Moja mama ponaša se kao i ostale mame u osamdesetoj. Plače kad vidi Tita u novinama, plače kad prođe pokraj spomenika palim borcima podignutog četrdeset i devete, stoji u žbunju pokraj svog marketa, plače kad joj javim da sam cijelo jutro zvala Mirovinsko, ali mi se nitko ne javlja. Ne govorim baš istinu, ponekad mi se javi ženski glas, kaže mi, pričekajte, pa me spoji s nekim drugim brojem, onda slušam kako telefon zvoni. Ipak nisam ljuta što četiri mjeseca nakon smrti moga oca moja majka nije dobila tisuću i sitno kuna koliko iznosi sedamdeset posto njegove mirovine koju je dobio nakon četrdeset i pet godina rada. Potpuno sam sabrana dok slušam ženske glasove, znam što ću s mamom ako uskoro ne stigne poštar. Javio mi se i muški glas. Čini mi se, s telefona broj 356-120. Govorio mi je, sve će biti u redu, dušo, što još mogu učiniti za tebe, srce, da, rješenje je gotovo, poslat ću ti ga idući tjedan, kokica... Ni na kraj pameti nije mi palo da ga pitam zašto sam ja, dušo, za tebe dušo, kako se zoveš, srce, da li svakome ovako tepaš, zlato, imaš li dodatak na ljubaznost, mišu mali, zašto mi rješenje ne možeš poslati ovoga časa, pjetliću... Bila sam presretna što mi se uopće netko javio, pokušajte nazvati 356-111. Da, to sam vam htjela reći, i inače sam osoba koja lako gubi živce, izluđuje me ova Hrvatska.

Klinci naših tajkuna voze tristo na sat tatine lude aute i nekažnjeno ubijaju svoje siromašne vršnjake. Zašto se siroti roditelji godinama vuku po sudu? I vi ste čuli? Policajci u svom autu voze navodnog korčulanskog dilera, onda im on u automobilu obavi veliku nuždu, pa oni stanu, vrućine, mogli bi se ugušiti od smrada, navodni diler kidne, a hrvatska policija izuzme dokaze, to jest pošalje govno nekamo na analizu. Uskoro ćemo doznati službenu istinu, sere li po Hrvatima navodni diler ili hrvatska policija. Ni sudovi me ne ostavljaju hladnom. Godinama čekam presudu, ne želim vam reći detalje da ne bih čekala još pet godina, dokazi, svjedoci, ročišta... Ovih sam dana dobila pismo, sudsku taksu moram odmah platiti, inače će mi netko doći doma i ovršiti nešto. Kod svakog hrvatskog sudskog spora sve ide sporo osim naplata sudskih taksi. A zašto se ono što se odvija na hrvatskim sudovima zove s p o r ? Ima li neki manje ciničan naziv za dugogodišnju muku kroz koju prolaze tisuće i tisuće nemoćnika? A ako ja umlatim ovrhovoditelja koji će mi iz kuće izvući televizor zato jer nisam platila sudsku taksu, a nisam je platila jer nemam love, a nemam love jer sam platila odvjetnike, a love ću imati kad dobijem spor, bi li mi dugogodišnje čekanje na presudu bila olakotna okolnost? Ili bi me odmah uvalili u pritvor jer bi mi to što sam dosad nekažnjavana bila otegotna okolnost?

Samo dileri i veliki lopovi imaju pravo braniti se sa slobode. Želim reći, mnogo me toga izluđuje. A kad je mirovina moje majke u pitanju, mirna sam, ljubazna sam, tiha, zovem svaki dan, slušam obećanja i objašnjenja, moja majka koja inače, kao i većina staraca, danju spava a noću bdije da smrt po nju ne dođe, već se četvrti mjesec ponaša neprirodno. Bdije danju, osluškuje, kupili smo joj i slušni aparat, trza se na svaki zvuk, sjedi pokraj ulaznih vrata, da joj ne promakne poštar. I njeni susjedi bulje kroz špijunku. A oni iz Mirovinskog su mi rekli da je poštar bio, nosio je rješenje, nikoga nije bilo doma?! Moja se mama posljednji put izvukla iz kuće prošle godine na Dan Republike, mislim na Dvadeset i deveti novembar. Položila je cvijeće na onaj spomenik pokraj marketa. I danas sam zvala. Uzalud. Mir je u Mirovinskom. A možda tražim previše? Tri mjeseca je uobičajeni rok unutar kojeg Mirovinsko rješava zahtjeve udovica ili udovaca. Može li to biti slučajno? Tri mjeseca u životu hrvatskih osamdesetogodišnjaka je kao deset godina u životu čovjeka u najboljim godinama. Hrvatski državni mirovnjaci na taj način zauvijek umiruju partnere pokojnih hrvatskih umirovljenika. Ne kažem da to ne odgovara meni i mojim vršnjacima, djeci pokojnih i živućih umirovljenika, tko danas od plaće, ako je ima, može hraniti sebe, svoju djecu, od djece djecu i starce? Pa ipak, ja bih htjela da moja mama svaki mjesec dobiva tisuću kuna, to je lijepa para, da dobije te novce, ja ne bih morala jutra provoditi pokraj telefona... Lažem, ima to i svoje dobre strane. Dok slušam kako telefon uprazno zvoni, listam i čitam Gloriju.

Čujte ovo: “Nakon žučnih saborskih rasprava, zastupnika HDZ-a Andriju Hebranga kod kuće očekuje, kako kaže, ‘antistresni program’, šetnja s petogodišnjim westyjem Nilom. ‘Trebam se pripremiti već prije ulaska u stan, jer čim zatvorim vrata, moram kleknuti. Nil potom skače na mene, mazi se, laje, ljubi me...’, priča Andrija Hebrang, dodajući da je zbog Nila propustio nekoliko putovanja na stručne kongrese jer, ako jako dugo izostaje iz kuće, simpatični ali svojeglavi Nil, koga vlasnik opisuje kao ‘zavodnika i oca dviju kćeri’, od tuge prestaje jesti.” Iz velike ljubavi prema životinjama gospodin Hebrang je u suradnji s udrugom Prijatelji životinja u saborsku proceduru progurao novi zakon o zaštiti životinja. “Kad se taj zakon izglasa, jamčim vam da već za tri godine nitko neće moći nekažnjeno izbaciti životinju na cestu. Dotad će, naime, sve kućne životinje morati imati čip na uhu, pa ćemo lako pronaći nemarnog vlasnika i rigorozno ga kazniti.” Zato se ne uzbuđujem. Na mirovinu moje majke čekat ću još mjesec dana. Ako do tada poštar ne pokuca na njena vrata, staru ću ostaviti na cesti. Nema čipa na uhu, tko će me naći, tko će me rigorozno kazniti? Sigurna sam, neće biti jedina. Mnoge hrvatske stare majke bauljaju hrvatskim ulicama samo zato što nisu rasne kuje.>email to:Vedrana Rudan