Željko Šelendić i predsjednik Stjepan Mesić u posjetu pogonimaTeško da se u Hrvatskoj može naći obrtnik poput Željka Šelendića, koji u povodu proslave 100 godina obrtniče tradicije svoje obitelji, na proslavu u restoran Okrugljak dovede među 500 uzvanika predsjednika države Stjepana Mesića, gradonačelnika Milana Bandića, brojne politički, kulturno i gospodarski utjecajne osobe, a da pritom još barem toliko ljudi pita zašto i oni nisu bili pozvani. “Morat ću organizirati još jednu proslavu za onih 500 koje nisam uspio pozvati”, bio je komentar 55-godišnjeg Šelendića koji je bio izuzetno zadovoljan proslavom ali i tužan zbog komentara koji su se pojavili u novinama zbog male kazališne predstave koju je izveo Zlatko Vitez. Opisujući povijest Zagreba, Vitez je spomenuo kako se “kao i poslije svakog rata, u Zagreb doseljavaju problematični tipovi, šverceri, ratni profiteri, primitivci koji mijenjaju krvnu sliku Zagreba”, pa je u novinama osvanuo tekst kako se željelo reći da su svi doseljenici u Zagreb primitivci. Šelendić tvrdi kako je sve izvučeno iz konteksta. Sto godina obrta Šelendićevih započelo je 1906. obradom kože i proizvodnjom opanaka, a danas se 70 posto obrta temelji na izradi dijelova i uređaja kočne opreme za željeznicu.

“U našoj je obitelji oduvijek bila tradicija pomagati ljudima. Kada me netko pitata za pomoć ili uslugu, smatram da me to pita jer se nada mojoj pomoći. Treća sam generacija u obitelji koja se bavi ovim poslom, moj deda, moj otac i ja nikada nismo ni s kim bili na sudu”, ispričao nam je Šelendić. Ušao je u obiteljski posao još 1967. godine. “S ocem sam imao drukčiji odnos. Već sa 16 godina počeo sam raditi u radionici. Bio sam odgajan tako da ništa ne dobivam već da sve moram zaraditi. Ako bi mi otac nešto posudio, ja sam to kasnije morao vratiti”, prepričava Šelendić koji je šest godina kasnije pokušao realizirati prvu poslovnu ideju. “Godine 1973. ušao sam u projekt izrada tuš kabina jer je to bio ‘bum’ u Njemačkoj. Ja sam to kopirao u tadašnjoj državi ali nisam napravio veliki posao. Paralelno sam radio neke stvari za željeznicu, koje nitko nije želio raditi, kao što su pepeljare.

Odvojio sam se od oca 1973., pa od 33. godine radim samostalno.“ Poslovi sa željeznicom donijeli su mu financijski uspjeh i prije i poslije devedesetih. “Moja obitelj i ja već 40 godina imamo istu mušteriju, a to su željeznice. Nemam konkurenciju u tome. Godine 1990. neki proizvođači kočionih dijelova za željeznice su otkazali suradnju Hrvatskim željeznicama, a 1993. počeo sam usvajati način izrade tih dijelova. Tek kada sam usvojio izradu, kupio sam licenciju od njemačko-švicarske tvrtke Knorr koja ima 75 posto svih vučnih sredstava u Europi”. Promjena vlasti u Hrvatskoj 1991. donijela je medijsku popularnost Šelendiću jer je upravo on obnovio kip bana Josipa Jelačića koji je dugo godina stajao u podrumu Gliptoteke. “Sa svojim prijateljem Željkom Mačešićem, direktorom ljevaonice umjetnina, bio sam 1987. u podrumu Gliptoteke gdje smo vidjeli kip Bana. Zezali smo se tko će ga od nas dva obnoviti. Rekao sam da ću to ja napraviti jer ću ga raditi besplatno”, rekao nam je Šelendić. Vrijednost obavljenog posla bila je 650 tisuća njemačkih maraka, a Šelendić ga nije naplatio.

“U trenutku kada sam odlučio besplatno obnoviti kip bana Jelačića, nisam razmišljao da ću jednog dana to naplatiti na drugi način. Nisam to poslovno koristio”, tvrdi Šelendić iako mnogi misle da je izvor njegova poslovnog uspjeha prijateljstvo s političarima. “Nikada mi u životu Tuđman nije ni ruku dao, a kamoli da me primio zbog toga što sam obnovio kip. Meni je bilo bitno da sačuvam poslove u željeznici. Uvijek kažem da ne dam da se riječ kaže protiv hrvatske države, hrvatske željeznice, hrvatskih vojnika i svoje obitelji. ” Predsjednik Mesić mu je dao ruku ali za njega će reći da mu je stari prijatelj i ništa više. “Mesića znam dugo, iz viđenja, s kraja osamdesetih. Onda smo se malo družili, a kada je pao u nemilost HDZ-a počeli smo se još više družiti. Nevjerojatno, ali čim se netko nađe u nemilosti odmah se zbliži sa mnom. Ljude često prihvaćam kad im mnogi okrenu leđa. Imam mnogo prijatelja koji su to osjetili.” Šelendić je poznat kao dobrotvor iako ističe kako ne želi da se o tome piše.

Prvi dolazak Pape u Hrvatsku, 1994. također je organiziran uz Šelendićevu pomoć. “Pokojni arhitekt Robert Somek je crtao oltar i on me zamolio da im pomognem oko izrade oltara. Odmah sam rekao da ću to raditi besplatno. Bio sam nekoliko puta kod Pape i iznenadila me njegova neposrednost.” Žao mu je što grad nije održao obećanje i na postolje kipa bana Jelačića stavio pločicu na kojoj bi stajalo da je Šelendić donirao taj kip. Ipak, najveća medijska afera digla se oko Šelendića prije godinu dana kada je izravnom pogodbom dobio posao za izradu 2000 stolaca za Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski. Tvrdilo se da nije bilo natječaja jer su Šelendić i Bandić veliki prijatelji. “Ja sam samo dao ponudu. Napravio sam uzorak, i danas tvrdim da po toj cijeni nitko ne može proizvesti stolce. Žao mi je što su u Lisinskom odjednom izgubili ponudu koju su dobili od portugalske tvrtke, 1450 eura po stolcu a moja ponuda je 900 eura. Arhitekt Andrija Rusan nacrtao je taj stolac i zamolio me da ja to razradim.

Nitko ne pita jesu li kvalitetni i lijepi već zašto ih radi Šela.” Što se tiče prijateljstva s Bandićem, kaže da je to poseban odnos. “Kada bi netko slušao naše telefonske razgovore čuo bi kako se zafrkavamo. Rasterećujemo se tim našim spikama. Ne pričamo o poslovima, u gradu je građevinarstvo glavni posao a ja nisam građevinar.” Njegov sin Josip već je ušao u poslove s inozemnim tvrtkama. “Josip razgovara s francuskim tvrtkama koje bi imale predstavništvo u Zagrebu. Radi se o velikim projektima vezanim uz željeznicu. Pregovara o mogućnosti da se talijanski vlakovi popravljaju u Hrvatskoj. Talijani imaju manjak stručne radne snage, nema mehaničara za popravak lokomotiva i vagona.” Sin je bio označen kao pripadnik “zlatne mladeži” kojoj su roditelji omogućili lagodan život, vožnju mercedesa i ostali luksuz već s 20 godina. “Svaki roditelj daje svojoj djeci onoliko koliko im može dati.

Oni koji više zarade mogu svojoj djeci dati više. Moja djeca znaju poštivati sebe i druge, najbitnije je da ne podcjenjuju ljude, da nisu bahati i oholi u bilo kojem društvu. Sretan sam što sam ih uspio odgojiti na takav način." OKVIR Obiteljski obrt se nastavlja U ovom trenutku, Šelendić ima pr­o­i­zvodnu halu na 1400 če­t­v­o­rnih metara i 80 zaposlenih radnika, sve je smješteno kraj njegove obite­l­j­ske kuće. Za nastavak obiteljske tr­a­d­icije ne treba brinuti, njegov sin Josip i kći Nikolina nastavit će obit­e­l­jske poslove. “Ja sam se kao malo dijete sa šest godina igrao u ljevaonici svog oca a tako se i Josip kao mali dečkić igrao u radionici. Najdraže igračke bili su mu čekić i bor-mašina, koje je već sa šest godina uvijek nosio sa sobom. Nikolina je ipak curica, najviše je vremena bila s majkom Dragicom i od malih je nogu kuhala i pospremala. Oboje su u Heidelbergu završili fakultet za menadžment i marketing, govore dva jezika. Nikolina sada uči španjolski, a Josip talijanski.>email to:Dean Sinvcic