Damir Radić RV, am.-njem. obit. komedija, 2006. R: Barry Sonnenfeld Gl: Robin Williams, Cheryl Hines, Jeff Daniels, Kristin Chenoweth, Joana JoJo Levesque Potkraj 70-ih, prilikom obiteljskih putovanja na more, prvi put sam spoznao postojanje tzv. autodomova ili kampera, i ostao trajno fasciniran tim mini-kućama na kotačima s vlastitim pogonom. Od djetinjstva su me fascinirale i standardne kamp-kućice koje funkcioniraju po načelu prikolice, minijaturni domovi s uvijek dražesno dizajniranim, neodoljivo slatkim umanjenim interijerima nalik zamišljenoj puževoj kućici, međutim kamperi su bili nešto posve izvanredno: automobil, ili preciznije rečeno, kamiončić, kombi ili autobus (ovisno o veličini) koji je ujedno i (pokretna) kuća.

Doista, bijaše to jedno od većih čuda mog kasnog djetinjstva, tim prije što su u nas kamperi bili posve rijetki i gotovo isključivo moglo ih se vidjeti u ljetno doba, kad bi pokoja inozemna obitelj njima hitala na Jadran. Mnogo godina kasnije i sam sam počeo kampirati, shvativši da se troškovi ljetovanja na taj način otprilike tri puta smanjuju u odnosu na uobičajeni polupansionski aranžman u ionako ne odviše konfornim jadranskim hotelima. Do autodoma nažalost nikad nisam stigao, međutim po kampovima sam ih se itekako nagledao i ne jednom poželio zamijeniti šator za najmanju, kombi-varijantu autodoma. Naime, boraveći u kampovima plastično sam shvatio koliko su kamperi veličine kamiona ili autobusa nepraktični za manevriranje, i da kad si se s njima usidrio na jednom mjestu, neda ti se ići dalje.

A smisao pokretnog doma jest upravo u mobilnosti, lakoj pokretljivosti, nevezanosti za određeno mjesto. Ukratko, smisao je vrlo američki. Jer ako nešto karakterizira Amerikance i američku kuturu, onda je to laka pokretljivost u svim smjerovima i na svim razinama, doslovna i figurativna. Nije onda nimalo čudno da Amerikanci obožavaju kamp-kućice i autodomove (posjeduje ih gotovo osam milijuna američkih domaćinstava), da mnogi u njima trajno žive, i to ne samo iz nužde nastale materijalnom oskudicom, da je aktualni godišnji prihod od njihova iznajmljivanja 350 milijuna dolara, a od prodaje čak 14 milijardi. Čak i ako samo daju privid lake pokretljivosti i nevezanosti, očito je da njihov simbolički potencijal igra veliku ulogu u tzv. american way of life. Obitelj, dom i pokretljivost – sve te, kako se voli reći, specifične američke vrijednosti može simbolizirati obiteljski autodom, a svakako ih simbolizira u novom filmu Barryja Sonnenfelda „Moji problematični praznici“. Barryja Sonnenfelda od samih sam redateljskih početaka ranih 90-ih s duologijom „Obitelj Addams“ smatrao jednim od zanimljivijih američkih autora u prostoru visokobudžetnih produkcija.

Uostalom, filmaš koji je redateljski zanat pekao na hardcore uratcima (svojedobno je izjavio da je bio ljubomoran kad je Paul Thomas Anderson snimio „Kralja pornića“, posvetu zlatnom dobu filmske pornografije 70-ih, jer je on, Sonnenfeld, sve znao o tom vremenu i tematici, uostalom jednom je prilikom u devet dana snimio isto toliko dugometražnih pornića), kao daroviti direktor fotografije ostavio bitan trag na prvim filmovima braće Coen („Krvavo jednostavno“, „Arizona junior“, „Millerovo raskrižje“) te na najvećim uspjesima Roba Reinera („Kad je Harry sreo Sally“, „Misery“), taj i takav filmaš nije se mogao utopiti u bezličnoj masi korporacijskog Hollywooda. Kad se retrospektivno promatraju radovi tog rođenog Newyorčanina i diplomanta ugledne Filmske škole Newyorškog sveučilišta - od filmske revitalizacije kultne humorno-hororne tv-serije „Obitelj Addams“ preko komedijsko-kriminalističke adaptacije podjednako kultnog romana Elmorea Leondarda „Drž'te malog“ i SF-humornih megahitova „Ljudi u crnom“ 1 i 2 do mediokritetski podcijenjene, a sjajne prilagodbe (ponovo) kultne SF-vestern tv-serije „Wild Wild West“ i lucidno kaotične krimi-komedije „Big Trouble“ - jasnim se pokazuje da je Sonnenfeld od, u najvećem broju slučajeva, scenarističkih poluproizvoda redovno uspjevao polučiti filmove osebujna i prepoznatljiva ugođaja i ekspresivnih glumačkih nastupa, a njegov forte bio je i ostao nenametljivo, a opet vrlo učinkovito garniranje rutinskih mainstream temelja ekscentričnim pomacima. U Sonnenfelda se mogu pronaći tragovi braće Coen (sklonost bizarnom) i Tima Burtona (izrazita narativna epizodičnost pored zajedničkih im ekscentričih pomaka u visokobudžetnim okolnostima), no čini mi se da je najusporediviji s Joeom Danteom, još jednim lucidnim autorom sklonim povezivanju komedije s (akcijskom) fantastikom i hororom, a s kojim ponajprije dijeli umješnost oplemenjivanja sterilnog mainstreama raznovrsnim, kako Amerikanci vole reći, offbeat ubodima, pri čemu obojica unutar dobro potkoženih produkcija redovno stvaraju idiosinkretske filmove kojima je imanentan kreativan dijalog s tradicijom, s tim da su kod Dantea snažnije ispoljene metatekstualna i društveno-kritička dimenzija.

U svom novom filmu „Moji problematični praznici“, Barry Sonnenfeld iz problematična scenarija, prepuna nemaštovitih dosjetki i u završnici opasno zašlog na sklisko tlo afirmacije obiteljskih vrijednosti, iznova izvlači maksimum. Priča o obitelji Munro koju pater familias (Robin Willims) odvede na kampersko putovanje američkim pustinjskim i šumsko-jezerskim krajolicima umjesto na obećane Havaje, a sve kako bi ostao u bliskom kontaktu s despotskim šefom kojem mora pomoći u sklapanju važnog poslovnog aranžmana, u osnovi se doima kao derivat National Lampoon's Vacation filmova s Chevyjem Chaseom, međutim „Moji problematični praznici“ nude ono o čemu je Chaseova trilogija mogla samo sanjati - osobit stil i ugođaj. Sonnenfeldu se može prigovoriti da nije dovoljno istesao scenarij kako bi stvorio fluidniju narativnu strukturu, pa i da mijene likova nisu potpuno motivirane a kamoli visoko nijansirane, međutim sve to blijedi pred činjenicom njegova autentičnog redateljskog osjećaja koji materijalu daje specifičnu intonaciju kao provodnu nit kojom lakoćom zaglađuje sve izbočine i marginalizira primjedbe. Usto mu je izbor i rad s glumcima prvorazredan. Sjajno drži pod kontrolom Robina Williamsa i neutralizira njegovu sklonost glumatanju, i to do te mjere da gledatelj može povjerovati da je lik kojeg tumači pridobio za brak u svakom pogledu privlačnu ženu poput Cheryl Hines koja utjelovljuje njegovu suprugu. Iako scenaristički vjerojatno zamišljeni kao puki privjesci radnje, pubertetsko-adolescentska djeca Munroovih u izvedbi nama neznanih glumaca pod Sonnenfeldovim vodstvom dobivaju znatnu dozu izražajnosti, a isto vrijedi i za djecu tipične 'kaubojske' obitelji Gornickeovih (obratiti pozornost na malu Chloe Sonnenfeld, osebujnu slatkicu i Barryjevu kćerku koja bi mogla imati glumačku budućnost), od kojih Munroovi bježe pola filma, da bi napokon shvatili, zajedno s gledateljima, da nije riječ o nepodnošljivim gnjavatorima, nego dobrim i dragim ljudima čije je prijateljstvo dragocjeno.

Jeff Daniels, možda najveći 'karakterni' glumac među američkim komičarima, briljira kao vođa obitelji Gornicke, a pravo je otkriće Kristin Chenoweth kao njegova ženica, dražestan spoj naizgled priglupe plavuše i beskrajno dobroćudne slatkice. Odličan je i Will Arnett u načelno stereotipnoj, no vrsno konkretiziranoj ulozi ciničnog šefa gada, kao i svi tumači niza malih ulogica posijanih filmom. U kontekstu ugođaja specifična okusa, boje i mirisa i vrsnih glumačkih izvedbi koje mu komplementarno pridonose, završno pretvaranja disfunkcionalne obitelji u zajednicu koja dirljivo spoznaje izvorne obiteljski vrijednosti, kao i spomenuta pretvorba druge ključne obitelji filma iz gnjavatora u obiteljski role-model pod čijim utjecajem Munroovi mogu odbaciti presiju materijalizma i konzumerizma, uvjerljivo funkcionira. U neuništivom kamperu Munroovi su našli novi dom i prisnost kakvu su s godinama zagubili, a u jednostavnosti i kičastosti countryja izravnost i iskrenost emocija koja se često potcjenjuje, ali evidentno ima svoju moć. S nekim drugim režiserom „Moji problematični praznici“ sveli bi se upravo na kič, međutim Barry Sonnenfeld kao svaki umjetnik od formata posjeduje moć transcendencije. U svakom slučaju, riječ o jednoj od boljih komedija koje su proteklih mjeseci boravile u našim kinima.