Dosadašnji doživotni senator Giorgio Napolitano izabran je u srijedu 10. svibnja u četvrtom krugu glasovanja za 11. predsjednika Italije Dosadašnji doživotni senator Giorgio Napolitano izabran je u srijedu 10. svibnja u četvrtom krugu glasovanja za 11. predsjednika Italije, kao prvi bivši komunist na tom položaju od osnivanja talijanske republike. No, Napolitano je prvi bivši komunist koji dolazi na taj položaj uopće u nekoj zapadnoj zemlji. Izabran je za predsjednika Italije iako je dosadašnji talijanski premijer Silvio Berlusconi upravo njegovu komunističku prošlost isticao kao glavni razlog zašto Napolitano navodno nije podoban za šefa talijanske države, pa cijela koalicija desnog centra ne smije glasovati za njega. To je bio i glavni razlog Berlusconijevog prosvjeda kada je ranije lijeva koalicija kao predsjedničkog kandidata spominjala i sadašnjeg šefa postkomunističke stranke Demokratske ljevice Massima D’Alemu. Napolitano je prvi puta istaknut za službenog kandidata koalicije lijevog centra za predsjednika u nedjelju 7. svibnja navečer, tri dana prije nego što je izabran.

Tada je vodstvo talijanske koalicije stranaka lijevog centra L’Unione službeno objavilo da za novog predsjednika Italije kandidira političkog veterana Giorgija Napolitana, nekadašnjeg istaknutog komunističkog prvaka, bivšeg predsjednika talijanskog parlamenta i ministra unutrašnjih poslova, koji je od prošle godine doživotni senator. Novi predsjednik morao je biti izabran u roku od deset dana, jer je dosadašnjem predsjedniku Carlu Azegliju Ciampiju baš sada isticao njegov sedmogodišnji mandat, samo mjesec dana nakon parlamentarnih izbora. Isticanje kandidature Giorgia Napolitana iznenadilo je mnoge, jer je to bio veliki politički zaokret. To je, naime, značilo da je koalicija L’Unione odustala od svojeg prvog potencijalnog kandidata, bivšeg premijera Massima D’Aleme, prema kojem su stranke desnice iskazivale žestoki otpor. Čule su se spekulacije da je ta kompromisna kandidatura možda samo priprema za D’Aleminu predsjedničku kandidaturu u nekoj budućoj fazi. Te su se spekulacije pojavile i zbog poodmakle dobi Giorgija Napolitana, ali i zbog njegovog političkog backgrounda. Tvrdilo se, naime, da Napolitano ne namjerava odraditi cijeli svoj mandat, nego samo polovinu, a tada bi se, za tri i pol godine, na to mjesto kandidirao D’Alema. Giorgio Napolitano rodio se 29. lipnja 1925. godine u Napulju.

Po zanimanju je pravnik. Još za Drugog svjetskog rata ušao je u politiku formiravši u svojem kraju antifašističku komunističku grupu, koja je sudjelovala u talijanskom pokretu otpora. Po završetku rata ušao je u Talijansku komunističku partiju, ali ne iz ideoloških razloga, nego stoga što je smatrao da je Italiji potrebna velika unutrašnja promjena, a nju može izvesti ta partija, jer ona iskazuje najviše brige za radnike, za malog čovjeka. On je u politiku ušao odozdo, vidjevši je kao sredstvo da pomaže najsiromašnijima u svojem kraju. Polako je u stranci napredovao, te je ušao u Centralni komitet Talijanske komunističke partije. Na Desetom kongresu partije, ušao je u najuže partijsko rukovodstvo. Od 1976. do 1979. godine bio je odgovoran za ekonomsku politiku partije, a od 1986. do 1989. godine upravljao je partijskom komisijom za međunarodne odnose, da bi potom bio neka vrsta "ministra vanjskih poslova u sjeni" svoje stranke. Napolitano je igrao ogromnu ulogu u postepenoj transformaciji Talijanske komunističke partije u današnju stranku Demokratske ljevice. On je još od sedamdesetih bio na čelu umjerenog reformističkog desnog krila partije, te je davno počeo zagovarati da se partija transformira prema socijaldemokraciji.

U stranci je, međutim, u početku snažniji bio lijevi ideološki blok, koji se protivio tim promjenama, koji je zagovarao strogi marksizam, a koji je vodio Pietro Ingrao, pa su se godinama između njih dvojice vodile velike rasprave. Prevladala je ipak linija za koju se zalagao Napolitano, pa se Talijanska komunistička partija pod vodstvom Enrica Berlinguera krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina počela ideološki odvajati od sovjetske partije te je promoviran tzv. eurokomunizam, što je sve Napolitano podržavao i nakon što je Berlinguer 1984. godine iznenada umro. Ideje za koje se Napolitano zalagao u potpunosti su se ostvarile tek početkom devedesetih godina kada je Talijanska komunistička partija, tada već gotovo u potpunosti stranka socijaldemokratskog usmjerenja, napustila i svoje ime te se počela zvati Stranka demokratske ljevice, da bi na kraju postala samo Demokratska ljevica. U duhu historijskog kompromisa, za koji se Napolitano zalagao, i komunisti su počeli ulaziti u vlast, pa je tako i on 1992. godine postao predsjednik parlamenta, a 1996. godine ušao je i u talijansku vladu premijera Romana Prodija na osjetljivo mjesto ministra unutrašnjih poslova, što je bio dvije godine.

Nakon toga je djelovao kao član Europskog parlamenta. Zbog njegovih političkih i povijesnih zasluga, prošle godine predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dodijelio mu je titulu doživotnog senatora. Napolitano se dosta rano počeo spominjati kao potencijalni kandidat za predsjednika republike, ali su potom glavne stranke ljevice ipak stale iza D’Aleme, političara nesumnjivog autoriteta, čovjeka nove poslijeratne generacije, pa se o njegovom potencijalnom izboru za predsjednika govorilo kao o smjeni generacije na političkoj sceni Italije. No, kandidatura D’Aleme naišla je na energičan otpor desne koalicije, i to iz dva razloga. Kao prvo, bilo je primjedbi na činjenicu da je D’Alema komunist, a mnogi na desnici smatrali su da je neoportuno da jedan komunist, makar i bivši, bude na čelu demokratske Italije. Uz to, čula su se upozorenja kako predsjednik republike u političkoj konstelaciji, kakva vlada u Italiji, mora biti nepristrani arbitar između raznih političkih opcija, a to nikako ne može biti čovjek, koji je do jučer bio šef jedne od stranaka, te u tom svojstvu sudjelovao u žestokoj stranačkoj borbi i predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore kao što je to bio slučaj s D’Alemom.

Talijanski predsjednik bira se u parlamentu, biraju ga zajedno svi članovi donjeg i gornjeg doma parlamenta, a u izboru sudjeluju i po tri predstavnika svake talijanske pokrajine, pa ukupno ima nešto manje od tisuću izbornika. Lijeva koalicija imala je u tom izbornom tijelu većinu, što je značilo da bi mogla izabrati bilo kojeg svojeg kandidata, pa i D’Alemu, neovisno o otporu desne opozicije. No, u lijevoj koaliciji su zaključili da bi u ovom trenutku nametanje D’Aleme moglo izazvati neželjene razdore, jer i neke manje stranke lijeve koalicije nisu s tom kandidaturom bile zadovoljne, pa se izašlo s kompromisnim kandidatom Napolitanom. Računalo se da opozicija na Napolitana neće moći imati primjedbu da ne može biti nepristrani arbitar u talijanskim sporovima, jer on više nije u vrhu nijedne stranke, a nije sudjelovao u predizbornoj kampanji. Mogla je iskazivati primjedbe zbog njegove komunističke prošlosti, no, unatoč toj njegovoj prošlosti - računali su u lijevoj koaliciji - morat će mu priznati da je Napolitano čovjek od stature.

I stvarno, kada je objavljena njegova kandidatura, vidjelo se da je i u redovima desne koalicije bilo onih koji su bili spremni podržati Napolitana. Bili su to demokršćani okupljeni oko dosadašnjeg predsjednika parlamenta Pierferdinanda Casinija, a čak i iz postfašističke Alleanze nazionale dosadašnjeg ministra vanjskih poslova Gianfranca Finija dolazili su signali da bi i ta stranka mogla prihvatiti Napolitana. I službeni organ Vatikana, dnevnik L’Osservatore Romano sasvim jasno je dao podršku Napolitanu, što je u katoličkoj Italiji imalo snažno simbolično značenje premoštavanja dosadašnjih ideoloških i političkih jazova.

Iako je i iz krugova desnice bilo nekih inicijativa da se podrži Napolitanova kandidatura, te da se Napolitano za predsjednika u parlamentu izabere praktički jednoglasno, tome se usprotivio Berlusconi, sve u skladu s njegovom tvrdoglavom opstrukcionističkom politikom koju vodi od trenutka kada je objavljeno da je izgubio na parlamentarnim izborima. On taj poraz čak ni mjesec dana nakon izbora ne priznaje, nije želio niti javno čestitati vođi lijeve koalicije Romanu Prodiju na pobjedi, a u svakoj fazi formiranja nove vlasti on je radio opstrukcije. Odmah nakon objavljivanja tijesne pobjede lijeve koalicije Romana Prodija, neki od vodećih ljudi Berlusconijeve stranke Forza Italia predložili su da se zbog tog rijetkog ishoda izbora stvori velika koalicija glavnih stranaka desnice i ljevice i da one zajedno vladaju zemljom. No, Romano Prodi je taj prijedlog odbio rekavši da će on sastaviti vladu samo od ljudi iz stranaka te nove parlamentarne većine koje su zajedno izašle na izbore.

U sljedećoj fazi konstituiranja institucija vlasti, desnica je ponovno predložila dogovor o raspodjeli najviših funkcija u državi, prvenstveno da se podijele mjesta predsjednika Camere i Senata, tako da većinska lijeva koalicija preuzme mjesto predsjednika Camere, a desna koalicija mjesto predsjednika Senata. Nekada je u Italiji postojala praksa po kojoj je vladajuća većina uvijek prepuštala mjesto predsjednika Camere opoziciji. No, tu je praksu prekinuo upravo Silvio Berlusconi kada je prvi put preuzeo vlast 1994. godine, a od tada predsjednička mjesta oba doma parlamenta uvijek drže predstavnici većine, pa je tako bilo i do sada kada je predsjednik Camere bio demokršćanin Pierferdinando Casini, a Senata Marcello Pera iz Berlusconijeve stranke Forza Italia. Prodi je taj zahtjev odbio, pa je tada Berlusconi nagovorio političkog veterana Giulija Andreottija da on bude u ime desne koalicije protukandidat kandidatu lijeve koalicije Francu Mariniju za mjesto predsjednika Senata. No, nakon dosta natezanja i neizvjesnosti izazvane činjenicom da u Senatu lijeva koalicija ima stvarno vrlo tijesnu većinu ona je ipak uspjela izabrati Marinija, tako da je i ovaj manevar desne koalicije da osvoji neku funkciju propao.

U Cameri je za predsjednika lako izabran komunist Fausto Bertinotti. Potom se bitka preselila na novo područje izbora predsjednika Talijanske Republike. Neposredno nakon što su objavljeni rezultati posljednjih parlamentarnih izbora, shvativši da je izgubio vlast, Berlusconi je sam sebe predložio za budućeg talijanskog predsjednika, ali je Prodi taj prijedlog s gnušanjem odbio, rekavši da Berlusconi nikada neće postati talijanskim predsjednikom. Desnica je tada krenula u propagandnu ofenzivu tvrdeći da lijeva većina ne smije izabrati nekog svojeg čovjeka za predsjednika, jer predsjednik Italije ne smije biti predstavnik samo jednog dijela duboko podijeljene Italije, nego netko tko će biti predsjednik svih Talijana.

Tada je iz desne koalicije krenula neobična inicijativa da se spriječi lijeva koalicija da za predsjednika Italije izabere svojeg čovjeka. Službeno je predloženo da se zamoli dosadašnji predsjednik Ciampi da on prihvati još jedan sedmogodišnji mandat. Sada je za Berlusconija i Ciampia, koji je blizak lijevoj koaliciji, te je bio svojedobno ministar u dvije vlade lijeve koalicije, ali je formalno izvanstranački čovjek, bio bolji od bilo koga koji bi došao iz redova ljevice. No, Ciampi je odbio taj prijedlog iz dva razloga. On je već prilično poodmaklih godina, ima ih već 85, pa se nije želio obvezivati na taj još jedan vrlo dugi predsjednički mandat. Uz to, on nije želio napraviti presedan, jer, iako formalno nema ustavnih zapreka da predsjednik Italije bude izabran na još jedan mandat, svih devet predsjednika Talijanske Republike prije njega bili su na tom položaju samo jedan mandat, pa Ciampi nije želio kvariti nešto što se već politički uvriježilo.

Tada je desnica izašla s novim prijedlogom da za predsjednika bude izabran dosadašnji državni podsekretar Gianni Letta, vrlo ugledan bivši talijanski novinar, menadžer i u posljednje doba glavni Berlusconijev operativac za iznenadne poslove, koji je u dobrim odnosima i sa ljevicom. No, i taj je prijedlog u lijevoj koaliciji naišao na negativne reakcije. Odmah nakon što je izabran, Napolitano je primio jednu vrlo važnu čestitku. Čestitao mu je papa Benedikt XVI, što je dobilo ogroman publicitet u talijanskim medijima, jer je to bila izuzetna gesta kojom je sam papa pokazao da nikakav bojkot Napolitana, iako je bivši komunist, nije prihvatljiv. Napolitano je papi na čestitki uzvratio zahvalom u kojoj je spominjao kršćanske korijene na kojima je Italija stvarana.

PROTUKANDIDATI S DESNICE

Berlusconijeva kukavičja jaja Berlusconi je napravio nekoliko pokušaja da preko predlaganja sebi vjernih osoba za mjesto predsjednika zadrži barem dio kontrole nad državnom vlasti, na što nema pravo. Neovisno o tome koliko je lijeva koalicija tijesno pobijedila, tvrdili su njeni predstavnici, u skladu s demokratskim uzusima, ona sada ima pravo na potpunu vlast, kao što je to u svim demokratskim zemljama, pa tako ima pravo i na izbor predsjednika republike po svojoj volji. Dovoljno se podsjetiti američkih izbora 2000. godine kada je George W. Bush pobijedio za samo nekoliko glasova, pa demokrati nisu osporavali pravo Bushu da u potpunosti preuzme vlast. NEPOSLUH U BERLUSCONIJEVOJ KOALICIJI I demokrščani su glasali za Napolitana Berlusconi se inatio sve do kraja, pa je napravio pritisak na sve stranke desne koalicije da se suzdrže od glasovanja za Napolitana, kako bi sve pokazale da su složne i jedinstvene. Tako su i Casinijevi demokršćani, pa i Finijeve pristalice, zbog Berlusconijevih pritisaka, na kraju obznanili da neće glasovati za Napolitana, nego će u glasačku kutiju bacati prazne listiće. Zbog toga su članovi desne koalicije brzo ulazili i smjesta izlazili iz biračkih kabina, gdje su trebali u privatnosti upisati ime kandidata, kako bi tim kratkim boravkom u kabini pokazali da nisu nikog upisali. No, neki od demokršćana ipak su nešto dulje ostali u kabini, a pri konačnom brojanju glasačkih listića moglo se vidjeti da je Napolitano dobio više glasova nego što je bilo članova lijeve koalicije, što znači da su za njega glasovali i neki iz desnice.>email to:Maroje Mihovilovic