Jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara akademik Nikola Reiser "Bilo mi je dovoljno da imam čašu vode, kist i paleticu s kakvom djeca crtaju u osnovnoj školi. I akt je sam izletio van. To me fasciniralo, ta brzina i lakoća kojom sam radio aktove. Nikada nisam radio po modelu, nego po sjećanju, iz mašte. Radio sam za sebe, bez ikakvih namjera, a onda je to ljude privuklo. Erotika je ljudima važna, a moje iskustvo je da žena mora fizički privlačiti muškarca. Ako ga ne privlači, neka bježi daleko od nje, bez milosti”, kaže jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara akademik Nikola Reiser (87), poznat i kao Nik, koji će iduće srijede u 18 sati u Parku skulptura Gliptoteke HAZU predstaviti knjigu grafika, prvu iz novopokrenute edicije “Erotique”, u izdanju Galerije Mona Lisa.

U mapi će biti otisnuto 66 umjetnikovih aktova po izboru samog autora, zatim 33 pjesme Dragutina Tadijanovića, najstarijeg hrvatskog pjesnika, s kojim se obitelj Reiser intenzivno družila na svom imanju Mirnovcu pokraj Samobora, a tekst je napisao Tonko Maroević. “Ti aktovi pretežno su nastajali u Zagrebu, Tunisu, mom omiljenom ljetovalištu već 15-ak godina, zatim u Opatiji i Parizu”, nastavio je Reiser. “Uglavnom sam radio akvarele tijekom 50 godina svog rada. Na pozivnici će biti tiskana Tadijina ljubavna pjesma ‘Sanjam kada idem pored tebe’ iz 1923., koju je davnih godina, još u školi, uputio svojoj velikoj ljubavi - majci moje supruge Vesne.” Uz slikarstvo Nikole Reisera uvijek se vežu pojmovi poput profinjeno, poetizirano, senzualno, suptilno, nostalgično i diskretno, a za njega znalci kažu da je lirik koji otkriva ljepotu malih stvari. Na likovnoj sceni pojavio se neposredno nakon Drugog svjetskog rata na zajedničkoj izložbi s Edom Murtićem i Zlatkom Pricom u Galeriji Ulrich, a od tada je izlagao na 80 samostalnih i više od 300 skupnih izložbi u Zagrebu, Hrvatskoj i cijelom svijetu; dobitnk je brojnih nagrada.

U svom ateljeu u Vukovarskoj ulici, odmah pokraj bivših ateljea Dalibora Paraća i Otona Postružnika, najviše je slikao četiri motiva - mrtve prirode, pejzaže, aktove i portrete, a najbliži mu je bio akvarel. Kako kaže kunsthistoričar Zvonko Maković u njegovoj monografiji, nikada nije nastojao mijenjati povijesne tokove nego je ostao vjeran sebi, figurativnom slikarstvu i impresionizmu, koje je bilo lišeno svih socijalnih, političkih i ideoloških konotacija. Možda ga je najbolje okarakterizirao slikar Josip Vaništa rekavši da je Reiser “najveći gospodin u hrvatskom slikarstvu”. Kako sam Reiser kaže, aktove je slikao za svoje veselje, a o prodaji nije nikad razmišljao - rijetko ih je pokazivao i prodavao. Reiser je odrastao na plemićkom imanju u Mirnovcu pokraj Samobora na kojem je u 16. stoljeću bila izgrađena kurija. “Mi nismo bili plemići, iako su nam nudili titulu”, objasnio je Reiser. “Moj otac Nikola bio je financijski jak, a poslovno vrlo sposoban - gradio je mostove u Karlovcu, i taj je prijedlog odbacio sa smijehom. Po zanimanju je bio profesor povijesti i zemljopisa, a doktorirao je na geološkom sastavu samoborskog kamena kod čuvenoga geologa i paleontologa Dragutina Gorjanovića Krambergera. No moj pradjed Franjo Reiser, vlasnik rudnika bakra, imao je plemićke privilegije jer se u ono vrijeme neplemići nisu mogli baviti metalom. U našoj obitelji bila je jako važna muzika - moj otac svirao je klavir, najčešće klasike, primjerice, Chopina, a svi u obitelji jako su dobro pjevali.

Moji preci bili su samoborski veleposjednici, suci, zastupnici. Djed se dopisivao sa Strossmayerom, a posjećivali su ga otac i sin Mažuranić, Dežman, Ivan Zajc...” U kuriji u Mirnovcu je bila velika biblioteka u kojoj su se nalazile mnoge zanimljive knjige. Kad je bio bolestan, nisu mu davali igračke, kaže, kojih tada nije bilo u izobilju, nego bi mu u ruke gurnuli jednu od tih lijepo uvezanih starih knjiga Holbeina, Rubensa ili El Greca - “da se dijete zabavi”. Čitajući te knjige i gledajući reprodukcije velikih slikara pomalo je razvijao sklonost prema slikarstvu. Reiser je u razgovoru često spominjao svoju sestričnu Anicu Muačević, koja je bila učenica slikara Stojana Aralice. Družeći se s njom stekao je prva tehnička, slikarska znanja i zatim se upoznao s reprodukcijama impresionista. Međutim, Reiser i danas žali što jedini u obitelji nije naučio svirati klavir. “Obožavam muziku, a slikarstvom sam se bavio silom prilika.

Uvijek sam slikao uz muziku, koja me je poticala i inspirirala. Muzika je moja velika ljubav”, kaže Reiser. Reiser je puno radio portrete, osobito u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Tada je kao poznati portretist portretirao mnoge poznate ljude, kulturnjake, rektore, sveučilišne profesore i dame iz građanskih obitelji, primjerice, glumice Belu Krležu i Anu Karić, slikare Fedora Vaića i Zlatka Pricu, kipara Voju Bakića, balerinu Anu Roje, slikaricu Goranku Murtić, novinara Ivu Mihovilovića i mnoge druge. No Reiser je već prije rata radio portrete. Poznat je njegov portret oca iz 1939. koji je napravio u Mirnovcu, a za vrijeme rata je slikao partizane. Jedan od portreta koji dominira dnevnom sobom obitelji Reiser je odličan portret njegove supruge Vesne, profesorice engleskog i njemačkog jezika, napravljen na lesonitu 1960. “Tada nije bilo platna i radilo se u tehnici ‘grundiranja’ pa sam puno slika napravio na lesonitu”, kaže Reiser. “Taj je portret nastao već u braku, znači, prije 46 godina. Upoznali smo se u dvorištu Pravnog fakulteta: ona je tamo stajala s kolegicama i pričala, a ja sam bio sa strane, promatrao je i čekao da ostane sama kako bih joj prišao i zapitao je za dopuštenje da je portretiram. Već sam je prije zapazio - bila je mlada, markantna, zgodna.

Njezin odgovor je bio neodređen, a onda je za dopuštenje pitala svog oca. A njezin stari dr. Samardžija, specijalist za plućne bolesti, liječio je moju sestru i poznavao moju obitelj. Studirao je u Berlinu, imao je privatnu ordinaciju i bio je u to vrijeme traženi stručnjak, a poslije i šef bolnice Klenovnik. Tako je Vesna pristala, pa sam je portretirao u ateljeu Zlatka Price, blizu Umjetničkog paviljona. “Portreti su me uvijek jako izmučili, osobito ako se radilo o narudžbi”, nastavio je Reiser. “Uvijek sam radio en face, a nikada iz profila, jer mi je bilo važno da osobu gledam u oči i s njom uspostavim kontakt. Svaki čovjek ima nešto što mu smeta, neku manu, i ja bih to uvijek osjetio, no nisam na to obraćao pažnju. Portret neće biti ni bolji ni lošiji s nečijom manom.

Najteže mi je bilo portretirati djecu - djeca su nemirna, teško sjede na miru i uvijek sam se bojao rezultata. U to vrijeme nakon rata mogli ste slikati Lenjina, ali ne i građanski portret - to se smatralo buržujskim, no nisam se obazirao na to. Jako volim portret, čak sam četiri godine po nekoliko mjeseci živio u Stockholmu i portretirao ljude, a dobio sam i stipendiju za Pariz za Académie Julian na temelju svojih portreta. Na žalost, nikada nisam zabilježio sva imena ljudi koje sam slikao, a ne znam niti koliko sam portreta napravio. Do nekih ljudi, koje sam želio portretirati, nikad nisam uspio doći.” Reiser je četiri godine po nekoliko mjeseci odlazio u Švedsku gdje je jako puno slikao portrete. No kad su ga pitali koliko su dužni, bilo ga je sram izreći cijenu, tako da je uvijek potrošio, kaže, cijelu zaradu. “U Švedskoj niste mogli reći da niste raspoloženi za slikanje portreta. Kad su mi naručili posao, morao sam odmah početi, a rezultat je morao zadovoljiti naručitelja.” Reiser se tada družio s Belom i Miroslavom Krležom, kojeg su jedni, kaže, “jako cijenili, a drugi poput visoke gospode i nekih ministara iz vlade smatrali ga velikim fakinom”.

Početkom pedesetih portretirao je Belu Krležu kao barunicu Castelli, a taj se portret nalazi na Gvozdu, te kao Lady Windermere. “To je bio njezin ‘kazališni’ portret; naslikao sam je po uzoru na njezinu ulogu - nadute babe. Onda me napao likovni kritičar Radoslav Putar spočitnuvši mi što sam je prikazao kao ‘ustajalu slastičarnu’. Bela je bila jako zadovoljna, Miroslav također, a Putar mi se kasnije ispričavao zbog prve reakcije”, kaže Reiser dodavši da ju je slikao s velikim poštovanjem. Nakon gimnazije upisao se na studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, ali to mu je bilo “tako strašno dosadno” da je iduće godine prekinuo taj studij i upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. “Svi moji kolege s Akademije danas su pokojni”, kaže s nostalgijom. “Kulmer, iako mlađi od mene, zatim, kasniji novinar Vilim Čerić, pop Blaž Ćuk, koji se kasnije raspopio i oženio, Zlatko Prica koji je bio moj šogor - oženio je moju sestru Zdenku, Edo Murtić, koji je bio odličan crtač, i drugi.” Profesori su mu bili veliki hrvatski umjetnici Krsto Hegedušić, Omer Mujadžić, Vladimir Becić i Oton Postružnik kod kojeg je diplomirao. Kasnije je naslijedio Postružnikovu klasu na Akademiji na kojoj je kao sveučilišni profesor radio od 1969. do 1983., kada je otišao u mirovinu.

Njegovi studenti su bili Željko Lapuh, Zlatan Vrkljan, Dražen Trogrlić, Braco Dimitrijević, Fadil Hadžić, Nina Ivančić, Damir Sokić i drugi. Dimitrijević je jednom izjavio da s Akademije pamti jedino Reisera, koji mu je “ostavio punu slobodu”. “Ja sam zapravo samouk”, kaže Reiser. “Već prije akademije stalno sam crtao glave, portrete, tako da sam na Akademiju došao s predznanjem. Postružnik je bio odličan pedagog i mnogo mi je pomogao. Nikada nije nametao svoje stavove, samo nas je savjetovao, pustio je studente da sami pronađu sebe. Kad je na prvoj godini vidio moje glave, iznenadio se i pohvalio moj rad. No drugi profesor me za isti rad ispsovao na pasja kola, jer se to nije uklapalo u njegov stil. Becić mi je pak rekao sljedeće: ‘O, vi ste dobro Vuillarda pogledali!’ U to vrijeme ja nisam ni čuo za tog francuskog slikara, a kamoli da sam ga kopirao. S tom opaskom jako me uvrijedio.

Kao profesor, ni ja nisam nikada prisiljavao svoje studente da prihvate moj stil. Nikoga nisam ni srušio. Jer koji bi majmun upisao Akademiju likovnih umjetnosti ako nema talenta i ako ne želi biti slikar? Znao sam da će svaki student prije ili kasnije pronaći sebe. Niti jedna škola ne može vam zamijeniti talent ako ga vi sami ne nosite u sebi.” Reiser je 1943. otišao u partizane gdje je radio u Tehnici AGITPROP-a Okružnog komiteta KPH za Žumberak i Pokuplje, koja je bila smještena u selu Kunčani. Tu su zajedno s njim bili i drugi umjetnici kao što su Zlatko Prica i Vanja Radauš. Tiskali su razni propagandni materijal, a on je cijelo vrijeme marljivo crtao partizane, ranjenike i svoje prijatelje, ali bez ideoloških stereotipa tipičnih za to vrijeme. Po tome se razlikovao od ostalih “ratnih” umjetnika tog vremena, koji su partizane slikali uglavnom kao heroje. Poslije rata imao je zajedničku izložbu s Pricom i Murtićem u Galeriji Ulrich.

Povjesničari umjetnosti kažu da su na jednoj strani bili predstavnici EXAT-a 51 i Edo Murtić, koji su krčili nove putove u slikarstvu, a Reiser je usprkos novim idejama, koje su u to vrijeme bujale na likovnoj sceni, ostao vjeran sebi. Godinama je odlazio u Opatiju gdje je slikao u sobi 508 hotela Kristal, koja je neko vrijeme u 30-im godinama 20. stoljeća bila u vlasništvu glumice Tille Durieux. Tamo se družio s kolegama Borisom Doganom i Ivom Kalinom, koji su bili u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. U tim je godinama Reiser vodio relativno povučen život, nije se često viđao na otvorenjima i društvenim prijemima, a nije posjećivao ni poznate salone Ede Murtića na kojima se raspravljalo o politici i kulturi. Odgovarajući na pitanje je li zadovoljan svojim životom, Reiser je odgovorio da je imao veliku sreću što je život proveo sa ženom s kojom se slaže. “Nemojte nikada živjeti s osobom koju iskreno ne volite, jer ćete upropastiti život”, savjetovao je Reiser. “Ja sam sretan čovjek; bio sam zdrav i veliki sportaš, radio sam ono što sam volio, a uvijek sam gledao samo lijepu stranu života. Mislim da sam ostvario ono što sam želio, jedino sam bio preskroman - ja nisam čovjek koji se gura.” OKVIRI 'Krsto hegedušić od nas je tražio preciznost i točnost u crtanju aktova' Lakoća nakon dugog učenja "Krsto Hegedušić mi je na Akademiji predavao akt. Bio je jako strog i tražio je od nas preciznost i točnost u crtanju. Akt sam dugo učio, bio mi je težak, trebalo je svladati proporcije, kostur, muskulaturu... Jednom sam došao kući i pokušao naslikati akt u akvarelu. Bio sam zapanjen kako sam brzo i s lakoćom došao do rezultata! Bio sam zadivljen tom tehnikom, a prirodno sam imao smisao za boju", kaže Nikola Reiser. Slikarski počeci u samoboru Djetinjstvo u plemićkoj kuriji Reiser je odrastao na plemićkom imanju u Mirnovcu pokraj Samobora na kojem je u 16. stoljeću izgrađena kurija što je kasnije obnavljana i nadograđivana, a danas u njoj nitko ne živi. Mirnovec je bio okružen lijepim vrtom gdje je mali Reiser često slikao, a imanje je danas poznato po tome što je ondje održan važan sastanak iliraca.

IZVAN REVOLUCIONARNIH UMJETNIČKIH TOKOVA 20. STOLJEĆA '

Bio sam preskroman - nisam čovjek koji se gura' Nikola Reiser proveo je život vrlo povučeno, a danas kaže da je možda bio i previše skroman jer nije čovjek koji se gura. Iako je imao 80 samostalnih izložbi, dok je sudjelovao na više od 300 skupnih u cijelom svijetu, nije davao intervjue i nije sudjelovao ni u političkim ni u umjetničkim gibanjima 20. stoljeća - dosljedan svojem stilu i svojim temama.