Ljubo Jurčić Pliva je prva hrvatska kompanija koje je izišla sa svojim dionicama na Londonsku burzu. Ona stagnira i propada otkad posluje u tržišnim uvjetima i otkad se njene dionice vrte na svjetskim tržištima. Ta je kompanija po svemu bila uspješnija u državnom nego u privatnom vlasništvu. To pokazuje da tržišno i dioničarsko gospodarstvo ne dovode sami po sebi do razvoja ni kompanije ni društva. Potrebno je još nešto. Tržišna vrijednost Plive 1997. je bila 1,78 milijardi dolara, a na kraju 2005. oko 1,24 milijarde, što je smanjenje vrijednosti za oko 30 posto. To će biti i njena današnja realna vrijednost ako ne dobije strateškog preuzimatelja. U isto vrijeme tržišna vrijednost slovenske Krke, koja je bila kudikamo manja od Plive, porasla je s 530 milijuna na 2,07 milijardi dolara ili za više od tri puta. Slična farmaceutska tvrtka Zentiva 1997. je vrijedila 250 milijuna, a danas vrijedi blizu 2 milijarde dolara. U prethodnim desetljećima stvoreni kapital u Plivi počeo se topiti u zadnjem desetljeću. Snažna i razvojna kompanija postajala je sve slabija. Potezi koji po definiciji, u poslovnoj politici, spadaju u strateške, u Plivi su bili strateški promašaji.

Međutim, i strateški promašaji bili su prezentirani kao poslovni uspjesi. Tako je za kupnju ekskluzivnog prava na prodaju lijeka “Sancture” plaćeno 150 milijuna dolara i još, prema neovisnim procjenama, oko 100 milijuna za obradu tražišta. Nakon nepunih godinu dana isto je pravo prodano za 50 milijuna dolara. Gubitak oko 200 milijuna USD tumačen je kao ispravna politika. Slično je bilo i kod strateške odluke o investiranju u istraživanje i razvoj i izgradnji istraživačkog centra. U taj projekt uloženo je oko 100 milijuna USD. Od te dugoročne i strateške odluke odustalo se za kratko vrijeme, u kojem se ne mogu očekivati rezultati takvog projekta. Takvo lutanje managementa bilo je znak drugim kompanijama da Pliva postaje sve ranjivija i pogodna za preuzimanje. Dok je još imala snagu, Pliva je preuzimala druge kompanije. Nakon nekoliko promašaja u strateškim odlukama od lovca se pretvorila u “lovinu”. Unatoč prihodima od rojaliteta za azitromicin (Sumamed) od 2,3 milijarde USD, koji je rezultat pretprivatizacijskog razdoblja, vrijednost Plive nije rasla. Taj prihod stvarao je privid uspješno vođene kompanije. Analitičarima je bilo jasno da će Pliva postati predmet preuzimanja kad prestane prihod od rojaliteta. To se i dogodilo. Actavis dobro prepoznaje razvoj tržišta i zna kako se na njemu pozicionirati. Dokaz je rast njihove tržišne vrijednosti od 42 milijuna USD 1997. do 2,8 milijardi danas. Njihova prva ponuda za dionicu Plive bila je 570 kuna.

Nakon što je proglašena “neprijateljskom“, Actavis je ponudio 630 kn. Ali ni to nije bilo dovoljno. “Neprijateljstvo” se sastojalo u tome što je Pliva postala meta preuzimatelja, što je siguran znak da se njome ne upravlja tako uspješno kako se to prikazuje. Proglašavajući Actavisovu ponudu neprijateljskom, uprava Plive trebala je Nadzornom odboru i dioničarima pribaviti bolju ponudu. Očito, više nije bilo u pitanju je li Pliva na prodaju ili nije, samo je bilo pitanje cijene. Za opstanak Plive jedino je rješenje strateški preuzimatelj, prepoznatljivi vlasnik koji će se brinuti o uloženom kapitalu i stalno ulagati napore da poveća njegovu vrijednost, a ne da isisa već stvorenu vrijednost. Budući da takva kompanija ne postoji u Hrvatskoj, bilo je jasno da će Pliva i dalje biti u stranom vlasništvu, što je i dosad bila, od izlaska na Londonsku burzu. Hrvatski interes, koji bi trebala zastupati Vlada RH, nije dominantno u vlasništvu 18 posto dionica nego u interesu i politici Vlade za povećanjem zaposlenosti, poreznih prihoda i razvoja. Danas je očito da privatizacija Plive nije pridonosila ni jednom od tih nacionalnih ciljeva. Zaposlenost u Plivi smanjila se s 5600 u 1996. na 2500 u 2006. godini. Smanjila je uplate poreza u državni proračun i potencijale razvoja. Jedno je sigurno, Pliva treba strateškog preuzimatelja. Sada postoje dva. Jedan od njih ima potporu uprave Plive, a drugi nema. Actavis je dobio status “neprijateljskog” preuzimatelja jer je svojom ponudom srušio mit o Plivi kao uspješno vođenoj kompaniji, kako je to dotad prikazivala Uprava.

Drugo, prema organizaciji i načinu iskazivanja interesa za preuzimanje Plive bilo je jasno da Actavis ne namjerava zadržati postojeću upravu. Ako uprava smatra da će nakon preuzimanja izgubiti položaj u tom poduzeću, preuzimanje će proglasiti “neprijateljskim”, bez obzira na interes dioničara, radnika, države, potrošača, dobavljača… Iako se želi prikazati da se radi o spajanju dviju kompanija, to nije točno. Riječ je o kupnji. Ako se dvije kompanije spajaju, onda nitko nikoga ne kupuje, nego se dionice kompanija koje se spajaju ulažu kao kapital nove kompanije. Nova kompanija izdaje svoje, potpuno nove dionice koje dioničari spojenih kompanije dobiju umjesto dionica starih kompanija. To nije slučaj kod Plive. Postoji mogućnost da se dionice kompanije koja se preuzima plate dionicama kompanije preuzimatelja. Tada dioničari kompanije koja je preuzeta postaju dioničarima preuzimateljske kompanije.

Ni Barr ni Actavis nisu ponudili takvu mogućnost. Termin “spajanje” u slučaju Plive rabi se kako bi se u javnosti proizveo osjećaj da se ne radi o prodaji nego o ravnopravnosti s preuzimateljem. Strategije preuzimanja Barra i Actavisa su različite. Baar ima ulogu prijateljskog preuzimatelja zbog podrške uprave Plive. On računa na uvjerljivost uprave i na proizvodnju atmosfere da je on bolji partner. Uz to, uspjeli su postići percepciju hrvatske javnosti da imaju podršku hrvatske Vlade i hrvatskog premijera. Actavis, koji je označen kao “neprijateljski” preuzimatelj, podiže cijenu. Poručuje da će uskoro steći kontrolu nad 25% + 1 dionicom i imati pravo na člana Nadzornog odbora Plive. Teško je zamisliti da bi Barr u tom slučaju bio i dalje zainteresiran za preuzimanje. Kad bi Actavis postigao 25% + 1 dionicu, prestao bi njegov interes za podizanje cijene. Actavis je puno spremnije krenuo u preuzimanje. To proizlazi iz njegove neuvjetovane ponude. Sav rizik preuzima odmah i u cijelosti na sebe. Barrova ponuda je uvjetna. Njegova ponuda vrijedi ako postigne 50% + 1 dionicu i ako dobije suglasnost nadležnih američkih, europskih i hrvatskih institucija. Realizacija Barrove ponude može se očekivati tek za 5-6 mjeseci nakon službenog postupka preuzimanja. Takvim uvjetovanjem Barr je prebacio gotovo cijeli rizik transakcije na dioničare Plive. Rast cijena dionica Plive sastoji se od dva dijela. Prvi dio čini procjena da postojeći dioničari, NO i Uprava ne iskorištavaju potpuno Plivine potencijale. Preuzimatelj može procijeniti da bi pod njegovom kontrolom i upravljanjem sama Pliva postigla 30 posto bolje rezultate.

Drugi dio rasta cijena je procjena strateškog preuzimatelja o sinergijskim efektima spajanja za cijelu njegovu kompaniju. Ta dva elementa zbrojena čine granicu do koje mogu dizati cijenu dionica. Interes hrvatske države u Plivi nije samo u dionicama. Državi su interes zaposlenost, razvoj i porezni prihodi. Taj svoj interes ona može urediti posebnim ugovorom sa strateškim preuzimateljem. Bilo bi dobro da država ima 25 posto dionica i člana NO-a kako bi iznutra mogla pratiti poslovnu politiku i izvršavanje ugovornih obveza. Strateški preuzimatelj Plive, nakon isplaćene cijene za dionice imat će samo jedan interes: što brži povrat uloženog novca. S tim ciljem koristit će sva dopuštena sredstva. Kad država proda dionice, ona nema pravo miješati se u poslovnu politiku. Sva lijepa obećanja pri prodaji dionica su bezvrijedna. Ciljevi preuzimatelja mogu se samo dijelom podudarati s interesima hrvatske države. Interesi potencijalnih preuzimatelja mijenjat će se s promjenama okolnosti na domaćem i svjetskom tržištu. Zbog toga, radi većeg ostvarenja svojih ciljeva, država mora imati ugovor ili dionice, ili i jedno i drugo.