Objavljeno u Nacionalu br. 548, 2006-05-15

Autor: Damir Radić

FILM

Cravenov dobar ukus

'BRDA IMAJU OČI' Alexandrea Aje najpristojniji je film novijeg vala američkih horora

Damir RadićDamir Radić BRDA IMAJU OČI The Hills Have Eyes, am. horor, 2006. R: Alexandre Aja GL: Dan Byrd, Aaron Stanford, Ted Levine, Emilie de Ravin ocjena: 3 (tri) zvjezdice Horor se dugo smatrao nedignitetnim žanrom namijenjenim prozaičnoj zabavi izazivanja jednog od temeljnih ljudskih osjećaja - straha, te nuđenja mogućnosti uživanja u tom iskonskom čuvstvu. Svojevrsna "perverznost" takva užitka mogla je biti samo dodatni razlog zazornosti spram žanra, međutim, nasljedovateljima Sigmunda Freuda hororski užitak bio je poticaj za dubinsko propitivanje filmova strave i užasa. U čuvenom uvodnom poglavlju knjige "American Nightmare: Essays on the Horror Film" iz 1979., najslavniji psihoanalitički kritičar Robin Wood freudističkom sintagmom "povratak potisnutog" opisao je temeljni značaj američkog horora nakon inauguralnog filma žanra u modernoj eri, Hitchcockova "Psiha". Povezujući Freuda s Marcuseom i njegovom (marksističkom) kritikom konzumerističke prirode suvremenog kapitalističkog društva, Woodova je analiza "kombinirala predodžbu ideologije kao socijalno uvjetovane forme s pogledom na nesvjesno kao spremište energija potisnutih od patrijarhalne obitelji".

Dakako, ono što je potisnuto u prvom je redu seksualnost "u svom punom, polimorfnom smislu, u korist produkcije usko definiranih rodnih uloga i striktno funkcionalnog razvijanja kreativne energije pojedinca". Potiskivanje izaziva tenzije, a "prijeteći povratak potisnutog isisan je kroz projekciju u Drugo onog što je potisnuto unutar Sebe, kako bi moglo biti diskreditirano, razvlašćeno i, ako je moguće, uništeno". Po Woodu, vrijednost žanra horora leži u njegovu korištenju analogije između filma i sna, ali i vlastita degradirajućeg statusa kao eskapističkog entertainmenta, što mu omogućuje bijeg i od unutarnjih i od vanjskih cenzora, a sve kako bi istražio prirodu potisnutih i zanijekanih seksualnih energija utjelovljujući ih u figuri čudovišta koje predstavlja Drugo, a to Drugo zapravo zrcali nas same, "normalne" članove društva. Među filmovima na koje se Wood osvrnuo u spomenutom tekstu je i rani kultni rad Wesa Cravena "Brda imaju oči" iz 1977., o tipičnoj američkoj srednjostaleškoj obitelji (sastavljenoj od pater familiasa, njegove žene, dviju kćeri, sina, zeta i nedavno rođene unuke), koja na putu za Kaliforniju zaluta u pustinji i postaje plijenom monstruozne obitelji što nastanjuje okolna brda.

Po Woodovu tumačenju, primitivna kanibalistička obitelj, čiji članovi žele "ubiti muškarce, silovati žene i pojesti bebu", mračna je slika u ogledalu "normalne" (američke) obitelji, ili drugačije rečeno, nagonski, seksualno-destruktivni id koji je pokucao na vrata samozadovoljnog ega. Ideološko-političko tumačenje lako je pak moglo dodati da su zastrašujući primitivci utjelovljenje nečiste savjesti prosječnog pravovjernog američkog građanina, koji na svojoj duši nosi taloge neugodne prošlosti i sadašnjosti u vidu genocida nad Indijancima, radikalno negativne diskriminacije crnaca ili tada najaktualnijih Vijetnamaca, spaljivanih napalmom. Uglavnom, "Brda imaju oči" postao je jednim od istaknutih filmova novog američkog (nezavisnog) horora, a u sklopu aktualne renesanse filma strave (na žalost, samo kvantitativne), nakon nedavnog remakea drugog kultnog horora 70-ih, Hooperova "Teksaškog masakra motornom pilom", došao je red i na remake Cravenova filma. Kao što je Hooper prije tri godine (ko)producirao novu verziju vlastita filma iz 1974., tako se Craven prihvatio producenture remakea "Brda imaju oči", a scenarističko-redateljsku izvedbu povjerio je dvojici mladih Francuza, Alexandreu Aji (režija, scenarij) i Grégoryju Levasseuru (scenarij), čije je prethodno ostvarenje "Haute tension" dobro odjeknulo u američkim kinima (zbog iznimne nasilnosti u američku distribiciju puštena je "dotjerana" verzija kako bi film dobio cenzorski predikat R umjesto prvotnog NC-17, rezerviranog za pornografske uratke) i podijelilo američku kritiku (Roger Ebert dao mu je najnižu ocjenu, dok ga je James Berardinelli proglasio najboljim hororom snimljenim nakon filma "Projekt: Vještice iz Blaira").

Cravenu se "Haute tension" jako svidio i nakon što je Aja, u stilu nogometaša željnog dobrog transfera, izjavio da su mu "Brda imaju oči" najdraži film koji je ikad gledao, angažirao ga je da sa stalnim suradnikom Levasseurom njegovu davnom filmu podari mladalačku svježinu i duh aktualnog vremena. No kako se današnje vrijeme u mnogo čemu poklapa sa 70-ima, Aja i Levasseur vrlo su malo intervenirali u Cravenov izvorni scenarij. Priča je više-manje ista, većina likova također, zadržano je i podosta izvornih dijaloga, a uočljive izmjene odnose se na karakter čudovišnih stanovnika brda. Kod Cravena oni su bili potomci vlasnika pustinjske benzinske crpke koji je vlastita sina, tada pretpubertetskog dječaka, odnio u pustinju i ostavio da umre, jer je ubio vlastitu sestru (anticipacija motiva sestroubojice iz Carpenterove "Noći vještica"). No dječak nije umro nego se plodio i množio, te formirao monstruoznu kanibalsku obitelj koja ubija i jede slučajne namjernike. U novoj verziji krvna veza između vlasnika benzinske pumpe i brđana po svemu sudeći ne postoji, a brđani, porijeklo čijeg divljaštva kod Cravena nije objašnjeno, sad su postali potomci rudara koji su odbili napustiti svoje domove iako im je vlada to naložila, jer je na tom tlu odlučila izvoditi atomske pokuse.

Ta izmjena, osim što je eksplicirala politički podtekst, garnirala je tjelesnost kanibalske obitelji ekspresivnim deformacijama kao posljedicama radijacije, a u kreiranju tih deformacija autori filma očito su uživali. Također, mnogo veći budžet omogućio je produkcijsko-tehničko-dizajnerske uvjete o kojima je Craven 1977. mogao samo sanjati, kao i angažman solidne glumačke ekipe. No produkcijska potkovanost i ozbiljne tržišne ambicije značile su i veću izloženost cenzorskim škarama, pa je konačna verzija gotovo osam minuta kraća od prvotno montirane. Kako Ajin film i u R varijanti obiluje krvavim i nerijetko vrlo brutalnim scenama, bilo bi zanimljivo doznati što je izbačeno, a ne bi bilo iznenađujuće da je riječ o seksualnim prizorima (budući da su američki cenzori mnogo osjetljivi na seks nego na nasilje). Rekoh da su današnja vremena umnogome slična onima iz 70-ih.

I danas Amerika ratuje u dalekoj zemlji koju većina Amerikanaca ne može pronaći na zemljopisnoj karti, i taj rat jalov je kao i onaj vijetnamski, i u tom ratu Amerikanci se susreću s protivnikom koji im je nedokučiv pa ga je najlakše demonizirati sintagmama poput terorističke opasnosti ili osovine zla. Ukratko, čudovišni stvorovi iz filma imaju manje veze s davnim američkim atomskih pokusima uz koje su izravno vezani, a mnogo više s aktualnim američkim protivnicima koje Aja i Levasseur u tom smislu tretiraju kao čudovišta, ali odgovornost za njihovu čudovišnost, sasvim "francuski" (nije pritom naodmet spomenuti i da je Ajina supruga Marokanka) i sasvim u skladu sa stavovima američkih liberala poput Cravena, vrlo jasno pripisuju američkoj politici. Ni tipična američka obitelj nije se puno promijenila od 70-ih: okosnice su joj republikanski orijentirani "revolveraš" kao pater familias te liberalni zet kao njegov kontrapunkt, pri čemu će, sukladno liberalnoj perspektivi autora, konzervativac brzo položiti oružje, a prezreni liberal otkriti u sebi johnwayneovske potencijale i spasiti ostatke obitelji.

Međutim, od 70-ih naovamo, pogotovo u žanru horora, o čemu, uostalom, svjedoči i Ajin "Haute tension", žene su napredovale pa se zadržavanje pasivnosti protagonistica iz "normalne" obitelji (jedina koja se aktivno suprotstavila napadačima smjesta je kažnjena metkom u glavu, dok je pasivna cvilidreta nagrađena preživljavanjem)doima nepotrebnim (patrijarhalnim) anakronizmom. Sve u svemu, nova verzija kultnog Cravenova naslova, uza sve mane, uglavnom proizašle iz nekritičkog pristajanja na dramaturške stereotipe žanra, najpristojniji je izdanak novog američkog horor vala. Jače profiliranje likova dobro bi došlo, međutim, oštro ocrtani dovoljno su izražajni, a pravo je osvježenje umjesto poluretardiranih adolescenata kao standardnih likova suvremenog horora vidjeti u središtu radnje dinamično i relativno slojevito postavljenu obitelj. Dok Tarantino promovira jadan žanrovski otpad poput "Hostela", Wes Craven iznova dokazuje vlastitu relevantnost i dobar ukus.>email to:Damir Radic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika