Ika Škomrlj kaže da su je kazalište i opera počeli zanimati još dok je imala 12 godina te je već tada s roditeljima i bratom odlazila na predstave i koncerteNi nakon 50 godina bavljenja kostimografijom i rada na oko 500 kazališnih predstava, Ika Škomrlj još uvijek nema konkurencije u Hrvatskoj kada je u pitanju kostimografija. Dokaz tome je i nagrada "Marul" za najbolju kostimografiju u predstavi “Cvijeta Zuzorić” režisera Matka Sršena na upravo završenim 16. Marulićevim danima u Splitu. Prije tri godine činilo se da dobivanjem nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo polako završava karijera Ike Škomrlj, što je ona na svaki način demantirala. Iako ima razloga za veselje, Ika Škomrlj pokazuje da je vrlo razočarana zbog svega što se događa u zagrebačkom HNK, u kojem je radila desetljećima. Rođena u Zagrebu, Ika Škomrlj kaže da su je kazalište i opera počeli zanimati još dok je imala 12 godina te je već tada s roditeljima i bratom odlazila na predstave i koncerte. Završila je Akademiju za kazališnu umjetnost i cijeli se život posvetila kostimografiji. Radila je u nizu poznatih kazališnih predstava: “Faustu” u režiji Ivice Kunčevića i u kasnijoj verziji Milka Šparembleka, baletima “Hamlet” i “Kroatenlager” redatelja Zlatka Viteza, a u bivšoj državi je radila kostimografiju za “Gospodu Glembajeve” u režiji Petra Večeka i “Dubrovačku trilogiju” u režiji Ivice Kunčevića. Sa svojim prijateljem Antunom Vrdoljakom radila je televizijsku seriju “Prosjaci i sinovi”, filmove “Gospodu Glembajeve” i “Dugu mračnu noć” Antuna Vrdoljaka i “Četverored” Jakova Sedlara. Ika Škomrlj može danima pričati o svom bogatom iskustvu u poslu i prisjećati se svih događaja iz života, tako da se ovaj intervju bavi samo dijelom njezine karijere. Siromašan repertoar HNK

NACIONAL: Što je uzrokovalo vaše razočaranje s Hrvatskim narodnim kazalištem?

- Nakon velikog niza godina, teatar je za mene izvor razočaranja. Iako ljudi idealiziraju prošlost, jasno se vidi što se posljednjih godina događa s nekad izvanrednim teatrom i što je on izgubio. Mislila sam da će mlađa ekipa nešto napraviti ali pokazalo se da neki iz te ekipe nikada nisu radili u umjetničkoj ustanovi kao što je HNK. Jasno je da ne mogu odmah ovladati potrebnim znanjima jer za to treba vremena. Teatar nije velika igračka s kojom bi se netko trebao igrati, naročito ako znamo tko ga financira. To nije odskočna daska za nečiju karijeru, već na čelo takve kuće treba doći netko čija karijera već jest na vrhuncu i tko je na vrhuncu moći i pameti. Primjerice, kao mlada sam svaki dan išla u kazalište, no to danas nije popularno. Danas je popularno ići na narodnjake. Mislim da s takvim znanjem mogu reći što mislim o repertoaru HNK. Drame “Žudnja”, “Becket” i “Tri sestre” premali su dramski repertoar. Takav im je i repertoar opere sa “Bastien i Bastienne”, obnovom “Čarobne frule”, "Cavaliere Rusricane" i “Seviljskim brijačem”. Opera pati od sindroma manjka premijera, nigdje nema Verdija. Ne želim se petljati u posao ravnatelja opere u HNK, ali ne mogu vjerovati da nema dobrih pjevača i dirigenata u Hrvatskoj. Mizerni honorari naših ljudi Angažiraju se stranci čiji su honorari daleko veći od naših, upravo mizernih. U inozemstvu, dok nisu namireni domaći ljudi, vanjski nemaju pravo rada ili imaju puno manji honorar. Kod nas je upravo obrnuto. Mi smo niža rasa u odnosu na one koji dolaze izvana, iako smo više puta vidjeli da smo im ravnopravni. Primjerice, Derek Deane je koreografirao “Trnoružicu”, putovao na relaciji London - Zagreb, imao plaćen smještaj u Zagrebu i plaćenu svoju kostimografkinju i scenografkinju koja je imala našeg asistenta. Teatar je presveta riječ za ovo što se sada zbiva u HNK.

NACIONAL: Koji su vas događaji posebno šokirali otkako je nova garnitura na čelu HNK?

- Šokirao me otpust Dinka Bogdanića kojeg nije osudio niti jedan sud, otpušten je na temelju tračeva. Bogdanić je savršeni pedagog i izvanredan koreograf. On zna što je dramatičnost na sceni, njegove su predstave pune nekog fluida, veselja. Uz to je i znalac svjetskog baleta. Neka se stide oni koji su tog čovjeka bacili van teatra. U našem sustavu najbolje funkcionira birokracija, a ne umjetnik. Na čelnim mjestima sjede ljudi koji nisu time ovladali već stvaraju kazališnu politiku iz nekih svojih uvjerenja. Na svakom koraku nailazimo na neznanje, drskost i taštinu koja ne vidi dalje od svog nosa. Svi smo se veselili novoj upravi, ali smo pogriješili. Netko tko nema ni dana iskustva u kazalištu teško može njime ovladati na prgavi i oholi način. Sramotan otkaz Dinku Bogdaniću

NACIONAL: Svojedobno ste rekli kako danas kazališta ne brinu za svoje kostimografe. Kako se tretiraju kostimografi?

- Mi smo uvijek imali asistente. Moja asistentica bila je Dženisa Medvedec-Pecotić koja je danas samostalni kostimograf. Meni i Diani Bourek pomoćnica je bila Katarina Radošević-Galić koja danas radi samostalno. Sve mlade kostimografkinje su vrijedne pažnje. Ponekad sam iz svog honorara plaćala pomoćnicu, a posljednjih nekoliko godina teatar plaća pomoćnice. Nekada su kod velikih umjetnika šegrti besplatno radili samo da bi nešto naučili. Danas, što se toga tiče, nema nikakvog sistema. Nina Režek danas nešto pokušava napraviti u visokoj školi za dizajn. Po “bolonji”, prve dvije godine će odsad biti opće, a na trećoj i četvrtoj godini studenti će se moći odlučiti za kazališnu kostimografiju. Kazališna kostimografija nije dizajn, nema veze s trendom. Danas u svjetskoj modi vlada svaštarstvo, nema ogromnog maga kao što je Dior koji je za mene čudo od čovjeka. Volim i Ferrea, a Armani kojeg sam poštivala, sve mi se manje sviđa. Ne plačem za starim vremenima, ali prije je sve bilo drugačije. Smeta mi ta profanost i činjenica da ništa nije sveto. Žene su danas izgubile kompas i još govore kako nemaju nikakvih prava. To nije istina. Nikada nisam profesionalno osjećala da je neki muškarac bolji od mene. Činjenica je da žene postaju loše kada uhvate neki dobar položaj, postaju gorgone veće od muškaraca jer su tašte i agresivne.

NACIONAL: Iako su kazalište i film bliski, niste baš radili na filmu, osim što ste surađivali s Antunom Vrdoljakom.

- Nije čudno što sam na filmu najviše radila s Antunom Vrdoljakom kojeg sam uvijek cijenila kao kolegu. On je stariji od mene a zajedno smo studirali na Akademiji za kazališnu umjetnosti. Bio je genijalan glumac za ruski repertoar i nikada neću zaboraviti njegove uloge s Akademije. Tonček nije imao stas Tonka Lonze i Borisa Buzančića ni orgulje od glasa, ali je imao divne plave oči i bio je rođen za uloge iz djela Gorkog i Dostojevskog. Vrdoljak mi je približio film. Radili smo zajedno tv seriju “Prosjaci i sinovi”, a za kostimografiju u filmu “Glembajevi” sam i nagrađena. Fabijan Šovagović je bio grandiozan u “Prosjacima i snovima”, svi smo mu pljeskali na snimanju. Obožavala sam Fabijana i njegove divne, velike oči, prekrasne zube i ludi glumački dar. Sukob na snimanju 'Duge, mračne noći'

NACIONAL: Kako je onda prije nekoliko godina došlo do zahlađenja odnosa između vas i Vrdoljaka?

- Sve je počelo na snimanju filma “Duga mračna noć”. Vrdoljak je dobro znao da sam u to vrijeme radila s Milkom Šparemblekom balet “Faust”. Rekla sam mu da ne mogu uvijek dolaziti u dogovoreno vrijeme na snimanje već nešto kasnije zbog obaveza u baletu, ali će dolaziti ostale dvije kostimografkinje. Kada sam jedan dan došla na snimanje filma, Vrdoljaku je smetalo što na jednom odijelu koje nosi Goran Višnjić nešto nije bilo u redu. Počeo je galamiti a ja sam mu rekla da to nije ništa i da ćemo popraviti, na što je on rekao: “Nije te bilo do sada, ne trebaš ni dolaziti!” Otišla sam sa snimanja i napisala mu pismo prepuno starozagrebačke učtivosti te na vlaški način tražila da me se ne spominje na špici filma. On je nakon toga rekao kako je od mene primio jedno bezobrazno pismo. Kada smo se 2004. godine sreli na dodjeli nagrada “Vladimir Nazor”, rekao mi je kako je u životu dobio tri pisma od tri zločinca. Jedno je bilo od Tita, drugog se ne mogu sjetiti a treće je dobio od mene. Smijao se na sav glas dok mi je to govorio. Naravno da smo se pomirili, pa za vrijeme Jugoslavije na Božić i Uskrs smo jedan drugome dolazili na obiteljske večere. Senzualnost baleta

NACIONAL: Kad smo već kod Šparembleka i “Fausta”, neke novine su 2001. godine pisale kako ste iznenadili svojom kostimografijom jer ste dopustili da se u jednoj sceni vide muške genitalije.

- To nije istina, nikada se nisu vidjele genitalije. Kao kostimograf baleta, razlikujem astralni, bijeli balet, koji je čista duhovnost, od modernog baleta, u kojem obožavam njegovu senzualnost i ekspresivnost. Milko Šparemblek je to imao u svojim baletima, nikada nismo izbjegavali senzualnost. I dečki i djevojke nosili su tange, a za dečke koji su nosili trikoe, napravili bi nakurnjake. Sjećam se predstave “Afrodita”, sve je prštalo od senzualnosti. Voljeli smo istaknuti pojedine dijelove tijela, pa i prednji dio kod muškaraca koji znači to što znači. No, spolovilo nikada nismo pokazali. Volim da se u modernom baletu otkrivaju ruke i noge, da se vide mišići i znojenje, to je dio kostimografije. Tako je to kod Šparembleka, dok je Dinko Bogdanić neviđeni esteta. On točno zna što se mora pokriti na plesaču i plesačici, trebali li biti nešto prozirno na rukama plesačica ili ne, kako bi se dobio nježniji efekt. Volim od lijepe žene punijeg stasa napraviti ljepoticu, što ona zapravo i jest, kao što je Jelena Miholjević u predstavi “Aretej”. Ona je eksponat za kostimografa, nešto poput Neve Rošić nekada.

NACIONAL: Koji su redatelji najviše utjecali na vas i prikazali vam kazališnu predstavu na jedan drugačiji način?

- U životu sam imala sreću što sam na početku karijere radila s Petrom Šarčevićem. S njim sam napravila sijaset predstava i krasno surađivala. On je bio redatelj koji bi već na prvoj probi čitanja vizualizirao cijelu predstavu. Sjećam se kakav ekspoze o Lorci je imao povodom predstave “Krvava svadba”. On bi sve nepotrebno skratio i tako previše ogolio neku stvar. Znao bi govoriti: “Ovo, to je grdo, a ovo, to je bedastoća, ovo je kičeraj.” Umjesto da pusti mašti na slobodu, on ju je, nažalost, pojednostavljivao. Inače je bio veličina. Kao direktor drame bio je fenomenalan, i sigurno jedan od najboljih direktora drame. Ja sam puno učila od njega. On je bio pametan, načitan, pisao je kritike. Došao je iz Subotice gdje se družio s širokim krugom umjetnika, našim Hrvatima i Bunjevcima. On mi je bio prekrasna smjernica, on me oblikovao. Moram spomenuti i ljubljenog Vladu Habuneka s kojim sam radila “Ćelavu pjevačicu”, sve smo radili u zelenom. Tu je i veliki Kosta Spajić, zatim Kunčević, Juvančić, Tomislav Radić i Violić. Kada si mlad, upijaš i slušaš sve što ti redatelj kaže. Redatelj ti daje osnovne smjernice i upućuje da se kostimografski naglasi ako ima nešto bitno kod neke uloge. Od novijih redatelja volim Zlatka Viteza, Milka Šparembleka i Dinka Bogdanića. Šparemblek je uvijek znao kako želi da nešto izgleda a još više je znao kako ne želi da nešto izgleda.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da vas početkom devedesetih godina državni vrh pozove kako bi kreirali svečane vojničke odore?

- Do Franje Tuđmana sam došla preko svog prijatelja Žarka Domljana kojeg odavno poznajem i koji me se sjetio kada je trebalo raditi odore za svečanu stražu. A što je vojska nego teatar? Prava vojska kreće od Napoleona jer su se tada pojavile prve odore. Na prvi sastanak s Tuđmanom sam došla sama, kasnije su mi se pridružile Dženisa Medvedec-Pecotić i Latica Ivanišević. Šef mi je bio Velibor Kikerec. Nabavili smo razne knjige i počeli ih proučavati. Sjećam se sastanka s Tuđmanom u Vili Pongrac kada smo predočili prva rješenja. Bio je tamo i general Špegelj. To je bio vojnik obučen u surku koja je imala boju austrijske vojske iz Prvog svjetskog rata i s kapom koju sam stvorila pod raznim utjecajima. Tuđman je odmah rekao da to nije ta kapa i da izgleda previše turski, a ja sam mu odgovorila da su to nosili naši graničari iz 15. stoljeća. Nije mu se sviđalo ni što je surka plave boje. Sva sam se bila prestrašila: Tuđman je bio u pravu oko boje, hrvatska boja kroz povijest je crvena, a ne plava. Po tome se razlikovala se od Turaka, koji su bili zeleni i plavi. Teške sam volje prihvatila crvenu boju jer podsjeća na komunizam. Naručili smo tkaninu iz Engleske, toliko kvalitetnu da i danas, 16 godina kasnije, te odore izgledaju kao nove. Nakon toga smo radili odore za redovnu vojsku, no one su bile preinačene bez da nam je netko nešto rekao. Mi smo se dosta ravnale prema odorama koje su u današnje vrijeme svojim izgledom i kvalitetom postigle zavidnu razinu, dok se Tuđmanu sviđao čvrst i zategnut izgled njemačke vojske. Mi smo trebali raditi odore i za hrvatsku mornaricu. Pomorska plava odora ima dvoredno kopčanje, dok ona bijela ima jednoredno, uvijek visoko kopčanje. Bilo je onih debljih i krupnijih koji nisu željeli zategnuto, visoko kopčanje. Ljudi s mora su smatrali da su pozvaniji da ih kreiraju pa je taj posao obavila druga ekipa koja je napravila jako ležernu kombinaciju s dvorednim niskim kopčanjem, koje može dobro pokriti debele mornare. Poslije su mi naši ljudi, koji žive u inozemstvu, rekli da takve odore imaju moreplovci u banana-državama.

NACIONAL: Možete li usporediti današnja kazališna vremena s onima u bivšoj Jugoslaviji gdje ste također bili nagrađivani za kostimografski rad?

- Tada se nije gledalo tko je tko, osim ako zaboravimo što su moji roditelji propatili ratnih godina nove Jugoslavije. Dobila sam u Beogradu dva puta nagradu Sterijinog pozorja, na filmskom festivalu u Puli nagradu za film “Glembajevi” a u Ljubljani sam dobivala nagrade vezane za balet. Ja osobno nisam u bivšem sistemu nikada bila ničim ugrožena. Možda u tom sistemu nisam bila dobro plaćena, kao što nisam ni danas, ali su ljudi tada imali toliko volje, duše i veselja da smo iz ničega radili velike stvari, čudesne kostime. Izazov rada u povijesnom institutu NACIONAL: Jeste li, s obzirom da ste bili slabo plaćeni, razmišljali da napustite kazalište i bavite se kostimografijom na filmu ili negdje drugdje? - Kazalište je moja prevelika ljubav. Jedini trenutak kada sam pomislila da ću napustiti kazalište bilo je kada sam se počela baviti odorama hrvatske vojske. Tuđman je želio napravi institut koji bi okupio ljude raznih profila koji bi se bavili poviješću. Bila sam spremna napustiti kazalište zbog rada u tom povijesnom institutu. No, nije došlo do stvaranja tog povijesnog instituta pa ja nisam napustila kazalište.>email to:Dean Sinovcic