Damir Radić Hrvoje Krstulović i njegova tvrtka Blitz imaju mnogo razloga za sentimentalnost spram španjolskog filmaša Alexa de la Iglesije, “ludog Baska” čiji je violentno-anarhoidan film “Perdita Durango” bio svojevrsni kamen temeljac današnjeg Krstulovićeva poslovnog carstva. U jesen 1998., tada mali nezavisni distributer Blitz pokrenuo je intenzivnu reklamnu kampanju Iglesijine španjolsko-meksičko-američke koprodukcije, inače adaptacije kultnog romana Barryja Gifforda, kampanju koja je rezultirala neočekivanim komercijalnim uspjehom filma čiji su komercijalni potencijali u zemlji poput Hrvatske bili gotovo zanemarivi. Primjerice, tri godine poslije drugi mali distributer, Europa film, pustio je u kina Iglesijinu hitchcockovski inspiriranu crnu krimi-komediju “Susjedi”, nesumnjivo bolji film od “Perdite Durango”, no odaziv publike bio je katastrofalan.

Netko će pomisliti da je “Perdita Durango” uzletjela na krilu tada vruće tarantinofilije, u čemu ima istine, međutim ključna je bila Krstulovićeva ambicija i entuzijazam. Dok su ostali mali distributeri filmove puštali u kina bez ikakve marketinške pripreme, fatalistički se prepuštajući neumoljivom tržištu, Krstulović je imao “viziju”. Reklamna kampanja za “Perditu Durango” uključivala je nebrojene radijske jinglove i jumbo-plakate, a o kakvom je financijskom riziku bila riječ najbolje svjedoči činjenica da je u to doba većina malih distributera najobičniju najavu filma u dnevnim novinama smatrala prevelikim troškom. Kampanja za “Perditu Durango” Krstuloviću je donijela ne samo trenutačan komercijalni učinak, nego je toliko fascinirala moćne inozemne distributere da su počeli pratiti sljedeće korake mladog poduzetnika i ubrzo shvatili kako je riječ o daleko najsposobnijem filmskoposlovnom igraču na ovim prostorima. Gotovo osam godina kasnije Blitz(-CineStar) je najjači distributer i prikazivač u regiji, a u njegovu distribucijsko-prikazivačkom programu ponovo se našao jedan Iglesijin film. Usprkos mogućem sentimentalnom ulogu istaknutom na početku teksta, današnjem Hrvoju Krstuloviću i Blitzu nije bilo do rizika sa zadnjim Iglesijinim ostvarenjem.

Pustili su ga u kina s otprilike godinu i pol zakašnjenja, a njihova aktualna marketinška inventivnost ogleda se u “dosjetljivom” prijevodnom naslovu “Ševac i njegov pijevac”. Originalni naslov glasi “Crimen ferpecto” i prva prijevodna verzija bila je “Prefektan zločin”, međutim netko se valjda uplašio da će ta igra riječi, lišena matičnog španjolskog konteksta (gdje se referira na Hitchcockov poznati triler “Nazovi M radi umorstva” koji se u Španjolskoj prikazivao pod naslovom “Crimen perfecto”), ostati nerazumljivom, ili se čak shvatiti kao tipfeler. Stoga je izbor pao na “sigurno rješenje”, “komičnu” dosjetku “Ševac i njegov pijevac” koja svojim prizemnim humorom, vjerojatno smatra dotični netko, odgovara duhu filma. Problem je samo što naslov promašuje bit djela, jer koliko god junak filma odgovarao kukuričavom ševcu, njegov “pijevac” sasvim je marginalan, jer u središtu je odnos “ševca” i po njega fatalne žene, fatalne na način koji “pijevcu” ne ostavlja ni minimum prostora za afirmaciju. Ako se već išlo na tu varijantu, bolje bi bilo da je film nazvan “Pijevac i njegov ševac”, s obzirom na to da su u datom kontekstu ta dva izraza značenjski podudarna i zamjenjiva, međutim ovdje je fatalna žena ta koju je logično nazvati ševcem. Pa bi “ševac” u tom slučaju označavao i junakova “pijevca” i junakovu (dominantnu) partnericu. No kome je u Blitzu stalo do takvih finesa, osjetljivih na filmski sadržaj i spolno-rodnu inačicu političke korektnosti. Ševac iz naslova voditelj je odjela ženske mode velike robne kuće, samouvjereni muškarac koji vlastitim primjerom svjedoči kako čovjek može postići sve što želi, samo ako to želi svim srcem i čvrsto vjeruje da je njegov cilj ostvariv. Pa iako prije djeluje kao konobar iz trećerazrednog bircuza, taj nadobudni mačo, preziratelj mediokritetske egzistencije većine, lakoćom zavodi najatraktivnije djevojke i žene, a uvjeren je i da će biti promoviran u novog poslovođu kata za mušku i žensku modu. Svijet mu se ruši kad poslovođom postane postariji don Antonio, navodni kriptopederast, koji mu prvom prilikom bahato uruči otkaz.

Rafael, kako je junakovo ime, nehotice ubije novopečenog mrskog šefa, a svjedokinja ubojstva jedina je prodavačica koju Rafo nikad nije počastio ni minimumom pažnje, jer je po standardnim kriterijima ružna. Ta djevojka znakovita imena Lourdes greška je u sistemu savršeno estetiziranog i hedonističkog svijeta Rafina ženskog odjela, štoviše ubrzo se otkriva kao virus koji će razoriti sve što je ikad želio. Ucjenjujući ga odlaskom na policiju, Lourdes “osvaja” Rafaela koji joj postaje sredstvom za vlastito izdizanje, a naposljetku iznudi od tog zakletog neženje i pristanak na brak. Rafaelu ne preostaje drugo nego da na poticaj don Antonijeva duha - koji mu je postao saveznikom s drugog svijeta u muškom komplotu protiv probuđene žene koja ne preza od ostvarenja svojih snova - smisli složen plan za Lourdesinu eliminaciju te inscenaciju vlastita stradanja. Da bi uspjelo izveo savršen zločin, Rafo kupuje niz DVD izdanja filmova o zločinu i zločincima, među ostalim Hitchcockov “Nazovi M radi umorstva” i Buñuelov “Zločinački život Archibalda de la Cruza”. Taj fabularni motiv ujedno upućuje na strategiju samog Iglesije u tvorbi filma, koji preuzima i od Hitchcocka izravno, i posredništvom De Palme, oslanja se na dizajnersko-humorna rješenja Franka Tashlina iz doba suradnje s Jerryjem Lewisom, crpi od Buñuela, a tu popis orijentira ne prestaje. Oslonac u Hitchcocku i Buñuelu svakako je najvidljiviji. Iglesiju kao i njih dvojicu zanima sadomazohizam muško-ženskih odnosa. Kod Hitchcocka obično su muškarci - najčešće stvarno, ponekad prividno - dominirali ženama, Buñuel je češće žene dovodio u stanje (otvorene ili prikrivene) dominacije. U Iglesije lepršavo dominantni “latinski ljubavnik” Rafael morat će se suočiti s potmulom snagom osobnosti “neugledne” Lourdes, koja buñuelovski svjedoči kako materijalna i tjelesna insuficijentnost nije prilog duševnoj plemenitosti, nego sirovosti duše i duha. Međutim Lourdes se tijekom odvijanja radnje, usprkos tim ograničenjima, otkriva kao ekstraordinaran, iznimno ekspresivan karakter, dok će se Rafo, u vlastitim očima superiorno izdignut nad mediokritetskim čoporom, u ironičnoj završnici jasno pokazati upravo paradigmatskim mediokritetom.

U duhovitoj camp sceni, on “humanom samosviješću” optužuje društvo i medijsku diktaturu za vlastiti senzibilitet i svjetonazor (ne može biti s Lourdes ili je voljeti jer je ružna, a važeći sustav vrijednosti ružnoću odbacuje i degradira osobe koje su njome obilježene), nesvjestan da je posežući za takvim alibijem samog sebe sveo na razinu tabulae rasae u koju kulturna dominanta upisuje što god poželi. Još gore, posve je nesposoban uvidjeti da se njegova “ružna” partnerica u međuvremenu promijenila i pretvorila u vrlo seksepilnu i poželjnu ženu. Konačan i žestoko ironičan rezultat njegova savršena zločinačkog plana jest savršeno gubljenje dotadašnjeg identiteta, utapanje u moru bezličnih “malih poduzetnika” koje ni Lourdes ni gledatelji likom i manirama više ne mogu prepoznati, ostaje samo da vjerujemo njegovu vlastitom glasu da je taj “novi čovjek” junak kojeg smo poznavali. Postaje jasno da je Rafin identitet bio samo performans s ograničenim vijekom trajanja, pri čemu Rafo nije nimalo sličan fascinantnom “čovjeku bez svojstava” Tomu Ripleyju iz romana Patricie Highsmith i filma Anthonyja Minghelle, koji identitete mijenja kao na tekućoj vrpci, ali s upravo metafizičkom suverenošću. Jednako postaje jasno da je Lourdes ona koja ima osobnost i srce da ostvari vlastite ambicije. “Crimen ferpecto” najvećim je dijelom urnebesna crna komedija izvanredno dinamična ritma, briljantna dizajna i vrsnih glumačkih izvedbi, ali i intrigantnih značenjskih slojeva. U zadnjoj trećini visoki nivo izvedbe ponešto opada, no kvalitativna ekstraordinarnost nije dovedena u pitanje. Ukratko, riječ je o uvjerljivo najboljoj ponudi na aktualnom hrvatskom kinorepertoaru.

ŠEVAC I NJEGOV PIJEVAC Crimen ferpecto, španj.-tal. crna krimi-komedija, 2004. R: Alex de la Iglesia Gl: Guillermo Toledo, Mónica Cervera, Luis Varela, Enrique Villén ocjena: 4 (četiri) zvjezdice