Izet Hajdarhodžić, jedan od najvećih domaćih glumaca "Da, ja sam incidentan čovjek, ali samo u mjeri u kojoj je incidentna sredina u kojoj živim", priznao je Izet Hajdarhodžić (76), jedan od najvećih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumaca, nekadašnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti i bivši ataše za kulturu u Moskvi, koji je puna dva desetljeća na Dubrovačkim ljetnim igrama te u kazalištu Gavella tumačio lik Skupa u Držićevoj komediji "Skup" u režiji Koste Spaića. Epitet "konfliktne" osobe Hajdarhožić je stekao zahvaljujući oštrom jeziku i kritičkom odnosu prema kazališnoj sredini, a osobito zbog nepristajanja na kompromise. Gledatelji ga najviše pamte kao nezaboravnog Skupa i Dunda Maroja, "likove za dugo pamćenje", "za povijest", zatim kroz ludilo Henrika IV., Mortimera, gospara Lukšu, Davida Štrpca, Imotskog kadiju, Don Juana, Don Alonsa, Raspućina...

Uz njegovo ime vežu se superlativi poput "gluma kao poezija", a nazivaju ga "glumcem koji igra inteligencijom, darom zapažanja, kreacijom", te "umjetnikom koji gledatelju znade priuštiti istinsko slavlje glumačke vještine". Nakon desetogodišnjeg odsustva s kazališnih dasaka, ponovno je zaigrao uloge Ćore u predstavi "Hasanaginica" svog kolege Mustafe Nadarevića, no ubrzo se ponovno povukao, razočaran i revoltiran, u svoju obiteljsku idilu - sa svojom suprugom Ksenijom, također glumicom, kćeri Sarom, sinovima Igorom i Žarkom, te unucima. Nakon povratka iz Rusije, uzburkao je javnost optužujući veleposlanika Božu Kovačevića za "skandalozno vođenje hrvatskog veleposlanstva", a prošlog tjedna ponovno se našao u žiži javnosti zbog skandala izazvanog dodjelom nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor".

Iako je za tu nagradu nominiran čak četrnaest puta što je presedan u hrvatskom glumištu, priznanje nije dobio ni ove godine. U otvorenom pismu Goranu Grgiću, predsjedniku UDUH-a i Povjerenstva za kazalište Odbora za dodjelu nagrada, razotkrio je "njihove prljave igre" i zatražio brisanje iz članstva UDUH-a te istupio iz predstave "Hasanaginica".

NACIONAL: U vašem otvorenom pismu Goranu Grgiću, predsjedniku Povjerenstva za kazalište u Odboru za dodjelu nagrade "Vladimir Nazor", ostala su nedorečena neka pitanja. Možete li nam reći kako zapravo tumačite odluku povjerenstva da nagradu za životno djelo ne dodijeli vama nego kolegi Vanji Drachu?

- Pravi i jedini razlog je da ja ne smijem dobiti tu nagradu. Meni ostaje da im kažem što im treba reći i poslati ih dođavola. Oni će se ionako požderati između sebe. Bon apetito!

NACIONAL: Za nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo mominirani ste četrnaesti put što je presedan u hrvatskom glumištu, a svaki put je to priznanje dobio netko drugi. Kako ste to doživjeli - kao šikaniranje sebe kao glumca, prljavu političku igru vezanu uz nacionalnost ili naprosto kao nemoralnu odluku jednog od kazališnih lobija?

- Na vaša tri pitanja odgovorit ću vam jednom rečenicom: doživio sam to kao prljavo i nemoralno šikaniranje. To su male ružne provincijske igre. U tome smo izuzetno vješti. Evo, na primjer, Goran Grgić, mlad čovjek, a već je svladao sve vještine potrebne za izvođenje prljavih podvala. Najprije me, kao predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, predloži za najviše državno priznanje i onda kao predsjednik Povjerenstva za dodjelu tog priznanja izvede čitav niz ekvilibirističkih poteza da to priznanje ne dobijem. Naizgled vrlo vješto i stručno izvedeno. Goran Grgić morat će još dugo i dugo biti opći i svakojaki predsjednik da sakrije svoj diletantizam. A veliki meštar te rabote neće nikad ni postati. Taj mu naslov, po živu glavu, neće prepustiti njegov veliki mentor i učitelj - Zlatko Vitez. Meni, s predugačkim jezikom i predugačkim prezimenom, nema uzleta među hrvatske kazališne zvijezde.

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da HNK nije službeno i na vrijeme kandidirao Vanju Dracha, inače sjajnog glumca, za nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo?Dovodi li se time u pitanje pravovaljanost postupka?

- Na stranu pravila, na stranu moral, na stranu poštenje, gazi sve na putu koji im je zadan. Za pravovaljanost postupka ionako neće nitko pitati. Tragovi im smrde nečovještvom. Pa što, to malo smrada u ovoj jadnoj zemlji nitko neće ni primijetiti. Odgovore na pitanja zašto nisu iz HNK i službeno i na vrijeme kandidirali mog kolegu i uistinu sjajnog glumca, kao i obrazloženje zašto su mu tu nagradu dodijelili, čuo sam od dvojice najvažnijih članova povjerenstva iz HNK. Ne mogu vam reći što su mi rekli. Stid me je...

NACIONAL: Kako je moguće da u povjerenstvu bude četvero glumaca iz jedne kazališne ustanove - HNK, od kojih je Dragan Despot direktor drame, a Goran Grgić predsjednik povjerenstva, te zašto su Rene Medvešek i Ivica Boban istupili iz povjerenstva?

- U izvršenju svoje sramotne zadaće Goran Grgić može raditi što hoće. Milan Moguš, predsjednik HAZU, koliko ja znam obavlja i dužnost predsjednika Glavnog odbora za dodjelu nagrada "Vladimir Nazor". Hoće li on upitati Grgića što to tamo radi? Hoće li? Sumnjam.

NACIONAL: Tko su bili ostali nominirani kandidati i zašto povjerenstvo nije o njima raspravljalo? Je li to sve bila farsa? Nije li farsa cjelokupna igra oko svih kazališnih i inih nagrada, koje dodjeljuju razni odbori, žiriji i povjerenstva?

- Jedan od nominiranih za životno djelo, također sjajan glumac i moj dragi prijatelj Josip Genda, prekomandiran je među dobitnika godišnje nagrade. Ostalo dvoje - jednostavno prebrisano. Kažete, velite farsa. Ne, to nije farsa. Farsa je jedan od najomiljenijih vidova kazališnog izraza. Ovo što se događa u Hrvatskoj, i to naravno ne samo u raznim kazališnim odborima, žirijima i povjerenstvima, ovo što se događ u Hrvatskoj od Sabora do mjesnih odbora, to je tragedija. A klasična tragedija ne može se više dogoditi nigdje, u Hrvatskoj nikako. Tragedija je za bogove i kraljeve. Nama se tek treba dogoditi dobra farsa, osmišljena, pametna i duhovita. Samo smo tek na plitkom, sitnom i sitničavom spletkarenju i bezobzirnom lopovluku. Mi u Hrvatskoj nemamo prave, autentične glumce farse. Imamo tek male, neuke driblere na otužnom polju prevare, podvale i mućkarenja. Neki čak u Haagu pokušavaju odigrati neke scene, recitiraju neke odlomke iz Dunda Maroja, kvaziironično se podsmjehuju svojim sucima, a suci ih bijelo gledaju, kao da pitaju: jeste li vi došli iz onog naroda što je izmislio onu čuvenu riječ - podvaliti muda pod bubrege?

NACIONAL: Jesu li one odraz stanja u hrvatskom glumištu?

- Goran Grgić i njegovi pajdaši uporno rade na tome da nagrade ne budu ništa, ništa kao odraz ničega. I, kao što vidite, uspijevaju.

NACIONAL: U kuloarima se već govori o tome da svako povjerenstvo ili žiri ima diskrecijsko pravo da nagradu dodijeli kome hoće, a da ste vi trebali dobiti nagradu prije deset godina, no ne i sada, jer zapravo zadnjih godina niste više kazališno aktivni. Što biste im poručili?

- Volio bih kad bi se iz tih kuloara izdvojilo bar jedno ime i prezime. Možda među njima ima onih koji znaju pravila o radu takvih žirija, a i onih kojima su poznata ta famozna diskrecijska prava članova raznih povjerenstava. Za mene očito vrijede neka druga pravila. Pa neka pokažu pravila. U pravilima moraju biti i diskrecijska prava i mora biti u detalje propisan i opisan postupak. Ako se može raditi što se hoće onda im je najlakše reći da sam ja izmislio neke svoje zasluge za hrvatski teatar i sam time počinio zločin obmane i da zapravo trebam biti kažnjen za svoje životno djelo, jer zločini nikad ne zastarijevaju. Divni su ti iz kuloara, baš divni. Ljudi znanja, ljudi hrabrosti, misaoni, pametni. Gledate li možda "Noćnu moru" Željka Malnara? Tamo ima stalna TV rubrika "Misli 21. stoljeća". Kako bi Malnaru ti iz kuloara dobro došli.

NACIONAL: Zašto nakon tako dugog glumačkog staža i brojnih uloga istupate iz UDUH-a i iz Nadarevićeve predstave "Hasanaginica", u kojoj ste se pojavili nakon deset godina izbivanja sa scene?

- Ja sam već bio istupio iz UDUH-a, jednom davno, onda kad je Zlatko Vitez, predsjednik tadašnjeg Udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije na sjednici Glavnog odbora tog udruženja u Kragujevcu, da bi dobio podršku Beograda za još jedan svoj mandat, objavio bojkot dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, bojkot obavezan za sve članove UDUH-a. Istupio sam javno protiv tog bojkota, usmjerenog na uništenje Ljetnih igara. Kao izgovor za ono što su smislili u Kragujevcu poslužila im je odluka o suspenziji pokojnog Milana Milišića, dubrovačkog pjesnika i dramaturga kazališta "Marin Držić". Vitez nije uspio sakriti svoje prave namjere i bojkot je propao. Ja sam zatražio da me Vitez briše iz UDUH-a. Tek sam mnogo kasnije saznao da me nisu brisali. Ovaj put ću tražiti da me pismeno obavijeste o ispisu. Zaista nemam i ne mogu imati nikakve veze s ljudima koji vode to udruženje. Inače, moglo bi mi se dogoditi da me Goran Grgić ponovno u ime UDUH-a nominira za neku nagradu. Tko bi preživio tu sramotu. Ulogu Ćore u "Hasanaginici" prihvatio sam kad me Mustafa Nadarević zamolio da mu pomognem u nevolji jer mu se nosilac te uloge razbolio i morao otkazati. Zbog Mustafe, a još više zbog kolege koji se razbolio i morao otkazati, prekršio sam svoju odluku da više ne izlazim na scenu. Kad sam potpisivao ugovor za ulogu u "Hasanaginici" jedna od važnih klauzula bila je da sam član UDUH-a i da o tome podnesem pismenu potvrdu. Tek kad su iz UDUH-a poslali faksom potvrdu o mom članstvu mogao sam potpisati ugovor. Kad sam, 25. svibnja, od Grgića zatražio da me briše iz popisa članova UDUH-a, obavijestio sam i direktora Drame HNK Dragana Despota da me zamijeni u "Hasanaginici" i 30. svibnja predstava je održana bez mene. Hvala lijepa.

NACIONAL: Možete li nam reći koji je kolega otkazao ulogu?

- Vanja Drach. NACIONAL: Kako poslije svega definirate svoj položaj u hrvatskom glumištu? - Nemam potrebU da sam definiram svoj položaj u hrvatskom glumištu. Mene je definiralo povjerenstvo, a ponajviše moji nekadašnji studenti, svi u HNK: Goran Grgić, Dragan Despot, Zvonimir Zoričić i Branka Cvitković. Hvala, osjećam se sasvim dobro na položaju koji su mi odredili. Jedino bih volio da se javno oglasi moja kolegica Neva Rošić, najstarija pa samim time i najodgovornija članica povjerenstva. Vjerujem, na žalost, da će se Neva ipak odlučiti na šutnju.

NACIONAL: Vi ste ipak dobili godišnju nagradu "Vladimir Nazor" 1965. godine za ulogu Skupa, koju ste igrali punih 20 godina i postali svojevrsni simbol kazališnog Dubrovnika?

- Da. Imao sam tada 36 godina i bio sam najmlađi dobitnik "Nazora". Nagradu sam dobio za tri uloge starca: Skupa, Dunda Maroja i Davida Štrpca. Godišnje nagrade dobili su još Dobriša Cesarić i Jure Kaštelan, a nagrade za životno djelo Jakov Gotovac, Ljubo Babić i nezaboravna, divna Mila Dimitrijević, koja je tada imala 88 godina. Da su tada ovi pametnjakovići iz kuloara bili rođeni ili možda već kružili kuloarima ili sjedili u buffetu HNK, sigurno bi osporili nagradu i toj čudesnoj glumici. I ona je počinila životno nedjelo sudjelovanja u stvaranju povijesti hrvatskog glumišta. Draga Mila je zaista bila stara, ali takav mladenački duh u životu nisam vidio. Kad su počeli redom izlaziti dobitnici nagrade za životno djelo, Dobriša Cesarić, do kojeg sam sjedio, nagnuo se i šapnuo mi: "Ovo nisu nagrade, ovo su ukopnine." Kad je nakon podjele svih nagrada Mila izašla pred nas, izvadila je iz srebrnog ridikila list papira i bez naočala počela čitati govor u ime dobitnika, ozbiljno lice Dobriše ozarilo se osmijehom, a kad je završila dugo joj je pljeskao. Ustao je i opet mi, sad već punim glasom, rekao: "Ova je djevojčica najmlađa među nama. Jeste li vidjeli kako je sigurno čitala svoj govor? Ne čini li vam se da govor i nije čitala nego ga je naučila napamet da ne bi pred tolikim probranim svijetom morala stavljati naočale?"

NACIONAL: Tada ste bili član dubrovačkog kazališta "Marin Držić"?

- Da, i kad sam se vratio u Grad, tadašnji gradonačelnik Nikola Grill, po meni najbolji dubrovački gradonačelnik, kojeg sam ja znao, priredio je prijem u Kneževu dvoru, održao pozdravni govor i riječ predao meni. A ja sam rekao samo jednu rečenicu: "Meni bi najveća i najdraža nagrada bila kad bi ovdje prisutna dva moja prijatelja, dva divna dubrovačka slikara Đuro Pulitika i Antun Masle zaboravili svoj spor i pomirili se, da bih ja mogao biti istovremeno u društvu obojice." Đuro i Ante zaletjeli su se, zagrlili i još jednom, i zauvijek, zapečatili svoje prijateljstvo. Uspomena na taj dan je slika koju mi je poklonio moj dragi, nezaboravni Ante, "Gospa od Orašca". Antina gospa je krava, koja u naručju drži svoje tele. Svakog ljeta, na Veliku Gospu, Ante je odlazio u svoj rodni Orašac. Noću je slušao bolno mukanje krava, koje su tugovale za svojom teladi, koju su klali za feštu i naslikao je kravu tužnog lica, svoju Gospu od Žalosti. Za nekoliko dana Đuro mi je donio svoju sliku. Naslikao mi je Antin Orašac. Koju godinu iza toga slavili smo desetogodišnjicu "Skupa" u parku muzičke škole. Ante je stanovao točno ispod paraka i kad sam mu došao odmah sutradan rano ujutro, tada već teško bolesni moj Ante dočekao me riječima: "Svu noć mi je funjestra bila otvorena, ćićao sam ti i viko - Izet, Izet. Nek' ti bog bude na pomoć!"

NACIONAL: Malo je poznato da ste karijeru započeli kao novinar na Radio Dubrovniku gdje ste u goste dovodili danas poznate pjesnike Cesarića, Kaštelana i druge. Možete li se prisjetiti duhovne klime tog poslijeratnog razdoblja?

- Prije pokretanja festivala gotovo jedine kulturne institucije u Dubrovniku, koje su privlačile ljude, bile su Narodno kazalište i Radio-stanica, na kojoj sam i sam radio: u početku honorarno kao urednik dječjih i omladinskih emisija, a poslije i kao urednik književnih i kazališnih emisija, tako da sam za četiri godine, do odlaska na studij glume, napisao i mnogo kazališnih kritika. Često sam išao u Zagreb i dovodio na vrlo uspjele i odlično posjećene književne večeri u Dubrovnik poznate hrvatske pisce - Dobrišu Cesarića, Gustava Krkleca, mladog Juru Kaštelana... Na kulturni život tadašnjeg Dubrovnika i na duhovnu klimu u kojoj se sa zanosom pokušavalo suprotstaviti siromaštvu i strašnim ratnim iskustvima, podosta je utjecaja imao i krug likovnih umjetnika, s kojima sam također često dolazio u dodir. Taj likovni kružok bio je svojevrsna novost za dubrovačko duhovno ozračje jer se slikari nikada prije nisu uspjeli nametnuti kao utjecajna umjetnička zajednica. To se dogodilo zahvaljujući Kosti Strajniću, čovjeku iznimne energije, koji je napokon stvorio atmosferu oko sjajnih slikara koji su u to doba živjeli i stvarali u Dubrovniku. Zahvaljujući radijskim programima zbližio sam se s Antunom Maslom, Milovanom Stanićem i Đurom Pulitikom, a duhovnu bliskost osjećao sam i s velikim Ivom Dulčićem, iako sam se u mnogim stvarima u kojima su društvene i obiteljske okolnosti čvrsto uobličile njegove životne stavove, s njim razilazio.

NACIONAL: Kako ste došli do kazališta?

- Tih su godina još bili vrlo aktivni dubrovački kazališni amateri, a mi mlađi smo osnovali kulturno-umjetničko društvo, također vezano uz Narodno kazalište - buduće Kazalište Marina Držića, koje će dugi niz godina biti pravo rasadište mladih talenata. Kasnije će mnogi od njih otići u Zagreb i postati istaknuti kazališni umjetnici - od Marije Kohn i Žuže Egrenyi, do Dese Begović, Ljubomira Kapora i Tonka Lonze. Uz naše društvo bili su vezani i neki mladi književnici, a najpoznatiji među njima svakako je bio Dubravko Skurla. Često smo odlazili u Zagreb, na razne tečajeve, dogovore, razgovore; sjećam se da je jednog od njih vodio i Slobodan Novak. Zanimljivo je da smo već tada, kada su se slična društva redom nazivala po narodnim herojima - u Šibeniku je to bio Miro Višić, u Splitu Ante Jonić - mi naše nazvali Marin Držić, jer smo svjesni vrijednosti dubrovačkoga književnog naslijeđa, odlučili igrati Držićeve tekstove.

NACIONAL: Kako pamtite suradnju s Brankom Gavellom, neospornim autoritetog tog doba, na Dubrovačkim ljetnim igrama?

- Njegovim dolaskom dogodio se bitan preokret na Dubrovačkim ljetnim igrama. Osim što je sa sobom doveo niz mladih, ali već afirmiranih umjetnika u Dubrovnik, Gavella je započeo i s temeljitijim iščitavanjem Držića i hrvatske dramske baštine, najviše pod utjecajem istraživanja velikog povjesničara starije hrvatske književnosti, profesora Mihovila Kombola. Bilo je fascinantno kako je Gavella bio spreman diskutirati i prihvatiti neka naša studentska razmišljanja, pa čak i otkrića o "Skupu", koja smo temeljili na poznavanju autentične sredine, na miljeu iz kojeg dolaze i Držićeva lica. Kada je razmišljao o liku starog škrtca koji unesrećuje svoju kćer, poput Skupa, Gavella je prije svega imao na umu "Mletačkog trgovca" i Shylocka, a nama su prve asocijacije bili likovi iz renesansnih, najviše talijanskih komedija, likovi koji su unatoč svojoj nakaznosti nosili i komičnu notu. Gavella se tada suočavao s neposrednim preplitanjem kazališta i životnog iskustva i bio je ushićen novim vizurama koje su naša razmišljanja davala "Skupu" pa je, predlažući ga upravi Igara, očekivao da svojom predstavom uspostavimo potpuno nove odnose, prije svega prema dubrovačkoj publici koju smo u dušu poznavali. Jako mu je bilo stalo do uspjeha predstave i dolazio je na gotovo svaku probu; sjedao je uza sami zid, u polutami na vrhu gledališta, otkuda su se povremeno čuli udarci njegova štapa koji su značili razna upozorenja, prije svega vezana uz govor i čujnost izgovaranog teksta. Sjećam se kako bi me, kada bi sišao dolje, na pozornicu, uhvatio za bradu i gurao je prema gore, ponavljajući: "Tako trebaš govoriti, prema gore, da te i ja na vrhu gledališta čujem, a ne sebi u bradu."

NACIONAL: Držićev "Skup" je od početka bio sjajno primljen i postao je jednom od najdugovječnijih i najgledanijih predstava u povijesti Igara?

- Da, iako se u doba nastajanja predstave nismo baš bili spremni okladiti u njezin dobar prijem kod publike. Raditi Držića u Dubrovniku, bez obzira na to koliko čovjek bio siguran u to što radi, značilo je i stanoviti rizik, pogotovo imamo li na umu neke predstave Igara koje su od domaće publike bile doslovno dočekane "na nož". Naš ulog je u tom trenutku bio još i veći, jer smo prvi put radili taj tekst u njegovoj integralnoj verziji. Komad "Skup" prije nas su radili kao jednočinku i kao tročinku i to nas je doslovno sablažnjavalo jer smo se mi smatrali nekakvim zastupnicima Držića i Držićeva djela. Kako sam u to vrijeme stalno bio u Dubrovniku, bio sam i neka vrsta logističke potpore "Skupu" i tako stjecao iskustva, koja će mi biti vrlo dragocjena u kasnijim godinama kada ću postati prvim suradnikom Koste Spaića u umjetničkom i organizacijskom osmišljavanju Igara. U to vrijeme provodio sam dane i dane u parku Muzičke škole, s pokojnim radnikom Vladom Rikalom, koji je sam samcat lomio kamen i gradio popločanu pozornicu na kojoj će se igrati "Skup". Dotjerane ploče, taracine, stavljali smo na drvenu konstrukciju, vođeni spoznajom da se na takav način popločavao i Stradun, no zaboravili smo da su dugovječnosti tog popločenja pridonijeli piloni zabijeni duboko u more, dok je naš podij ipak bio uništiv, tako da smo ga nakon petnaestak godina morali mijenjati. S tim Vladom Rikalom sam, čak, po nekim nacrtima scenografa Sablića, pretvorio zahod koji se nalazio u parku u kapelicu koja je postala gotovo autentičnim objektom, vrlo važnim u mizansceni Kostina "Skupa". Mala stara kamena krstionica koju smo donijeli iz Grada također je bila ugrađena u to naše remek-djelo koje smo po završetku dugo gledali i divili mu se, a ta je krstionica preživjela i kasnije urušavanje Skupove kapelice, pa i dandanas stoji na objektu koji je, prilikom obnove "Skupa", izgrađen na mjestu našega urušenog graditeljskog pothvata.

NACIONAL: Kako se osjećate danas u mirovini, nakon više od 52 godine radnog staža, stotinjak uloga i brojnih nagrada, ali i mnogih sukoba?

- Ja sam se, kad sam nedavno bio u Dubrovniku, osjećao jako loše. Ali zapamtio sam što mi je Đuro Pulitika rekao kad sam 1968. napuštao Dubrovnik: "Možeš ti iz Grada, ali Grad iz tebe nikad." Kada mi dođe onaj trenutak odlaska, vjerujem bit ću miran i spokojan, ja imam koga ostaviti, ali imam i kome otići.