećko JurdanaSrećko Jurdana U krugovima oko Milana Bandića i Tatjane Holjevac - uhodanoga tandema koji je vrlo brzo shvatio da izbjegavanjem međusobnih konflikata može bez problema Zagreb staviti pod kontrolu - pojavila se u zadnje vrijeme ideja o organiziranju masovnih pirova na Gornjem gradu. Kao što su se na Plitvicama svojedobno okupljali čopori mladenaca skandirajući u plemenskome stilu "Eko, eko", tako bi valjda i na Gornjem gradu - u svrhu "proširenja turističke ponude" - nadobudni parovi danas u doniranim svadbenim kostimima trebali skandirati "Gubec, Gubec", ako već ne "Banda, Banda". Vrlo je neizvjesno hoće li nešto biti od te bizarne ideje, ali kad je o skandiranju riječ - u Zagrebu se već viče "banda, banda", što ne bi trebalo shvatiti kao oblik tepanja gospodinu Bandiću nego kao specijalnu poruku ljudima koji su opljačkali državu u pretvorbi. Radnici Tvornice duhana Zagreb ustali su protiv svojih vlasnika - lociranih u Istri - i ultimativno traže ono što im ni jedna Vlada ne želi dati: reviziju pretvorbe i povratak tvornice u samoupravni kontekst. U svojim su zahtjevima nepopustljivi, kao da ih vode Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg osobno. Milan Bandić proglasio je slučaj nerješivim, jer njegov holding* zapošljava samo klimoglavce, i to u ograničenome broju, Tatjana Holjevac izrazila je solidarnost s radnicima i vratila se u astralnu sferu svoje skupštine. Što je sad to, pita se putnik. Socijalistička revolucija u Hrvatskoj, zemlji koja je kapitalizam ne tako davno doživjela kao oslobođenje? Internacionala na djelu? Napokon ustanak "prezrenih na svijetu", odnosno "sužanja koje mori glad"?

Ako već spominjemo morenje glađu, stvar treba shvatiti krajnje uvjetno. Radnicima je ponuđen identičan posao u pitoresknome Kanfanaru, a tko ne želi Zagreb zamijeniti idilom istarske provincije, može uzeti otpremninu od pedeset tisuća eura i uplatiti aranžman za Karibe. U crnim danima radničkoga pokreta nisu se nudili takvi uvjeti kao kompenzacija za otkaz, a većina onih koji - zbog "racionalizacije poslovanja", stečaja ili isforsirane pljačke tvorničke imovine - ostaju bez radnoga mjesta u Hrvatskoj, i danas ih može samo sanjati. No Tvornica duhana Rovinj specifična je firma, koja posluje s ogromnom dobiti i financijski je apsolutno u stanju ublažiti radnički gnjev. Njezini šefovi godišnje ubiru teške milijune kuna na ime dividendi, a ni mali dioničari ne prolaze loše. Šef svih šefova - imenom Ante Vlahović - kategoriziran je kao najbogatiji čovjek u Hrvatskoj, a s imovinom procijenjenom na dvjesto milijuna eura nesumnjivo pripada i u europski vrh. To je, među ostalim, dokaz da se u Hrvatskoj - žargonski rečeno - čika* preko svake mjere i granice.

TDR ostvaruje megaprofite na činjenici da mnogi ljudi ovdje ne vade cigaretu iz usta ni kad jedu, a posebno ne kad piju, ali i na tržišnome monopolu koji mu osigurava državna vlast. U Hrvatskoj se - kad je riječ o duhanu i duvanjenju* - uglavnom ne može kupiti ništa što ne nosi oznaku TDR-a, bez obzira na to što na svijetu postoje i mnoge druge, često "zdravije" ili neusporedivo kvalitetnije marke. Osim toga, TDR je vrlo konkurentan i po cijeni, opet zahvaljujući državi. U inozemstvu se vlade bore protiv pušenja i nabile su cijenu kutije cigareta na pet eura minimum, pa kome se truje, neka izvoli; u Hrvatskoj ta radost košta svega euro i pol-dva.

Ovdje ćemo završiti s financijskom fenomenologijom TDR-a i vratiti se na temu bunta njegovih radnika, koji su - zanemarujući visoke otpremnine - u Hrvatskoj izazvali socijalno-politički udar bez premca. Pozivajući se na slavne tradicije Tvornice duhana Zagreb - tko se ne sjeća cigarete Opatija? - doveli su u pitanje legalnost njezine pretvorbe i pokrenuli čak vlastitu proizvodnju, izvan nadzora TDR-a, čime je temeljito uzdrman pravno-ekonomski sustav kakav je počeo stvarati Tuđman, i u kojem je TDR preuzeo TDZ. Može li se ta pretvorba nazvati legalnom? Odgovor ćemo vrlo teško dobiti od gospodina Bajića - državnoga odvjetnika - koji osjetljive probleme po navici voli prepuštati politici i komičnim saborskim komisijama. Da nije takav, međutim, vjerojatno ne bi osvojio jednoglasno produženje mandata. Ni vlast ni oporba nisu imali ni najmanje primjedbe na njegov rad, što je najbolji dokaz da taj rad nikoga bitno ne ugrožava, odnosno da je gospodin Bajić uspio kreirati idealnu pravnu atmosferu za hrvatsku političku kastu. Suočen s neizbježnim, počeo je - kako reče - proučavati problem pretvorbe TDZ-a, i sofistički poručio kako je tu možda bilo nekih nepravilnosti. Je li ih bilo ili nije, o tome će evidentno odlučiti Ivo Sanader, a ne "pravna država".

Autor ove kolumne skromno smatra kako u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine nije bilo pretvorbe koja se može nazvati legalnom, ali to je, dakako, problem gledanja na stvari. Da su posttuđmanovski režimi htjeli provesti bilo kakvu reviziju pretvorbe, odavno bi je već proveli. Iskreno sumnjamo da će se revizija početi provoditi upravo na slučaju firme koju vodi jedan od najbogatijih ljudi Europe, direktor koji i Sanadera i Račana i sve ostale može strpati u mali džep. Na drugoj strani, pobuna radnika TDZ-a koji sizifovski traže povratak svoje tvornice nije do kraja lišena smisla. Ona upozorava da hrvatska država egzistira u stanju trajne nelegalnosti stečenoga vlasništva nad proizvodnim sustavima, i da će ovdje kad-tad morati doći do neke radikalne reformističke intervencije, u smjeru ograničavanja samovolje krupnoga kapitala. Pokojni Tuđman bio bi u potpuno drugoj situaciji da se odmah suočio s radničkim buntom, čim je tvrtke - u zamjenu za raskošnu pinku* - počeo poklanjati tajkunima. On je, međutim, pljačku uspješno maskirao ratom, proglašavajući neprijateljem svakoga tko se buni zbog nekakve pretvorbe u trenutku dok se Hrvati bore za državu.

No, danas više nema tih blefova, i prostor je slobodan za sve one koji zaštitu legaliteta odluče potražiti javno i na demonstrativan način.

STUPAC TJEDNA: ČAČIĆEVE INICIJATIVE I ALIBIJI

Radimir Čačić od HNS-a istupio je zadnjih dana s tezom kako je nelogično da država fanatično štiti svojih osamnaest posto vlasništva u Plivi, i ne dopušta njihovu prodaju, dok istodobno forsira daljnju prodaju Ine u kojoj je većinski vlasnik. Stav je na mjestu. Nejasno je kakve se igre vode oko Plive, za koju kupac - koji dolazi iz zemlje koja je stari hrvatski politički saveznik - nudi gotovo dvije milijarde dolara. Na drugoj strani, Čačić je odgovornost za raspad hrvatske teniske reprezentacije komotno prebacio na Nikolu Pilića i Gorana Ivaniševića, koji se - iz njemu nepoznatih razloga - "nisu mogli dogovoriti". Što to znači? Pa valjda je šef Teniskog saveza pozvan da u takvom slučaju arbitrira - što gospodin Čačić nije učinio - a ne da razvoj događaja prepusti stihiji, što je gospodin Čačić učinio, i ostao šef.

>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Već ovog ljeta, unatoč manjku u proračunu, Milan Bandić je odlučio uložiti dodatnih 30 milijuna u sjevernu tribinu stadiona Maksimir. Time će gradsko… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika