dolazak na stadion u dresu nacionalne reprezentacije kao da je dužnost svih navijača, kao i mahanje zastavom i pjevanje himne Svjetsko nogometno prvenstvo postalo je i revija snažnog iskazivanja nacionalnih osjećaja nogometnih navijača svih zemalja čije reprezentacije sudjeluju na SP-u. Takve nacionalne privrženosti nije bilo ni na jednom dosadašnjem prvenstvu: dolazak na stadion u dresu nacionalne reprezentacije kao da je dužnost svih navijača, kao i mahanje zastavom i pjevanje himne. Prvi put nakon II. svjetskog rata i Nijemci snažno mašu svojim zastavama, tako glasno javno pjevaju svoju nacionalnu himnu. Na dosadašnjim utakmicama njemačke reprezentacije bili su i njemački predsjednik Horst Kohler i njemačka kancelarka Angela Merkel. Ona je prije utakmica s Ekvadorom i Poljskom snažno s drugima na tribinama pjevala njemačku himnu, kao i članovi reprezentacije na travnjaku, zagrljeni članovi stručnog štaba, trener Jürgen Klinsmann, dok su se na tribinama vijorile tisuće njemačkih crno-crveno-zlatnih zastava, kao nikad dosad.

Dosad u Njemačkoj nije bio tako raširen običaj, kao u drugim zemljama, da se javno nosi dres nacionalne reprezentacije, ali to sad masovno čine i Nijemci, a i neki sportski komentatori počeli su se pojavljivati u televizijskim studijima u dresu. Nov je još jedan fenomen. Budući da su ulaznice za stadione već odavno rasprodane, u najvećim njemačkim gradovima organizirano je masovno javno praćenje utakmica s montažnih tribina pred golemim ekranima.

Ondje se okupljaju njemački građani u velikom broju kad igra njemačka reprezentacija, što je suprotno dosadašnjoj praksi da TV prijenose prate kod kuća ili u lokalima. U Berlinu je takvo praćenje utakmica organizirano blizu Brandenburških vrata, gdje se tijekom utakmice Njemačke i Švedske okupilo više ljudi nego na stadionu u Münchenu gdje se igrala. Riječ je nedvojbeno o značajnom političkom fenomenu, koji nije povezan samo s uspješnim nastupom njemačke reprezentacije nego i s drugim, dubljim razlozima, pri čemu nije nevažno ni opće bolje raspoloženje u Njemačkoj u posljednje vrijeme zbog toga što je nova vlada velike koalicije s Angelom Merkel na čelu počela smjelim reformama izvlačiti zemlju iz krize.

Ali sociolozi smatraju da je to posljedica u prvom redu dubljih dugoročnih procesa u vezi s novim njemačkim osjećajem nacionalnog ponosa, nakon dugih desetljeća kad su se mnogi Nijemci, u prvom redu zbog onoga što su počinili nacisti, stidjeli što su Nijemci. To ima veze i s činjenicom da su se Nijemci počeli na pravilan način poistovjećivati s onim što simbolizira njihova zastava, te posebno njihova himna, koju su mnogi - zbog onoga što je predstavljala u II. svjetskom ratu - pogrešno shvaćali. Današnja njemačka nacionalna crno-crveno-zlatna zastava, kojom se masovno maše na stadionima gdje igra njemačka reprezentacija, nastala je 1848. kad još nije postojala jedinstvena država, nego su na prostoru današnje Njemačke postojale brojne manje ili veće države i državice.

Bila je to zastava pokreta tadašnje buržoazije koja je težila ujedinjenju njemačkih zemalja na temeljima građanske liberalne misli, iskazane u revolucionarnim događajima te godine. Nakon samo nekoliko godina ta je zastava bila potisnuta, jer je politički prevladala nazadna pruska militaristička i nacionalistička sila. Tada su se Pruska i Austrija borile za prevlast nad njemačkim prostorom, a prevladala je Pruska. Ona je tada cijeloj Njemačkoj nametnula crno-bijelo-crvenu nacionalnu zastavu, a to su bile boje Pruske i Sjevernog hanzeatskog saveza, koji su potom dominirali ujedinjenim njemačkim carstvom nakon Prusko-francuskog rata 1871. Ta crno-bijelo-crvena zastava vrijedila je sve do njemačkog poraza u I. svjetskom ratu 1918. kad je stvorena weimarska republika, koja je trebala biti građanska i liberalna i za njemačku zastavu istaknuta je ona crno-crveno-zlatna iz 1848. Bila je to državna zastava do 1933., kad su nacisti nametnuli svoju stranačku crvenu zastavu s crnim kukastim križem u bijelom krugu. Nakon novog ratnog poraza 1945. Njemačka nekoliko godina pod savezničkom okupacijom uopće nije imala nacionalnu zastavu, a u trgovačkom pomorskom prometu i drugdje gdje je to bilo nužno isticala se neobična zastava bez nacionalnih obilježja kakvu su odredili Saveznici. Tek 1949. ponovno je crno-crveno-zlatna zastava iz 1848. proglašena nacionalnom, i to upravo stoga što su je nacisti zabranili.

Budući da su tada nastale dvije njemačke države, ta zastava bila je nacionalni simbol zapadne Savezne Republike Njemačke, dok je istočna komunistička Njemačka Demokratska Republika prihvatila istu zastavu, ali je na nju dodala i svoj socijalistički grb. Kad su se dvije njemačke države 1989. ponovno ujedinile, bilo je to učinjeno pod crno-crveno-zlatnom zastavom bez dodataka. Tek nakon toga ona se počela češće isticati, ali ponajprije u službenim prilikama. Sami njemački građani - možda zaplašeni onim što se događalo pod ranijim njemačkim zastavama, posebno onom nacističkom - nisu njome mnogo mahali. Upravo su sportski događaji to izmijenili. Sport je i prije u poslijeratnoj Njemačkoj budio nacionalni osjećaj. Njemački se povjesničari slažu da je pobjeda Njemačke u finalu Svjetskog nogometnog prvenstvu u Švicarskoj 1954. s 3:2 nad favoriziranim Mađarima u Bernu bila prvi događaj nakon rata u kojem su se Nijemci mogli identificirati s nacionalnim uspjehom.

Na 50. godišnjicu tog događaja 2004. u Njemačkoj je o tome snimljen i gledani igrani film “Das Wunder von Bern” (“Bernsko čudo”). Režirao ga je bivši nogometaš, 44-godišnji Sönke Wortmann, koji smatra da Njemačka može mnogo toga zahvaliti toj pobjedi njemačke nogometne reprezentacije 4. srpnja 1954. Film Sönkea Wortmanna govori o tome kako je ta nogometna pobjeda promijenila Njemačku te je od ratne gubitnice pretvorila u sportsku pobjednicu, čime je počela nova društvena i politička era u Njemačkoj. Film tek naoko govori o nogometu, a zapravo o povratku nacionalnog ponosa nakon devet godina srama i bijede. Kinodvorane u Njemačkoj bile su prepune, ljudi su pratili film puni emocija. Čak je objavljeno da je i sam tadašnji kancelar Gerhard Schröder gledajući film tri puta zaplakao. U medijima su se, uz oduševljene pohvale, međutim, mogle naći i oštre kritike. Prigovaralo se da film iznosi iskrivljene stavove njemačkih povjesničara, nacionalističkih nostalgičara, te udruga izbjeglih folksdojčera, koji žele revidirati najnoviju povijest, prikazujući Nijemce kao žrtve II. svjetskog rata, a ne kao krivce, odgovorne za početak rata i stradanja milijuna ljudi.

Diedrich Diedrichsen, kolumnist hamburškog Die Zeita, napisao je: “Taj film manje govori o nogometu, a više o osjećaju Nijemaca da su oni patili, a ne da su uzrokovali II. svjetski rat. Nakon strašnog poraza na bojištu, oni su u najmanju ruku dobili zadovoljštinu na nogometnom terenu. Film uvjerava Nijemce da imaju pravo tako se osjećati.” Film govori o njemačkom ratnom zarobljeniku koji se vraća kući nakon 13 godina zarobljeništva u Rusiji te se u obitelji osjeća strancem. Njegov sin, koji se rodio neposredno nakon što je otišao u rat, velik je ljubitelj nogometa, divi se desnom krilu njemačke reprezentacije Helmuthu Rahnu, s kojim i prijateljuje, čiji dres nosi te vježba nogomet svakodnevno s krpenjačom među ruševinama kako bi ga mogao oponašati.

Otac je tek preko nogometa uspio uspostaviti kontakt sa sinom te i sam prati sve što se događa s njemačkim reprezentativcima, koji se pripremaju za SP u Švicarskoj i krenu onamo kao autsajderi. Na opće oduševljenje nacije, u finalu igraju s moćnom mađarskom reprezentacijom. Otac i sin odu na tu utakmicu, u kojoj je njemačka reprezentacija, nakon što je već nakon osam minuta gubila s 0:2, pobijedila s 3:2. Dva gola zabio je Rahn, pobjedonosni u 85. minuti. Nijemci su još dvaput bili svjetski prvaci, 1974. u Njemačkoj i 1990. u Italiji, te nekoliko puta bila u finalu, posljednji put na prethodnom SP-u u Južnoj Koreji i Japanu 2002. Ali nijedan njemački nogometni sportski uspjeh ne može se mjeriti s onim iz Brna 1954. jer je bio potpuno iznenađenje, već i stoga što su Mađari imali nevjerojatno snažnu reprezentaciju na čelu s Ferencom Puskásem, koja nije znala za poraz.

Mnogi se Nijemci nadaju da bi se tadašnje bujanje nacionalnog osjećaja moglo ponoviti i sada bude li njemačka reprezentacija i dalje postizala dobre rezultate, u drukčijem vremenu, kad današnji Nijemci više nemaju razloga stidjeti se grijeha svojih očeva, za nešto što se događalo davno prije nego što su se rodili. Zato sada i pjevaju tako glasno “Deutschland, Deutschland über Alles” (“Njemačka, Njemačka iznad svega”), iako ona starijim Europljanima budi grozna sjećanja na vrijeme kad su nacisti pod tom himnom htjeli zagospodariti cijelim svijetom. Dosad ni političari nisu pjevali himnu, ali se, eto, Angela Merkel toga danas više ne libi. Paradoksalno jest da je ta himna, kad ju je 1841. napisao pjesnik Heinrich Hoffmann von Fallersleben, značila nešto sasvim drugo nego pod nacistima. Ona nije bila poziv da Njemačka dominira drugim zemljama, kao poslije, nego poziv građanima još razjedinjene Njemačke da im ujedinjenje bude važnije od bilo čega drugog. Ta himna i crno-crveno-zlatna zastava sada - možda - postaju simboli sasvim nove ideje o prirodi njemačke nacije, izgrađene iz pepela nakon nacističke tragedije, danas jedne od najstabilnijih svjetskih demokracija, intelektualno i ekonomski moćne zemlje, koje se danas njeni građani nemaju razloga stidjeti, nego na nju mogu biti ponosni, u najmanju ruku poput građana svih drugih zemalja, koji posljednjih tjedana slobodno mašu svojim zastavama po Njemačkoj. Novi njemački heroji: Kralj Klose i Princ Poldi Njemačka ima dva nova heroja, to su napadači nogometne nacionalne momčadi Miroslav Klose i Lukas Podolski, “Kralj Klose” i “Princ Poldi”, kako im tepaju njemački navijači. Oni su najzaslužniji što je njemačka reprezentacija prebrodila prve dvije faze natjecanja na SP-u, a u njih polažu i najveće nade da će dovesti Njemačku do finala 9. srpnja u Berlinu. Od 10 njemačkih golova 7 su postigli Klose i Podolski. Njih dvojica često se u igri dogovaraju na poljskom, jer su obojica rođeni u Poljskoj, rodili su se ondje i s roditeljima doselili u Njemačku. Obojica imaju i njemačko i poljsko državljanstvo, što je podsjetilo njemačku javnost na sudbinu dijela njemačkog naroda. Obojica potječu iz Šlezije na jugu Poljske, koja je do 1945. pripadala Njemačkoj. Saveznički vođe u Jalti u veljači 1945. odlučili su da to područje nakon rata pripadne Poljskoj.

Ipak, i nakon 1945. na tom su području ostale živjeti brojne njemačke obitelji. Tako se u obitelji Klose poljskih Nijemaca u gradu Opoleu 9. lipnja 1978. rodio Miroslav. Obitelj se preselila u Francusku, a 1987. u Njemačku i skrasila u Kuselu. Podolski je dobio poziv u poljsku reprezentaciju, ali je to odbio čekajući poziv za njemačku, koji je prvi put dobio 2001. Lukas Podolski rodio se 4. lipnja 1985. u obitelji etničkih Nijemaca u Gliwicama, nekadašnjem Gleiwitzu. Njegova obitelj 1987. emigrirala je u Njemačku i dobila njemačko državljanstvo. Za njemačku reprezentaciju prvi put je zaigrao u lipnju 2004. Nakon sjajne zajedničke igre, Klose i Podolski postali u nacionalni junaci, ali njihovo podrijetlo nije u Njemačkoj razbuktalo nacionalističke i revanšističke aspiracije prema istoku, kao nekoć. Nije toga bilo ni prije utakmice 2. kola natjecanja po skupinama, kad je Njemačka igrala upravo protiv Poljske, što je za obojicu bio poseban doživljaj. Podolski je tada rekao da bi najradije da se obje reprezentacije kvalificiraju u drugo kolo, što Poljacima nije uspjelo. Ni jedan ni drugi nisu na toj utakmici zabili gol reprezentaciji svoje prve domovine, nego je u nadoknadi vremena Njemačka pobijedila golom Olivera Neuvillea, koji je u 71. minuti zamijenio Podolskoga.