Zoran Ferić Veliki pas, pogotovo ako se radi o agresivnoj pasmini, može biti opasno oružje i prema njemu bi se trebalo tako i odnositi. To postaje svima jasno tek poslije nepojmljivih tragedija, kao što je i ova u selu Blaškovec kad je mješanac rotvajlera i njemačkog ovčara nasmrt izgrizao dvogodišnjeg Kristijana Višaka. Stvar je u tome što se ni državna tijela, a ni sami vlasnici ne ponašaju kao da pas može biti oružje, a njihovo odgajanje i dresura prepušteni su volji i procjenama vlasnika. Ako želite držati vatreno oružje, potrebna vam je dozvola, a to znači niz provjera, psihološki test i procjenu mjerodavnih tijela u MUP-u. Nitko danas ne želi legalno dati magnum ili pumpericu psihički nestabilnom čovjeku, nekome s kriminalnom prošlošću ili čak manjim psihičkim poremećajima. I dobro je što je tako jer bilo je i previše tragičnih slučajeva, i previše masovnih ubojstava, osveta, samoubojstava i krvoprolića da bi se ikome danas dopustilo legalno držanje oružja bez osnovnih provjera. Kad se o opasnim psima radi, stvar ne funkcionira tako.

Nema učinkovitog državnog mehanizma koji bi na neki način kontrolirao vlasnike i to kako postupaju s ovim našim prijateljima koji, kako vidimo, mogu postati itekako smrtonosni. Trgovina psima legalna je, ne kontrolira se koliko bi trebalo, a bez papira mogu se nabaviti i najopasnije pasmine. Sve to, zapravo, sliči na ona komična švejkovska pravila trgovanja psima kad se mješanci podvaljuju pod čistokrvne, kad se falsificiraju rodovnici i mulja na sve mile načine. Za opasnoga psa ne postoji dozvola i ne postoji učinkovit psihološki test. A kad ne postoje državni mehanizmi kontrole i zaštite građana od opasnih pasa, logično je da se ni pojedini vlasnici previše ne trude. Uostalom, uvijek mi se činilo da oni koji namjerno nabavljaju pit bulove, dobermane ili staforde čine to kako bi ostvarili određenu prednost nad drugima, imali u rukama oružje, čuvara ili sredstvo za zarađivanje, ako se radi o borbama pasa. Ljubav prema opasnom uvijek je povezana s osjećajem nadmoći, s činjenicom da nitko nepozvan ne smije u njihov vrt, da ih nitko na ulici ne dira, da u svakom trenutku kad su s psom imaju učinkovitu zaštitu.

Ali ne samo zaštitu, nego i sredstvo za napad. Činjenica je da ljudi s rešpektom zaobilaze dvorišta iz kojih laje kakva gadna njuška, a poštari se sa strahopoštovanjem prikradaju poštanskim sandučićima. Vlasnici pasa nerijetko i sami uživaju u strahu ili oprezu drugih i uvijek će biti skloni nabavljanju opasnih pasa. Već samim tim ne spadaju u kategoriju osoba kojima bi čovjek dopustio držanje pištolja. Uostalom, razlika između maltezera i pit bula je otprilike kao i razlika između praćke i karabina. Za praćku nikome ne treba dozvola, a za karabin bome treba u svakoj zemlji na svijetu. Ako se hoćemo adekvatno zaštititi od pasa, morali bismo se prvo zakonski zaštititi od njihovih vlasnika. Statistika po kojoj se vidi da raste broj napada pasa na djecu i da su ozljede sve teže jasno nam govori da je potrebno hitno reagirati jasnim zakonskim odredbama. I to ne samo obaveznom brnjicom ili vodilicom, nego i restriktivnim mjerama za nabavljanje opasnih vrsta. Činjenica je da se danas psi više uzgajaju i drže kao kućni ljubimci.

Međutim, često je unutar obitelji oštar čuvar ujedno i obiteljska maza i nekakvo biće za navlačenje. To teško ide jedno s drugim. Čuvari i njihov odgoj trebala bi biti jedna kategorija pasa, a ljubimci druga i ta se stvar ne bi trebala miješati. Osim toga, odrastanje uz životinju može imati za djecu itekako pozitivne odgojne efekte. Kažem može imati, ali koliko vidim, u praksi nema. Djeca koja su u jednom trenutku željela psa nakon kratkog vremena prestanu se za njega brinuti, hranjenje pa čak i šetnje onda sve više obavljaju njihovi roditelji, a pas se svodi na igračku kad je dijete raspoloženo za igranje. Puno je danas pasa kod nas koji žive u prividno idiličnim uvjetima, u obitelji, ali su zapravo zanemareni. Teret i vlasnicima i njihovoj djeci. A ono pak što bi nas iz susreta s nekim živim bićem trebalo najviše naučiti, odgovornost prema drugome životu, najčešće izostaje. I činjenica je da su danas psi prilično zlostavljana kategorija živih bića u Hrvatskoj, iako se naizgled čini da im se preko društava za zaštitu životinja i medija posvećuje velika pažnja. Čak tolika da saborski zastupnik izjavljuje kako je danas lakše biti pas nego umirovljenik. Privid. Kao što se danas ljudi u obitelji često ne podnose i grizu međusobno do krvi, kao što bi rekao Krleža, tako i ljudi metaforički grizu svoje pse. A psi pak grizu doslovno. Doduše rijetko kad ovako strašno i agresivno, ali razmjerno često za upozorenje.

Od svoje desete do devetnaeste godine rastao sam uz jednog krasnog, ali beskrajno blesavog engleskog setera. Želio sam psa jer sam volio jednu englesku slikovnicu koja se zvala "Big red" a govorila je o prijateljstvu velikog crvenog irskog setera, psa za izložbe, i dječaka Renea. Dojmila me se valjda ta nacrtana idila i to kako nakon niza peripetija i opasnih situacija zajedno trče kroz visoku travu. Ja sam, međutim, svoga psa maltretirao i mučio, a on je, sirotan, bio toliko glup i dobroćudan da mi to nikako nije vraćao. Tukao sam ga bez razloga, navlačio za uši, zaboravljao hraniti kad bi mi rekli. Ništa u našoj obitelji nije bilo kao u slikovnici. Sam je bježao od kuće i ne bi se vratio po nekoliko dana. Nismo ga mogli naučiti ni najosnovnije stvari: da se vraća na zvižduk. Džepovi su mi u to vrijeme uvijek bili masni od špeka kojim sam ga mamio. Na kraju, završio je na lancu, gladan, mršav i šugav.

Zaboravili smo na njega i puno prije nego što je napustio ovaj svijet. Kad sam otišao u vojsku, otac mi je poslao pismo u kojemu je kratko objasnio da Sama više nema. Ni kad sam se vratio iz vojske, nikada nisam pitao oca je li sam krepao, ili su mu malo pomogli na Veterinarskom fakultetu. Apsolutno sam zaslužio da me taj sirotan pošteno izgrize, da mi napravi cušpajz od sebične guzice. Od njegove smrti prošlo je 26 godina, a intenzitet moje grižnje savjesti nije se smanjio. Još me uvijek, pa i dok ovo pišem, stisne nešto oko srca kad se sjetim tog pseta. Ponekad pak mislim da me svih ovih 26 godina zapravo pomalo grize iz groba. I tada mi je lakše.