Igor Hapač, kao Gašpar Alapić, redatelj Krešimir Dolenčić, Armando Puklavec kao Zrinjski, Hrvatska vila Elisa Klein i Ivica Gržanić kao Mehmed Sokolović Nakon trideset opernih predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i Kini, Krešimir Dolenčić može se mirno svrstati u trenutno najzaposlenijeg hrvatskog opernog redatelja. Prošla dva petka u zagrebačkom HNK-u održane su dvije operne premijere koje je on režirao: "Seviljski brijač" Gioachina Rossinija i "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana Zajca koje su izvrsno primljene. O osim opera postavio je i dvadesetak dramskih djela na gotovo svim hrvatskim pozornicama. Osim kazalištem bavi se i osmišljavanjem scenarija i režijom raznih manifestacija, otvara i zatvara svečanosti, a ponekad režira i pop i rock koncerte. Ovoga trenutka na repertoaru hrvatskih pozornica vrti se 13 njegovih predstava, deset u nacionalnim kazalištima. "Volim Harmsa, Fellinija, 'Zvjezdane staze', Pythone, Wagnera, Dragu Diklića, Toma Waitsa, Mozarta, Gotovca, arhitekturu, Tarkovskog, padobranstvo i 'Tko pjeva zlo ne misli'" - brzo će nabrojiti kad ga se upita što ga veseli te dodati: "Ne volim nogomet, ali volim Formulu 1, skijanje i letenje". Ne čudi taj izbor brzih i opasnih sportova jer Dolenčić je 44-godišnjak goleme energije, brz, temperamentan, znatiželjan. Preuzima nekoliko poslova istodobno i kaže da sebe smatra sretnim čovjekom. Razgovarali smo prošli tjedan, nakon "Seviljskog brijača", prije "Nikole Šubića Zrinskog" u zagrebačkom HNK-u gdje je do sada režirao opere "Ero s onoga svijeta", "Samson i Dalila", "Plašt", "Kći pukovnije", "Marco Polo" i "Rigoletto".

NACIONAL: Kako je moguće za jednu operu skupiti pjevače sa svih strana svijeta kao u slučaju "Seviljskog brijača"?

- Pjevali su Slovenac, Korejac, Talijanka i domaći pjevači. - Svijet opere već je dulje vrijeme sasvim kozmopolitiski. Opere se pjevaju na originalu gotovo posvuda. Korejac Tito You, koji pjeva Figara, već je pjevao u Hrvatskoj. On je prijatelj Tomislava Mužeka, a Mužek je moj prijatelj, pomogao mi je da ga pozovem i rado je pristao doći. Inače, bila je audicija i javili su se pjevači poput Dejana Vrbančića iz Ljubljane i Kirila Manolova iz Bugarske. Svijet je doista mali kad je riječ o ozbiljnoj glazbi, a posebno o operi. Svi se međusobno znaju, a ja volim živjeti okružen ljudima sa svih strana svijeta. Ja bih volio živjeti i u takvom gradu, želim da i Zagreb postane takav, bio bi puno zabavniji. Dobro se osjećam u multinacionalnim sredinama.

NACIONAL: Pjevači su i odlično glumili, bili su duhoviti i razigrani, a svi su pohvalili vašu režiju. Jeste li tu operu ikad prije radili i koliko ste pozornosti posvetili glumi?

- To je moja trideseta operna premijera i prvi put “Seviljac”. Sreća je što pjevači nisu imali problema s glazbom jer su već prije nastupali u toj operi. Ona je inače pjevački vrlo zahtjevna. Bavio sam se glumačkom pedagogijom opernih pjevača na tri mjesta do sada: na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u Houstonu na Rice University i u londonskom Trinity Collegeu. To je jako važan dio mog života i mislim da bi se time u Zagrebu trebalo i više baviti. Danas se ne može prodati operu kao umjetnost u kojoj debela gospođa lijepo pjeva, već mora biti potpuni scenski umjetnik. Mladi se ne mogu prodati ako na sebi ne rade. Zato su neki strani pjevači paralelno završili i glumačku akademiju. Bugarin Valentin Enčev, koji je ovdje bio legendarni Zrinski, završio je i pjevanje i glumu. To se itekako vidi. Neke stvari o kojima nam je na Akademiji govorio Kosta Spajić shvatio sam tek kasnije kad sam počeo raditi. On bi nam na predavanjima iz operne režije pustio snimke i rekao bi: "Čujete li kako pjevač ne zna što pjeva, nema pojma, premda pjeva prekrasno". Trebalo mi je puno godina da razumijem u potpunosti što je želio reći. U pjevanju postoje tehnike, to je komplicirana znanost u kojoj ima puno teorija, no osnovna je stvar da čovjek pjeva iz glave, a ne iz grla. Maria Callas je imala metalni glas, ne osobito lijep, ali pjevala je tako da su joj svi vjerovali.

NACIONAL: Režirati "Zrinskog" nakon "Seviljskog brijača" sigurno su posve različita iskustva.

- Nije to “nakon”. Ovo je obnova. Tu sam predstavu radio potpuno drukčije. To je romantična opera koja je danas izgubila žestoki ratnički naboj koji je imala kad se izvodila prije desetak godina ili u socijalizmu. To je odlična glazba, sjajna romantična opera 19. stoljeća koja se može pročitati na sasvim drugi način: bore se dva svjetonazora, dvije civilizacije, dva sistema, pri čemu stradaju tzv. “kolateralne žrtve” poput male Jelene. "U boj, u boj" nije za mene glavni motiv, nego Jelenin san i njezina pjesmica. Zato sam i izbacio stihove “zahvale dragom Bogu” kad roditelji čuju što se dogodilo. Tu se može samo šutjeti.

NACIONAL: Kako ste vi postali operni redatelj?

- Jednostavno. Roditelji su me od moje četvrte godine vodili na opere u HNK i dobre stare mjuzikle u Komediju. Svirao sam klavir u Muzičkoj školi i baš kad je trebalo nešto napraviti, na početku srednje muzičke škole, uhvatio me pubertet i premalo sam vježbao. Završio sam je ne tako sjajno kao što sam je započeo, ali to obrazovanje mi je jako puno donijelo. Prekretnica je bila kad me Vlado Habunek nakon akademije pozvao da mu asistiram u HNK. Bilo je to 1985. u "Orfeju i Euridiki" s Ružom Pospiš Baldani. To je bila velika škola. Muzička akademija me 1989. pozvala da radim sa studentima pa smo radili Mozartovu operu "Cosi fan tutte" u Komediji. Trebale su biti dvije predstave, a bilo ih je na kraju desetak.

NACIONAL: Koji je bio sljedeći korak?

- Imao sam sreće. Ivica Restović, legendarni intendant splitskog HNK, dao mi je 1990. da u Splitu postavim "Hoffmanove priče". Ta se opera vrlo rijetko postavlja jer je golema, treba pet promjena scenografije, ima osamnaest solista. Tamo sam s Goranom Lelasom i Luciom Vittale iz Venecije napravio predstavu koju danas nitko ne bi uspio platiti. Restović je meni, klincu, dao priliku da to režiram, a ja sam to prihvatio ne znajući da je to tako golemo i zahtjevno. Srećom, imao sam godinu dana da je pripremim. Po toj režiji dugo se izvodila i u Ljubljani, a snimljena je i za televiziju i u Sloveniji se reprizira gotovo svake godine. Zatim je došao "Splitski akvarel" u Splitu 1991. koji mi je ponovno dao Restović. Bilo je kockanje dati “purgeru” da to osmisli. To mi je bila jedna od dražih predstava u životu. Napravio sam veliki lom. Prvi put smo procesiju Sv. Dujma doveli na scenu nakon puno godina, iskoristili cijeli niz lica iz starog Splita. Sjećam se naslovnice u Slobodnoj Dalmaciji na kojoj je pisalo: "Bilo je lijepo osjećati se Splićaninom..."

NACIONAL: Kako ste došli do Houstona?

- Bio sam na Fullbrightovoj stipendiji četiri mjeseca. Sveučilište Rice inače zovu Harvardom juga, tamo djeluje i izvanredna glazbena škola. Radio sam tamo na operi Francisa Poulenca iz 1956. "Dijalog Karmeličanki" koju ću sljedeće godine raditi u HNK. Nikad nije bila izvedena jer se u njoj govori o giljotiniranju Karmeličanki za vrijeme Francuske revolucije. U toj predstavi bili su katolici, budisti, pravoslavci, evangelisti, muslimani i odlično smo je napravili. Bog je, naravno, jedan bez obzira na to kako se zove.

NACIONAL: Što ste radili u Londonu?

- Godine 1993. dobio sam nagradu Udruženja europskih festivala kao mladi umjetnik, a na toj sam dodjeli upoznao dobrog prijatelja Miše Mihočevića, Gavina Hendersona, dekana Trinity Collegea i direktora festivala u Brightonu, člana Umjetničkog savjeta za glazbu u Velikoj Britaniji. Pozvao me da radim u Darttingtonu dvije godine za redom, i to baroknu operu, a potom me pozvao da dođem u Trinity College da radim sa studentima jedan semestar.

NACIONAL: Zašto je zagrebački HNK, koji je nekad ipak bio prva opera u zemlji, pomalo izgubio primat i ima siromašni operni repertoar?

- Operu HNK smatram svojom kućom, svojim domom. Čak i kad sam bio ravnatelj kazališta Gavella, HNK sam smatrao svojom kućom, jer sam tu počeo i u njoj sve poznajem zadnjih dvadeset - trideset godina. Predstave su se radile samo za premijere, a poslije više nije bilo niti pjevača niti novca. S tom se praksom pomalo prestaje. Opera je skupa igračka. S onima na plaći i onima izvana broj ljudi koji su potrebni za jednu operu popne se i do 180. I najmanja produkcija opere je jako skupa i zato je važno da se opera što više izvodi. Predstave su dobro opremljene i sve funkcionira, osim što je HNK tehnički postao gotovo neupotrebljiv. To kazalište više ne zadovoljava tehničke standarde velike operne kuće i zrelo je za veliku rekonstrukciju od nekoliko desetaka milijuna eura.

NACIONAL: Koliko stoji jedna opera u HNK?

- Ne znam točno, nisam nikada producirao operu, ali nijedna ne stoji manje od 400 tisuća kuna, a neke ne možeš napraviti ispod milijuna. Opere su skupe svugdje, ali vani su zato i ulaznice jako skupe. No sve je to ništa prema bacanju novaca na besmislice čega je Hrvatska puna. Ne slažem se s praksom preskupih karata za kazalište. Posebno ne u Hrvatskoj.

NACIONAL: Neki tvrde da kod nas ljudi ne idu u kazalište i da je to bačen novac. Što vi mislite?

- U Zagrebu više ljudi ide u kazalište nego na nogomet. Gavella ima od 65 do 75 tisuća gledatelja godišnje, HNK ima puno više, Komedija ima 500 mjesta, svaki dan ima predstave i uvijek je puna, Kerempuh je uvijek pun, ZKM rasprodan, Lutke i Trešnja krcati… Dodamo li još mala kazališta, grupe itd., doći ćemo do brojke koja uvelike nadmašuje posjećenost Dinamova stadiona koji će sada dobiti 130 milijuna eura da se to zdanje završi. Tako će šaka ljudi moći gledati kako Kamen Ingrad ili kako se već zovu nagurava loptu protiv Dinama, a naši će glumci igrati dva puta dnevno za dvadeset puta manju plaću. Nemam ništa protiv dobrog nogometa, ali sam veliki antinavijač hrvatskog nogometa. Ako bih igdje zaveo rigorozne restrikcije i kontrolu to bi bilo u nogometu jer čemu nas uči? Svim najgorim vrijednostima: lakom i brzom bogaćenju, prevarama, podmetanjima, fizičkim obračunima. A za što? Za malu hrpicu ljudi na stadionu i trgovanje igračima za privatne džepove. Bez obzira na to jadno stanje, nogomet svakodnevno u svim novinama ima nekoliko stranica, a naši klinci koji gostuju na natjecanjima mladih muzičara po svijetu, ne dobiju ni slova. Ja razumijem što je masovni sport, ali mislim da je upravo sad vrijeme, kad smo siromašni, da se u kulturu podvostruče ulaganja. Unatoč svemu. Paolo Magelli je na televiziji neki dan rekao kako se stranci ne zaustavljaju u Zagrebu. To je točno, jer nakon obilaska Gornjeg grada, Mirogoja i katedrale, što traje tri sata, ne znam zašto bi još ostali. U Splitu se imaju razoga dulje zadržati nego u Zagrebu, kojemu nedostaje kulturni centar. Uskoro će pola centra Ljubljane biti pretvoreno u festivalski centar za koji je napravljen međunarodni natječaj. Svi u Europskoj uniji imaju iste dućane, iste automobile, iste face, isti pop -trash i jedino kroz kulturu možeš pokazati svoj identitet.

NACIONAL: Zanima me vaša kineska avantura: kako ste angažiarni da režirate "Aidu" u Šangaju i potom u Pekingu?

- Kad sam 1996. bio u SAD-u potražio sam za sebe agenta. U knjizi "Music America" nalaze se podaci o svim managementima diljem svijeta. Košta sto dolara, ali se isplati. Tamo sam potražio agente koji se bave režiserima i vidio da ih je jako malo, samo desetak. Svima sam poslao svoj CV, trojica su odgovorila. Svi su uglavnom u New Yorku i s jednim sam se dogovorio. Dugo nije bilo ništa i onda me pozvao da mi kaže kako kineski producent u Šangaju želi sa mnom raditi "Aidu". To je bila 2000., godina Verdija. Tako sam otišao u Šangaj, što je bio moj prvi posjet Kini. Pjevači za prvi postav šangajske "Aide" došli su iz cijelog svijeta, bile su to svjetske zvijezde, a drugi postav bio je sastavljen od Kineza, kao i zbor i statisti. Naravno da je to bilo nešto sasvim posebno, ali mene veseli kad moram uključiti sve radare, kad otkrivam i moram u svoje ladice, svoj sustav, spremati nešto posve različito. Tamo se radi s maketom stadiona i scenografije. Stadion sam obilazio sa štopericom i walkmanom na ušima. Mislim da sam jako uspješno postavio normalnu kazalištu predstavu na tom ogromnom prostoru. Na tom novom lijepom stadionu nalik Poljudu bilo je 30 tisuća ljudi na svakoj predstavi. U Pekingu je bilo 55 tisuća. Tamo je bila druga ekipa. I još više suradnika iz Hrvatske. "Aida" je mala opera s velikom scenom i puno ljudi. U toj operi problem ne predstavlja mnoštvo ljudi nego duet ili Amneris solo na sceni, a da je svi vide i mogu pratiti. Sama žena na sceni pred 55 tisuća ljudi! Mala grupica umjetnika iz Hrvatske uspjela ih je sve pokoriti.

NACIONAL: Idete li opet tamo?

- Dobio sam poziv za jedan koncert u kolovozu, ali ne znam hoću li moći prihvatiti. No imam jednu izvanrednu ideju za pet minuta otvaranja Olimpijade koju sam ponudio. Na tome radi jedan Kinez, filmski redatelj a Spielberg mu je asistent. Ako me ne prihvate, časno je izgubiti od Spielberga.

NACIONAL: Nakon 12 ravnateljskih godina u Gavelli, koje su završile 2004., vi ste se isključivo opredijelili za režiju i status slobodnog umjetnika?

- Ne, ja sam još u Gavelli, ali tamo nisam dugo ništa režirao. Zvali su me upravo da nešto radim sljedeće godine. U ovom času na repertoaru imam deset predstava u nacionalnim kućama, a tome još mogu dodati Komediju, Zagrebačko kazalište lutaka i Dubrovačke ljetne igre što je sve skupa trinaest predstava. Nakon dugo vremena ponovno ću raditi u ZKM-u, no do sada me nisu zvali u mojoj matičnoj kući. U Gavelli sam napravio pet predstava, od “Ernesta”, preko “Dunda”, “Breze”, “Ospica” do “Zlatnog teleta” za vrijeme svog mandata. Opredijelio sam se nakon toga samo za režiju. Za vrijeme tog mandata otkazao sam sigurno dvadeset ponuda za režiranje.

NACIONAL: Osim kazališne režije vi ste režirali puno manifestacija - od otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, do Vojne parade na Jarunu 1995. i Dana državnosti za vrijeme Tuđmana te sprovoda prvog hrvatskog predsjednika. Kako to?

- Pa I to je dio mog poziva. Znam i volim te stvari raditi. Evo, prošli je tjedan otvoren Sajam knjiga koji sam režirao. Bio je to cijeli mali koncept, visjeli su klaunovi sa stropa, čitalo se na raznim stranama. Postoji nekoliko vrsta mozgova, kako je to govorio moj prijatelj Irac, znanstvenik. Danas ću uključiti svoj mozak za zabavu - rekao bi i ludirao se do jutra. Tako i ja imam poseban mozak za manifestacije, tzv. “evente”. Sviđa mi se u režiranju raznih događaja koristiti elemente teatra. Kao sasvim mlad 1987. na Univerzijadi bio sam asistent Šparembleku, Icici Boban, Magelliju i Frayu, trčao sam na sve strane i tu mi se taj posao svidio. Tako je kasnije došlo i sve drugo.

NACIONAL: Prozvali su vas dvorskim režiserom za vrijeme Tuđmana. U kakvim ste okolnostima za vrijeme Tuđmana bili prvi put angažirani?

- Zvao me moj prijatelj i budući kum Damir Gostl, vlasnik agencije Croatian Music Art, koja je radila sve koncerte i događanja za vrijeme rata i poslije. Počelo je s proslavama Dana državnosti na Jarunu koje i danas smatram lijepim događajima. To je bilo 30. svibnja i žao mi je što nije ostao taj datum. To su bile proslave na koje je dolazilo 30 do 40 tisuća ljudi jer bi se mogli zabavljati sa skuterima, bungee skakanjem, rock 'n' rollom, svim vrstama glazbe.

NACIONAL: Jeste li povodom toga komunicirali s predsjednikom Tuđmanom?

- Da, ali nisam od onih koji bi se s time htio specijalno hvaliti. Imao sam prilike mnogo puta sresti se s Tuđmanom i biti vrlo blizu, razgovarati s njime povodom tih manifestacija. Neke je stvari on želio znati, osobito kad se radila vojna parada. Kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske htio je znati kakav je scenarij i kakav je protokolarni dio. Što se tiče umjetničkog dijela, nismo imali nikada s njim problema. Nikad nije promijenio naše prijedloge, čak obratno. U to doba sam režirao dva vojna mimohoda - 1995. i 1997. - ali režirao sam u kazalištu i "Brezu", i "Zrinskoga", i na HTV-u "Porina" pa su sve to proglašavali HDZ-ovskim predstavama, državotvornim. Sve mi se to "trpalo" iako nisam nikad bio u HDZ-u.

NACIONAL: Vi ste jedinac u obitelji gdje su oba roditelja liječnici. Kako su oni gledali na to što ste krenuli u sasvim drugi svijet?

- Isprva loše, a poslije su se pomirili. Bilo je predodređeno da ću biti doktor i čak sam neko vrijeme vjerovao da će tako biti. Zapravo me klasična gimnazija koju sam pohađao odredila za cijeli život. Akademija mi je puno manje značila. Osim toga, to je bilo doba Poleta i Novog vala, a Kulušić je bio pored moje škole.

NACIONAL: Tko vas je naročito impresionirao od ljudi iz svijeta umjetnosti koje ste susreli?

- Ruža Pospiš Baldani koja je pjevala u "Samsonu i Dalili" što sam režirao 1996. Iako sam bio samo jedan od mnogobrojnih režisera s kojima je radila, uredno je dolazila svakodnevno na probe i slušala mene klinca kao da to prvi put radi. Bonaldo Giaotti koji je pjevao s Mariom Callas i radio s Karajanom jednako je uredno dolazio svaki dan na probe u Kini gdje smo zajedno radili. Jako me se dojmio i Tan Dun, čijeg sam "Marka Pola" radio u HNK. Bio sam kod njega u New Yorku, on je dobitnik Oscara za glazbu u filmu "Tigar i zmaj". Nisam nikad sreo skromnijeg čovjeka. Upoznao sam još puno ljudi. Što veći umjetnik, to jednostavniji čovjek. Ne volim primadone u poslu, nikakvo bahato ponašanje. Uostalom, u kazalištu je tako; dobar si onoliko koliko ti je dobra posljednja predstava. U kazalištu ne mogu raditi drski, opaki i zli ljudi jer takvi ne mogu proizvoditi emocije i nitko im ne vjeruje. Lani sam u Dubrovniku radio "Ondine", jednu od dražih mi predstava, u kojoj se priča o nekoj nemogućoj ljubavi. Kad smo jedne večeri imali probu, u jednom sam trenutku zaustavio sve i rekao ljudima: "Ponoć je, krasna je večer, zvijezde su na nebu, jedrenjaci su na pučini, bavimo se Giraudouxom, još nas za to plate. Nemamo se pravo žaliti."

NACIONAL: Radite i na televiziji, sada u emisiji "Studio 10". Koliko vas privlači televizija?

- Malo sam radio na televiziji, ako ne računamo dodjelu "Porina" koju sam režirao osam puta. Sam sam se javio Draženu Vrdoljaku i pitao ga mogu li to režirati. Ponosan sam na tog prvog i na neke druge, primjerice u Rovinju 1998. kad se sviralo uživo prvi put. Sad mislim da treba ići potpuno drukčije. "Studio 10" sam počeo raditi zbog love, no kako se s Duškom i Mirkom dugo znam, jako mi se svidjelo pisati za njih, a i cijela je ekipa odlična. Naravno, to je laka zabava za ljude koji u subotu navečer gledaju televiziju - iako moram priznati da ne poznajem ni jednoga od njih.

NACIONAL: Režirali ste i koncerte za Severinu. Kakva je ona?

- Radio sam s njom dva koncerta, u Sarajevu i Zagrebu prije četiri godine kad je izdan DVD "Pogled ispod obraza". Severina je vrlo darovito stvorenje, što sam uočio još puno ranije. U Splitu 1999. radio sam obnovu operete "Splitski akvarel", Anja Šovagović druge godine nije mogla igrati Perinu Štramberu jer je bila u drugom stanju, i samo ju je Severina mogla zamijeniti. No ona nije dobila ulogu jer je nekog bilo sram da to ona radi. Tako da predstava nije išla, a Severina je naučila sve songove. I danas mislim da je ona Perina Štrambera i to je njena najbolja uloga koju nije odigrala. Ona ima više talenata, no pomalo je izgubila kompas. Ne znam više je li Perina Štrambera, folk kraljica ili mašina za pravit novce.

NACIONAL: Planirate li puno unaprijed što ćete raditi?

- Imam sve zacrtano do kraja 2007. I volim znati što ću raditi da bih se mogao spremiti. To je što se tiče predstava, a što se tiče mog života, želim što je moguće više pratiti kako mali ljudi, moja djeca, upoznaju život. To me najviše zanima. Drugo ide samo. Mislim da sam u dobrim godinama za režisera, uspostavio sam kontinuitet, a imam i energije. Volio bih raditi što manje stvari za novce da bih mogao živjeti samo od kazališta. Ne žalim se, tim prije što su moj jedini životni projekt moja obitelj, Ana, Marta i Đuro. Ostalo je manje važno.