Objavljeno u Nacionalu br. 552, 2006-06-12

Autor: Maroje Mihovilović

LIKVIDACIJA VOĐE AL QAEDE

Smrt Zarqawija nije kraj pobune u Iraku

Uspjevši locirati i ubiti šefa Al Qaede u Iraku Abu Musaba al-Zarqawija, Amerikanci nisu riješili svoje probleme: vodstvo krvave pobune odavno je prešlo u ruke domaćih ekstremista

Zarqawi je bio vođa jedne značajne terorističke grupe, koju sada Amerikanci žele potpuno razbiti, pa zbog toga ne žele otkriti kako su došli do Zarqawija da ne kompromitiraju svoje izvoreZarqawi je bio vođa jedne značajne terorističke grupe, koju sada Amerikanci žele potpuno razbiti, pa zbog toga ne žele otkriti kako su došli do Zarqawija da ne kompromitiraju svoje izvore Podatke kako su uspjeli locirati i ubiti vođu Al Qaede, najtraženijeg arapskog terorista u Iraku Abua Musaba al-Zarqawija, kojeg su hvatali tri godine, Amerikanci drže u tajnosti, ali neki detalji su ipak izišli na vidjelo. Iako bi se rado pohvalili detaljno opisujući komplicirani lov na Zarqawija Amerikanci ne izlaze s detaljima zato jer znaju da ubojstvo Zarqawija ni izdaleka nije završena borba protiv terorizma u Iraku, štoviše, sve je više tvrdnji da samo ubojstvo Zarqawija, koliko god ima veliko simboličko značenje, u operativnom smislu neće značajno ograničiti terorističku aktivnost u Iraku, jer se priroda terorističke aktivnost u Iraku bitno promijenila u posljednje doba.

No, ipak, Zarqawi je bio vođa jedne značajne terorističke grupe, koju sada Amerikanci žele potpuno razbiti, pa zbog toga ne žele otkriti kako su došli do Zarqawija da ne kompromitiraju svoje izvore. Prema tvrdnjama nekih američkih medija ključna se stvar dogodila u susjednom Jordanu prošlog mjeseca. Jordanske su vlasti od samog početka snažno bile uključene u potragu za Zarqawijem ne samo zato što je Zarqawi Jordanac, te što ima obitelj u gradu Zarqi, po kojem je i uzeo svoj ratni pseudonim, nego i stoga što je Zarqawi osim u Iraku neke vrlo krvave terorističke akcije organizirao i u Jordanu. Jordanske su vlasti uspjele oko 20. svibnja uhvatiti jednog od važnih Zarqawijevih suradnika, te ga podvrgnule energičnom ispitivanju. Taj čovjek, Ziad Khalab El Kharbouly radio je kao carinik, te pomagao da se novac i materijal za Zarqawija prebacuje preko jordansko-iračke granice.

On je - navodno - progovorio, te iznio ključnu činjenicu, da se Zarqawi ponaša konspirativno, smanjuje sve svoje kontakte, ali i da postoji osoba s kojom se redovito sastaje, a to je njegov duhovni savjetnik šeik Abd Abdul Rahman. Rahman obavlja poslove njegova izaslanika, prenosi njegova naređenja, obilazi razne terorističke ćelije. Amerikanci su tada počeli pratiti Rahmana te su tako identificirali lokacije koje je posjećivao u Bagdadu i drugdje. Pratili su ga agenti na terenu, no, bio je praćen čak i iz zraka uz pomoć bespilotnih letjelica. On se kao duhovnik sretao s raznim ljudima, ali nikoga od njih Amerikanci u početku nisu dirali, kako ne bi otkrili da su mu na tragu. Problem je bio u tome što nisu znali ulazi li on u kuću u kojoj se krije Zarqawi. U praćenju Rahmana poduzete su goleme operativne mjere, prisluškivan je, ali s mnogo teškoća, jer se ni on ni ljudi s kojima se sretao nisu koristili običnim mobitelima, nego satelitskim telefonima koje je nemoguće prisluškivati na klasičan način. Ipak, tijekom vremena skupljena su brojna saznanja o Rahmanu, ali gdje se on sastaje sa Zarqawijem, te nije bilo jasno.

Taj je problem, tvrdi američka štampa, riješen nekoliko dana prije njegova ubojstva. Netko je Amerikancima, a tvrdi se da su to bili sunitski izvori, otkrio još jednog važnog Zarqawijeva operativca, koji je tri dana prije Zarqawijeva ubojstva uhićen u Bagdadu. Podvrgnut je ispitivanju, i - navodno - otkrio posljednji ključni podatak o tome gdje se Rahman sastaje sa Zarqawijem, a tada se cijeli mozaik sklopio, te je locirano mjesto njihova sljedećeg sastanka. Bila je to kuća koja se nalazila u seocetu Hibhibu, nedaleko grada Baqube pedesetak kilometara sjeverno od Baghdada, smještena u voćnjaku te nije bila na sasvim osamljenom mjestu. Imala je dobar pregled na okoliš, te se moglo vidjeti ako se netko približava. Amerikanci su je počeli promatrati i zamijetili su da u njoj, iako se tvrdilo da je prazna posljednjih godina, ima nekih aktivnosti. Kada se Rahman stvarno uputio u nju zaključili su da je nastupio ključan trenutak za djelovanje. No, bilo je pitanje kako. Budući da se Amerikanci nisu mogli kući neopaženo približiti, a njihovo prisustvo u seocetu bi sigurno izazvalo veliku pozornost, pa bi i Zarqawija moglo potaći na bijeg, u seoce su poslani irački policajci koji su tamo i inače zalazili. Specijalna američka komandoska jedinica Task Force 145 upućena je na lokaciju nedaleko kuće, da intervenira ako će biti potrebno. No, zaključeno je da je najsigurnije da se Zarqawi pokuša smaknuti iz zraka.

Poslana su dva aviona F-16 da oni obave posao. Nedugo nakon što je Rahman došao u kuću avioni su krenuli u akciju. Jedan je na kuću uputio dvije velike 200 kilograma teške bombe s laserskim navođenjem, koje su pogodivši cilj eksplodirale u razmaku od nekoliko sekundi. Kuća je potpuno uništena. Irački policajci su se uputili prema kući, a za njima su došli i američki komandosi. Našli su šest tijela, među njima i Zarqawijevo. Bio je strašno ranjen, ali još živ. Policajci su ga željeli staviti na nosila i odnijeti ga do ambulantnih kola, ali se on, govoreći nešto nerazumljivo, pokušao otkotrljati s nosila. Podigli su ga još jednom, a nekoliko trenutaka kasnije on je preminuo.

Da je stvarno riječ o njemu moglo se vidjeti već i na prvi pogled, jer mu je lice tek malo bilo povrijeđeno i odgovaralo je snimci Zarqawija koja se na arapskim televizijskim mrežama pojavila prije nekoliko mjeseci. On je identificiran i po brojnim tetovažama koje je imao po tijelu, a po čemu je bio poznat, a uzeti su mu i otisci prstiju, koji su također odgovarali. Napravljena je i DNA analiza. Među poginulima su bili i Rahman te tri žene i jedno dijete. Tvrdi se da je među poginulima bila Zarqawijeva druga žena, 18-godišnja Israa i njihov 18-mjesečni sin. Američki predsjednik George W. Bush, britanski premijer Tony Blair, irački premijer Nouri al-Maliki, zapovjednik američkih snaga u Iraku general George Casey, svi su oni, kao i mnogi drugi, oduševljeno pozdravili smrt Abu Musaba al-Zarqawija, vođe Al Qaede u Iraku. Nema sumnje da je to veliki uspjeh američke vojske i američkih obavještajnih službi, koje su dugo tragale za tim krvavim ubojicom i teroristom. Bili su mu nekoliko puta blizu, pronašli su neka mjesta gdje se skrivao, našli su njegov laptop, presreli njegova pisma, ali do njega nisu uspjeli doći.

Navodno su ga jednom čak i imali u svojim rukama jer su ga uhitili u jednoj rutinskoj raciji, ali ga nisu prepoznali, pa je pušten. Sada je napokon likvidiran, pa su se čule ocjene da je to presudno težak udarac za iračke pobunjenike, koji može biti prekretnica cijelog rata. No, ima i dosta onih koji smatraju da je sadašnja euforija Amerikanaca i njihovih saveznika zbog likvidacije Zarqawija pretjerana. Da je Zarqawi bio ubijen na početku svojeg djelovanja u Iraku, to bi bio vrlo važan događaj, makar to mnogi ne bi tada vjerojatno shvaćali, jer je malo tko mogao pretpostaviti u što će se pretvoriti taj neuki Jordanac, koji je propao u svojem profesionalnom životu, ali je smisao života našao kao borac Al Qaede u Afganistanu. Danas je njegovo ubojstvo manje važno, jer jeon u međuvremenu mnogo toga inicirao i stvorio, da će iza njegova nestanka ostati mnogo nevolja koje je posijao. Jedan od najboljih poznavatelja prilika na Bliskom Istoku, novinar londonskog The Independenta Robert Fisk u svojem prvom komentaru nakon Zarqawijeve likvidacije upozorava u svojem članku pod naslovom "Zarqawijev kraj nije famozna pobjeda" upravo na to.

Zarqawi je tri godine djelovao u Iraku, a ostat će u sjećanju u prvom redu po svojim brutalnim nedjelima, po tome da je pred video kamerom osobno odrubio glave nekim taocima, da je slao samoubojice da u iračkim gradovima u bombaškim atentatima pobiju što više ljudi, da je uništavao bogomolje. No, te pojedinačne stvari bile su dio jednog mnogo šireg plana, koji je on gotovo u potpunosti proveo u djelo. Kad je počeo sa svojim akcijama Irak je bio tek okupiran i prilično pacifiziran, s tek malobrojnim nasilnim znakovima nezadovoljstva uglavnom od strane pojedinih istaknutijih sunitskih pripadnika poraženog režima. Zarqawi je, međutim, shvaćao da među Iračanima postoji dublje nezadovoljstvo američkim upadom i prisustvom, koje nisu znali iskazati, pogotovo ne na drastičan način. Po njegovu uvjerenju to nezadovoljstvo se trebalo iskazati na najdrastičniji način da bi se pokazalo da su Amerikanci u Iraku nepoželjni, te da su Iračani spremni da to pokažu i da se za odlazak Amerikanaca iz njegove zemlje bore. Zarqawi je među Iračanima i u početku nalazio istomišljenike, ali ne i ljude koji bi se u tako nešto upustili.

Stoga je sam krenuo u akcije, a kako na početku nije našao Iračane koji bi njegov plan provodili, počeo je uvoziti borce izvana. Tako su na njegov poziv u Irak počeli stizati fanatični pripadnici Al Qaede iz drugih islamskih zemalja, te su oni na početku bili provoditelji onoga što je Zarqawi naumio. Prvi bombaši samoubojice bili su stranci kao i najbliži Zarqawijevi suradnici. O svojim se akcijama konzultirao s vođama Al Qaede u inozemstvu, prvenstveno s vođom Al Qaede Osamom Bin Ladenom. Tijekom vremena situacija se počela mijenjati. Kada su Iračani nezadovoljni američkim prisustvom uočili da Zarqawijeva taktika daje rezultate, jer je on terorističkim akcijama uspio uzdrmati američku samouvjerenost u laku uspostavu nove iračke vlasti, počeli su mu pristupati i Iračani. S njim su počele surađivati autonomne iračke pobunjeničke grupe, koje su počele i oponašati razne njegove metode nasilnih akcija. Zarqawi je bio osoba koja je fermentirala iračku pobunu protiv Amerikanaca. U međuvremenu su stasale razne pobunjeničke grupe koje u svojoj brutalnosti nisu išle tako daleko kao Zarqawi, ali su se služile istom subverzivno-terorističko-gerilskom taktikom podrivanja i američke okupacije i nove iračke vlasti stalnim bombaškim atentatima, otmicama, zasjedama.

Ta je iračka pobuna, koja se razvila prvenstveno u sunitskom području, ali ne samo tamo, tijekom vremena postala mnogo važnija i po Amerikance neugodnija od onog što je radio Zarqawi. On je i dalje bio najbrutalniji, izuzetno opasan da nekom pojedinačnom akcijom zastraši ili zgrozi, čak spreman i da izazove u Iraku međuvjerski rat, ali je ono, što se u političkom smislu počelo događati s pobunom protiv Amerikanaca, postalo mnogo šire od samog Zarqawija. To više nije bio uvezen fenomen koji preko Zarqawija vodi Al Qaeda, nego je postao autohtona pobuna samih Iračana, koju je svojim primjerom potakao Zarqawi, ali koja ga je prerasla. Nema sumnje da je njegova likvidacija značajan događaj, ali ona neće značiti i prestanak pobune, jer ona više ne ovisi o samom Zarqawiju. Gledajući sadašnji trenutak pobune, likvidacija Zarqawija, zapravo i nije osobito veliki udarac, osim u simboličnom smislu. On je, naime, možda i bio najpoznatiji terorist u Iraku, ali on nije bio zapovjednik cijele pobune, čak niti ključni koordinator, nego je ipak bio samo jedan od pobunjeničkih komandanata, i to grupe uvelike sastavljane i dalje od stranaca.

Danas se sumnja postoji li uopće jedna osoba koja rukovodi pobunom, koncentriranom uglavnom u iračkom sunitskom području, a ako i postoji ne zna se tko je to. Zarqawi to nije bio. Čini se čak, da je i on sam osjećao kako polako gubi utjecaj među pobunjenicima, pa je stoga učinio jednu sasvim neobičnu stvar. Na početku je izbjegavao pokazati svoje lice, pa čak nisu postojale niti pouzdane recentne fotografije, što mu je pomagalo da se skriva pred Amerikancima. No, napustio je potpunu anonimnost i konspirativnost, pa je nedavno dopustio objaviti videosnimku na kojoj ga se dobro vidi kako puca iz mitraljeza i zapovijeda manjoj grupi ljudi odjeven u crnu uniformu. To je bio očiti pokušaj samopropagiranja vlastite ličnosti, a učinio je to zato jer je počeo gubiti autoritet. Čuju se čak i neke spekulacije da je Zarqawi počeo smetati domaćim vođama iračke pobune, koji su sada postali mnogo moćniji od njega samog, pa se u medijima nakon njegove likvidacije pojavila i tvrdnja da su ga oni sami prokazali Amerikancima da ga likvidiraju. Njega više nema, a to može na neko vrijeme uzdrmati njegovu skupinu, ali ne i cijelu pobunu.

U trenucima kada je izvršen napad na njegovu kuću kraj Baqube američke su snage poduzele simultane akcije na 17 raznih lokacija u Bagdadu i okolici, za koje je tijekom posljednje istrage ustanovljeno da su bila skloništa njegove grupe, a prema tvrdnjama američke komande u Iraku na tim su lokacijama otkriveni izuzetno značajni dokumenti i dokazi protiv raznih ljudi, pa su u tijeku hapšenja Zarqawijevih suradnika. Koliko će to oslabiti njegovu vlastitu grupu, ili će je potpuno razbiti još nije moguće procijeniti. Ona pokušava dati do znanja da nastavlja s djelovanjem, pa je, čini se, već odabrala i novog vođu. General William Caldwell, glasnogovornik američke komande u Iraku, izjavio je da će novi vođa Al Qaede u Iraku po svemu sudeći sada biti Egipćanin Abu al-Masri, koji je navodno izvježban za terorističke akcije u Afganistanu. Caldwell je rekao da je Masri stigao u Irak iz Afganistana još 2002. godine, za režima Saddama Husseina, da stvori ćeliju Al Qaede u Bagdadu, te da je stručnjak za izradu paklenih strojeva. No, štampa izražava sumnju je li ta informacija uopće relevantna, jer ukazuje da to ime ne predstavlja identifikaciju, jer je riječ o pseudonimu bud ući da "Abu Al-Masri" znači - "Otac Egipta".

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika