Sin posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II. predstavlja se kao “prijestolonasljednik Aleksandar II. Karađorđević” Stanovnici Srbije žive u zemlji sa najvećom inflacijom u Europi i prosječnom plaćom od 220 eura. Zbog kompliciranog postupka dobivanja viza gotovo im je nemoguće putovati u države Europske unije, koja inzistira, baš kao i SAD, da Beograd izruči Haaškom sudu Ratka Mladića, optuženog za ratne zločine. Stanovnici Srbije nedavno su i službeno obaviješteni da ni Crnogorci više ne žele živjeti s njima u istoj državi, a uskoro će se, vjerojatno, morati pomiriti i s neovisnošću “svete srpske zemlje” Kosova. Ali svi njihovi problemi mogu biti riješeni jednim jedinim potezom: proglašenjem Srbije monarhijom. Tako barem tvrdi Aleksandar Karađorđević, koji se Srbima nudi za kralja. Sin posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II. predstavlja se kao “prijestolonasljednik Aleksandar II. Karađorđević”, iako nije baš najjasnije kako može biti nasljednik prijestolja, ako ne postoji monarhija - Jugoslavije više nema, a Srbija je republika.

Baš kao što je nejasno kako se predstavlja kao Aleksandar II., jer nikada nije bio okrunjen. Ali samo nekoliko dana nakon potpune propasti karađorđevićevske ideje o ujedinjenju Južnih Slavena u jednu državu, iako rezultati crnogorskog referenduma o neovisnosti još nisu bili službeni, Karađorđević je organizirao konferenciju za novinare i svečano priopćio: “Ne smijemo gubiti dragocjeno vreme. Došao je pravi trenutak da Srbija uredi sebe, prema svojoj meri. Ta je mjera kraljevina Srbija.” U studenome 2001. Karađorđević je u intervjuu za Nacional na pitanje o mogućnosti da se u Srbiji obnovi monarhija odgovorio: “Zapažam da izbjegavate pojam Jugoslavija.” Četiri i pol godine poslije, očito je da više ne pretendira na jugoslavensku krunu, nego je, obraćajući se “svom dragom narodu”, objasnio da će “kraljevina Srbija osigurati najbrži put u EU, privući nove investicije, pomoći ekonomski rast i osigurati zaposlenje, socijalnu zaštitu, mirovine i odlično obrazovanje mladih”. Kakav čarobni štapić Karađorđević nudi? Svoje krvne i prijateljske veze s monarsima i važnim ljudima u najrazvijenijim europskim zemljama: Britaniji (gde je i rođen tijekom II. svjetskog rata), Španjolskoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Belgiji, Nizozemskoj. Karađorđević je pred kamerama i mikrofonima pročitao svoju ponudu “dragom narodu” i otišao, ne dopustivši novinarima da mu postave bilo kakvo pitanje, što je za njega uobičajeno. Jer i intervju s Karađorđevićem obavlja se na specifičan način: njegovoj kancelariji dostave se pitanja, na koja se nakon izvjesnog vremena dobiju pisani odgovori.

Razlog takvog odnos prema medijima jest Karađorđevićev nepremostiv problem u komunikaciji. Mada je u Srbiju prvi put došao 1990., iako u Beogradu živi od 2001., i dalje se bori sa srpskim jezikom, čije su osnove za njega i dalje tajna. Način na koji on komunicira na srpskom najviše podsjeća na “francuski” kapetana Crabtreeja - lika iz britanske humorističke TV serije “Allo, allo”. Gotovo svaki Karađorđevićev javni nastup urnebesno je zabavan, jer je “prijestolonaslednik” sklon da na pogrebu svog strica Tomislava kaže da je pokojnik “voleo ljude i mirise svoje postojebine”. Prigodom godišnjice Prvog srpskog ustanka, čitajući govor, poručio je okupljenima da ne smiju razočarati svoje “preke… prete… prekete (pretke)”. Nakon što mu je omogućeno da stanuje u dvorskom kompleksu na beogradskom Dedinju koji su sagradili njegovi preci, Karađorđević je na usmeno pitanje novinara Nacionala kako se osjeća zbog povratka korijenima odgovorio: “Jako dobro, ali to je i velika responsibilijacija (odgovornost?).” Karađorđević govori slično pripadnicima treće generacije iseljenika iz bivše Jugoslavije koji prvi put u životu dolaze u stari kraj, s tim što je malo ambiciozniji: dugo živi u Srbiji, jezik lokalnog stanovništva ne zna, ali bi ipak volio biti kralj.

Ljudi iz njegova okruženja, okupljeni u Krunskom vijeću, tvrde da Karađorđević govori pet jezika, ali ako i preostalim četirima vlada kao srpskim, teško da bi se mogao nazvati poliglotom. Unatoč nevoljama s jezikom, Karađorđević ne bježi od javnosti. On i njegova supruga Katarina gotovo su svakodnevno u medijima, organiziraju humanitarne akcije, prijeme za poslovne ljude, političare, novinare. Ali svaki izlazak u javnost šansa je za novu komičnu situaciju. Tako je prilikom nedavnog posjeta Crvenoj zvezdi, u skladu s reputacijom Srba kao sjajnih košarkaša, Karađorđević uzeo loptu i pokušao je ubaciti u koš. Nije pogodio ni ploču! Čast dinastije odlučila je spasiti Katarina Karađorđević, rodom Grkinja, i uspjela je - iz petog (prema nekim relevantnim izvorima: šestog) pokušaja lopta je dotaknula dno mrežice. Sve to čak i među monarhistima u Srbiji izaziva izvjesnu sumnjičavost glede sposobnosti Aleksandra Karađorđevića da jednoga dana bude vladar. Jer kako je moguće da se on nudi da bude “sluga naroda”, a nema potrebu da nauči jezik toga naroda? Zar ga to ne zanima ili ga nije kadar naučiti?

Prije nekoliko godina reporter londonskog Guardiana mi je rekao: “Intervjuirao sam tvog prijestolonasljednika. On je imbecil.” Na odgovor da Karađorđević nije moj prijestolonasljednik, da sam već čuo mišljenja da je imbecil, ali da mi je poznato da je imao relativno visok čin u britanskoj vojsci (captain), Englez je konstatirao: “To dosta govori o britanskoj vojsci.” Nudeći se za kralja, Karađorđević poručuje: Srbija mora imati neutralnog šefa države, kako bi demokratski izabrana vlada mogla vladati nesmetano, kako bi se izbjeglo stalno prepucavanje s predsjednikom Srbije. Sve stranke imaju koristi od neutralnosti ustavnog parlamentarnog monarha. Političari bi se osjećali sretnije kad bi imali šefa države koji nije član neke stranke i sve ih poštuje, bez obzira na njihova politička uvjerenja. Karađorđević tvrdi da bi kralj donio i znatnu financijsku korist, jer u monarhiji ne postoje predsjednički izbori, nego samo parlamentarni. Tako se troškovi predsedničkih izbora, koji se provode svake četiri godine, ukidaju, kao i mirovine za svakog predsjednika, troškovi osiguranja na koje predsjednik ima pravo i kad mu istekne mandat. Osim toga, predsjednik ima velik tim ljudi oko sebe, a šef države u ustavnim parlamentarnim monarhijama ima malo osoblja, jer zemljom upravlja premijer, tvrdi Karađorđević. Jednostavno rečeno, njegova je poruka da se ne bi petljao u upravljanje državom, ali se postavlja pitanje: što bi kralj uopće radio, što bi mu bio posao, kakva bi korist bila od njega? Ideju o obnovi monarhije u Srbiji najviše podržavaju ministar vanjskih poslova Vuk Drašković i njegov Srpski pokret obnove (SPO).

Ta stranka smatra da je obnova ustavne parlamentarne monarhije najbrži i najkraći put u EU i euroatlantske integracije, uz tvrdnju da su “sve današnje europske kraljevine ne samo vodeće demokracije, nego i države s najmanjom stopom kriminala i najvećim stupnjem socijalne nepravde”. Draškovićev je motiv jasan: njegove teze o napredovanju prema EU neće donijeti glasove na izborima, ali ako SPO jedini podržava povratak kralja, može računati na dio birača koji podržava ideju monarhije. Riječ je o 15 posto biračkog tijela. Karađorđevića podržava i književnik Dušan Kovačević, autor briljantnih drama “Maratonci trče počasni krug”, “Radovan III.”, “Sabirni centar”, a sada veleposlanik u Portugalu. Kovačević tvrdi da Srbija nema nikoga u svijetu poštovanijeg od Aleksandra Karađorđevića.

“Ako gledamo prema vrlo praktičnim parametrima, marketingu i predstavljanju države, u ovom trenutku ne postoji nijedna ličnost koja bi mogla okrenuti telefonski broj bilo kojeg bitnog čovjeka, osobito u zemljama istog ustrojstva, a to su najbogatije zemlje u Europi, gde je prijestolonasljednik ili u krvnoj ili prijateljskoj vezi”, izjavio je Kovačević, uz ocjenu da monarhističko uređenje može samo unaprijediti Srbiju. S druge strane, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ljubiša Rajić smatra da je obična glupost priča da će Srbija imati bolji rejting samo zato što je monarhija, jer europske kraljevske porodice služe isključivo tomu da svojim skandalima pune stranice tabloida. “Jedino gdje kraljevske porodice imaju neki utjecaj, i to u pravilu negativan, jest ondje gdje vladaju samodršci - Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Brunei i Nepal. Ne postoji ni jedan relevantan statistički podatak da kraljevska kuća ima bilo kakav utjecaj na vanjskotrgovinsku bilancu”, tvrdi Rajić. Što se tiče tvrdnje da će kralj biti iznad politike, Rajić kaže da su se svi vladari u Srbiji u 19. i 20. stoljeću miješali u politiku, i to na nezgodan način, pa je, primjerice, kralj Aleksandar 1929. u Jugoslaviji uveo osobnu diktaturu. Za bivšeg predsjednika Savezne skupštine u Beogradu Dragoljuba Mićunovića ideja o obnovi monarhije štetna je, komična i glupa. On kaže da je osnovno načelo na kojem se zasniva današnja civilizacija jednakost građana, koju monarhija ukida. Što se tiče obećanja da bi kralj bio iznad politike, Mićunović je sumnjičav jer, veli, Karađorđević ne namjerava biti samo “meštar ceremonije” nego kani politički utjecati, jer tvrdi da će uvesti Srbiju u Europu.

“Obećanje je - samo vi mene izaberite za kralja i onda ću ja vama donijeti veze, investicije. Gdje su te njegove investicije ili veze dosad? On neće naknadno postati rođak, on je i sad rođak tim ljudima, zašto oni ne bi siromašnom rođaku pomogli, pa sada navalili svi s investicijama u ovu zemlju”, upitao je Mićunović. Prema njegovu mišljenju, Karađorđevićeva se želja može realizovati samo na jedan način - stvaranjem monarhističke stranke koja bi, ako dobije dovoljno glasova, mogla u parlamentu tražiti raspisivanje referenduma o obnovi monarhije. Jedan od najstarijih članova Demokratske stranke, Desimir Tošić, uz konstataciju da ga ideja o kralju nasmijava, izjavio je da ima dojam kako Karađorđević “nije toliko zainteresiran za monarhiju, iako mu se sviđa živjeti na Dedinju”, nego da je motorna snaga te ideje supruga Katarina, “i ona banda, Krunsko vijeće”.

Zanimljivo je da je gotovo istodobno s Tošićevom izjavom o “bandi” buknula afera s blokadom 82.000 tona nafte novosadske Naftne industrije Srbije na terminalu na hrvatskom otoku Krku, čiji su akteri i švicarska kompanija “Kopeshim” i hrvatski “Janaf”, a u središtu afere je Zoran Trifunović - član Upravnog odbora Fonda Kraljevskog doma Karađorđevića. Forum za sigurnost i demokraciju (FBD) ocijenio je da izjave o monarhističkom uređenju ne dolaze u pogodnom međunarodnom političkom trenutku, pa bi svaki neoprezan ili ishitren pristup mogao biti na štetu Srbije. Inzistiranja na Kraljevini Srbiji, posebno u inozemstvu, sada kad je i najrudimentarniji ostatak Jugoslavije prestao postojati, moglo bi rezultatirati time da iz inozemstva stigne podrška Kraljevini Srbiji u njenim povijesnim granicama - bez Kosova, Vojvodine i Sandžaka, upozorio je FBD. Možda to i jest mjera Srbije na koju je Karađorđević mislio kad je ocijenio da je “došao pravi trenutak da Srbija uredi sebe, prema svojoj mjeri”.