U svojoj dobro poznatoj maniri oštre kritičarke i analitičarke društvenih fenomena Elfriede Jelinek u toj drami govori o ratu u Iraku, napadu na New York 11. rujna i Abu Ghraibu, a kritizira i medije koji se “naslađuju modernim ratovima i terorističkim napadima” "Uvijek ću biti feministica i na strani slabijih, a u književnosti me najviše inspirira kriminal, koji istražujem, te politički angažman”, izjavila je poznata austrijska nobelovka Elfriede Jelinek (60), jedna od najkontroverznijih spisateljica na njemačkom govornom području, hvaljena, ali često i osporavana, koja piše poeziju, radijske i kazališne drame, te filmske scenarije i libreta za opere, u povodu gostovanja čuvenog bečkog Burgtheatera na jubilarnom 20. Eurokazu s njezinom provokativnom dramom “Babel”. U svojoj dobro poznatoj maniri oštre kritičarke i analitičarke društvenih fenomena Elfriede Jelinek u toj drami govori o ratu u Iraku, napadu na New York 11. rujna i Abu Ghraibu, a kritizira i medije koji se “naslađuju modernim ratovima i terorističkim napadima”.

Predstavu je režirao Nicolas Stemann, jedan od najzanimljivijih njemačkih redatelja nove generacije, a premijera je održana u ožujku prošle godine. Ogorčena i borbena feministica Elfriede Jelinek osebujna je pojava na književnoj sceni Austrije, a i Europe. Za svoj književni i kazališni rad dobila je više od 20 nagrada, a najvažnija djela “Pijanistica” i “Naslada”, koja se smatraju krunom njezina književnog stvaralaštva, prevedena su na brojne svjetske jezike. U Hrvatskoj su oba romana objavljena u izdanju nakladničke kuće “OceanMore” još prije nego što je dobila Nobelovu nagradu, jer je agilnu urednicu Gordanu Farkaš Sfeci, upućenu u zbivanja na suvremenoj književnoj sceni, impresionirala njezina književna i životna biografija. Elfriede Jelinek žestoka je feministica, svojedobno je bila aktivna u studentskim demonstracijama, a poslije članica austrijske komunističke partije i nemilosrdna kritičarka desničara Jörga Haidera.

Zbog žestokih i provokativnih istupa u javnosti, te zbog zadiranja u tzv. opasne teme kao što su sadizam, seks, politika, nasilje nad ženema, kriminal, nacizam i slično, često je iritirala austrijski establišment, a on joj je odgovorio etiketom “socijalne fobije”, pogotovo nakon što se 2004. nije pojavila na dodjeli Nobelove nagrade u Stockholmu. Nemogućnost autentične percepcije Rođena je u obitelji Friedricha Jelineka, češkog Židova, kemičara po struci, i majke Olge, ugledne Bečanke, koja je kćeri namijenila karijeru muzičarke u visokom austrijskom društvu. No ona se opredijelila za književnost. Debitirala je još za vrijeme studija zbirkom poezije i otada je za većinu svojih radova dobivala odlične kritike. Njezin je stil osebujan, a odlikuju ga ironija, humor, kritičnost, analitičnost i virtuoznost riječi.

Nazivaju je “lingvističkom buntovnicom”. Udana je za Gottfrieda Hüngsberga, koji je radio nekoliko filmova s poznatim njemačkim redateljem Rainerom Wernerom Fassbinderom. Autobiografski roman “Pijanistica” opisuje težak odnos između junakinje Erike Kohut i njezine tiranske majke: u Eriku se zaljubljuje njezin učenik Klemmer i taj ga bezazleni flert odvlači u mračni seksualni svijet svoje nastavnice klavira. Po toj knjizi redatelj Michael Hanake snimio je film s Isabelle Huppert, koji je u Cannesu 2001. dobio tri nagrade.

NACIONAL: Možete li predstaviti svoju dramu “Babilon”, koja u izvedbi Burgtheatera u utorak otvara jubilarni 20. Eurokaz - Festival novog europskog kazališta? U najavama se ističe priča o odnosima unutar jedne obitelji, zatim se spominje Abu Ghraib, rat u Iraku, teroristički napad 11. rujna, medijska pohota i slično. U čemu je poanta?

- To bih mogla najjednostavnije objasniti konfrontirajući svoja stajališta s onima Petera Handkea. Kad je riječ o sukobima na Balkanu, on se usredotočuje na krajnje individualnu, autentičnu percepciju i ustrajava u njoj tako da događaje opisuje kao jedinstvene, a pritom raskrinkava jezik medija koji sve pojednostavnjuje. Ja smatram da je autentična, individualna percepcija nemoguća. Nju prekrivaju slojevi javne percepcije; u slučaju rata u Iraku to je percepcija “embedded journalists”, mogli bismo ih nazvati “robovima tiska”, koji su dio svite što prati one koji vode rat. U svojim komadima “Zemlja Bambija” i njegovu nastavku “Babilon”, koji govore o drugom ratu u Iraku, pokušavam razotkriti razne slojeve percepcije, koju mediji iskrivljavaju. To je vrsta razotkrivanja. Usput rečeno, poslužimo li se meni bliskom glazbenom terminologijom, “Zemlja Bambija” je preludij, a “Babilon” fuga, kao kod Bacha - ja sam bila orguljašica. To razotkrivanje je vrsta postupka okruživanja istine, koju ne znam, koju nitko ne zna niti je može znati. Protagonisti koji se pokušavaju približiti toj istini tri su Fassbinderova lika, Orm Hermann, Margit Carstensen i Peter Kern. Svatko od njih otkriva različite slojeve te percepcije, počevši od grčke mitologije, preko Nietzscheovih kasnih djela pa do autentičnih izjava veterana I. zaljevskog rata. Prepuštanje nabujalog teksta režiji

NACIONAL: “Babilon” je režirao Nicolas Stemann, jedan od najzanimljivijih njemačkih redatelja nove generacije. On je postavio na scenu i vašu dramu “Das Werk” (“Djelo”), također u Burgtheateru. Kako ste surađivali dok je nastajala predstava? Jeste li zadovoljni konačnim rezultatom, osobito zato što je poznato da se vaši kompleksni dramski tekstovi s malo ili nimalo dijaloga teško postavljaju na scenu? Je li to zaista, kako kažu kritičari, “teatar okrutnosti”?

- Za mene kazalište nije pisanje dramskih komada koje će netko uprizoriti što vjernije mojim predodžbama, nego prepuštanje “nabujalog” teksta režiseru, koji će na osnovi tog teksta - u kojem se doduše nađe i puno tekstova hibrida, koji ne vode nikamo - napisati “svoj” dramski komad. U tom smislu režiser je i suautor. Stemman jako dobro postupa s mojim tekstovima, jer se i on kao režiser služi istim postupcima. Kruži oko teksta poput psa ovčara, a onda mu oduzima dio po dio, jer su tekstovi obično predugački za kazališnu predstavu, sve dok ne dopre do jezgre teksta, koju zatim postavlja na scenu, ponekad obogaćenu drugim tekstovima. U komadu “Babilon” to su, naprimjer, riječi jednog japanskog kanibala, koji je autentičan. To je režiserovo pravo. Ja sam njegovim uprizorenjima svojih dramskih komada dosad bila uvijek vrlo zadovoljna. Umjetnost nikad ne može dokraja doprijeti do okrutnosti stvarnosti, ali okrutnost jest i oduvijek je bila tema kojom se umjetnost bavila.

NACIONAL: Vaši su tekstovi vrlo kompleksni, stil neobičan, svaka rečenica ima najmanje nekoliko značenja, pišete s puno ironije, humora i sarkazma, ali neki u vašim djelima vide samo prvi plan - erotiku, čak pornografiju. Što biste im poručili?

- Jednako kao što režiser iz gomile stranih tekstova mora stvoriti vlastiti tekst, naravno, i moj vlastiti, tako i gledatelj iz teksta dramskog komada mora izvući temeljnu ideju. Na neki način i gledatelj, dakle, piše tekst dramskog komada. Ali ne u postmodernom smislu, gdje su svi diskursi ravnopravni i na zahtjevan način postoje jedan pokraj drugoga, nego u smislu da gledatelj iz teksta izvlači ono što je za njega najvažnije, a što zatim prekrivaju novi slojevi. Riječ je o akumulativnom postupku. No u jezičnom smislu - priznajem, zbog svih tih igara riječi, asocijacija, asonancija, pa i neduhovitih igara riječima - ja ne zazirem ni od trivijalnosti i banalnosti, kako bih se upustila u rizik patosa; ta dva ekstrema moraju uvijek biti usklađena - i to sam, naime, naučila na studiju glazbe, da se jezikom, pa i zvučnošću riječi, služim kao glazbenim materijalom, pri prvom slušanju i gledanju sve to može biti poprilično složeno. Ti se dramski komadi vrlo teško prevode, jer jezikom barataju tako da prevoditelj i sam mora nešto “izumiti”, dakle, i sam kreativno stvara. Čitalačka kontemplativna osama

NACIONAL: Pišete pjesme, romane, radijske i kazališne drame, libreta za opere i filmske scenarije. Koja je vaša najdraža forma, u kojoj se osjećate najviše “na svom terenu”? I koje teme preferirate, primjerice, u “Pijanistici”, “Nasladi” i ostalim romanima koji nisu prevedeni u Hrvatskoj?

- Ja sam zapravo autorica koja treba prostora kako bi se izrazila. Stoga su moje drame i moja proza tijesno povezani. Vjerojatno mi je proza najvažnija, jer u njoj sama gospodarim materijalom i jer je u njoj svaka riječ važna. Osim toga mi je kontemplativna osamljenost onoga koji čita najbliža. Uostalom, ja tako i živim: čitajući.

NACIONAL: Što vas najviše inspirira - problemi koji nas okružuju, neki poseban događaj ili osoba, unutarnje proživljavanje?

- To je vrlo različito. Kod drama to su vrlo često politički događaji kao recimo rat, ili, kao u zadnjoj drami, “Ulrike Maria Stuart”, RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije) iz 70-ih godina i razdoblju nakon toga. U tom sam se komadu bavila politikom kao takvom, izražavanjem političkog angažmana, koji može zastraniti u terorizam, te time kako je on izgubio smisao nakon nestanka političkih blokova u Europi. Zapravo, kako se prikazuje kao besmislen, jer besmislen svakako nije. U prozi se vrlo često bavim stvarnim ili izmišljenim kriminalnim slučajevima, koji me najviše zanimaju, koje pratim i istražujem. Zapravo se sva moja proza temelji na kriminalnim slučajevima. Propagandna laž patrijarhata

NACIONAL: Poznati ste kao jedna od najkontroverznijih spisateljica na njemačkom govornom području, također kao radikalna feministica i britka socijalna analitičarka. Za što se zapravo zalažete? I kako se osjećate u toj koži?

- Uvijek ću biti feministica, pogotovo sada, kad je feminizam navodno zastario, što je obična propagandna laž patrijarhata, koji tu laž može lako širiti, jer je posvuda na vlasti, jer ima moć tumačenja i moć izbora. Feminizmom se bavim s velikom strašću. Osim toga, ja sam i fanatični borac za pravdu i uvijek ću biti na strani slabijih, na koje obično nitko ne obraća pažnju. To je moj najvažniji zadatak - u grubim crtama. Obiteljski kavez s grabežljivcima

NACIONAL: Možete li reći koliko su vaši obiteljski korijeni - otac kemičar, češki Židov, majka Bečanka iz visokog društva - utjecali na vaš život, odluku da postanete književnica, te na političke stavove?

- O tome ne bih željela govoriti. Moja je obitelj bila pakao, kavez s grabežljivim životinjama. Oba moja roditelja na različite su načine poludjela, moj otac vrlo rano od Alzheimera, bio je to potpun gubitak razuma, iako je bio znanstvenik i vrlo pametan, a majka je patila od teških paranoidnih poremećaja. Vjerujem da su to proživjeli svi umjetnici i umjetnice: pakao u djetinjstvu, svatko na svoj način. Nevjerojatno sretna zbog nagrade

NACIONAL: Sudjelovali ste u studentskim demonstracijama 60-ih, a jedno ste vrijeme bili i članica austrijske komunističke partije. Bili ste poznati i po tome što ste često kritizirali desničarski orijentiranog političara Jörga Haidera. Kakva je budućnost lijeve političke opcije u Europi?

- Na to pitanje ne mogu odgovoriti. Mislim da to u ovom trenutku nitko ne zna. Ne može se učiniti ništa drugo osim da se stane na stranu slabih i podupiru i cijene velika europska postignuća socijalne države. Više mogućnosti od tih trenutačno i nemamo.

NACIONAL: Što može učiniti književnik ili dramatičar da poboljša svijet u kojem živi?

- Ništa. Baš ništa. Tu iluziju, ako sam je i imala, odavno sam izgubila.

NACIONAL: Vi ste jedna od devet žena koje su dobile Nobelovu nagradu za književnost. Je li to priznanje promijenilo išta u vašem životu? Što to znači za feministički pokret?

- Ne mislim da je Nobelova nagrada feminizmu nešto donijela, osim što se nadam da će je u budućnosti dobiti više žena. Ali u patrijarhatu vidim opći prezir prema ženi kao umjetnici, a čak sam i ja, nakon što sam dobila nagradu, u njemačkom tisku, u feljtonima mogla osjetiti taj prijezir. Pretjeruje se. Žena se cijeni samo ako je mlada i lijepa. Svojim radom ne može poboljšati svoj status, štoviše, rekla bih da intelektualni ili umjetnički uspjeh ženi kao spolnom biću umanjuje vrijednost. Ali ne i kao čovjeku. No kao čovjeka ženu u patrijarhalnom društvu nitko ozbiljno ne uzima. Ja sam osobno zbog te nagrade bila nevjerojatno sretna, jer više neću imati materijalnih briga i mogu pisati ono što želim i kada želim, dok sam prije morala puno prevoditi kako bih spojila kraj s krajem ili sam pisala radiodrame. Sve sam to voljela raditi, ali sada bih voljela raditi manje. S druge strane, nagrada me učinila poznatom, tako da je moj radijus djelovanja u javnosti postao vrlo ograničen. Za nekoga tko je bolesno nedruštven, to je velik problem.

NACIONAL: Jeste li posjetili Hrvatsku?

- Budući da sam psihički bolesna, ne mogu, nažalost, putovati. Ali kad to jednom budem mogla, rado ću doći. Financijska neovisnost Kad je dobila Nobelovu nagradu za književnost, Elfriede Jelinek postupila je očekivano: javila je da neće doći na svečanu dodjelu nagrade u Stockholmu. Zbog toga joj je nagrada uručena 17. prosinca 2004. u švedskoj ambasadi u Beču, a uručio joj ju je Horace Engdahl, stalni tajnik Švedske akademije. Nobelova nagrada oduševila je Elfriede Jelinek jer joj je prvi put donijela financijsku neovisnost i mogućnost da se posveti pisanju. Bolestan strah od javnosti 'Karijera glazbenice bila mi je onemogućena zbog moje psihičke bolesti - imam bolestan strah od javnosti, ali rado sam svirala komornu glazbu i pratnju za takvu glazbu. Nikad nisam rado nastupala kao solistica. Ta mi je karijera, dakle, od početka bila nepristupačna. Ali s jezikom postupam kao što se to čini u komponiranju - studirala sam i kompoziciju, a s riječima u njihovoj zvučnosti kao s neobrađenim materijalom. To je, s jedne strane fascinantno, a s druge od vas čini provincijalnog autora, jer je problem prevođenja gotovo nerješiv', kaže Elfriede Jelinek. Elfriede Jelinek Biografija 1946. rođena u Mürzzuschlagu u Štajerskoj u Austriji 1950. upisala Katolički institut Djevice Marije Sionske u Beču, a sa sedam godina počinje pohađati satove violine, glasovira i pjevanja 1967. literarni debi sa zbirkom poezije “Lisas Schatten” 1970. udala se za Gottfrieda Hüngsberga 1971. diplomirala orgulje na bečkom konzervatoriju, a učila i blokflautu te kompoziciju, studirala teatrologiju i povijest umjetnosti 1974. prva radijska drama “Kad sunce zađe, za mene je već kraj radnog dana” proglašena radiodramom godine 1975. objavljuje prvi roman “Ljubavnice” 1977. prva kazališna drama “Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svog muža ili stupovi društava”, a poslije su joj izvedene brojne drame u Burgtheateru i drugim kazalištima Europe 1983. roman “Pijanistica” 1989. roman “Naslada” 2001. po “Pijanistici” snimljen film u režiji Michaela Hanekea Nagrade: Heinrich Böll (1986.), Büchnerova nagrada (1998.), Heineova nagrada (2002.), Nobelova nagrada (2004.)