Slučaj financiranja obrane haaškog optuženika generala Rahima Ademija, kojem je zbog duga Haaškom sudu od 90.000 dolara prijetila zapljena stana, pokazao je kako se hrvatska država ne brine podjednako o obrani optuženikaRazlozi hitnog uključivanja Vlade u plaćanje obrane haaškog optuženika generala Rahima Ademija ponajprije su politički. Takvim se potezima pokušava amortizirati negativno raspoloženje dijela javnosti izazvano nebrigom državnog vrha za pojedine hrvatske generale optužene za ratni zločin. Slučaj financiranja obrane haaškog optuženika generala Rahima Ademija, kojem je zbog duga Haaškom sudu od 90.000 dolara prijetila zapljena stana, pokazao je kako se hrvatska država ne brine podjednako o obrani optuženika, odnosno da pravi razliku među njima, što je opasan presedan. Svi su optuženi bili hrvatski državljani, pripadnici istih oružanih snaga, te sudjelovali u obrani Hrvatske prema zapovijedima tadašnjeg vojnog i državnog vrha. Prema tome, svi bi trebali imati isti tretman i pomoć hrvatske vlasti u obrani pred ICTY-jem, i u financijskom i u pravnom smislu. Premda je prošlog tjedna hrvatska javnost bila usredotočena na probleme financiranja obrane generala Ademija, njegov slučaj nije jedini. Generali Hrvatske vojske Slobodan Praljak i Milivoj Petković, koji se nalaze u Haagu, u sličnoj su situaciji kao i Ademi. Obojica su hrvatski državljani, a u Bosnu i Hercegovinu bili su upućeni kao pripadnici Hrvatske vojske po zapovijedi hrvatskog državnog vrha, kao ispomoć obrani prostora Hercegovine i srednje Bosne. Statusna pitanja, plaće, godine staža i slično, vođena su u Republici Hrvatskoj.

Stoga se očekivalo da im hrvatska država pruži svu moguću pravnu i financijsku pomoć. Međutim, obojica generala danas se nepravedno smatraju dijelom tzv. bosanske skupine optužene za ratne zločine na teritorij Bosne i Hercegovine. Apsurd je još veći ako se zna da i Praljak i Petković u Haagu brane ne samo sebe nego i hrvatsku državu od teških i za međunarodni ugled vrlo štetnih optužbi za agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Dokaže li se kojim slučajem optužba za agresiju, odnosno donese li Haaški sud takvu presudu, postavit će se pitanje goleme ratne odštete koju će Republika Hrvatska dugovati Bosni i Hercegovini. Premijer Sanader i državni vrh ničim nisu pokazali da im je stalo pomoći toj dvojici hrvatskih generala, a time i obrani Republike Hrvatske. Obrana obojice financira se iz proračuna ICTY-ja, što nije dovoljno da pokrije sve troškove. Praljak i Petković moraju participirati u troškovima obrane onoliko koliko odrede procjenitelji Haaškog suda na temelju visine njihovih prihoda, vrijednosti nekretnina, pokretnina, dionica, kreditnih opterećenja, raznih udjela. Nacional doznaje da se još ne zna koliko će iz vlastitih izvora morati svoju obranu plaćati general Praljak. Petkovićev odvjetnički tim ne namjerava uzimati novac od optuženog generala zbog njegove financijske situacije. Nebrigu hrvatske države za obojicu generala pokazuje i to što su odvjetnici morali platiti 6000 kuna za kopiranje tekstova iz Vjesnikove dokumentacije o generalu Petkoviću, umjesto da se besplatno služe svim raspoloživim državnim i drugim arhivima.

Kako smo doznali od članova odvjetničkog tima generala Petkovića i Praljka, glavni branitelj po optuženiku dobiva od Haaškog suda mjesečnu naknadu od 16.000 američkih dolara, njegov najbliži suradnik u odvjetničkom timu 13.000 USD a još 18.000 USD cijeli odvjetnički tim. Naravno, odvjetnicima se još plaćaju i dnevnice, putni troškovi i smještaj u Haagu. Generala Petkovića snašli su i obiteljski problemi. Njegova supruga, koja je radila u odmaralištu Duilovo kraj Splita, prije nekog vremena oboljela je od karcinoma, a od iste bolesti obolio mu je nedavno i otac. Posve drukčije premijer Sanader ponašao se prema drugim optuženim hrvatskim generalima, a na vlastiti zahtjev sastao se sa suprugom generala Gotovine, Dunjom Zloić-Gotovinom. Nacionalovi sugovornici tvrde da je to učinjeno iz politikantskih razloga. Sanadera je međunarodna zajednica godinama kritizirala zbog neizručivanja Ante Gotovine, ostvarenje svih strateških vanjskopolitičkih ciljeva bilo je blokirano na neodređeno vrijeme, premijer je zbog Gotovine potpuno zanemario rješavanje svih drugih bitnih pitanja u Hrvatskoj, ali to ga nije spriječilo da zbog HDZ-ove izborne baze u Dalmaciji zatraži kontakt s Gotovininom suprugom. To nije učinio ni s jednim članom obitelji hrvatskih generala optuženih u Haagu, i to generala koji su bez opiranja, ne praveći probleme hrvatskoj državi, otišli u Haag. Ne samo da se optuženici ne tretiraju jednako kad je riječ o pomoći njihovoj obrani, nego premijer pravi razliku i u političkom smislu, ovisno o tome što takvom gestom želi postići. Suprotno navedenim primjerima generala Praljka i Petkovića, hrvatska država financira obranu generala Ivana Čermaka i Mladena Markača. Čedo Prodanović i Miroslav Šeparović dobivaju mjesečnu naknadu od 20.000 eura bruto, odnosno približno 13.000 eura neto kad se generali nalaze u Haagu. Dok su na slobodi, naknada za obranu je upola manja. Obojica odvjetnika od Vlade su za obranu Čermaka i Markača počeli primati naknadu u proljeće 2004. i dosad im je isplaćeno približno 1,5 milijuna eura bruto, u što su uračunati putni troškovi, troškovi smještaja i slično.

Premda se spekuliralo da obojica odvjetnika dobivaju i mjesečnu naknadu za obranu predviđenu proračunom ICTY-ja od po 16.000 dolara, to nije točno. Sve donedavno obrana hrvatskih generala na Haaškom sudu financirala se ili iz državnog proračuna ili iz proračuna Haaškog suda. Međutim, nakon uhićenja generala Gotovine pojavio se još jedan oblik financiranja, iz zaklade. Dunja Zloić-Gotovina, Milivoj Kurtov, načelnik općine Pakoštane i Željko Hučić, stožerni brigadir HV-a, osnivači su Zaklade za istinu o Domovinskom ratu. "Osnivanjem Zaklade želimo osigurati nesmetano financiranje obrane generala Gotovine", rekao je prigodom osnutka Milivoj Kurtov, dragovoljac Domovinskog rata i osoba od povjerenja obitelji Gotovina. Tada je i rečeno da se osnivanjem Zaklade u prvoj fazi želi osigurati ne samo financiranje Gotovinine obrane nego i pomoć obranama generala Markača i Čermaka. Međutim, nije posve jasno, ako su već odlučili pomoći Čermaku i Markaču, pa i ostalim hrvatskim generalima, zašto Zakladu nisu osnovali prije četiri godine kad su počele stizati optužnice protiv hrvatskih generala . A sve se više pojavljuje i problem transparentnosti Zaklade, jer samo uzak krug ljudi zna koliko se novca slijeva svakog dana na njen račun, a čelnici Zaklade ne žele javno iznijeti stanje na računu, što izaziva sumnju onih koji novac uplaćuju. Nadalje, Zaklada je izazvala i podjele između raznih općina i gradova. Prijateljstva i poznanstva, mjerenje hrvatstva gleda se kroz brojke, a nitko i ne govori da se najveći novac slijeva iz općina koje ponegdje nemaju ni vodovod ni školu.

Premijer Sanader dopustio je takvo financiranje pritisnut političkim razlozima. Nakon što je morao poštovati Zakon i Ustav te učiniti sve da se Gotovina izruči Haagu, navukao je na sebe bijes stranačke desnice i Gotovininih simpatizera. Kako bi se pred njima opravdao i vratio izgubljeni rejting, bio je spreman pristati na sve što se od njega traži kad je riječ o Gotovininoj obrani, pa je dopustio i osnivanje Zaklade. Sanaderu je na raspolaganju dovoljno novca za obranu svakog generala HV-a, i to ne iz proračuna, nego od prodaje brojnih nekretnina i zemljišta u vlasništvu države koji zjape prazni i neiskorišteni ili se poklanjaju raznim špekulantima za nula kuna. Problem je u tome što su u Haagu podignuli optužnicu ne samo protiv trojice generala nego i protiv Hrvatske i nikakve zaklade tu ne mogu pomoći. Obranit će je najbolji svjetski i hrvatski odvjetnici, kojima država mora omogućiti najbolje uvjete - svu potrebnu dokumentaciju i novčanu naknadu. Da je Sanader točan iznos i transparentne troškove predočio Saboru, i to za svakog generala posebno, jer nisu svi u istom položaju, dobio bi opću suglasnost da se iz proračuna osigura taj novac.

Osnutkom Zaklade, umjesto transparentnim financiranjem postupka, Vlada je pokazala svoju slabost. Odvjetnički tim generala Gotovine nije htio govoriti o honorarima koji mu pripadaju od hrvatske države, ali, kako su nam rekli, nisu tražili ništa više od ostalih odvjetnika hrvatskih generala u Haagu. Međutim, pojavile su spekulacije o visini njihovih honorara, a neki govore čak da su im dvostruko veći nego odvjetnicima ostalih odvjetnika, odnosno da se kreću oko 30.000 eura. Takve spekulacije podgrijava i Vlada netransparentnošću troškova obrane generala Gotovine, koji i sam financijski participira u obrani ovisno o odluci Suda. Na kraju će se država morati pozabaviti i financiranjem obrane generala Mirka Norca, optuženog za zločine u Medačkom džepu. Koliko ima istine u tome da će se Ademijeva i Norčeva obrana zaista financirati velikim dijelom iz državnog proračuna, pokazat će vrijeme.

>email to:Eduard Sostaric