Damir Radić Dvadesetak godina njemačka kinematografija gotovo da nije postojala kao međunarodno relevantna pojava. Od početka 80-ih, kad se gotovo istovremeno zbila kulminacija i krah dugo trajuće sjajne generacije novog njemačkog filma sa Schlöndorffom, Fassbinderom, Herzogom i Wendersom kao perjanicama, do kraja 90-ih Njemačka je ostala i bez novih velikih autorskih imena, i bez nagrada na najvećim svjetskim (festivalskim) pozornicama. Da sredinom i u drugoj polovici 80-ih nije bilo Wendersovih zapadnonjemačko-francuskih koprodukcija na engleskom jeziku s uglavnom američkim glumcima (“Paris, Texas”), odnosno na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku s njemačko-francusko-američkom glumačkom ekipom (“Nebo nad Berlinom”), sve vrijedno spomena svelo bi se na dvije oscarovske nominacije i dva Zlatna medvjeda na lokalpatriotski raspoloženom Berlinskom festivalu za filmove kojih se danas malo tko sjeća. Tek na prijelazu tisućljeća pojavila se nova velika nada njemačke kinematografije u vidu Toma Tykwera, autora popističkih art hitova “Trči, Lola, trči” i “Princeza i ratnik”, 2004. pridružio mu se mladi njemački Turčin Fatih Akin Zlatnim medvjedom i Europskom filmskom nagradom ovjenčanim uratkom “Glavom kroz zid”, a godinu prije osvojen je i Oscar epskim ostvarenjem “Nigdje u Africi” Caroline Link.

Da nije riječ o prolaznom fenomenu nego o pravom preporodu jedne od najvećih i najznačajnijih europskih (i svjetskih) kinematografija, koja se predugo mogla tek sjećati zlatnih dana svoje (daleke) prošlosti, sugerira pojava niza filmova koji nisu stekli samo kritičarsku i festivalsku podršku, nego su polučili i odlične komercijalne rezultate. Osim navedenih ostvarenja neizostavni su i naslovi “Hitler: konačan pad”, “Sophie Scholl - posljednji dani” (oba nominirana za Oscara) te u našim kinima najnoviji “Bijeli Masai”, koji je u njemačkim kinodvoranama vidjelo više od dva milijuna gledatelja. “Bijeli Masai” adaptacija je istoimena autobiografskog romana Corinne Hofman, europskog bestselera, a njegovu filmsku verziju zasigurno je potaknuo velik uspjeh oscarovca “Nigdje u Africi”. Ponovo su u igri egzotične kenijske lokacije i ljudi te sraz različitih kultura, ponovo su zbivanja sagledana iz perspektive ženskog lika, no dok se radnja prethodnog filma zbivala potkraj prve polovice 20. stoljeća i bila dominantno koncentrirana na doseljeničku njemačko-židovsku obitelj uz specifičan suodnos s domorodačkim slugom, “Bijeli Masai” suvremeno je situiran, a u središtu ima erotski odnos rasne švicarske Njemice tzv. nordijskog tipa (vitka, visoka, plava, ljepolika) i rasnog afričkog crnca ratničkog naroda Masai (visok, stamen, fascinantna tjelesnog oblikovanja i lijepog lica).

Vizualno taj je odnos tretiran na način koji bi se vjerojatno svidio glasovitoj eksnacističkoj filmašici Leni Riefenstahl koja je u vrijeme svoje političke nemilosti, što je de facto potrajala cijelu drugu polovicu 20. stoljeća, među ostalim fotografirala i Masaije, diveći se njihovoj “rasnoj” ljepoti. Doista, Carola (odlična Nina Hoss) i Lemalian (impresivno fotogenični Jacky Icko) sjajno pristaju jedno uz drugo kao plemeniti izdanci “slonovače i ebanovine”, međutim kulturni jaz koji ih dijeli u konačnici će se pokazati nesavladavim. Pritom je posebno zanimljivo, i krajnje ironično, da ključne točke razilaženja neće biti Carolino šokantno suočenje s masaijskim običajem obrezivanja sasvim mladih djevojaka prije vjenčanja, niti masaijska predrasuda da je žena koja umire na porodu začarana, zbog čega joj nitko ne želi pomoći, nego Lemalianova nemogućnost svladavanja osnovnih kapitalističko-tržišnih mehanizama. Naime, nakon vjenčanja s Lemalianom, Carola shvaća da njihova jedina imovina - koze, goveda i koliba, pripadaju njemu, pa kao emancipirana i odlučna zapadnjačka žena poželi imati nešto svoje.

Stoga proda dućan koji je posjedovala u Švicarskoj i uspije uvjeriti Lemaliana da se složi s tim da otvori novi u kenijskoj zabiti. Rođena poduzetnica, Carola prosperira, no Lemalian ne može shvatiti ni prihvatiti njezin način komunikacije s (muškim) mušterijama i dobavljačima, njezinu srdačnost praćenu zaraznim osmjesima. Masai se smiju onima koji im se sviđaju, a ne svakom tko navrati po neku namirnicu, dok se trgovci, slijedeći “zahtjeve tržišta”, raduju i osmjehuju svakom stvarnom i potencijalnom izvoru prihoda, a u Carolinu slučaju riječ je i o udjelu njezine individualne, ekstrovertirane prirode u cijelom procesu. Uz to, Lemalian nema spoznaje o zakonitostima robno-novčane razmjene, pa kad se Carola vrati u dućan nakon porođajnog boravka u bolnici, šokirana shvati da je svu robu dao kupcima na kredit, opravdavajući se da ne može inzistirati na gotovinskom plaćanju kad prodaje rođacima, prijateljima i susjedima.

Problem je samo što su u tom kraju svi jedni drugima rođaci, prijatelji ili susjedi. Carolina iznerviranost Lemalianovom trgovačkom nekompetentnošću i njegova ljubomora dovest će do kraha njihova odnosa, a kombinacija kulturalne opresije i kapitalističke prakse kao uzroka tužnog kraja jedne ljubavi može podsjetiti na “Tabu”, davni film njemačkog klasika Wilhelma Friedricha Murnaua, bez obzira na to što su njegovi (polinezijski) ljubavni protagonisti bili istorasni i što su razdvojeni izvana, a ne iznutra. Vrlo je jasno da individualna ljubavna priča “Bijelog Masaija” smjera i širem komentaru. Carola simbolizira tipičnog “emancipiranog” i samouvjerenog zapadnjaka čija pogonska snaga leži u neodgovornom egoizmu. Na vlastitu inicijativu dolazi u prostor druge kulture, pokušava je u nekoj mjeri mijenjati, ponajviše u onoj koji mu osigurava osobnu korist, a kad se souči s nepremostivim preprekama, vrati se odakle je došao, uzevši sa sobom sve vrijedno što može ponijeti (u ovom slučaju dijete). U znatnoj mjeri točan je to prikaz zapadnjačkog intervencionizma u Treći svijet, a neodoljivo aludira i na aktualnu situaciju u Iraku gdje su Amerikanci srušili jedno zlo da bi izazvali višestruko veće, za koju će se godinu lakonski povući i zemlju ostaviti u potpunom rasulu, zadržavši, ako ikako bude moguće, neki oblik kontrole nad naftnim poljima.

No Carola nije samo simbol licemjerja u vlastitim očima entuzijastično humanističkog, a zapravo duboko egoističnog Zapada, ona je i vrlo plastičan primjerak individualne osobe koja mimo bilo kakvih kulturnih barijera predstavlja opasnost za svakog potencijalnog partnera. Jer velika ljubavna priča razotkriva se kao Carolin egotrip, kompliciran erotskopustolovni eksperiment podređen njezinu užitku i nametanju dominacije u ljubavno-ekonomskom odnosu uz vrlo kontroliran rizik: ona je uvijek imala odstupnicu i na kraju je za njom posegnula. Lemalian je zahvaljujući njezinu dućanu postao pivopija, u radikalno patrijarhalnoj sredini izgubio (muški) ponos i čast (Carola se u njihovoj vezi nametnula kao “muško”, otuda i naslov filma), ostao bez djeteta, život mu je urušen, a odstupnica nikakva. I jedini put kad ju je udario, Carola mu je vratila, a na kraju je u njemu, samo u njemu, ostalo zrno ljubavi koje joj je omogućilo da ga zauvijek napusti i liši zajedničkog djeteta. Nije to popularno reći u sredini u kojoj primitivni mužjaci kao na pokretnoj traci ubijaju žene što su se usudile poželjeti bolji život, ali “Bijeli Masai” jasno svjedoči, ako je itko sumnjao, kako i među ženama postoje osobe čije djelovanje pustoši dušu. Sigurno režiran, vizualno dojmljiv, psihološki dostatno uvjerljiv, u odgovarajućim trenucima dirljiv, dominantno opor, podjednako oštar prema “kolonizatorima” i “koloniziranima” (potonji su uglavnom prikazani kao korumpirani, neodgovorni i zaostali), ovaj film zanimljiviji je i u izvedbi neusporedivo profesionalniji od aktualnog južnoafričkog oscarovca “Tsotsi”, priče o opasnom mladom kriminalcu iz slamova Johannesburga koji igrom slučaja otme dijete bogate obitelji ne znajući što bi s njim. Film je opterećen društveno-kritičkom didaktičnošću, sentimentalnošću i mjestimično poluamaterskom glumom, što potencijalno intrigantnu priču pretvaraju u mlaku moralku.

Iznova se pokazalo da Oscari za najbolji strani film uglavnom odlaze beznačajnim autorima i ostvarenjima, no čini se da već dulje vrijeme Akademijina nagrada nije pripala slabijem uratku.

BIJELI MASAI

Die Weisse Massai, njem. ljubavna drama, 2005. R: Hermine Huntgeburth Gl: Nina Hoss, Jacky Ido, Nino Prester, Katja Flint ocjena: tri i pol (3 i pol) zvjezdice TSOTSI Tsotsi, južnoafr.-brit. krim. drama, 2005. R: Gavin Hood, Gl: Presley Chweneyagae, Terry Pheto, Rapulana Seiphemo, Nambitha Mpumlwana ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice>email to:Damir Radic