Tomislav Budin, Plinio Cuccurin, Ante Vlahović, Branko Zec i Želimir Vukina Afera oko zauzimanja prostorija Tvornice duhana Zagreb u Jagićevoj ulici u Zagrebu uskoro će okončati na jedini mogući način: udaljavanjem prosvjednika koji posljednjih tjedana blokiraju ulaz u tu tvornicu. “Iako se tridesetak sada već bivših radnika zagrebačkog pogona Tvornice duhana Rovinj u javnosti predstavlja kao žrtve i vlasnici zagrebačke tvornice, oni to nisu ni na koji način. Riječ je o skupini ljudi koje su lažnim nadama instrumentalizirali stari protivnici Tvornice duhana Rovinj uz podršku sindikalista poput Marija Ivekovića i nekolicine političara s nejasnim motivima”, rekao je prošlog vikenda Nacionalov izvor iz pravno-gospodarskih krugova.

O nelegitimnosti i nelogičnosti zahtjeva tridesetorice bivših radnika TDZ-a svjedoče i aktualne izjave najviših državnih dužnosnika i političkih čelnika: premda je još prije nekoliko mjeseci premijer Ivo Sanader javno kritizirao upravu Adris grupe zbog zatvaranja zagrebačkog pogona, a do prošlog tjedna davao izjave iz kojih se moglo protumačiti da je na strani zagrebačkih radnika, poput one da će se “Vlada uključiti u slučaj TDZ-a, jer neće dopustiti bezvlašće i bespravnost”, posljednjih je dana, vjerojatno nakon konzultacija s pravnicima i čelnicima državnih institucija, ponešto promijenio ton svojih izjava: tako je u četvrtak, 20. travnja, javno rekao da “Vlada ne mora svemu biti poklopac”, te pozvao čelništvo Adris grupe da “poduzme dodatne napore i pronađe rješenje sa svojim radnicima”. Tako je i hrvatski premijer pokazao da se u slučaju Tvornice duhana Zagreb radi o stvarima u koje se ni Vlada ni on sam najradije ne bi petljali, a izostalo je spominjanje onoga što će se neizbježno dogoditi: tridesetak bivših radnika, najvjerojatnije uz policijsku pratnju, morat će napustiti okupirane prostorije u Jagićevoj ulici.

Hrvatski predsjednik Stipe Mesić donedavno je cijeli slučaj promatrao s distance, da bi se u sve uključio tek porukom glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću neka ispita cijeli slučaj. A Bajić je sredinom prošlog tjedna već održao sastanak s predstavnicima tridesetorice radnika, predvođenih sindikalnom pročelnicom Slavicom Lovrić, na kojem su glavnom državnom odvjetniku predane kaznene prijave protiv bivših čelnika TDZ-a. Bajić je pri kraju tog sastanka zaključio da će od Fonda za privatizaciju zatražiti očitovanje o mogućim kažnjivim djelima počinjenim tijekom pretvorbe TDZ-a, čime je prosvjednike elegantno otpravio iz svog ureda, a ovi su činjenicu da je Bajić samo službeno urudžbirao njihove kaznene prijave javnosti prikazali kao svoju veliku pobjedu. U slučaj se uključio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, i to kad su iz Vladinih krugova isprva krenule glasine da će za tridesetak radnika Bandić naći posao u zagrebačkom holdingu, da bi ta nagađanja presjekao sam Bandić izjavom da im ne može ponuditi posao u gradskim tvrtkama. Ipak, dok se još mislilo da im Bandić nudi posao u zagrebačkom holdingu, zagrebački su prosvjednici bahato javno odbili tu ponudu, što je mnoge navelo na pomisao da se u Tvornici duhana Zagreb ne radi baš o obespravljenim radnicima koji se bore za vlastitu egzistenciju.

Kako ističu Nacionalovi izvori, iza javno vrlo napuhane priče o tridesetak radnika koji se bore za “svoju tvornicu” kriju se dva interesna lobija kojima je cilj ozloglasiti i oslabiti pozicije čelnih ljudi Adris grupe i Tvornice duhana Rovinj, odnosno poslovnu dominaciju rovinjskih cigareta u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji. Prvi neprijatelj Adris grupe je multinacionalni duhanski div Philip Morris, koji je prije nekoliko mjeseci krenuo u otvorenu konfrontaciju s rovinjskim TDR-om. Rovinjska je tvornica od 1994. godine po licenci Phillipa Morrisa proizvodila Marlboro, jednu od najpoznatijih svjetskih marki cigareta, koji je u Hrvatskoj odnosio čak 7 posto tržišta cigareta. Suradnja rovinjske tvrtke i velike multinacionalne kompanije trajala je punih deset godina. Međutim, kako je TDR preuzimao sve veći udio na hrvatskom tržištu te spretnom poslovnom politikom zacementirao svoj status blokiranjem ulaska British-American Tobaccoa, druge multinacionalne kompanije u Hrvatsku, i širio se na tržišta jugoistočne Europe, Phillip Morris je prije nekoliko godina odlučio pokušati kupiti rovinjski TDR.

Kako ističu Nacionalovi izvori iz duhanske branše, zadnji pokušaj Philip Morrisa da kupi rovinjsku tvornicu bio je početkom 2005., a kad u tome nije uspio, već u proljeće prošle godine obavijestio je svoje dotadašnje poslovne partnere u TDR-u da namjerava raskinuti licencni ugovor po kojem je TDR 11 godina proizvodio i prodavao Marlboro. U lipnju 2005. ta je vijest postala javna, a njena je realizacija počela početkom prosinca 2005., kad su kamioni s nizozemskim Marlborom počeli ulaziti u Hrvatsku. Prema tvrdnjama dobrih poznavatelja duhanske branše, nastavak te borbe bit će još žešći, ali će biti pažljivo skrivan od očiju hrvatske javnosti. Tako se, prema tvrdnjama ljudi bliskih vrhu Uprave TDR-a, smatra da iza radničkog puča izazvanog u TDR-ovu pogonu u Zagrebu stoji multinacionalna kompanija Philip Morris, čiji su emisari radnike u Zagrebu mjesecima uvjeravali da bi zagrebačka tvornica, uz snažan pritisak na rovinjsko čelništvo, mogla i dalje proizvoditi cigarete, ili da bi, ako se pod pritiscima rovinjski TDR odluči za prodaju zagrebačkog pogona, njega mogla preuzeti neka druga tvrtka koja bi ondje nastavila proizvodnju cigareta.

Takve su manipulacije, koje nemaju baš nikakvo ni pravno ni gospodarsko uporište, kojekakvi savjetnici i emisari mogli pričati samo neukim radnicima koji nisu razumjeli nelogičnost takvih ideja i nemogućnost da se one realiziraju. Uostalom, većina radnika iz zagrebačkog pogona realno je procijenila situaciju: kad je uprava TDR-a u jesen 2004. radnicima iz rovinjske i zagrebačke tvornice najavila izgradnju nove tvornice u Kanfanaru, mjestu 17 km od Rovinja, prirodni početni otpor, koji je iskazala većina radnika zagrebačkog pogona, zamijenilo je trezveno razmišljanje - od njih ukupno 240, 14 radnika odlučilo se preseliti u Kanfanar, 18 ih je ostalo raditi u zagrebačkim uredima i skladištu duhana u Resniku, 172 radnika pristalo je na sporazumni otkaz uz, za hrvatske prilike, vrlo visoke otpremnine, a samo 36 radnika odlučilo je ne prihvatiti nijednu od ponuđenih opcija, pa čak ni da im TDR pronađe posao u nekoj od zagrebačkih tvrtki, nego su krenuli u javni prosvjed i zauzimanje tvornice u Zagrebu. Što se drugog neprijatelja rovinjskog TDR-a tiče, treba se prisjetiti ne tako davne novije povijesti hrvatskog gospodarstva. Sredinom 90-ih Miroslav Kutle, simbol privatizacijsko-pretvorbenih pljački u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, od vlasnika kafića u zagrebačkom naselju Sloboština u nekoliko je godina uz pomoć tadašnjeg Tuđmanova savjetnika Ivića Pašalića postao vlasnik velikog broja hrvatskih tvrtki, koje su, uz brojne zloporabe i isisavanje novca, egzistirale pretakanjem novca iz jedne u drugu. Funkcioniranje takve poslovne strategije i sam je Kutle objasnio čuvenom izjavom u kojoj je vođenje svih svojih tvrtki usporedio s “vožnjom bicikla” - “dok okrećeš pedale, nećeš pasti”. Među ostalim, Kutle je tada postao vlasnik i tvrtke Tisak, u čijem su vlasništvu bili kiosci po cijeloj Hrvatskoj, čime je stekao monopol na distribuciju tiskanih medija, što i jest bio cilj Franje Tuđmana i njegova savjetnika Pašalića. Uobičajeno Kutlino poslovanje sastojalo se od neplaćanja brojnih dugova, pa je prvi njegov sukob s rovinjskim TDR-om počeo početkom 1998. kad je uprava TDR-a odlučila i prema Tisku primijeniti svoju poslovnu strategiju: dok ne platite velike dugove, nema daljnjih isporuka cigareta.

Tako se u proljeće 1998. na kioscima Tiska više nisu mogle kupiti cigarete iz rovinjske tvornice, a Tisak se našao u nezavidnoj financijskoj situaciji: jer gotovo 50 posto gotovinskih priljeva iz Tiskovih kioska dolazilo je od prodaje cigareta, a premda je na više načina po nalogu nekih pojedinaca iz tadašnjeg političkog establishmenta poput Ivića Pašalića upozoren da to ne učini, TDR je prekinuo opskrbu Tiska cigaretama i ozbiljno ugrozio likvidnost Tiska i, metaforički govoreći, polomio Kutline zupčanike. Premda je u to vrijeme Pašalić bio iznimno moćan, u cijeli se slučaj uplela i skupina visokorangiranih hadezeovaca, koji su u dogovoru s Franjom Lukovićem, predsjednikom uprave Zagrebačke banke i dugogodišnjom sivom eminencijom rovinjskog TDR-a, dali TDR-u zeleno svjetlo za oštar stav prema Kutlinu Tisku. O takvoj pozadini svjedoči i činjenica da je Kutle proteklih godina tijekom suđenja za slučaj Tisak nekoliko puta u sudnici izjavljivao da ga je “tehnomenadžerska struja HDZ-a namjerno uništila”.

Nakon prestanka opskrbe iz rovinjske tvornice, Kutle je sredinom 1998. kratkoročno rješenje pronašao u cigaretama iz Tvornice duhana Zagreb, koja je opskrbljivala Tisak svojim proizvodima premda je Kutle i TDZ-u dugovao astronomske iznose zbog dugogodišnjih neplaćenih računa za cigarete, što je ujedno i slabilo financijsku moć TDZ-a. Kad je krajem 1998. TDR preuzeo Tvornicu duhana Zagreb, zbog Tiskovih dugovanja TDZ-u u kratkom vremenu obustavljena je opskrba Tiska i cigaretama iz zagrebačke tvornice, čime je Kutli zadan konačan financijsko-gospodarski udarac od kojeg je on u poslovnom smislu počeo sve više tonuti i to je bio početak njegova tajkunskog kraja. Hipotetički govoreći, da 1998. TDR nije prema Kutli primijenio svoju oštru poslovnu politiku, Kutle bi možda u poslovnom smislu preživio sve do danas, unatoč svim optužbama, ovisnosti o Iviću Pašaliću i HDZ-u i sudskim procesima koji su protiv njega vođeni minulih godina. Iz tog razloga, iz domaćih političko-gospodarskih krugova može se čuti da je Kutlin potajni cilj, a po svemu sudeći uz pomoć Pašalića i njegovih istomišljenika, osvetiti se čelnicima TDR-a i potkopati njihovo poslovanje na bilo koji način.

A bunt skupine radnika u zagrebačkom pogonu TDR-a bila je prilika koju su, kako ističe Nacionalov izvor iz duhanske branše, Kutle i Pašalić dugo su čekali. Da je u slučaju tridesetak prosvjednika u Jagićevoj ulici riječ o pokušaju stvaranja instrumentalizirane afere, upućuje nekoliko činjenica. Kao prvo, premda se javnosti pokušava plasirati dojam da je riječ o nedavnoj ili iznenadnoj odluci uprave rovinjskog TDR-a, to jednostavno nije točno: čelni ljudi kompanije još su u jesen 2004. javno najavili izgradnju nove tvornice u Kanfanaru i zatvaranje tvorničkih pogona u Rovinju i Zagrebu, a te su svoje poslovne planove među svojim zaposlenicima i u javnosti otvoreno isticali cijele prošle godine. Međutim, sve do prije nekoliko mjeseci nitko se iz zagrebačkog pogona na tu odluku nije javno bunio, a kritika odluke rovinjskog čelništva od 2004. do današnjih dana nije pristizala ni od posljednjih dana vrlo glasnih sindikalnih predvodnika poput Marija Ivekovića, kao ni od političara koji su u prošla tri tjedna posjećivali prosvjednike ili javno stali na njihovu stranu. Usporedo s tim, premda je od pretvorbe Tvornice duhana Zagreb prošlo punih 12 godina, a od TDR-ova preuzimanja punih osam godina, do prije nekoliko tjedana u hrvatskoj javnosti nikad nije bilo ozbiljnijih optužbi na jedan ili drugi proces.

Čak, štoviše, i sami radnici koji danas prosvjeduju u zagrebačkom pogonu svojim su vlastitim postupcima čak tri puta dali legitimitet pretvorbi TDZ-a, odnosno pravu TDR-u, koji je kupio TDZ, da raspolaže zagrebačkim pogonom: prvi put kad su nakon privatizacije Tvornice duhana Zagreb preuzeli dodijeljene dionice, drugi put kad su te iste dionice prodali, i treći put kad su s TDR-om, većinskim vlasnikom TDZ-a, 2003. godine potpisali nove ugovore o radu, po kojima su postali zaposlenici TDR-a. Od 1994. do 1998. zaposlenici TDZ-a, ujedno i mali dioničari, svoje su dionice posve legalno prodavali Zagrebačkoj banci, koja ih je u paketu prodala rovinjskom TDR-u, pa mnogima nije jasno na čemu današnji prosvjednici, koji su učinili to isto, temelje svoje tvrdnje da je “tvornica njihova”. Da njihovi zahtjevi vjerojatno nemaju nikakvog pravnog uporišta, pokazuje i gotovo apsurdna izjava koju je u ponedjeljak, 24. travnja, dao predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever: “Naša podrška radnicima nije upitna. Iako pravno nije dokazano da su radnici u pravu, mi smo sigurni da jesu.

Naša je moralna dužnost biti uz radnike. Nećemo te radnike ostaviti na cjedilu čak ni ako državni odvjetnik Mladen Bajić utvrdi da radnici nisu u pravu oko privatizacije.” Takvom izjavom, ali i ponašanjem zagrebačkih prosvjednika, koji u svojoj nejasnoj borbi poduzimaju i nelegalne akcije, hrvatskoj se javnosti posljednjih dana sve više stječe dojam da se slučaj Tvornice duhana Zagreb može i treba riješiti isključivo legalnim i pravnim putem: budući da su zbog svojih akcija dobili izvanredne otkaze, a otprije je TDR protiv njih pokrenuo sudske tužbe za ometanje posjeda, prema Nacionalovim izvorima iz političkih krugova izvjesno je da će epilog cijelog slučaja biti deložiranje prosvjednika iz Jagićeve ulice.

NALAZ DRŽAVNE REVIZIJE

Radnici prodavali dionice Zabi i TDR-u Zagrebački prosvjednici pozivaju se na izvješće o reviziji pretvorbe i privatizacije Tvornice duhana Zagreb. Taj je dokument od u ožujku 2003. izradio Državni ured za reviziju na 36 stranica. Državni su revizori utvrdili da “neki postupci privatizacije nisu obavljeni potpuno u skladu sa zakonskim odredbama”. Prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno od 1996. Zakonu o privatizaciji, neke nepravilnosti se mogu protumačiti kao manje, a tek za krupnije nepravilnosti moguće je predložiti poništenje pretvorbe i kazneni progon osoba koje su za te nepravilnosti odgovorne. Pretvorbom nekadašnjeg TDZ-a iz društvenog vlasništva u privatnu tvrtku najviše su dobili tadašnji mali dioničari: od ukupno 323.547 dionica, 192.698 pripalo je zaposlenicima, odnosno malim dioničarima, 108.058 Zagrebačkoj banci, a 22.791 dionica vođena je kao vlastite dionice TDZ-a. Prema izvješću državne revizije, u procesu iz 1994. pronađene su tri nepravilnosti: prva je činjenica da u procjenu vrijednosti poduzeća, dokumentu na osnovi kojeg se provodi pretvorba, vjerojatno birokratskim previdom na oveći popis nekretnina u vlasništvu tvrtke nisu bile uvrštene dvije nekretnine - dva omanja poslovna prostora u Splitu. Međutim, u siječnju 1996. Fond za privatizaciju donio je rješenje u kojem su nabrojane sve nekretnine, a u skladu s tim i rješenje kojim se temeljni kapital TDZ-a povećava za njihovu vrijednost. Druga sporna činjenica odnosi se na odluku Upravnog odbora TDZ-a iz 1994. o kupnji 10 posto vlastitih dionica. Tu odluku revizori su ocijenili tek kao nepotpunu, jer u njoj nisu bili navedeni razlozi stjecanja vlastitih dionica. Treća sporna stavka odnosi se na dionice koje su u pretvorbi TDZ-a pripale Zagrebačkoj banci. Naime, otkad je TDZ od mjerodavnih državnih tijela službeno zatražio suglasnost za proces pretvorbe, proteklo je određeno vrijeme u kojem se TDZ zadužio kod Zagrebačke banke. Dogovoreno je pretvaranje potraživanja Zagrebačke banke u vlasnički udjel. Kronološki gledano, to potraživanje nije moglo biti navedeno u dokumentima TDZ-a u vrijeme traženja suglasnosti, jer je do potraživanja došlo u trenutku između traženja i dobivanja suglasnosti za pretvorbu. Po takvim rezultatima revizije može se zaključiti da pretvorba TDZ-a, premda ne posve uredna, nije bila tako strašna kako ju proteklih dana pokušavaju predstaviti prosvjednici predvođeni Mariom Ivekovićem. Uostalom, radnici zagrebačke tvornice nisu se bunili na provedenu pretvorbu ni te 1994. godine kad su postali mali dioničari, ni 1996., a ni 1998. kad je rovinjski TDR otkupio većinski paket dionica od njih i od Zagrebačke banke, koja je svih tih godina od malih dioničara otkupljivala njihove male udjele. Proučavanjem dokumentacije o pretvorbi TDZ-a, koju je još u lipnju 1992. godine izglasao Radnički savjet TDZ-a, može se vidjeti da su radnici još tada mogli biti svjesni što će se događati u budućnosti: naime, još je u planovima pretvorbe Tvornice duhana Zagreb iz 1992. bilo navedeno da će se u budućnosti tvornički pogon morati seliti u predgrađe Zagreba, a bilo je navedeno i restrukturiranje radnih mjesta uz zatvaranje 6 posto radnih mjesta svake godine, čime bi od 787 radnika u to vrijeme do danas ostalo njih samo 129, a i to u uvjetima idealnog funkcioniranja tvrtke.