Jovan Pavlović, metropolit zagrebačko ljubljanski, predstavlja Muzej Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu "Srećom, odmah nakon eksplozije podmetnute bombe u muzeju na staroj lokaciji, u Deželićevom prilazu 4, došli su stručnjaci iz zagrebačkog Restauratorskog zavoda i u desetak limenih sanduka stručno pohranili najvrednije predmete, koje su doslovno vadili iz šute. Situacija je bila vrlo kaotična: zgrada je bila jako oštećena, a obnova procijenjena na više od 2,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, što nismo mogli prikupiti. Nismo imali novi prostor za muzej i zato smo zgradu, inače spomenik kulture, iznajmili kanadskom veleposlanstvu.

Sanduci s eksponatima bili su zatvoreni desetak godina, a prenašali smo ih s jedne na drugu lokaciju barem sedam puta. Bojali smo se da umjetnine od stajanja u zatvorenom prostoru, bez provjetravanja, ne propadnu, ali kad smo ih konačno otvorili pronašli smo samo manja oštećenja. Odmah smo započeli s čišćenjem i restauracijom eksponata tako da smo danas ponosni na novootvoreni Muzej Srpske pravoslavne crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske u Ilici 7.” Tako govori metropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović, stručnjak za liturgiku, kršćansku arheologiju i umjetnost, bivši student katoličke i protestantske teologije te bizantologije na čuvenim sveučilištima u Njemačkoj, povodom nedavnog ponovnog otvaranja Muzeja Srpske pravoslavne crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu. Novootvoreni muzej smješten je na prvom katu zgrade u Ilici 7, a otvoren je nakon punih 14 godina. Sastoji se od nekoliko kompletno adaptiranih, velikih prostorija, nekadašnjih stanova koje je pravoslavna crkva otkupila od bivših stanara, a u njemu je pohranjeno 250 eksponata - 108 ikona iz 16. do 20. stoljeća, 15 rukopisnih i starih knjiga, 25 liturgijskih predmeta od metala i drveta, 10 eksponata od tekstila, primjerice, svećenička odežda koja se nosi na bogoslužju, i 12 ostalih predmeta.

Postav muzeja čini najreprezentativniji dio skupocjene riznice pravoslavnog crkvenog blaga u ovoj Eparhiji, koji su napravili srpski umjetnici te umjetnici iz Grčke i Krete, zatim iz Venecije, Beča, Augsburga, Pešte, Moskve i Kijeva. Svi eksponati uglavnom su iz ove Eparhije, ali neki su doneseni iz Srbije “za vrijeme velike seobe Srba 1690. kad su bježeći pred Turcima i ostavljajući imanja nosili sa sobom svoje relikvije i ikone, dakle, ono što im je bilo duhovno važno”. “To govori o njihovoj privrženosti svojoj vjeri i tradiciji, naime, na svakom od tih predmeta ugravirana je neka poruka iz Evanđelja ili križ”, objasnio je metropolit. U depoima ima još mnoštvo vrijednih predmeta, no za njihovo javno izlaganje nema mjesta.

U muzeju postoji i zbirka suvremenih predmeta “koji imaju umjetničku vrijednost i na određeni način šalju poruku.” Izložene ikone značajnih sakralnih pravoslavnih umjetnika, kao što su Ostoja Mrkojević, Joakim Marković, Jovan Četirević Grabovan i drugi, zatim ikonostasi, tekstil, srebro, bogoslužne knjige i važni rukopisi iz 13. i 14. stoljeća uglavnom su sakupljeni na području Eparhije zagrebačko-ljubljanske. Stručnu obradu riznice napravio je danas pokojni stručnjak Slobodan Mileusnić, nekadašnji upravitelj Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, a u restauriranju umjetnina sudjelovali su i drugi stručnjaci. Primjerice, Franz Gurk iz Niša, jedan od najboljih restauratora za crkveni tekstil, pozabavio se vrijednom plaštanicom, darom moldavskog vojvode Ivana Aleksandra IV. samostanu Mileševi, a Jovan Pantić, restaurator iz Beograda, obnovio je i konzervirao ikonu “Tajna večera”, rad Viktorosa, koja se nekad nalazila u pravoslavnoj crkvi u Koprivnici. U obnovu se uključio i Institut Ruđer Bošković, u kojem su od insekata očišćene bogoslužne knjige i drevni rukopisi. Muzej je miniran u noći 11. travnja 1992., a krivac nikada nije pronađen. Eksplozija je bila toliko razorna da se gornji kat srušio na muzejski postav u prizemlju i prilično ga devastirao.

Iako je najveći dio eksponata spašen, jedan dio dragocjenosti je nestao, primjerice, neki križevi, fragmenti rukopisnih knjiga i slično. Kad su shvatili da bi im obnova zgrade u Deželićevom prilazu bila preskupa, otkupili su nekoliko stanova u Ilici 7, koji su, kaže, bili u lošem stanju pa su ih morali kompletno renovirati. Obnova je počela 2002., a novac je osigurala Crkvena općina zagrebačka. Osim građevinskih radova, nabavili su nove vitrine, jer su stare bile potpuno devastirane i nisu se mogle restaurirati, i uredili prostor prema pravilima muzejske struke. Namjeravaju u muzeju održavati predavanja i tribine, kao što se radilo i prije 14 godina u starom prostoru, te “spojiti” cijeli kat kako bi posjetitelji mogli napraviti krug koji će obuhvatiti muzej, čitaonicu i arhiv. Međutim, na putu im se ispriječio Josip Radeljak, bivši suprug pokojne glumice Ene Begović, “koji je kupio jednu sobu između muzejskih prostorija i čitaonice, pa zasad ne mogu ostvariti tu ideju”. Metropolit Jovan Pavlović je objasnio da je riznica muzeja stvarana stoljećima, a početak je obilježila Kantakuzina Branković Celjska, kći srpskog despota Đurđa Brankovića i Jerine Kantakuzine. “Kao srpska princeza udala se 1434. za grofa Ulriha II. Celjskog, sina Ferdinanda II. i Elizabete Modruške”, kaže metropolit. “Kantakuzina je nakon udaje promijenila ime u Katarina, a u dvoru Celjskih imala je pravoslavnu bogomolju i osobnog duhovnika, pravoslavnog svećenika, jer je imala sklonost za kulturu i duhovne vrijednosti.

Na njezinu inicijativu su trojica duhovnika, koje je dovela sa sobom iz Srbije, počela prepisivati ‘Varaždinski apostol’, važnu bogoslužnu knjigu. Taj ‘Varaždinski apostol’ za nas je jako važan zato što pokazuje da smo mi pravoslavci već u 15. stoljeću na ovom području imali bogoslužnu knjigu, napisanu na starosrpskom i ćirilici. Tako taj dokument predstavlja jedan od prvih poznatih crkveno-umjetničkih eksponata Srba na teritoriju današnje Hrvatske. Iz njezinog razdoblja datira i mitra koju je vlastitom rukom izvezla za Beogradsku metropoliju. Na rubu mitre nalazi se natpis: ‘Položio si krunu, vijenac od zlata i dragog kamenja na glavu moju.’ Katarina Celjska kasnije je imala značajnu ulogu u mirovnoj misiji između Venecije i Istanbula, jer je njezina sestra bila udana za sultana. Odigrala je veliku ulogu u širenju pismenosti, a kasnije je kupila zamak u furlanskom Beogradu, pored Udina u Italiji, te u Austriji. “ Na pitanje o važnosti Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, metropolit Jovan Pavlović je zaključio: “Muzej ima veliku obrazovnu, poučnu i političku vrijednost. Primjerice, ženske frizure i haljine na ikonama mogu biti vrlo zanimljive ženama, jer zorno pokazuju ‘modu’ tog vremena. Ikone poput ‘Rođenje Hristovo’ ili ‘Rođenje Bogorodičino’ primjer je divnih prikaza odjeće, na kojima zadivljuje odlično slaganje boja i općenito estetski pristup.

Posuđe koje se vidi na ikonama, primjerice, na ‘Tajnoj večeri’, ili amfore za vino koje dočaravaju svadbu u Kani galilejskoj, prelijepo su oblikovani i dokazuju smisao za ljepotu tog doba.” Govoreći o političkoj važnosti muzeja, metropolit je potcrtao značaj arhivske i povijesne građe, osobito privilegija koje govore o toleranciji među narodima. “Ako se osvrnemo na sadašnju situaciju, gdje ekstremisti govore o granicama Srbije kod Virovitice ili Karlovca, mogu reći da su to vrlo zlonamjerne besmislice”, rekao je metropolit. “Vojna krajina je nikla iz potrebe da se Europa obrani od Osmanlija, koji su tada bili u zenitu svoje moći. Osim toga, važni su i spisi kaluđera koji su zapisivali razne događaje, ali na poseban način - sadržaj nije bio na jednom mjestu, na jednom listu papira, nego napreskokce, tako da je tekst trebalo odgonetati, ali tako je sačuvan sadržaj.”

Mileševske relikvije Među dragocjenostima ističu se ikona "Tajna večera" kretskog ikonopisca Viktorosa iz 1674. iz pravoslavne crkve u Koprivnici, te povelja austrijskog cara Ferdinanda III. izdana manastiru u Lepavini 1656. Posebno je zanimljiva slika Joakima Markovića iz 1750. koja pokazuje Hrvate i Srbe zajedno pred bizantskim carem Bazilijem II. "Mileševska plaštanica jedno je od najdragocjenijih umjetničkih predmeta u muzeju”, kaže metropolit Jovan Pavlović. Velika je tri četvorna metra, izvezena svilenim i srebrenim nitima na platnu 1567., a vez je najvjerojatnije rad Roksande, supruge moldavskog vojvode, i njezinih kćeri. U muzeju se nalazi još nekoliko zanimljivih predmeta iz Mileševa: križ i panagijar redovnika Silvestra Mileševca iz 17. stoljeća te jedno krilo vrata iz 16. stoljeća ukrašeno intarzijama.