Vedrana Rudan Čujte, mi smo hrvatska familija, baš smo Hrvati. Želim reći, ne zovemo se Dević ili Petrović, ne moramo nakon, drago mi je, Petrović, dodati objašnjenje. Prezivamo se Pavelić, sve je jasno od prve. I drago nam je da smo Hrvati, mislim, nije nam svejedno. Znam da su svi ljudi dobri, ako su dobre volje, čak i Srbi i muslimani, i žao mi je što Edo Maajka nije dobio domovnicu, a godinama živi u Zagrebu. Super su mu tekstovi, "ja smrdim na burek, balkanski krkan, glavonja, dlakav sam i čupav...", baš volim Edu Maajku, ja bih mu dala domovnicu, nemate pojma koliko Srba ima uredne dokumente. Ne kažem da se Edo Maajka mora u Zagrebu osjećati kao doma, zna se gdje mu je dom, ali zašto mu ne dati papir? Iza nas je strašan rat, zato smo svi jako osjetljivi i ne slažem se s onima koji govore o nekakvom etničkom čišćenju. Jesu oni bacali ona debla debela na cestu na pravdi boga, jesu oni prvi počeli? Jesu! Onda? Mi smo pobijedili. Kad kažem mi, ne mislim na moga muža i sina. Moj muž je, kad je počeo rat, imao neku frku sa želucem, sina smo poslali van. Naravno da mi je bilo jasno da treba osloboditi Hrvatsku, ali moj je muž bio bolestan, sin gotovo dijete, dvadeset godina dečko. Volim Hrvatsku, ali, evo, moj sin Hrvat nema posla u svojoj zemlji Hrvatskoj.

A mi nismo Hrvati od jučer. Nismo ni ustaše, daleko od toga, i ne slavimo deseti travnja, daleko i od toga, moj se predak, doduše, zvao Vrban, bio je u Staroj Gradiški, ili Staroj Gradišci... Nije bitno, dakle, imali smo takvog jednog pretka. Ne, krivo ste shvatili, nikad mi nije bilo blisko ono, Srbe na vrbe, nikad, ovako je bolje ispalo. Rat, oni s jedne strane, mi s druge, tko pobijedi, određuje pravila. Kad smo očistili Hrvatsku, nisam skakala od veselja, fina sam žena, samo mi se činilo da će se lakše disati. Jedno je kad nečega imaš sto posto, a drugo kad nečega imaš devedeset posto. Onih deset posto većinskom je vlasniku ipak problem.

Znam o čemu govorim, iza bake sam naslijedila kuću, imam sedamdeset posto. Već smo petnaest godina na sudu, brat i ja. Sve ovo što vam govorim, sve je samo uvod. Treba uvod onome što ću vam reći, da znate s kim imate posla i da me bolje kužite. Jako sam ljuta, baš sam izvan sebe. Mi, mislim, moj muž, sin i ja, živimo u Rijeci, baš smo starosjedioci. Naši preci ovamo su došli prije nekoliko stotina godina. Ne, ne znam odakle. Jako volimo ovo naše Primorje, što ne znači da nismo i Hrvati, već sam vam rekla za onoga Vrbana. Ali, je li, ipak je jedno kad negdje živiš stotinama godina, kao što mi živimo u Primorju, a drugo je kad se ovamo dovaljaš jučer iz neke, oprostite na izrazu, pripizdine. Po meni, ti bi se došljaci trebali osjećati, ako ne baš kao Srbi u Gospiću, onda barem kao Edo Maajka u Zagrebu. Ono, počekati sto ili dvijesto godina, onda reći, mi domaći... To vam nisam rekla, mi sebe ne zovemo ni Hrvatima ni Primorcima, mi smo "domaći". Nismo isključivi, govorim o nama domaćima, ali od stranaca ipak očekujemo pristojnost.

Kad je ne osjetimo... Mome sinu dogodilo se nešto prestrašno. On ne radi, rekla sam već, iako je i Hrvat i Primorac i domaći, i živi u gradu u kojem se rodio, svoj je na svome. Nema posla. Učenje mu nije išlo, muž i ja nismo na tome drvili, ako malo pogledate oko sebe, tko zna bi li radio i da ima neku školu? Hrvatskom bauljaju diplomirani ekonomisti i raznose pizze, liječnici cijepaju drva, vremena su teška. Moj se sin ipak javlja na natječaje, odlazi na razgovore, zna tri svjetska jezika, to mu je išlo, kuži se u kompjutere, uzalud, ali, je li, nada zadnja umire, rekao je Kueljo. Baš je jučer bio na razgovoru, zato sam ovako nervozna. On i vlasnik privatne firme razgovarali su, malo na engleskom, malo na talijanskom, pa na njemačkom. Idu mu jezici. I informatika. Krenula su pitanja. Bračno stanje, volite li popiti... Kod nas se u kući ne pije, u toj firmi, izgleda, znaju potegnuti, nakon posla se druže za šankom, pravi dečki, moj sin nije očekivao takvo pitanje, u zadnji čas je rekao da pije, ali samo vikendom, siroto dijete, željelo se uklopiti.

A onda ga je budući šef pitao što je po nacionalnosti. ?! Možete li to zamisliti? Pitao ga je koje je nacionalnosti???!!! Prezivamo se Pavelić. Paaveeliić! Jeste li sreli Pavelića Srbina? Jadničak mi je rekao, nisam to očekivao, mama, da znaš kakvu je najavu napravio, nagnuo se prema meni, odmaknuo sam se... A sad ću vas pitati nešto što će vas možda začuditi... Mislio sam da će me pitati jesam li peder, uhvatiti me za jaja... Mama, raširio sam ruke kao Isus i rekao, Hrvat sam, zar se to po prezimenu ne vidi? Kužite? Siroče. A onda... Onda mu je taj gospodin rekao, čujte, meni nije dovoljno prezime, jako mi je bitno i kako se vi osjećate, ima Hrvata koji ne drže mnogo do hrvatstva, kako se vi osjećate, to je važno. ?! Na to je naše jadno dijete reklo, gospodine, super se osjećam. Zamislite?! Kako se vi o s j e ć a t e? Dobro, svakakvih nas ima, sve ovo vam ne bih govorila da moj muž ne kuži ljude po prezimenu. Kako se zove gospodin, pitala sam sina. Posavina, rekao je moj muž, Hrvat iz Posavine. Posavina? Gdje je Posavina? U Bosni, rekao je moj muž. Zato vam sve ovo i govorim. Bosanac, B o s a n a c iz Bosne mome sinu broji hrvatska, primorska, domaća krvna zrnca. Mome sinu Paveliću, Hrvatu i Primorcu, u Rijeci, glavnom gradu Primorja, nalaz krvi proučava B o s a n a c ? Ej, jeste li Srbe otjerali da bismo u Bosni živjeli?