Objavljeno u Nacionalu br. 549, 2006-05-22

Autor: Robert Bajruši, Željko Rogošić, Tanja Simić, Marina Biluš, Stanko Borić

DOSSIER: TOP MEDICINSKI CENTRI

16 najboljih klinika u Hrvatskoj

Nacionalov ekspertni tim istražio je koje su najbolje klinike u Hrvatskoj: većina se nalazi u Zagrebu, iako se i u drugim hrvatskim gradovima može dobiti vrhunska medicinska njega

Najbolja pedijatrija - Ivo Fattorini ne čelu je Klinike za dječje bolesti Zagreb Medicinskog fakulteta Sveučilišta u ZagrebuNajbolja pedijatrija - Ivo Fattorini ne čelu je Klinike za dječje bolesti Zagreb Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Redakcija Nacionala izabrala je, uz veliku pomoć i sugestije 14 eminentnih liječnika, najbolje medicinske klinike u Republici Hrvatskoj. Akcija je trajala nekoliko mjeseci i u tom razdoblju razgovaralo se s brojnim stručnjacima i pacijentima, analiziran je rad dvadesetak bolnica i naposljetku se vidjelo koji su to centri izvrsnosti nacionalne medicine. Najkraći zaključak glasio bi: iako se hrvatsko zdravstvo suočava s brojnim teškoćama i aferama, postoje klinike i, što je još važnije, ljudi koji postižu vrhunske rezultate, vrlo slične onima u najrazvijenijim državama.

U konkurenciji se našlo sedamdesetak klinika među kojima je izabrano njih šesnaest. Ono što na prvi pogled upada u oči jest podatak da je većina vodećih medicinskih ustanova locirana u Zagrebu, a izvan glavnoga grada nalaze se samo tri klinike: Klinički bolnički centar Split gdje je Eduard Vrdoljak osnovao vrhunski onkološki odjel, Magdalena u Krapinskim Toplicama u kojoj se izvode najkompliciranije operacije na srcu te Varaždinske Toplice s odličnim rehabilitacijskim tretmanom. Osim mišljenja neformalnog liječničkog žirija, redakcija Nacionala koristila je kriterije kakvima se već godinama služe u US News & World Reportu, američkom magazinu koji skoro dva desetljeća izabire tamošnje najkvalitetnije zdravstvene ustanove. Valoriziran je broj sveučilišnih profesora i vodećih liječnika koji rade u pojedinoj klinici, broj pacijenata, kompleksnost zahvata i rezultati koji se postižu, duljina ostanka u bolnicama, ali i mišljenje pacijenta o liječnicima i medicinskim sestrama. Ono što razdvaja Hrvatsku i Ameriku jest golema razlika u broju kliničkih centara i usluga koje se u njima obavljaju. Ali istraživanje je pokazalo i da postoji nešto što ih spaja, a to je vrhunska kvaliteta kakva se može dobiti na pojedinim mjestima u Hrvatskoj. Druga dobra stvar odnosi se na činjenicu da je u više situacija razlika među ovdašnjim klinikama bila minimalna, što govori da postoji veći broj odličnih zdravstvenih ustanova.

Tako je već spomenuta splitska onkologija za nijansu prošla bolje od one na zagrebačkom Rebru, koju vodi Boris Labar. U kardiologiji su također minimalne razlike između KBC-a Zagreb, KB-a Dubrava i Magdalene. Ortopedija u Lovranu tek malo zaostaje za onom na Šalati, a primjerice, vrhunsku rehabilitaciju pružaju i Varaždinske i Krapinske Toplice, ali i Thalassoterapija, kao i Terme Selce. De facto sve vodeće klinike vode stručnjaci koji su priznati i u inozemstvu. U ovom dosjeu oni govore o radu ekipa koje predvode i koje su elitni dio hrvatske medicine. Američki izbor najboljih klinika Ugledni američki magazin U.S. News & World Report već 16 godina ocjenjuje vodeće klinike u SAD-u. Riječ je o golemom istraživanju koje obuhvaća 6007 medicinskih centara, među kojima je - prema tamošnjim parametrima - i 176 elitnih bolnica. Međutim, čak i unutar vrhunskog zdravstvenog sustava kakav postoji u Americi djeluju klinike koje su na samom vrhu. Rezultat do kojeg je došao istraživački tim U.S. News and Word Reporta potvrdio je 16 kliničkih centara koji se doista mogu nazvati vrhunskim zdravstvenim ustanovama. Rangirano je 17 medicinskih djelatnosti, od onkologije i kardiokirurgije do psihijatrije i skrbi za ratne veterane. John Hopkins iz Baltimorea najbolja je američka klinika, a dokaz je podatak da su u čak 16 područja tamošnji odjeli rangirani u vodeću skupinu u SAD-u. Mayo Clinic iz Rochestera na drugom je mjestu, a bostonska Massachusetts je treća.

Među prvih deset medicinskih centara još su Cleveland Clinic, UCLA Medical Center (Los Angeles), Barnes - Jewish Hospital (St. Louis), New York - Presbyterian University Hospital, Duke University Medical Center (Durham), University of Washington Medical Center (Seattle) te Univesrity of San Francisco Medical Center.

Kriteriji i žiri za rangiranje klinika: Četrnaest vrhunskih stručnjaka s područja medicine i znanosti ocjenjivalo je klinike 1. Broj godišnjih pregleda i operacija, rangiranih po težini bolesti i uspješnosti provedenih terapija. 2. Broj doktora i profesora koji operiraju ili pregledaju više od 200 pacijenata godišnje, jer su jedino oni osposobljeni kvalitetno operirati ili liječiti. 3. Broj liječnika koji su i na fakultetu, što im daje veću stručnost zbog učenja na kongresima. 4. Broj specijalizanata koji uče od istih doktora kao mentora, uključenost bolnice/odjela u edukativni proces na fakultetu, veleučilištu, visokoj školi. 5. Broj radova objavljenih u current contents u zadnjih pet do sedam godina, kao i njihova citiranost u međunarodnoj literaturi. 6. Broj projekata čiji su nositelji ili suradnici zaposlenici bolnice i odjela. 7. Broj odlazaka zaposlenih na učenje u međunarodno poznate stručne i znanstvene institucije u EU i Americi. 8. Objavljeni udžbenici za studente. 9. Opremljenost klinika najsuvremenijom opremom za adekvatnu dijagnostiku i liječenje. 10. Poslovanje klinika bez nepotrebnih gubitaka. 11. Nabava medicinske opreme po uobičajenim cijenama i bez afera. 12. Ocjene bolesnika putem bolesničkih listića za ocjenjivanje (odnos liječnika, bolnička hrana, kvaliteta sestara, čistoća). 13. Broj sestara po bolesniku. 14. Broj bolesnika u sobi, broj bolesnika po jednom WC-u. 15. Kvaliteta nfrastrukture: informatizacija ulaza i izlaza, unos svih relevantnih nalaza te kvaliteta elektronskog arhiviranja podataka.

Prvi s doplerom Klinika za neurologiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, iako sa 70 kreveta po kapacitetu nije najveća, po kvaliteti rada proglašena je najboljom među pet neuroloških klinika koliko ih ima u Hrvatskoj. Osnovana je 1939. kao zajednička Klinika za neurologiju i psihijatriju. Nešto kasnije joj je pridodana i Klinika za alkoholizam i druge ovisnosti, da bi se 1994. odvojila i postala samostalna klinika. U njoj je danas zaposleno 19 liječnika specijalista od kojih su dvoje sveučilišni profesori, 7 primarijusa, 10 doktora znanosti i 3 docenta. Klinika godišnje što stacionarno, što ambulantno i u dijagnostičkim laboratorijima u prosjeku zbrinjava gotovo 40.000 pacijenata, koji u nju dolaze zbog širokog spektra poremećaja: od migrena i poremećaja pamćenja, preko epilepsije i drugih poremećaja svijesti pa do tumora mozga i leđne moždine te degenerativnih bolesti koje dovode do oduzetosti mišića. Najčešće od njih su, kaže predstojnica klinike Vida Demarin, cerebrovaskularne bolesti, moždani udar i epilepsija te poremećaji utjecaja na voljne pokrete i pamćenja.

Od ostalih, klinika se izdvaja, po njezinim riječima, po velikom broju izvanbolničkih aktivnosti: dnevnoj bolnici, brojnim terapijama, poliklinici sa specijalističkim i subspecijalističkim ambulantama u kojima se vrše pregledi i obrade pacijenata te dijagnostičkim, neurofiziološkim i elektrofiziološkim laboratorijima u kojima se procjenjuje protočnost krvnih žila u mozgu i vratu, čime se može procijeniti tko bi u skorom vremenu mogao dobiti moždani udar. Također je prva neurološka klinika u Hrvatskoj koja je još 1975. uvela doplersku dijagnostiku, neinvazivnu metodu kojom se pomoću ultrazvučnih valova koji se odbijaju od crvenih krvnih zrnaca može vidjeti je li krvna žila sužena ili prohodna. Već drugi put zaredom proglašena je referentnim centrom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za neurovaskularne poremećaje, što znači da zadovoljava visoke kriterije struke i u toku je s trendovima svjetske medicine. Gotovo svu suvremenu praksu, tvrdi Vida Demarin, Klinika usvaja kroz relativno kratko vrijeme: “Apsolutno ne zaostajemo za svijetom. Još smo krajem 2004. uspjeli postići da se i u Hrvatskoj preko HZZO-a registrira rekombinirani tkivni plazimogen, preparat koji sanira štetu moždanog udara uzrokovanog začepljenjem krvne žile ako se njime pacijent tretira unutar tri sata od udara.

Naša klinika kao jedini centar iz Hrvatske već drugi put sudjeluje u međunarodnom pokusu koji se tiče najnovije terapije kad je u pitanju moždano krvarenje. Analize su već pokazale da su pacijenti koji su dobivali testiranu tvar, rekombinirani faktor 7, imali puno bolju prognozu i manje komplikacija, a za tri mjeseca kad završi pokus očekujemo da će međunarodne agencije odobriti taj preparat za primjenu u svakodnevnom radu.” Vida Demarin predstojnica je Klinike za neurologiju u Vinogradskoj od 1994. Uz to je i predsjednica Hrvatskog društva za neurovaskularne poremećaje Hrvatskog liječničkog zbora te članica Europskog i Američkog društva za moždani udar, Američke akademije neurologa te Međunarodnog društva za glavobolju. Prvenstveno je, kaže, usmjerena na krvožilne poremećaje, ali liječi i pacijente s ostalim neurološkim bolestima. Kako se doškolovavala u Londonu, Baselu, Firenci i Parizu, gdje je nekoliko mjeseci radila u poznatoj bolnici Salpetière u kojoj je svojedobno radio i Sigmund Freud, u prvom planu joj je, tvrdi, edukacija mladih specijalista kojima se trudi omogućiti što više kontakata s inozemnim kolegama.

Prvi gamma knife Za najbolju neurokiruršku kliniku izabrana je Klinika za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu smještena u sklopu KBC-a Zagreb, poznatijeg kao Rebro, koju od 1995. vodi priznati zagrebački neurokirurg Josip Paladino. Riječ je o najvećoj neurokirurškoj ustanovi u Hrvatskoj, koja se 1972. iz Neurokirurškog odjela Kirurške klinike razvila u samostalnu Kliniku za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Danas je ona referentni centar Ministarstva zdravstva za telemedicinu i vaskularne bolesti mozga i najsuvremenije opremljena takva klinika u Hrvatskoj, u kojoj se liječe bolesnici iz cijele Hrvatske i šire regije. To najbolje dokazuje podatak da Klinika jedina u ovom dijelu Europe već dvije godine posjeduje tzv. gamma knife, uređaj koji gama zrakama može ili uništiti ili zaustaviti širenje klasičnom operacijom teško dostupnih tumora na mozgu, čime se u njoj razvila i radiokirurgija - tehnika operiranja pomoću visokofrekventnih radiovalova.

U Klinici se godišnje obavi više od 1800 operacijskih zahvata te oko 250 intervencija gamma knifeom, što je iznimno mnogo jer raspolaže samo dvjema operacijskim dvoranama, s 50 postelja i osam specijalista neurokirurga. Poznata je i kao referentna ustanova za teleneurokirurgiju u Hrvatskoj jer je još 1998. povezala sve hrvatske bolnice koje su imale CT uređaje te taj sustav proširila mogućnošću međusobnog razmjenjivanja slika i drugih digitaliziranih dijagnostičkih sustava, poput magnetske rezonance, te tako stvorila jedan od prvih integralnih nacionalnih sustava tog tipa u svijetu. Digitalizirane slike i podaci o pacijentu šalju se u ovu kliniku u kojoj specijalisti telefonskim vezama odmah mogu dati objašnjenja i sugestije, čime se olakšava postavljanje točne dijagnoze, ali i organizacija zbrinjavanja bolesnika. Danas se, kaže predstojnik Klinike Josip Paladino, može reći da je taj sustav pomogao u liječenju i spašavanju velikog broja pacijenata, s obzirom na to da je u Klinici 24 sata ekipa neurokirurga, neurologa i neuroradiologa, koji odgovaraju na svako pitanje postavljeno iz regionalnih ustanova te tako i educiraju ostale liječnike.

Taj je sustav i u svijetu istaknut kao odličan, jer je na praktičan način racionalizirao rad neurokirurških klinika u državi. Prema njegovim riječima, najučestaliji problemi Hrvata iz područja neurokirurgije su upravo tumori mozga i sustava kralježnice, koji su najčešće zloćudni, te bolesti moždanih krvnih žila. Uspoređujući opremljenost Klinike, stručnost kadra, broj zahvata te rezultate rada, kaže da je Klinika “na razini svake kvalitetne europske klinike”, a tehnologija kojom raspolaže “može se vidjeti u svakoj sveučilišnoj klinici većih europskih gradova”. Tradicija još od 19. stoljeća Klinika za otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice najstarija je i najveća klinika u Hrvatskoj koja se bavi bolestima uha, grla, nosa i vrata.

Osnovana je 1894. u vrijeme kad su, prema riječima njezina predstojnika Borisa Pegana, i u svijetu bile rijetke zemlje koje su imale otorinolaringološke odjele. Uz nju su tada na području bolnice u Vinogradskoj bile još samo kirurgija i interna medicina, a šefovi tih triju odjela osnovali su Medicinski fakultet u Zagrebu. Ta tri odjela činila su najstariju zagrebačku suvremeno organiziranu bolnicu, jednu od rijetkih u Europi s centralnim grijanjem i plinskom rasvjetom, čijem je otvorenju prisustvovao i car Franjo Josip. Korijeni su joj u Beču otkud se vratio prvi hrvatski otorinolaringolog i jedan od osnivača zagrebačkog Medicinskog fakulteta Dragutin Mašek te ju utemeljio. Poswije su ju svojim radom obilježili velikani hrvatske medicine Ante Šercer, predstojnik klinike od 1946. do 1966., te akademik Ivo Padovan, bivši predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Te slavne liječnike naslijedio je aktualni predstojnik Boris Pegan, Zagrepčanin koji je na tom položaju već 18 godina. Šef klinike postao je s 43 godine što je, kaže, za takvu poziciju vrlo rano. On se u prvoj fazi života, govori, najčešće bavio kirurgijom nosa i paranazalnih sinusa, u drugoj velikom kirurgijom vrata, odnosno odstranjivanjem tumora, a u trećoj, aktualnoj, kirurgijom uha i područja baze lubanje.

Diplomirao je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu te 20 godina asistirao Ivi Padovanu koji mu je postavljanjem visokih standarda “onemogućio loš rad”. Izbjegavajući mnogo govoriti o sebi, za Kliniku tvrdi da prati svjetske trendove: “Ppotpuno smo u toku s događanjima u svijetu i ne dopuštamo da se kroz godinu-dvije i kod nas ne primijeni nešto što se u svijetu dobro radi. To dokazuje činjenica da je većina prvih operacija u Hrvatskoj obavljena upravo u ovoj ustanovi. Na primjer, nedavno smo prvi u Hrvatskoj napravili operaciju ugradbenog slušnog aparata. Također smo ugradili najveći broj umjetnih pužnica u čitavoj regiji, od kojih je najveći broj ugrađen u okviru humanitarne akcije ‘Dajmo da čuju’.” Osim dugogodišnje tradicije, s 80 kreveta, pet operacijskih dvorana kroz koje dnevno prođe 20-ak pacijenata te kliničku hitnu službu ona je kapacitetom najveća od pet takvih klinika i 23 ustanove u Hrvatskoj koje se bave liječenjem bolesti uha, grla, nosa i vrata. Od ostalih se izdvaja, govori Pegan, i po velikom broju sveučilišnih nastavnika, doktora i magistara znanosti. “Od 20 liječnika koliko ih je zaposleno na Klinici gotovo svi imaju visoke medicinske titule, što nije čest slučaj.

To govori da smo jaka kuća, jer je uvjet da svaka klinika ima najmanje dva nastavnika”, kaže Pegan, također redovni profesor Medicinskog fakulteta. Kako otorinolaringologija pokriva širok spektar bolesti, obuhvaća liječenje oboljenja od jednostavnih upala do zloćudnih tumora. Kao najčešće zdravstvene probleme Hrvata iz područja otorinolaringologije profesor Pegan navodi teške upale uha koje, ako se ne izliječe na vrijeme, prijete čitavoj glavi pa čak i mozgu. Osim toga učestali su i problemi sa sluhom koji mogu biti posljedica teške upale uha, prometne nesreće, ratne ozljede i starosti. Na području vrata najčešća su oboljenja štitne žlijezde te tumor grkljana, odnosno rak grla, bolesti koje se uglavnom operiraju na Klinici, čime je uvelike rasterećen odjel kirurgije KB Sestara milosrdnica.

Prema riječima predstojnika Klinike, ona je vodeća u Hrvatskoj i u plastično-rekonstruktivnoj kirurgiji glave i vrata. Hrvatski pioniri liječenja na daljinu Od njih četiri, Klinika za očne bolesti KB-a Sestre milosrdnice u Zagrebu proglašena je najboljom oftalmološkom hrvatskom klinikom. Stara gotovo 100 godina, najstarija je ustanova specijalizirana za očne bolesti kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Bila je među prvim klinikama na ovim prostorima u kojima su primjenjivani zahvati poput transplantacije rožnice (1954.), liječenja mrežnice laserom (1976.) te implantacije prve intraokularne leće nakon operacije mrene (1978.) a svojedobno je zbog velikog broja oboljelih imala kapacitet i od 300-tinjak kreveta.

Danas je, govori predstojnik Klinike Zdravko Mandić, kapacitet Klinike znatno manji, jer je napredovanjem struke najveći dio liječenja postao ambulantan pa tako ona danas ima 46 bolničkih postelja. Funkcionira na temelju specijaliziranih jedinica - triju operacijskih dvorana, laserskog kabineta, kabineta za kontaktne leće, za glaukom i dječji kabinet, te obuhvaća pet odjela: za bolesti prednjeg i stražnjeg segmenta oka, rekonstruktivnu kirurgiju, opću te dječju oftalmologiju. U Klinici se, kaže Mandić koji tu radi već 30-ak godina, još uvijek osjeća “mitteleuropski duh Beča, Praga i Graza koji se prenosi s generacije na generaciju” te tvrdi da mladi specijalizanti dolaskom u Zagreb upravo zbog toga radije biraju oftamološku kliniku u Vinogradskoj. Klinika, kaže, prati najnovija medicinska dostignuća u svijetu te ta znanja usvaja i prenosi drugima na razne načine, među ostalim i telemedicinom. “Ovo je prva oftalmološka klinika koja se u Hrvatskoj počela služiti telemedicinom, zahvaljujući mladim liječnicima poput Dražena Grgića koji je svojim poznavanjem suvremene tehnologije to dijelom i inicirao.

To je uvelike olakšalo jednu od funkcija svake klinike, pa tako i naše - edukaciju drugih liječnika ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, poput onih s Medicinskog fakulteta u Mostaru.” Što se tiče opremljenosti Klinike, iskreno kaže da je današnje proizvođače medicinske opreme teško pratiti s obzirom na brzinu kojom izbacuju i ne toliko drastično različite uređaje, ali ističe da ova Klinika za očne bolesti ipak prati ključne novitete pa tako posjeduje suvremenu opremu poput lasera kojim se radi većina operacija. Klinika je jedan od dva državna povjerenstva koja ispituju i obrazuju buduće oftalmologe te kao znanstvena ustanova trenutačno radi na tri znanstvena projekta, u kojima ispituju nove operativne metode koje podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Najveći im je problem, kaže, što se u njihovu kliniku šalju svi pacijenti koji se zbog težine ili specifičnosti bolesti ne mogu liječiti u županijskim centrima, zbog čega im aparati koje imaju te 17 liječnika koliko ih radi u Klinici često nije dovoljno.

Zdravko Mandić, kirurg specijaliziran za bolesti prednjeg segmenta oka, za Nacionalov izbor kaže: “Izbor nam puno znači, ne samo zato jer je on pohvala struci, zbog čega smo zaista počašćeni, već i zato što će to sponzorima biti razlog više da nam pomognu pri kupnji nekog novog aparata.” 700 umjetnih zglobova godišnje Od ortopedskih centara, kojih je u Hrvatskoj 20-ak, najboljom je proglašena Klinika za ortopediju KBC-a Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Šalati. Klinika je kao prva ortopedska ustanova u jugoistočnom dijelu Europe utemeljena još 1908. kao Ortopedski zavod. Prerastavši u kliniku mijenjala je lokacije, a u zgradi na Šalati nalazi se od 1940. godine. Posebno važnu ulogu imala je u godinama nakon I. svjetskog rata zbog velikog broja ratnih invalida, a njezin utemeljitelj i prvi predstojnik Božidar Špišić istaknuo se inzistiranjem na radnoj terapiji u sklopu koje se ratne invalide osposobljavalo za obavljanje određenih poslova bez obzira na njihov hendikep. Osim što je najstarija, danas je i jedna od najsuvremenijih klinika u regiji, a u njoj je samo tijekom prošle godine operirano više od 3300 pacijenata. Po tome se, tvrdi pročelnik klinike Dubravko Orlić, razlikuje od većine zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj.

U njoj se, kaže, s velikim uspjehom obavljaju svi suvremeni operacijski zahvati koji se rade u svijetu, a njezini su liječnici “na zavidnoj europskoj razini”. Kapacitet klinike je stotinjak kreveta, a ujedno je i referalni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za ortopediju te ima najveći dječji ortopedski odjel u Hrvatskoj. Nedavno je počela kompletna rekonstrukcija zgrade klinike, čime će se povećati njezina učinkovitost “Rast će kapacitet klinike, ali ne u broju ležećih mjesta nego u smislu većeg broja operacijskih dvorana u kojima će se obavljati više suvremenih zahvata koji omogućuju pacijentu da se što prije vrati kući. Najviše novosti uvest ćemo upravo u onim dijelovima koji se najbrže mijenjaju: operacijskim tehnikama, instrumentima i aparatima, sterilizaciji te jedinicama intenzivnog liječenja”, najavljuje Orlić koji je predstojnik klinike posljednjih godinu i pol. Jednom od najvećih prednosti klinike smatra smještenost u centru grada zbog čega je dostupna pacijentima.

Ortopedija je, kao grana medicine koja se bavi sustavom za kretanje odnosno mišićima i kostima, prema njegovim riječima, sve je značajnija u svijetu. Razlog tome je, kaže, jednostavan: “Kako se životni vijek čovjeka produljuje, sve je više zdravstvenih problema vezanih za ortopediju karakterističnih za stariju dob. Osim toga, neprestano je u porastu broj ozlijeđenih u prometnim nesrećama, ali i onih koji imaju problema s kretanjem zbog uvjeta u kojima rade te zbog sve viših kriterija koje nameće profesionalni sport. Sve više problema, upozorava, imaju i rekreativci koji cijeli tjedan sjede a onda vikendom na Sljemenu misle da su Janica Kostelić.” Najčešći operativni zahvati Klinike su ugradnje umjetnih zglobova, kojih se pacijentima godišnje ugradi više od 700, a među njima prednjače ugradnje kukova i koljena. Istodobno se, zahvaljujući sve boljoj ranoj prevenciji i dijagnostici smanjuje broj urođenih oboljenja kostiju i zglobova. Klinika ima i Odjel za neuroortopediju koji se bavi neuromuskularnim oštećenjima te Odjel za djecu s genetskim poremećajima sustava za kretanje koji je jedan od većih takvih centara u državi. Klinika je, kaže Orlić, poznata i po svom onkološkom odjelu, što je uz ugradnju umjetnih zglobova upravo njegovo područje.

Tumori sustava za kretanje su, kaže, relativno rijetki, ali u takvim slučajevima uglavnom se izbjegavaju amputacije udova uspješnom ugradnjom proteza na mjesto otkud se odstranio nezdravi dio. Ta je grana medicine, kaže, izuzetno napredovala: “Kad sam počeo raditi u Klinici za ortopediju 1972., preživljavanje pacijenata s takvim tumorima bilo je od 9 do 10 posto. Danas je to 80 pa i više posto, zahvaljujući dodatnim oblicima liječenja poput kemoterapije.” U svjetskom vrhu Klinika za kirurgiju lica, čeljusti i usta po težini operacija i njihovim rezultatima spada u sam europski vrh. U KB-u Dubrava obavljaju se najsloženije operacije, a radi ih ekipa od 16 liječnika sa suradnicima i medicinskim sestrama. Godišnje se u Klinici obavi 1500 operacija u općoj anesteziji, broj ambulantnih pregleda iznosi oko 23.000 a ambulantnih operacija oko 3000. Jedan od razloga uspješnosti nalazi se u podatku da u Hrvatskoj godišnje nekoliko stotina osoba oboli od tumora čeljusti, što je iznimno visok prosjek.

Doda li se tomu i da je 90-ih zbog rata obavljen niz kompliciranih operacija, ne iznenađuje podatak kako u Dubravu na edukaciju dolaze kirurzi iz SAD-a, Njemačke, Švicarske i drugih država. Klinika za kirurgiju čeljusti osnovana je 1939. i sve do 1995. nalazila se na Šalati. Od 1990. vodi je Mišo Virag, a četiri godine poslije cjelokupni odjel preselio se u Dubravu. Mišo Virag je 18. siječnja u Londonu postao prvi hrvatski liječnik u članstvu Royal College of Surgeons. Institucija koju je u XVI. stoljeću osnovao Henrik VIII. okuplja vodeće svjetske kirurge, a godišnje ih prima samo desetak. Virag potječe iz poznate zagrebačke liječničke obitelji. Unatoč profesionalnom backgroundu, u vrijeme upisa na fakultet namjeravao je studirati građevinu, ali u posljednji tren ipak se odlučio za medicinu. Bio je jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji, a poslije je završio dvije specijalizacije: otorinolaringologiju i maksilofacijalnu kirurgiju. Karijera mu se razvijala pravocrtno, 1981. je postao šef Klinike za kirurgiju čeljusti i lica, položaj je zadržao i nakon preseljenja u KB Dubrava.

U stručnim krugovima smatraju ga jednim od vodećih svjetskih autoriteta za operacije tumora čeljusti. 18 godina transplantacija srca Klinika za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb se, kao i ostali odjeli Klinike za internu medicinu, počela izdvajati još 50-ih, a 1974. prerasla je u Zavod u posebno adaptiranoj i nadograđenoj zgradi u sklopu zagrebačke bolnice Rebro, gdje se nalazi i danas. Još 1950. u njoj je izvedena prva kateterizacija srca, samo četiri godine nakon nakon prvog takvog zahvata u svijetu. Prva selektivna i sustavna fibrinoliza, kao i prva koronarna angioplastika ovdje su obavljene još 1981., a prvu transplantacija srca liječnici te klinike obavili su prije 18 godina. U toj je klinici 1978. osnovan ehokardiografski laboratorij, koji je ubrzo postao referentni centar Europskog kardiološkog udruženja i Svjetske zdravstvene organizacije, u kojem se školovalo više od 700 domaćih i stranih kardiologa. Klinika se sastoji od vaskularnog i triju kardioloških odjela sa 63 kreveta, poliklinike, te laboratorija za invazivnu kardiologiju, ehokardiografiju i ergometriju s holterom i EKG-om. Nekadašnje predstojnike Vinka Vuletića, Fedora Čustovića i Ivu Čikeša naslijedio je Anton Šmalcelj koji Kliniku za bolesti srca i krvnih žila vodi posljednje tri godine.

“Na našoj klinici radi 26 liječnika i u njoj se godišnje liječi više od 4000 bolesnika. Od toga više od 1000 bolesnika intervencijom na koronarnim žilama, a u otprilike 3500 bolesnika učini se invazivna dijagnostika. Od toga su više od tisuću intervencija godišnje one na koronarnim žilama, najčešće postavljanjem stentova. Godišnje se ugradi tristotinjak elektrostimulatora srca, te oko 20 implantabilnih kvardioverter-defibrilatora. Vrlo česti bolesnici su osobe s infarktom miokarda, aritmijama, stabilnom i nestabilnom anginom pectoris, te akutnim koronarnim sindromom, kardiomiopatijom i ishemijskom bolešću miokarda. U zadnje vrijeme radimo jako puno zahvata na karotidama, što je općenito i u svijetu veliki trend. Česti su nam pacijenti i oni kod kojih rješavamo aneurizme aorte ili hipertrofije lijeve klijetke, i to tako da se izbjegnu klasični kirurški zahvati. Osim toga, u sklopu intervencijske kardiologije imamo i odjel za dječju invazivnu kardiologiju, koji je ujedno prvi takav odjel u državi”, kaže Šmalcelj. Klinika osigurava 24-satno dežuranje za pacijente s akutnim infarktom iz Zagreba, a od lani takvu skrb nudi i osobama s područja Siska i Petrinje.

“U posljednje vrijeme izrazito raste potreba za intervencijskom kardiologijom, tako da sve veći broj pacijenata ide na intervencije bez anestezije i bolesnik sljedećeg dana ide kući, a sve manje na prave kirurške zahvate”, kaže Šmalcelj. Uspješnost intervencija koje se ondje obave iznosi visokih 96 posto. “Osnova našeg posla i uspjeha je timski rad, jer bez suradnje s kolegama s kardijalne kirurgije i svih ostalih kardioloških odjela, naš rad ne bi bio moguć”, zaključio je Antun Šmalcelj. 98 - postotni uspjeh Po mnogima najbolja kardioklinika u jugoistočnoj Europi, bolnica Magdalena, s radom je počela prije deset godina. Ona je ujedno i prva privatna bolnica u Hrvatskoj, a od početka namjera vodstva Magdalene bila je da okupi vrhunske kardiologe. Bolnica je prošle godine hospitalizirala 4500 bolesnika. Zaposleno je 170 ljudi, od čega je 25 liječnika i 130 sestara. “U Magdaleni se bavimo prije svega intervencijskom kardiologijom i kardiokirurgijom. Naravno da znamo raditi i druge stvari s područja kardiologije, ali to za nas izvode outsourcing vanjski timovi. Mi smo privatna bolnica, ali imamo s pojedinim osiguravateljima, pretežno s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, ugovoren određeni broj zahvata”, kaže ravnatelj Magdalene Ivan Drpić.

“U kardiokirurgiji bavimo se uglavnom koronarnom kirurgijom, a onda i valvularnom kirurgijom. Operiraju se i zalisci te kombinacije svih tih problema koji se rješavaju, uključujući i operacije na aorti”, kaže medicinski ravnatelj Magdalene Mihajlo Šesto. Magdalena je poznata po visokokvalitetnim kardiolozima, a o njihovoj kvaliteti govore i podaci o smrtnosti pacijenata. “Što se tiče dijagnostike, komplikacije su u našoj bolnici minimalne, a broj smrtnih slučajeva mjerimo u promilima. Kod kardioloških terapijskih zahvata naš primarni uspjeh iznosi 98 posto. Kirurgija se obično mjeri po mortalitetu. Na koronarnim arterijama prošle smo godine imali mortalitet nula, na zaliscima manje od 4 posto, a sve zajedno oko 1,5 posto”, kaže profesor Šesto.

S obzirom na broj pacijenata, Magdalena je srednje razvijena europska ustanova. “Što se tiče opreme, naša je apsolutno up to date, ukorak s najboljim europskim klinikama, a namjera nam je i dalje razvijati program. Što se tiče našeg repertoara, ne vidim puno centara koji bi radili nešto više od nas. Imamo opću težnju da težište prebacimo na poliklinički rad. Dosta situacija može se rješavati poliklinički i na tom području pojačat ćemo svoje aktivnosti”, istaknuo je Šesto. Kao ilustraciju uspješnosti vrijedi istaknuti da njihovih pet intervencijskih kardiologa radi pola od ukupnog broja svih intervencija u Hrvatskoj. “Naša kirurgija radi cijeli dijapazon operacija koje se rade u Hrvatskoj i dobar dio operacija koje se izvode diljem Europe. I po rezultatima i po vrstama operacijskih zahvata možemo reći da smo na razini vrlo dobre srednjoeuropske kardijalne kirurgije. Naši ljudi su nakon završetka Medicinskog fakulteta u Hrvatskoj dobrim dijelom školovani u europskim kardiološkim i kirurškim klinikama”, kaže Zvonimir Ante Korda, jedan od kirurga Magdalene.

“Cilj nam nije svaštarenje, ono što radimo, radimo vrlo kvalitetno. Kad pacijent kod nas radi kardiološki ili kardiokirurški zahvat, može biti siguran da će to biti na razini dobrih europskih kuća. Kod nas nema eksperimentalne kirurgije i mi nismo kuća koja uvodi nove zahvate. No takvih je ionako samo 3-4 u cijelom svijetu. Kad se uvode nove metode, to radimo uz pomoć mentora i ne eksperimentiramo. Kad kažemo da nešto znamo raditi, to je zaista tako”, naglasio je kirurg Mladen Predrijevac. Magdalena je specifična i po svojoj telemedicini. Radi se o prijenosu medicinskih podataka putem telefona od pacijenta do liječnika i obratno. Kako bi svojim pacijentima omogućili prednost telemedicine, u Magdaleni je osnovan Pozivni centar koji radi 24 sata svih dana u godini. Tako pacijent preko bilo kojeg fiksnog ili bežičnog telefona osoblju klinike prenese zapis 12-kanalnog ili monitorskog EKG-a koji u kompjuterskom terminalu otvara pacijentov osobni protokol gdje su ispisani svi njegovi podaci. Nakon uvida u povijest bolesti pacijenta, na osnovi simptoma te usporedbom referentnog EKG-a s novim zapisom, ukazuje se pacijentu ili njegovu liječniku na potrebne medicinske korake. Vrhunski majstori endoskopije Osnivanje Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju KBC-a Zagreb počelo je 50-ih godina 20. stoljeća osnivanjem specijaliziranog odjela unutar Klinike za unutarnje bolesti.

Trideset godina poslije odjel je prerastao u Zavod, kojem je od 1989. pročelnik Boris Vucelić, ujedno i predstojnik Klinike za unutarnje bolesti. Ugledni internist diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a specijalizaciju iz interne medicine i gastroenterologije završio je u SAD-u. Redoviti je profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta i predsjednik Hrvatskog gastroenterološkog društva, te autor devet knjiga i 270 znanstvenih i stručnih radova. “Zavod se bavi bolestima probavnog sustava te zbog učestalosti tih bolesti zbrinjava veliki broj bolesnika. U današnje vrijeme orijentacije na poliklinički rad i rad u dnevnim bolnicama vjerujemo da ćemo s novim prostorima osigurati znatno bolju skrb naših bolesnika. Koncepcija rada uvijek je bila usmjerena na dobrobit bolesnika.” Danas se Zavod, napominje Vucelić, okrenuo koncepciji timskog rada za pojedine bolesti, gdje tim ima obvezu da zbrine svoje bolesnike u potpunosti, dakle i hospitalizirane i one koje se prati poliklinički. Zavod ima dvostruku funkciju jer kao dio KBC-a Zagreb zbrinjava hitne bolesnike s područja Novog Zagreba, Velike Gorice i Maksimira, a kao tercijarni centar zbrinjava kompleksne gastroenterološke bolesnike iz cijele zemlje. Najčešći zdravstveni problemi pacijenata koji se liječe u tom zavodu su upalne bolesti crijeva poput Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa, kronične bolesti jetara i zatajenje jetara, maligne bolesti probavnog trakta te komplikacije bolesti probavnog sustava koje zahtijevaju endoskopske intervencije.

Zavod se sastoji od bolničkog dijela sa 27 kreveta, jedinice pojačanog nadzora s osam kreveta, endoskopskih dvorana te poliklinike s jednom endoskopskom i dvije konzilijarne ambulante. “Unutar Zavoda je 1984. osnovana Jedinica za intervencijsku gastroenterologiju, prva na ovim prostorima. Nabavom sofisticirane endoskopske i ultrazvučne opreme, uvođenjem novih metoda liječenja i na temelju stručno-znanstvenog rada, jedinica je 1997. postala Centar za intervencijsku gastroenterologiju, a 1998. i Referentni centar za intervencijsku gastroenterologiju Ministarstva zdravstva RH. Primarni je cilj Centra bio zbrinjavanje bolesnika s krvarenjem iz probavnog sustava. Nova koncepcija rada dovela je do značajnog pada smrtnosti od krvarenja iz probavnog trakta te smanjenja broja kirurških zahvata zbog krvarenja iz probavnog trakta. Tako je smrtnost zbog ulkusnih krvarenja smanjena sa 12,3 posto na manje od 3 posto, a smrtnost zbog krvarenja iz varikoziteta jednjaka i želuca u bolesnika s cirozom jetre od 47,6 posto na 17,5 posto”, objašnjava Boris Vucelić.

“Tijekom godina je Centar prvi u zemlji uveo brojne metode te se danas ovdje obavlja niz endoskopskih i ultrazvučnih dijagnostičkih i terapijskih zahvata, koji su do prije desetak godina bili nezamislivi.” U sklopu Zavoda djeluju i Odjel za hepatologiju koji se bavi bolestima jetara i Odjel za upalne bolesti crijeva, koji zbrinjavaju veliki broj najkompliciranijih bolesnika iz cijele zemlje. U Zavodu za gastroenterologiju i hepatologiju radi 14 liječnika, specijalista interne medicine i gastroenterologije. Lani je u Zavodu hospitalizirano 2347 bolesnika, obavljeno je 3500 polikliničkih konzilijarnih pregleda, 15.000 endoskopskih pregleda i 2400 pregleda ultrazvukom i kolor dopplerom. Učinjen je i velik broj intervencija: više od 500 polipektomija, 200 drenaža apscesa i cista, 400 biopsija jetre i ciljanih biopsija žarišnih lezija, 250 perkutanih etanolskih injekcijskih terapija tumora, 100 dilatacija benignih i malignih suženja probavne cijevi, više od 200 intervencija na biliopankreatičnom sustavu, postavljeno je 30 gastrostoma za hranjenje a laserskom je evaporacijom liječeno dvadesetak tumora jednjaka i kolona.

Skrb na razini inozemnih klinika Zavod za nefrologiju i arterijsku hipertenziju postao je poseban odjel KBC-a Zagreb u bolnici Rebro pedesetih godina, kada se tadašnja Klinika za unutrašnje bolesti podijelila na subspecijalnosti, a njegov prvi predstojnik bio je Zdenko Radošević. Na čelu odjela 1967. godine naslijedio ga je Milovan Radonić koji je Zavod vodio do 1986. Sljedeći je predstojnik bio Miljenko Marinković, a 1994. vođenje Zavoda, koji se bavi bolestima bubrega i visokog krvnog tlaka, preuzeo je Duško Kuzmanić, koji je i danas njegov predstojnik. “Nefrologija i arterijska hipertenzija objedinjeni su jer je još sedamdesetih godina dokazano da su bolesti bubrega veliki faktor rizika za visoki krvni tlak i obrnuto. Ovdje najčešće dolaze bolesnici koji imaju znakove oštećenja bubrežne funkcije pa je nužno otkriti uzrok takvog oštećenja. Druga grupa bolesnika koje najčešće liječimo su oni koji dolaze zbog dijagnostičke obrade arterijske hipertenzije. Povišeni krvni tlak može biti posljedica bubrežnih ili endokrinih bolesti pa je naš zadatak da otkrijemo uzrok takvog povišenog krvnog tlaka. Liječeći uzrok istodobno možemo izliječiti i atrerijsku hipertenziju “, objašnjava Duško Kuzmanić.

Zavod koji vodi sastoji se od stacionarnog dijela čiji je kapacitet 23 kreveta te poliklinike u sklopu koje djeluju dvije ambulante za nefrologiju i dvije za arterijsku hipertenziju. Stacionarni dio mjesečno prihvati 100 do 120 bolesnika, dok kroz ambulante ovog odjela dnevno prođe i do 50 pacijenata, uključujući i bolesnike koji dolaze zbog dijagnostičkih testova. U Zavodu danas radi šest liječnika, od čega pet specijalista i jedan specijalizant interne medicine. “Prosjek zadržavanja pacijenata u našem Zavodu kreće se između šest do sedam dana, a u taj prosjek ubrojeni su i bolesnici koji su zaprimljeni putem hitnog prijama, jer funkcioniramo i kao gradska bolnica. U tim slučajevima većinom je riječ o teškim bolesnicima, uglavnom starijim osobama. Osim toga, mi smo Referalni centar Ministarstva RH za glomerulo-tubularne bolesti bubrega, te naš Zavod prima bolesnike iz svih krajeva Hrvatske”, rekao je predstojnik Zavoda za nefrologiju i arterijsku hipertenziju. Dodaje da unatoč velikom obujmu posla i premalom broju liječnika, terapijske i dijagnostičke mogućnosti ovog Zavoda ne zaostaju za onima u razvijenim zemljama Europe. “Kada bi u tom smislu postojala velika razlika između onoga što radimo mi i što rade naše kolege u razvijenim zemljama, situacija bi za pacijente bila prilično loša. No, na sreću, mi držimo korak sa suvremenom medicinom na području nefrologije i hipertenzije. Indirektan dokaz tomu su i neki slučajevi kada su bolesnici ipak htjeli drugo mišljenje stranih specijalista.

Nakon pregleda strani kolege izjavili su da su bolesnici na našoj klinici dobili najbolju moguću skrb. Dakle, kada su u pitanju glomerulo-tubularne bolesti, našim bolesnicima možemo pružiti svu medicinsku skrb jer sve značajne pretrage i dijagnostiku radimo u istom obujmu kao naši kolege na poznatim inozemnim klinikama za nefrologiju”, zaključuje Kuzmanić. Najstarija i najveća ginekološka klinika Zagrebačka Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poznatija kao Petrova bolnica, najstarija je i najveća ginekološka klinika u ovom dijelu Europe. To je ujedno prva klinika na Balkanu koja je primijenila radium za liječenje karcinoma vrata maternice, te šesta u svijetu u kojoj je prije 24 godine rođeno dijete umjetnom oplodnjom. Gradnja klinike počela je 1912. i prvotno je bila zamišljena kao bolnica za ranjenike s krfskog bojišta, no 1918. Petrova je postala rodilište, a 25 godina poslije i klinika čiji je prvi predstojnik bio akademik Franjo Durst. Rad Klinike organiziran je kroz četiri velika zavoda koje vode najcjenjeniji domaći stručnjaci na području ginekologije.

Riječ je o Zavodu za humanu reprodukciju na čelu s Velimirom Šimunićem, Zavodu za ginekološku kirurgiju i urologiju koji vodi Dubravko Barišić, Zavodu za ginekološku onkologiju čiji je pročelnik Ante Čorušić, te Zavodu za perinatalnu medicinu kojem je na čelu Ivan Kuvačić, ujedno i predstojnik Klinike. On objašnjava kako ta klinika s uspjehom prati svjetske trendove na području ginekologije: “Danas je u svijetu najveći trend endoskopska kirurgija koja je u Petrovoj na iznimno visokoj razini. Radikalne operacije u ginekološkoj onkologiji radimo najviše u državi, a sjajne rezultate postižemo i na području ginekološke urologije. Jedini u Hrvatskoj bavimo se juvenilnom i adolescentskom ginekologijom, a naši liječnici već godinama rade složena istraživanja neplodnosti i ‘in vitro’ oplodnje koja smo započeli prvi u ovom dijelu svijeta.

Osobito smo ponosni što u posljednjih nekoliko godina njegujemo načelo ‘transport in utero’, što zapravo znači da svako rodilište u Hrvatskoj može poroditi ženu, ali to dijete se ne može svagdje odnjegovati i liječiti. Za to trebaju posebno opremljeni prostori i educirano osoblje, a u tome smo mi zasigurno vodeći u Hrvatskoj. Dokaz tomu je i činjenica da je u nas stopa perinatalnog mortaliteta niska pa je na listi od 186 zemalja Hrvatska na visokom dvadesetome mjestu.” Budući da je ova klinika i Referalni centar za perinatalnu medicinu, u nju se iz cijele države upućuju trudnice za koje postoji sumnja prijevremenog poroda, kao i žene s teškim komplikacijama u trudnoći. U Petrovoj su također Referentni centri Ministarstva zdravstva RH za humanu reprodukciju, dijabetes u trudnoći i ginekološku onkologiju, a Zavod za mamografiju i bolesti dojke s 8000 kartona najveći je i najzaposleniji u državi. U Klinici se nalazi pet operacijskih dvorana, od kojih dvije za endoskopsku kirurgiju.

U Petrovoj se 2005. godine obavilo 4130 porođaja, od čega 834 carskim rezom, te 3322 operacije, od kojih su 834 endoskopske. U ginekološkoj ambulanti bilo je 6428 pregleda, a u onkološkoj njih 5423. Liječnici Klinike lani su proveli 481 postupak umjetne oplodnje, obavili 23.635 ultrazvučnih pregleda, u trudničkoj ih je bilo 9291, a u hitnoj 7723. Danas je ova klinika i nastavna baza za studente pete i šeste godine Medicinskog fakulteta za ginekologiju, a u njoj radi 60 liječnika specijalista, devet specijalizanata i 222 medicinske sestre. “Više od 30 posto naših liječnika su i nastavnici na Medicinskom fakultetu, pa osim što svakodnevno obavljaju svoj posao na Klinici drže predavanja i ispite, što je iznimno naporan ritam.

No unatoč tome i činjenici da Petrova ima trostruku funkciju - nastavne baze, gradske bolnice i mjesta kamo se upućuju najteže bolesnice iz cijele države, niti jedna žena u Hrvatskoj koja ima ginekološki problem ne mora odlaziti nikamo u svijet kako bi se liječila, bez obzira je li riječ o trudnoći, umjetnoj oplodnji, liječenju ili teškoj operaciji”, zaključio je predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode Ivan Kuvačić. Eksperti za najteže ozljede kralježnice Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske toplice počela je s radom 1957., no počeci liječenja i medicinskih tretmana u tome lječilištu datiraju još iz 1822. Danas je ta bolnica ponajbolja ustanova u Hrvatskoj za liječenje ozljeda i bolesti kralježnice, reumatskih, neuroloških i ortopedskih stanja i bolesti.

Tamo se također vrši rehabilitacija sportaša i djece od 2 do 14 godina s bolestima ili oštećenjima organa za kretanje raznih uzroka te osoba podvrgnutih kirurškim i operativnim zahvatima. Kroz bolnicu godišnje prođe oko 20 tisuća pacijenata. Dnevno se obrađuje gotovo 1000 pacijenata za koje skrbi 760 zaposlenih, od kojih je 30 liječnika. “Jedina smo ustanova u Hrvatskoj koja zbrinjava ozljede i teške bolesti kralježnice s najtežim komplikacijama. Najviše je mlađih ljudi koji stradaju u prometnim nesrećama te onih ozljeđenih prilikom skakanja u vodu ili pada s visine. Za razliku od sličnih rehabilitacijskih centara, u našoj ustanovi takvi pacijenti borave od 3 do 6 mjeseci.

To je vrlo dug boravak, ali naš cilj je rehabilitirati čovjeka kako bi se on vratio u zajednicu sposoban za samostalan život. Na drugom mjestu po brojnosti su pacijenti s moždanim udarom za koje imamo kompletne timove koji uz liječnike, sestre i fizioterapeute uključuju i logopede, psihologe te profesore tjelesnog odgoja. Nama na rehabilitaciju dolaze i pacijenti nakon operacija išijasa i diskus hernije“, rekla je Silva Potrebica, pomoćnica ravnatelja za medicinsku djelatnost. Ona kaže da postotak izliječenih pacijenata ovisi o stupnju bolesti i ako se radi o manjem moždanom udaru koji zahvaća manju regiju mozga, pacijenti se nakon tri mjeseca mogu vratiti u potpuno normalan život. “Ako se pak radi o ozbiljnijim slučajevima, uspjeh je i kad pacijent progovori i postane sposoban sam brinuti o sebi tako da ne ovisi o drugoj osobi“, kazala je doktorica Potrebica. Borislav Šimenc osnovna, ravnatelj Varaždinskih toplica, kaže da je njihova budućnost zdravstveni turizam I žele se više okrenuti tržištu te planiraju uvesti veći broj programa od iduće jeseni.

“To ne znači zaostajanje u bolničkom djelu već ćemo raditi i na njegovom razvoju i osuvremenjavanju. U budućnosti će se sve manje izdvajati za zdravstvo u državi i želimo li prosperirati kao ustanova, moramo se više okrenuti tržištu. Želimo usavršiti spinalni odjel I poboljšati liječenje najsloženijih ozljeda kralježnice, i na tom području radimo po najsuvremenijim svjetskim metodama. Ne možemo si priuštiti jednu modernu operacijsku dvoranu, ali što se tiče skrbi, nimalo ne zaostajemo za najboljim europskim bolnicama“, naglasio je Šimenc. Doktorica Potrebica kaže kako je bolnica opremljena najmodernijim aparatima i ne zaostaje za najrazvijenijim zemljama Europe, uključujući i Švicarsku, koja ima najrazvijenije klinike takve vrste. “Stalno pratimo najnovija svjetska dostignuća i trendove te ih uvodimo koliko nam to financijske prilike dopuštaju a to se pogotovo odnosi na područje rehabilitacije.“

Integrirana pedijatrija Klinika za dječje bolesti Zagreb Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poznatija kao Dječja Klaićeva, s gotovo 15.000 četvornih metara prostora i 205 bolničkih postelja ugovorenih s HZZO-om, najveća je cjelovita hrvatska bolnica namijenjena zdravstvenom zbrinjavanju djece do 18 godina. U 56 godina postojanja - iako je na njezinu mjestu još od 1909. bio Sanatorij u Zagrebu - obuhvatila je gotovo sve specijalnosti nužne u liječenju djece. U svom sastavu ima u prvom redu Kliniku za pedijatriju, svoju najveću jedinicu koja obuhvaća hitnu pedijatrijsku službu te bolničke odjele s poliklinikom za neuropedijatriju, gastroenterologiju i poremećaje prehrane, kardiologiju i kliničku genetiku, nefrologiju, kliničku farmakologiju i toksikologiju, pulmologiju, alergologiju, imunologiju i reumatologiju, odjel za solidne tumore, dnevnu bolnicu te centar za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladeži. Pod istim krovom nalaze se još i Klinika za dječju kirurgiju, Zavod za dječju ortopediju, Zavod za dječju anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje, Zavod za dječju radiologiju, Zavod za laboratorijsku dijagnostiku te Centar za reproduktivno zdravlje.

Ravnatelj klinike i predsjednik Hrvatskog društva za dječju kirurgiju Hrvatskog liječničkog zbora Ivan Fattorini ističe da je Klinika “jedina zdravstvena ustanova u Hrvatskoj zasnovana na načelu integrirane pedijatrijske medicine”, a izdaje i stručni časopis Paediatria Croatica kao službeni list Hrvatskog pedijatrijskog društva i srodnih struka. Specifična je, govori, i po tome što osim liječenja pacijenata njezinu djelatnost čine i znanstveno-istraživački i nastavni rad te različiti oblici edukacija. U Klinici je i pet referentnih centara Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te pri njoj djeluje 16 stručnih društava i udruga. U njoj se godišnje hospitalizira više od 11.500 djece, učini 6500 operativnih zahvata, liječi se oko 250.000 bolesnika i obavi više od 1.250.000 medicinskih postupaka.

“Najčešće pedijatrijske dijagnoze su onkološke, pulmoalergološke, gastroenterološke i neuropedijatrijske, a dječje kirurške su traumatološke, abdominalne, urološke i novorođenačke”, kaže Fattorini koji je ravnatelj Klinike već 15 godina. U radu Klinike se, kaže, poštuju svjetski kriteriji: “Izvanredno smo stručno povezani s mnogim relevantnim europskim i drugim dječjim bolnicama sličnog profila, a posebno američkim. U njima vršimo kontinuiranu edukaciju svojih djelatnika te razmjenu iskustava i znanja, od medicinskih sestara i tehničara do liječnika specijalista. Kadrove koje smo stvorili zbog kvalitete i stručnosti često traže druge medicinske ustanove u zemlji i u inozemstvu, a stvaraju se i nukleusi novih djelatnosti koji djeluju pod drugim nazivima.” Za njegova ravnateljskog mandata Klinika je od Zavoda za zaštitu majki i djece 1992. postala istoimeni institut te na kraju 1994. dobila status klinike. Ciljano je raketirana u svibnju 1995.

Za Nacionalov izbor najboljih hrvatskih klinika Fattorini kaže da je “hrabar potez na koji se do sada nitko nije odlučio, iako je takvo što u SAD-u, na primjer, uobičajeno. Vjerojatno je riječ o taštini ljudi u medicini i izvan nje, a ovaj je pokušaj stimulativan i treba ga promatrati u cjelokupnom kontekstu razvojnih mogućnosti i tradicija pojedinih zemalja. I kod nas, kao i u drugim sredinama, u zdravstvenim se ustanovama izmjenjuju ekipe, a s njima i reputacija bolnice i kvaliteta rada.” Protiv dijabetesa i bračne neplodnosti Zagrebačka Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma “Vuk Vrhovac” počela je raditi kao Savjetovalište za dijabetičare još 1927., samo pet godina nakon što je u Kanadi otkriven inzulin. Ime je dobila po hrvatskom liječniku internistu Vuku Vrhovcu koji se po povratku s kratkog usavršavanja u Kanadi angažirao u radu Savjetovališta, donijevši iz te zemlje nova saznanja o dijabetesu. On je među prvima prepoznao da za liječenje šećerne bolesti neće biti dovoljan samo inzulin, nego da je potrebno voditi računa i o drugim socijalno-medicinskim problemima liječenja.

Poslije Drugoga svjetskog rata, do kada je vodio Savjetovalište, na njegovo je mjesto došao akademik Zdenko Škrabalo, poslije hrvatski ministar vanjskih poslova. On je na čelu Savjetovališta bio do 1992. od kada je ustanova dobila status klinike, iako je od 1989. Državni referentni centar za šećernu bolest. Škrabala je na mjestu ravnatelja te godine naslijedio internist, dijabetolog i endokrinolog Željko Metelko koji i danas vodi Kliniku; u njoj radi od 1972., a dugogodišnji kolega bio mu je Mate Granić. Klinika je, tvrdi Metelko koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog endokrinološkog društva, jedna od prvih, ali i najboljih ustanova za liječenje šećerne bolesti u regiji te centar za edukaciju zdravstvenih djelatnika koji u Zagreb dolaze iz mnogih zemalja svijeta.

Poznata je po tzv. hrvatskom modelu rada koji je preuzela nekolicina zemalja u svijetu. Riječ je o kontinuiranoj edukaciji i prijenosu znanja svim hrvatskim centrima uključenim u zdravstvenu zaštitu osoba sa šećernom bolesti, kako bi se smanjio broj pacijenata nepotrebno upućenih na liječenje u državni referentni centar. Iz toga, govori ravnatelj Klinike, proizlazi zajednički stručni i znanstveni rad te redovita ocjena kvalitete rada prema ISO standardima 9001:2001. Ustanova je ujedno jedina hrvatska sveučilišna klinika, na temelju ugovora sa Sveučilištem u Zagrebu. Klinika ima 250 zaposlenika i 35 bolesničkih postelja; prosječni dnevni protok pacijenata kreće se oko 250 a na kliničkom se odjelu zadržavaju u prosjeku šest dana. Dijabetes je, kaže Metelko, u porastu i u Hrvatskoj i u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj boluje oko 9,2 posto stanovništva. Sve je veći problem i bračna neplodnost, što je uz dijabetologiju specifičnost te klinike u kojoj se provodi dijagnostika i liječenje. Od endokrinoloških poremećaja, odnosno bolesti žlijezda s unutarnjim lučenjem, najčešća su, kaže, osim šećerne bolesti i osteoporoze, oboljenja štitnjače.

>email to:Rorbert Bajrusi>email to:Marina Bilus>email to:Stanko Boric>email to:Zeljko Rogosic>email to:Tanja Simic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika