Damir RadićNEMOGUĆA MISIJA 3 Mission: Impossible III, am. akc.triler, 2006. R: J.J. Abrams Gl: Tom Cruise, Philip Seymour Hoffman, Ving Rhames, Michelle Monaghan, Billy Crudup ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice 16 BLOKOVA 16 Blocks, am. akc. triler, 2006. R: Richard Donner Gl: Bruce Willis, Mos Def, David Morse, Jenna Stern ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice Tom Cruise vjerojatno je najnedarovitiji glumac u povijesti hollywoodskih megazvijezda, međutim još je vjerojatnije da je malo koji glumački superstar imao tako snažnu ambiciju postati jednim od najmoćnijih ljudi Hollywooda i, što je važnije, sposobnost da tu ambiciju ostvari. Ključne točke u realizaciji tog plana predstavljale su, s jedne strane, glumačko-producentsko povezivanje sa Stevenenom Spielbergom („Specijalni izvještaj“, „Rat svjetova“), s druge projekt „Nemoguća misija“. S jedne strane, dakle, kreativna ambicioznost shvaćena u spielbergovskom smislu, s druge razbibrižni entertainment, no vrhunski odrađen i po mogućnosti s dodirom kreativne ozbiljnosti. Kako bi to osigurao, Cruise je na prva dva filma serijala „Nemoguća misija“ angažirao dvojicu tehnički iznimno potkovanih i umjetnički kredibilitetnih autora, Briana De Palmu i Johna Wooa, što je projektu, pored očekivanog interesa publike i tržišne dobiti, priskrbilo i kritičarsku naklonost. Serijal, utemeljen na istoimenoj popularnoj tv-seriji o skupini superspecijalaca iz druge polovice 60-ih i ranih 70-ih, startao je dakle filmom koji je redateljski potpisao De Palma kao jedan od svojih neautorskih, najamničkih projekata.

Doduše, čini se da je „postmodernistički Godard“ u početku imao i neke veće ambicije, no razmirice s Cruisom brzo su ga uvjerile da treba što bezbolnije odraditi posao i povući se. Ipak, dao je filmu relativno zanimljivu realističku notu na planu ikonografije i općeg ugođaja, što je donijelo dobrodošli razlikovni pomak spram potpune stilizacije i eskapističkog larlpurlartizma serijala o Jamesu Bondu. De Palmino ime, trud da se uspostavi određena ravnoteža između koliko-toliko ozbiljnije karakterizacije likova i trilernih mehanizama priče, odnosno akcijskih atrakcija, kao i poprilično tmurna intonacija naveli su podosta kritičara da početni film serijala dočekaju sa znatnom naklonošću. S Johnom Wooom za redateljskim kormilom, „Nemoguća misija“ promijenila je smjer – turobnost je dokinuta u ime razigranosti i dobro znane wooovske vizualne spektakularnosti koja se impresivno poklopila s dominacijom Cruisove tjelesne glume. Priča je bila u drugom planu, a ostali likovi marginalizirani u korist monumentalizacije središnjeg lika Ethana Hunta odnosno njegova utjelovitelja Cruisa. Osobno, ovo izdanje sa svojom jasnom monumentalno-eskapističkom logikom u majstorskoj Wooovoj izvedbi cijenio sam više nego konačan rezultat De Palmina pokušaja ozbiljnijeg pristupa, koji se sudario s trivijalnošću zadanih žanrovskih mehanizama u koje Cruise nije dao snažnije zagrebati. Međutim, nekoliko godina kasnije samom Cruiseu učinilo se da bi serijal ponovo trebalo uozbiljiti, dakako nipošto žrtvujući očekivanja najšire (adolescentske) publike. U tom smislu trebalo je angažirati režisera koji ima nešto soli u glavi, ali ne u količinama koje bi mogle ugroziti apsolutnu Cruiseovu dominaciju i visoku tržišnu isplativost.

Odabir je pao na J.J. Abramsa, (su)kreatora popularnih i cijenjenih tv-serija Felicity, Izgubljeni i Alias, čije se redateljsko iskustvo svodilo na režiranje pokoje (pilot) epizode vlastitih serija. Ono što je Abramsu osiguralo angažman na najskupljoj filmskoj produkciji ikad povjerenoj jednom kinematografskom redateljskom debitantu vjerojatno jest sposobnost pristojnog profiliranja likova u strogo kontroliranim narativnim i žanrovskim uvjetima, kao i činjenica da koliko god bio afirmiran na televiziji, na filmu je početnik i stoga vjerojatno lišen mogućnosti da eventualnom svojeglavošću dovede do kreativnih razmirica s neprikosnovenim šefom Cruiseom. Osnovna ideja „Nemoguće misije 3“ bila je, kako je Abrams rekao, da ne bude više „film o špijunu, nego o čovjeku koji radi kao špijun“. Naglasak bi znači trebao biti na čovjeku, njegovoj psihičkoj nutrini i dvojbama, a ne na (ekstraordinarnoj) profesiji i mehaničkoj akciji. Zato Ethan Hunt u novom filmu više nije terenski operativac nego obučava nove špijunske specijalce, a pridodana mu je i zaručnica s kojom živi zajedno i planira se ubrzo vjenčati.

Dramaturgija filma takva je da u njegovoj otvarajućoj sekvenci shvaćamo da je Ethanova draga u smrtnoj opasnoti i da joj je on po svemu sudeći nemoćan pomoći, a onda slijedi velika retrospekcija koja pokazuje kako je do takve situacije došlo i koja zauzima gotovo cijeli film. I doista, u prvoj njegovoj polovici na djelu je skladan spoj trilerne akcije i natruha opore rasprave o (ne)mogućnosti usklađivanja intimnog i profesionalnog, obiteljskih potreba i zahtjeva službe koji se postavljaju pred ljude riskantnih zanimanja poput Ethanova, međutim što film dalje odmiče, to su njegove ambicije sve manje, a rješenja sve proizvoljnija. Zapravo, „Nemoguća misija 3“ ima dva temeljna problema. Prvi se odnosi na pokušaj pomirenja anything goes logike i realističkijeg pristupa, pri čemu se engleska sintagma ovdje ne odnosi na poznato postmodernističko načelo, nego na jamesbondovski princip po kojem ništa nije dovoljno neuvjerljivo da ne bi moglo biti upotrijebljeno u tematsko-motivskoj strukturi filma. Takva logika u uratku koji želi zadržati dozu realističnosti još se i može opravdati ukoliko rezultira zabavnošću ili spektakularnošću, međutim neprihvatljiva je kad je naprosto posljedicom scenarističke komocije, a to u ovom izdanju „Nemoguće misije“ nije rijetko. Drugi problem vezan je uz profiliranje likova – dok se De Palma u prvom filmu trudio i donekle uspjevao polučiti slojevitiju karakterizaciju, Abrams sve ostale likove tretira isključivo kao privjeske onom jedinom bitnom, Huntovom. Takvo podilaženje Cruiseovom egu, neoplemenjeno wooovskom spektakularnom vizijom, posebno je kontraproduktivno u slučaju glavnog negativca Daviana kojeg predano utjelovljuje oscarovac Philip Seymour Hoffman, no čiji je trud neutraliziran začudno malom minutažom koja je njegovom liku stavljena na raspolaganje. O nekakvoj pak elaboraciji tvorcima filma tobože bitnog odnosa junaka i njegove zaručnice Julije nema ni govora. Ipak, postoji jedna stvar koja mi se u „Nemogućoj misiji 3“ svidjela.

To je Julijino radikalno brzo svladavanje vještine baratanja pištoljem (u roku od nekoliko sekundi koliko je polusvjesnom Ethanu ostalo na raspolaganju) i potpuno samostalno obračunavanje s dvojicom preostalih negativaca. Kao da su tvorci filma željeli poručiti kako je došlo vrijeme za okončanje mačo mistifikacija i da neutraliziranje gadova uz pomoć pouzdanog oružja i nije neki kunst; u svakom slučaju ne nešto što bistra djevojka ne bi za tili čas svladala. Negdje do sredine 80-ih činilo mi se da je Richard Donner („Predskazanje“, „Superman“, „Goonisi“) zanimljiv filmaš. No onda je uslijedio serijal „Smrtonosno oružje“ koji je većinu filmofilma razgalio, a mene učinio Donnerovim prezirateljem. Svaki od četiri filma doimao me se kao štreberski iskalkuliran proizvod rađen po uvijek istoj, grozno stereotipnoj špranci. I dok mi je Danny Glover kao slabiji dio para mogao ostaviti simpatičan dojam, Gibsonovo glumatanje u ulozi mačo frajera „na rubu“ nisam mogao podnjeti. Donner je sličnu formulu ponovio i u groznom trileru „Zavjera“, gdje je Gibsonovo glumatanje doseglo vrhunac, a Glovera zamijenila Julia Roberts kao spolna konkretizacija svojevrsne, u tradicionalističkom smislu dakako, ženske rodne inklinacije Gloverova lika. Sad je pred nama „16 blokova“, još jedan Donnerov film oslonjen na kontrapunktalni par kojeg ovog puta čine oronuli, ali dominantni i dakako šutjivi mačo policajac (Bruce Willis) te brbljavi, nježni zatvorenik (hip hop zvijezda Mos Def) kojeg prvi treba odvesti na sudsko svjedočenje, no korumpirani policajci namjeravaju ga ubiti jer će ih prokazati. „16 blokova“ je zamišljen kao oporo-humorna karakterna studija dvojice junaka u smrtnoj opasnosti, međutim koliko god Willis i osebujni Def bili na razini glumačkog zadatka, koliko god film imao ugođajan realistički touch, brojne scenarističke neuvjerljivosti i klišeji, jednodimenzionalni negativci i preeksplicitna 'velika poruka' o mogućnosti da pojedinac promjeni sebe i krene pravim putem nepogrešivo ga odvode u riznicu potencijalno zanimljivih ostvarenja čija su se obećanja izjalovila igrom na sigurno.

>email to:Damir Radic