“Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš, ali to je ipak bilo manje nego što je moglo biti.” Nacional je iz dobro upućenih pravosudnih krugova doznao da će Državno odvjetništvo podići optužnicu protiv Tomislava Merčepa najranije za tri mjeseca, koliko će mu trebati za analizu 14.000 stranica raznih dokumenata i svjedočenja o zbivanjima u Pakračkoj Poljani, na Zagrebačkom velesajmu i u Vukovaru sredinom 1991., što ih je od haaškog tužiteljstva dobilo u veljači. Tim događajima tužiteljstvo ICTY-ja u Haagu bavilo se desetak godina, a prikupljeni dokazi o ubojstvima srpskih, ali i nekih nepoćudnih hrvatskih civila, trebali su poslužiti kao pravna osnova za podizanje optužnice, najvjerojatnije protiv Tomislava Merčepa. Haaško tužiteljstvo još je prije tri godine najavilo dovršetak rada na tom predmetu, ali bila je to tek manipulacija kojom je htjelo opomenuti tadašnju Račanovu vladu, koja je zbog vlastitog kukavičluka u slučajevima generala Ante Gotovine i Janka Bobetka opstruirala suradnju. Međutim, s vremenom je haaškom tužiteljstvu postalo jasno da zbog izlazne strategije Haaškog suda, koja predviđa dovršetak prvostupanjskih postupaka do 2008. a drugostupanjskih do 2010., neće stići ni podići optužnicu.

Zato su slučaj u veljači prepustili hrvatskom pravosuđu. Samo zbog izlazne strategije ICTY-ja i opsežnosti predmeta Merčep je izbjegao haašku optužnicu. U veljači 2006. glavni državni odvjetnik Mladen Bajić primio je 14.000 stranica dokumenata i sastavio tim koji ih je odmah počeo analizirati. To je velik izazov za Državno odvjetništvo, jer haaško tužiteljstvo predmetima pristupa drukčije: ono o spornim događajima prikuplja saznanja, dokumentaciju i izjave svjedoka, potom se za sporne događaje obuhvaćene istragom pokušava rekonstuirati lanac odgovornih, koji nužno ne obuhvaća izravne počinitelje kažnjivih djela, nego najviše zapovjednike koji su objektivno odgovorni. Sve je u tom slučaju vodilo prema Tomislavu Merčepu, zapovjedniku jedinice čiji su članovi počinili kažnjiva djela koja su godinama bila predmet haaških istražitelja. Pripadnici Merčepove postrojbe našli su se u središtu njihova interesa zbog ubojstava 30-ak civila srpske nacionalnosti u Vukovaru sredinom 1991., među kojima je bilo i djece. Terete ih i za nestanak više civila srpske nacionalnosti, ali i nekih Hrvata iz Zagreba, koji su poslije ubijeni u Pakračkoj Poljani. O tome su 90-ih pisale i neovisne hrvatske novine te se unatoč nastojanjima vlasti ti zločini nisu mogli zataškati. Nacional je u proljeće 2003. otkrio da su haaški istražitelji o tim događajima razgovarali i s Franjom Gregurićem, koji je bio hrvatski premijer od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. Istražitelje je zanimalo kako je Vlada reagirala na zločine, što je poduzela da se oni spriječe, te da se krivci procesuiraju i kazne. Gregurić je obavijestio istražitelje o odluci Vlade od 19. listopada 1991. koja je “osudila formiranje neregularnih oružanih grupa i sastava pod političkim utjecajem pojedinih stranaka” te zadužilo MUP da protiv njih poduzme energične represivne mjere. Gregurić je upozorio i da je Vlada 22. studenoga 1991. službeno zatražila da UN osnuje Međunarodni kazneni sud za ratne zločine, da je nizom zakona jačala pravnu državu, te predočio svoj odgovor na pismo kardinala Kuharića od 22. svibnja 1992., u kojem je kardinal upozorio na zločine nad građanima srpske nacionalnosti.

Iako je policija više puta poduzimala energične mjere radi procesuiranja odgovornih za neke ratne zločine Merčepovih jedinica, pravosuđe je te napore obezvrijedilo. Među ostalim, trebalo je više puta suditi Munibu Suljiću, Igoru Mikoli, Siniši Rimcu i Nebojši Hodaku, ubojicama obitelji Zec, da bi oni na koncu bili osuđeni za ubojstvo te obitelji. Neki od njih su i danas, unatoč pravomoćnoj presudi, nedostupni hrvatskoj vlasti. Na 14.000 stranica dokaznog materijala u Državnom odvjetništvu, po svemu sudeći, vrlo je čvrsta građa za podizanje optužnice. Tu bi se morao naći i iskaz Ferdinanda Jukića, nekadašnjeg djelatnika SZUP-a koji je potkraj 1991. uhitio Merčepa u Vukovaru. Jukić je potkraj 90-ih u nekoliko intervuja izjavio da postoji fotodokumentacija o zločinima koje su pripadnici Merčepovih jedinica počinili nad srpskim civilima u Vukovaru. Potvrdio je da je uhitio Merčepa po nalogu Josipa Manolića, i to zbog Merčepove višemjesečne strahovlade u Vukovaru kada je, po nekim procjenama, ubijeno više od stotinu Srba.

ukić je 2003. bio pod pojačanim nadzorom zbog bojazni da bi mogao postati žrtva atentata. Značajne putokaze za pronalaženje odgovornih za zločine, koji se spominju u dokumentaciji pristigloj iz Haaga, Državno odvjetništvo može naći i u svjedočenju Miroslava Bajramovića, koji je u Feral Tribuneu prije desetak godina podrobno opisivao kako su pripadnici Merčepovih postrojbi, čiji je i sam bio član, ubijali u Pakračkoj Poljani.

Bajramović je u razgovoru za Nacional u kolovozu 1999. izjavio da su ga više puta pretukle osobe iz tajnih službi, tražeći da im preda dokumentaciju koja kompromitira državnu vlast u vezi s događajima u Pakračkoj Poljani. Istom je prilikom rekao da mu je tu dokumentaciju dala jedna od frakcija tajnih službi i natjerala ga da u intervjuu Feral Tribuneu 1997. iznese što su Merčepove jedinice radile u Pakračkoj Poljani. Ondje je ubijeno više osoba srpske nacionalnosti, koje bi prethodno bile odvođene iz svojih domova u Zagrebu, privremeno pritvarane na Zagrebačkom velesajmu, a potom nestajale. Jedna od tako stradalih žrtava bila je i Marina Nuić, čiji roditelji do danas ne znaju gdje je pokopana. Bajramović je za Nacional rekao i da mu je jedan od Tuđmanovih savjetnika nudio 15 milijuna kuna za “kooperativnost”, odnosno za predaju dokumenata koji kompromitiraju državnu vlast. Moguće je i da je dio te dokumentacije među materijalima dostupnim Državnom odvjetništvu. Kako su se u spornom razdoblju ponašali neki članovi Merčepove popstrojbe, najbolje ilustrira stradanje obitelji Zec.

U ubojstvu Marije, Aleksandre i Mihajla Zeca 7. prosinca 1991. sudjelovali su Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, članovi pričuvne policije iz tzv. eskadrona smrti Tomislava Merčepa. Oni su se oko 23 sata dovezli pred stan obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu i probudili Mihajla Zeca, naredili mu da se hitno odjene i pođe s njima. Zec se uplašio, pokušao pobjeći i oni su ga ustrijelili. Suprugu Mariju i kćer Aleksandru, koje su vidjele ubojstvo, odvezli su do planinarskog doma Adolfovac podno Sljemena, gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a bili stacionirani, i ondje ih također likvidirali. Isprva se činilo da će počinitelji tog zločina biti strogo kažnjeni. Policija ih je uhitila samo nekoliko dana nakon zlodjela, a oni su pred istražnim sucem priznali krivnju. Ali u srpnju 1992. Okružni sud u Zagrebu proglasio ih je nedužnima zbog nedostatnih i nezakonito prikupljenih dokaza. Ključnima su se pokazali zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinitelji detaljno opisali kako su likvidirali obitelj Zec, proširujući svoje iskaze i na neke druge torture i mučenja što su ih počinili. Te su iskaze vlastoručno potpisali i zato su, pravno gledano, i oslobođeni. Istražna sutkinja ih po zakonu nije imala pravo saslušavati bez prisutnosti odvjetnika, jer su bili osumnjičeni za kvalificirano, a ne obično ubojstvo, pa su njihova priznanja dobila status nevaljanih dokaza. Sudsko vijeće Okružnog suda odlučilo je da ostali prikupljeni dokazi nisu dovoljni da kazni osumnjičene. Ostale su brojne nedoumice. Nikad nije razjašnjeno jesu li počinitelji tog okrutnog ubojstva bili osumnjičeni za obično ili kvalificirano ubojstvo.

Dugo se nagađalo i zašto sudu nisu bila dovoljna svjedočenja očevidaca koji su vidjeli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio ni što je nedostajalo policijskim vještačenjima koja su dokazala da je oružje oduzeto od optuženih identično onomu iz kojeg je počinjeno ubojstvo. Bez odgovora je ostalo i zašto sud nije uzeo u obzir policijsko vještačenje vozila, koje je nedvojbeno pokazalo da su se na sjedalu kombija u kojem su vozili otete Mariju i Aleksandru Zec nalazila vlakna tkanine koja odgovaraju vlaknima odjeće s njihovih mrtvih tijela. O tome da je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio sklon oprostiti ubojicama obitelji Zec, ali i njihovim vjerojatnim nalogodavcima, svjedoče i transkripti iz Ureda predsjednika. Nacional je u rujnu 2000. objavio transkript u kojem je Merčep, 9. travnja 1995. u 8.30 sati rekao Tuđmanu da je ubojstvo obitelji Zec naručio Zvonimir Trusić, njegov tadašnji suborac, koji se tada predstavljao kao osoba koju je MORH ovlastio za nabavu oružja i organizaciju vojne industrije. “Ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu, vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle, a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i Vekićevoj”, rekao je tada Merčep Tuđmanu, sugerirajući da je i Trusić samo slijedio upute tadašnjih ministara. Moguće je da upravo zbog sadržaja tog transkripta, ali i zbog činjenice da su počinitelji tog zločina na kraju ipak osuđeni, Merčep neće odgovarati za to mučko ubojstvo. Međutim, među pristiglim haaškim dokumentima nalazi se i više nego dovoljno materijala da se protiv Merčepa podigne optužnica za prethodno opisane ratne zločine. Merčep je prošlotjedna zbivanja pokušao relativizirati, citirajući u izjavi za Hrvatski radio Tuđmana: “Sve je to ki bi, da bi.” Ipak, zadnju riječ imat će Bajićev tužiteljski tim.

Kako stvari stoje, epilog će biti neugodan za Merčepa, a možda i za još neke dužnosnike iz onoga vremena. OKVIR Prvi istup sudionika Miroslav Bajramović, bivši pripadnik Merčepove postrojbe, prije desetak je godina u intervjuu Feral Tribuneu podrobno opisao zločine iz perioda Pakračke Poljane. Njegovim će se svjedočanstvom Državno odvjetništvo moći obilno koristiti, iako je on poslije tvrdio da su ga na takav istup prisilili batinama pripadnici tajnih službi. Od renaulta 4 do savjetnika u MUP-u Tomislav Merčep do 1990. je radio kao građevinski inženjer, imao je Renault 4 i kuću u Bogdanovcima kraj Vukovara. Feral Tribune objavio je svojedobno dokumente koji potvrđuju da je Merčep u rujnu 1990. tražio od Branimira Glavaša da mu pošalje “50 kg salame i što više kapsli”. “Salama” je bila šifra za eksploziv vitezit 60. Glavaš je po tvrdnjama Feral Tribunea prije toga već isporučio Merčepu 100 kg vitezita. Od tada do ljeta 1991. dignute su u zrak brojne kuće i gostionice u vlasništvu Srba. Povjerenik Vlade za općinu Vukovar Marin Vidić Bili uputio je 18. kolovoza 1991. pismo predsjedniku Tuđmanu i premijeru Greguriću u kojem je upozorio da se Merčep okružio bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru. Merčep i njegovi bojovnici optuženi su da odvode bogatije Srbe i ispituju ih u zgradi Teritorijalne obrane, da su neki mučeni, a neki likvidirani. Pričalo se o leševima koji su plovili Dunavom. Merčep je poslije priznao: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš, ali to je ipak bilo manje nego što je moglo biti.” U statusu savjetnika ministra unutarnjih poslova Merčep je na Zagrebačkom velesajmu 29. rujna 1991. osnovao tzv. Merčepovu postrojbu. Zapovjednik postrojbe Franjo Nemet potvrdio je u istrazi da je 192 dobrovoljca sa statusom policijskih specijalaca nakon kraće obuke upućeno u Pakrac. Nakon povratka Merčepova zdruga u Zagreb, u miniranom podrumu kuće u pakračkom selu Bujanovica pronađeno je 17 masakriranih tijela žitelja srpske nacionalnosti, a otkriven je i improvizirani zatvor.

Svjedoci su potvrdili da je bio razrađen precizan scenarij pljački, mučenja, silovanja i ubojstava. Merčep je 1995., uz izravnu pomoć Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Vladimira Šeksa, pučistički preuzeo vodstvo nad Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Otada je imućan čovjek koji, po pisanju Ferala, ima prostran stan u predgrađu Zagreba, obiteljsku kuću s ribnjakom u Dragonošcu i vozi luksuzni BMW. Kao takav kandidirao se i za predsjednika države na izborima 2000. Tuđman je zaštitio ubojice Dugo se moglo samo naslućivati zašto sud nije kao svjedoke nikada pozvao preživjelu djecu obitelji Zec, koja su policiji potanko opisala što se dogodilo, a potom i identificirala ubojice svojih roditelja. Vjerojatni odgovor na te nedoumice početkom 2000. ponudio je predsjednik Republike Stipe Mesić. On je za Nacional izjavio da je početkom 1992. o tom slučaju otišao razgovarati s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Mesić je bio zabrinut i zato što je djevojačko prezime Marije Zec bilo Mesić pa je zamolio Tuđmana da se svakako pobrine da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni. “Franjo Tuđman mi je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati’”, izjavio je u siječnju 2000. Mesić za Nacional. Sve to upućuje u najmanju ruku na to da Franju Tuđmana kao političara nije bilo stid zbog proceduralne pogreške koja je ubojice oslobodila, kao i na to da su ubojice imali moćnog političkog pokrovitelja.