Damir RadićSredinom 70-ih pohađao sam vjeronauk čija je kruna trebala biti prva pričest, međutim pristupanje tom sakramentu bilo mi je prvotno zapriječeno. Sjećam se iznenađenja koje smo nas nekolicina dječaka doživjeli kad nam je časna sestra koja je vodila vjeronauk priopćila da nismo zavrijedili pristupiti prvoj pričesti, i to stoga što smo imali koji izostanak previše, a na nedjeljne mise gotovo da nismo dolazili. To što smo dobro svladali vjeronaučno gradivo nije puno značilo, a kao šokantan vrhunac nepravde primili smo odluku časne da djevojčicu koja nije bila sposobna zadovoljiti ni minimalne zahtjeve nastave ipak pripusti ceremoniji, jer ta skromna duša nije imala nijedan izostanak s vjeronauka i mise.

Časna se međutim morala povući kad su se roditelji pobunili, pa sam se tako prvi i posljednji put formalno ispovjedio te primio prvu svetu pričest, što je bio posljednji sakrament kojem sam pristupio. Ova priča govori o mojim ranim iskustvima s Katoličkom crkvom koja su mi već kao djetetu dala do znanja da je riječ o krutoj formalističkoj organizaciji koja slijepu pokornost pretpostavlja razgibanosti duha. Na jedan način duhovna skučenost predstavnika glavnih kršćanskih crkava očituje se i u ove dane, kad se hollywoodska adaptacija kontroverznog bestselera Dana Browna “Da Vincijev kod” našla u svjetskim kinima. Kao i prije 20-ak godina, kad je sablazan crkvenih hijerarhija izazvala jedna mnogo ozbiljnija filmska adaptacija jednog daleko ozbiljnijeg romana, tj. Scorseseova prilagodba Kazantzakisova “Posljednjeg Kristovog iskušenja” (u kojem je također iznimno važna ideja moguće erotske interakcije Krista i Marije Magdalene), Katolička, Anglikanska i Grčka pravoslavna crkva pozivaju na bojkot.

Prozivaju knjigu i film za opsjenarstvo i nisku eksploataciju masovnog interesa za Kristovo poslanje, odnosno za zavođenje neukog puka pseudoznanstvenom blasfemijom. Optužbe su, međutim, licemjerne, jer kao što pokazuje i moja osobna priča, crkvene elite svoju su moć i utjecaj gradile upravo na eksploataciji intelektualno-duhovne inferiornosti većine ljudi koje su pridobile, dok su istodobno, sklopivši savez s vlastodršcima, svaku opoziciju pokušavale nemilosrdno zatrti. Neki kritičari i kulturolozi u povodu “Da Vincijeva koda” (ali i “Harryja Pottera” te “Matrixa”) primjećuju potpuno nesnalaženje Crkve u društveno-kulturnom aktualitetu, njezino nerazumijevanje kodova funkcioniranja suvremene kulturne industrije, što je nesumnjivo, ali ne i ultimativno točno. Crkvene elite, naime, razmišljaju ne samo sinkronijski nego i dijakronijski, dakle one sadašnji trenutak promišljaju u kontekstu dugog povijesnog trajanja, kao komadić kršćanske povijesti duge dvije tisuće godina, onaj komadić u kojem se začinje možda sudbonosna bitka za duše pripadnika zapadne civilizacije (i šire).

Od 395., kad je proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva, do kraja 18. stoljeća institucionalno kršćanstvo, s dominantnom ulogom Katoličke crkve, imalo je monopol na tumačenje svijeta i čovjeka, a otprilike još jedno stoljeće bilo je potrebno da se razvije sustavna i prodorna kritika religije koja će moći početi računati na podršku širih političkih koncepcija, što će tijekom 20. stoljeća potiskivati crkvene elite i njihove saveznike iz središta političke i kulturne moći. No zapravo tek poslije Drugog svjetskog rata, tek u zadnjih 60-ak godina svog fascinantno dugog trajanja, institucionalno kršćanstvo našlo se pred globalnim izazovom kao posljedicom dragocjenog dvostoljetnog djelovanja prosvjetiteljskog projekta i individualističkih koncepcija. S jedne strane kršćanske crkve suočile su se s kriptokršćanskim semireligijskim naletom marksističko-komunističke vizije, s druge s mnogo otpornijim i opasnijim protivnikom poznatim pod imenom liberalizam, odnosno s radosnom afirmacijom beskrajnog pluralizma u kojem važnu ulogu igra težnja za institucionalnom kršćanstvu neprihvatljivom erotsko-seksualnom emancipacijom.

U zadnjih 60-ak godina kršćanske su crkve, osobito katolička, zadržale privid moći i utjecaja, međutim crkvene su elite svjesne da vode iscrpljujuću bitku za opstanak i da se još od Milanskog edikta iz 313., kojim je kršćanstvo postalo jednom od službeno priznatih religija Rimskog Carstva, nisu nalazile u tako neizvjesnom položaju. Od Milanskog edikta do postajanja državnom religijom 395. kršćanstvo se “službeno” nalazilo na svojevrsnom tržištu religija i društvenih projekata, te je tim tržištem zadominiralo i ostvarilo monopol. Danas je kršćanstvo ponovo na tržištu, koje je možda složenije i burnije nego ikad, no za razliku od 4. stoljeća ono je u snažnoj defenzivi, a liberalizam je taj koji ubire plodove dvjestotinjak godina upornog djelovanja. Zato su sasvim razumljive panične reakcije crkvenih elita, jer one slute da se na dulje staze kršćanstvu može dogoditi povratak u katakombe. Te naizgled anakrone reakcije zapravo su izraz svijesti o moći manipulacije. Nije nimalo čudno da se crkvene elite na duge staze boje manipulativnih potencijala masmedijskih senzacija poput “Da Vincijeva koda”, jer barem 15 stoljeća dominacija tih elita temeljila se na neograničenoj, državno poticanoj manipulaciji (neukim) masama. Danas masmediji imaju neograničenu manipulativnu moć, oni su izraz duha novog vremena, dok se crkve gube u anakronim koncepcijama. Logičan je zaključak da će liberalizam združen s hedonizmom odnijeti pobjedu jer bolje pogađa dominantni sloj ljudske prirode, dok će institucionalno kršćanstvo i njegov projekt sve više poprimati odlike neke čudne alternative na koju će ljudi budućeg vremena gledati kao što današnji gledaju na amiše. Crkve pokušavaju sve ne bi li izbjegle takav scenarij, a neki katolički teolozi dolaze do zaključka da su i sami krivi jer nisu vjernike dovoljno poučili vlastitoj doktrini. Istina je da ih nisu poučili gotovo ništa i da katolički, kao i pravoslavni vjernici nisu svjesni temelja vlastite vjere, jer za razliku od protestanata čak i Bibliju jako slabo čitaju. Istina je da ih nisu poučavali jer su preduga stoljeća imali neupitnu moć pa nisu ni smatrali da je “siromašne duhom” potrebno opterećivati i moguće uznemiravati sofisticiranim i kompliciranim kristološko-soteriološkim i inim teološkim razmatranjima.

Međutim, odsutnost poučavanja masa vjeri ne odmaže jer psihologija usvajanja vjere prilično je jednostavna i crkvenim ljudima odlično poznata: ući u dušu čovjeka pojedinca od prvog trenutka svijesti o samom sebi, a kad se u njemu jednom razvije vjera kao ljubav, onda je nikakve kasnije spoznaje i skepse neće moći u potpunosti izbrisati. Iz te perspektive sukobljavanje suprotstavljenih strana pozivanjem na argumente povijesnosti doima se nepotrebnim, jer kršćanska vjera sudbonosno ne ovisi o tome je li Krist doista povijesna osoba i ako jest, da li je bio oženjen, odnosno u ljubavnom odnosu s Marijom Magdalenom. Krist je osjećaj posijan u srca pojedinaca, a onda i ideja koja opstoji mimo teoloških i historiografskih rasprava. Na žalost, crkvene elite, kao i njihovi kritičari poput Dana Browna, Krista prije svega shvaćaju kao ključnu ideološku točku zapadne civilizacije, kao cilj koji treba napasti, odnosno obraniti u sukobu ideoloških blokova. Što se tiče samog filma, on je ublažena verzija romana (na udaru više nije ni cjelokupni Opus Dei, a kamoli Katolička crkva kao cjelina), sveden na formulu detektivskog trilera tankih likova koji ponajprije funkcionira kao žanrovski stroj za mehaničko nizanje zapleta i obrata. Svakako će se pamtiti po bizarnoj frizuri Toma Hanksa i duhovitoj glumačkoj izvedbi Iana McKellena, a veliki mu je plus masmedijska afirmacija ženske uloge u najranijoj povijesti kršćanstva, u skladu s gnostičkim interpretacijama koje su zametene nakon Nicejskog sabora iz 325. i tek su zadnjih godina, zahvaljujući internetu, dostupne širokoj javnosti. Taj gnostičko-feministički element filma njegov je najvredniji sastojak, i bit će zanimljivo vidjeti hoće li među svim onim milijunima predanih kršćanskih žena pobuditi jaču svijest o potrebi otpora patrijarhalnoj presiji crkvenih hijerarhija, odnosno hoće li sustavno marginaliziranoj feminističkoj teologiji ovaj gnostički poticaj dati krila.

DA VINCIJEV KOD The Da Vinci Code, am. triler, 2006. R: Ron Howard Gl: Tom Hanks, Audrey Tautou, Ian McKellen, Paul Bettany, Jean Reno, Alfred Molina ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice