BASHKIM SHEHU (54), kompozitor, glazbeni pedagog i osnivač Histria festivala Prošlog tjedna u Puli je počeo sedmi Histria festival koji će već tradicionalno okupiti neka od najpriznatijih imena svjetske kulturne scene. Zahvaljujući tom festivalu, u Puli, koja je prije toga u Areni imala organizirana tri, četiri kulturna događaja godišnje, u posljednjih šest godina održano ih je 140, među njima 40 nastupa vodećih svjetskih baletnih kuća, solista poput tenora Joséa Carrerasa, Plácida Dominga i Luciana Pavarottija, dirigenata Zubina Mehte i Riccarda Mutija te pop koncerti Jovanottija, Jamiroquaija ili Anastacie. Ove godine Histria festival je otvoren koncertom španjolskoga gitarista Paca de Lucíje i tenora Joséa Carrerasa. Glavni organizator festivala je čovjek kojega je životni put vodio od rodne Peći na Kosovu, preko Prištine, Sarajeva, Novog Sada, Frankfurta i Pariza do Pule, gdje se skrasio s obitelji.

Riječ je o Bashkimu Shehuu (54), kompozitoru i profesoru na pulskoj akademiji koji od 1990. živi i radi u Istri. Osim što je skladao šest baleta, pisao je i filmsku glazbu, pa je 1982. čak dobio i Zlatnu arenu za glazbu filma “Zec sa pet nogu”. S Bashkimom Shehuom razgovarali smo o festivalu, njegovoj obitelji i povezanosti s Kosovom, te političkim aktivnostima kojima se bavi kao predstavnik Albanske zajednice u Hrvatskoj. Dok smo razgovarali, naizmjence je pušio cigarete iz dviju kutija na stolu: Dunhill i Marlboro. “Inače je u rotaciji i treća”, govori smijući se. “Obično nosim i kutiju Yorka. Još od studentskih dana sam navikao na te kombinacije kad sam Milde sorte koristio kao treću vrstu. Važno mi je samo da su cigarete jake. Ali ako pušim istu vrstu, onda se naviknem i osjetim da mi smeta. Moj profesor Miroslav Špiler iz Sarajeva bio je još gori. Imao je četiri džepa, po jedan za Kent, Marlboro, HB i nekakve cigarete u plavoj kutiji s upitnikom, zvale su se LD. Osim što me naučio orkestraciju, kompoziciju i dirigiranje, navukao me i na taj bizarni običaj. Govorio je da se te cigarete bore jedna protiv druge u njegovu tijelu pa su manje štetne.”

NACIONAL: Je li vas on učio i menadžmentu? Neobično je da se umjetnička duša, profesor glazbe, bavi organizacijom festivala.

- Mnogo je skladatelja ili dirigenata koji bi bili odlični menadžeri, primjerice slavni dirigent Gergiev. Priznajem, najbolje je kad umjetnik koncipira program a stručnjak ga izvodi. Mi to ne možemo raditi, pa se snalazimo. Što se tiče organizacije posla, život me je tjerao na svakakve poslove. U Prištini je 1975. akademija bila mlada, pokretali smo orkestar. Bio sam stručni suradnik, imali smo malo ljudi i svi smo sve radili. Tada sam shvatio da mi dobro leži organizacija. Ali i danas radim sve, od nošenja pultova do prepisivanja dionica, iako sam sada u zvanju redovitog sveučilišnog profesora. Najveće mi je zadovoljstvo što smo mi ovdje pokrenuli festival koji je neovisan o državnom novcu.

NACIONAL: Kako ste pokrenuli Histria festival i zašto zazirete od državnih institucija?

- Nisam želio da činovnici odlučuju o tome kad će se festival održavati. Neki ljudi su smatrali glupim da dvije godine zaredom na Pulskom ljetu imamo “Carminu Buranu”. Onda sam poludio i rekao im da ako hoće, neka sami rade svoj festival “srdela i kobasica” a ja ću napraviti svoj. Kad sam u ožujku 2000. čuo da se Pulsko ljeto ukida, do ljeta mi je bilo ostalo samo nekoliko mjeseci. Dosta sam svojeglav, pa sam objavio da pokrećem festival Histria 2000. Imao sam samo polovicu programa, koji sam predvidio za Pulsko ljeto. Animirao sam svoje prijatelje umjetnike, Pavla Dešpalja, Almiru Osmanović i pomoćnika ministra kulture Srećka Šestana, kojeg više ne prepoznajem. On je bio intendant HNK Rijeka i iz onog doba pamtim ga kao iznimno inventivnog čovjeka. A možda je on ostao isti a ja sam oslijepio. Godinu dana poslije uključio se Vjekoslav Šutej i tako puno donio imidžu festivala. Sretan sam što nas je Ministarstvo kulture ove godine isključilo iz projekta subvencije ne dodijelivši nam niti jednu kunu. Valjda im nismo kompatibilni, iako smo festival koji protežira hrvatsku glazbu, produkciju i reprodukciju. A bitno je da se kunu kako je kulturni turizam prioritet.

NACIONAL: Kolika je zapravo financijska korist Histria festivala?

- To je jako komercijalan posao. Ali novac ne uzimamo mi nego turizam, a oni nam slabo vraćaju. Mi smo otprilike na nuli ili malo ispod. Kad su ovdje bili Pavarotti i Mehta, u devet dana je potrošeno pola milijuna eura u izvanpansionskoj potrošnji. U Istri nije bilo niti jednog slobodnog ležaja, a nakon završetka hoteli su bili poluprazni. Osim toga, radimo i koprodukciju za pop i rock koncerte pa imamo Jovanottija, a prošle godine nastupili su Jamiroquai i Anastacia, što donosi zaradu gradu. Problem je što nas država ne podržava. Naš festival ima oko 60.000 gledatelja godišnje i ne dobivamo ništa, a neki festivali koji imaju 3000 gledatelja dobivaju po tri milijuna kuna. Prošle godine Ministarstvo nam je dalo 150.000 kuna, to su nam otprilike troškovi benzina. Recimo, nudi nam se donacija od 70.000 kuna, ali pod uvjetom da za svaki koncert damo 20 ulaznica. To je 200 ulaznica vrijednih po 500 kuna. Pa tko tu koga onda sponzorira?

NACIONAL: Koliko stoji organizacija i tko je plaća?

- Objektivno, Histria festivala ne bi ni bilo da nije bilo Hypo banke. Radojka Olić, Milan Laperotić te današnji predsjednik Heinz Truskaler iz te tvrtke ušli su u taj projekt 2000. samo zato što su mi vjerovali. Dali su 600.000 kuna, a cijeli prvi festival stajao je 3,8 milijuna kuna. Radili smo s gubitkom, ali imali smo 27 velikih projekata. Doveli smo Eifmana s “Don Quixoteom”, iako mi je Almira Osmanović rekla da sanjam jer nemamo novca za običan koncert. Danas je cijena 17 milijuna kuna a pokrivaju je ulaznice i sponzori. Županija nam daje 100.000 kuna, 45.000 kuna Hrvatska turistička zajednica, pa zahvaljujem Niki Buliću što se uključio sponzoriranjem triju projekata. Novac možda jest simboličan, ali drago mi je da provode politiku koju najavljuju, ulaganje u kulturni turizam. Od Grada Pule dobili smo 200.000 kuna, a Turistička zajednica Pule dodala je 80.000 kuna. Zapravo nas “krpaju” glavni sponzori Hypo banka, Ina, Croatia osiguranje, Jana, Večernji list i HTV. Sve je dobro, samo se bojimo da će nam zbog moje jezičine i jezičine predsjednice umjetničkog vijeća Almire Osmanović uskratiti Arenu. Mislim da nemaju ni moralno pravo na to, jer, hvala bogu, nju su napravili Rimljani. A ako se gleda i genetika, možda sam izabrao pravo mjesto gdje ću biti domaći čovjek. Ovo je Istra, Histra, tu su nekad bili Iliri. Ipak sam ja neki Albanac-de-lux, pa se osjećam zaštićen.

NACIONAL: Imali ste problema s porezom, jeste li ih riješili?

- Za Pavarottijev koncert smo svojedobno dali 1600 ulaznica raznim institucijama. Svima kojima smo darovali kartu nastojim ispostaviti fakture, a siguran sam da ću to što je ostalo od plaćanja PDV-a isplatiti u potpunosti i da će ostati dovoljno za festival. Ne želim da netko dariva Histria festival, ako ne znam raditi, neka crknem. Ali nije fer da nam država stavlja takav uteg oko vrata a ne pomaže nam. U ovih šest godina imali smo više od 140 projekata, od čega 40-ak megaprojekata u Areni i rimskom kazalištu. Trećina tih projekata bila je s djelima hrvatskih skladatelja i s izvođačima iz Hrvatske. Kao rezultat toga, četiri simfonijska djela hrvatskih skladatelja otvorila su Kijevski festival. Zapravo, to je pet, jer i ja sam hrvatski skladatelj. Dovođenje zvijezda

NACIONAL: Kako izgleda postupak dovođenja jedne velike zvijezde na festival?

- Ljudi fetišiziraju cijene koncerta. Danas se klikom miša zna koliko stoji jedno gudalo a kamoli svirač koji svira njime. Najvažnije je ponuditi osnovne uvjete. Ide se na razgovor s njihovim agentima, ali ja mnogo njih poznajem osobno pa mi je lakše nego drugima. Osobni kontakt je najvažniji jer s menadžmentom se pregovara dugo i projekt je redovito 50 posto skuplji nego što se može dobiti na taj način. Druga stvar je to što se mi ovdje slomimo da se oni dobro osjećaju. Oni međusobno pričaju o tome što su doživjeli na turnejama. Novac im nije presudan, nego neki naoko bizarni detalji. Recimo, važno je na kojem je nivou osigurana proba. Cijeli postupak dovođenja traje godinu i pol do dvije.

NACIONAL: Kako ste ih nagovarali da dođu prvi put?

- Nisam ja nikoga nagovarao. Moja generacija je sad u svijetu etablirana. U Parizu imam prijatelje jer sam tamo živio četiri godine dok sam bio specijalizant. Kroz Pariz su tada prošli moji vršnjaci iz cijele Europe. Oni su danas direktori kazališta, dirigenti filharmonija. Imamo i političare. Imam dobre kontakte u Rusiji i Nizozemskoj. Ako sam morao dovesti neki skup projekt, svi su nam davali popuste.

NACIONAL: Je li vam se neki umjetnik zamjerio?

- Nikada, ali sam se ja zamjerio trojici menadžera prije nekoliko godina. Rekao sam im da nisu došli na dilanje koncerta nego na festival i da moraju držati presice. Njima se to ne da, oni se radije naroljaju noć prije pa spavaju. Neki koje sam izvrijeđao su se vratili, a drugi me mrze i danas iako ponovo žele doći.

NACIONAL: Dakle, niste baš ljubitelj menadžera?

- Cijenim pojedine menadžere. To su Harvey Goldsmith, Terry Robinson, Gidins, Bush.... Ovi ostali su često kao očevi koji namjerno zapuštaju djecu. Mogu ih imati dvadesetero i sve će ih pustiti da pocrkaju jer njima je cilj samo novac. Umjetnici se zbog toga često loše osjećaju, ali ne mogu pobjeći zbog dobro sročenih ugovora. Hrvatska ima veliku nesreću što su naši menadžeri prihvatili biti prolazna stanica. Ako je u pitanju neka velika turneja, Zagreb mora biti najavljen na prvome mjestu. Omogućavamo dilerima iz četvrte ili pete ruke da po volji biraju Hrvatsku u zadnji tren. To ruši ugled ove zemlje. To nije nešto što će riješiti država, ali državne institucije ne smiju financijski gurati takvu sramotu. Nitko ne smije krpati turneju u Hrvatskoj. Lijepo je doći u Zagreb, Split ili Pulu dva dana, okupati se, bančiti i usput pokupiti novac. Naši menadžeri su krivi jer ne planiraju dugoročno pa su sretni organizacijom u zadnji tren za koju dobiju 2 posto neto zarade.

NACIONAL: Aludirate na koncert Marilyna Mansona protiv kojeg ste javno istupili jer je organiziran u zadnji čas?

- Ne, nego na Rolling Stonese i slične koncerte. U Beogradu je termin koncerta primjerice objavljen tri mjeseca unaprijed, a u Zagrebu poslije Beograda. Nema logike da bude tako. Zagrebu nije mjesto niti iza New Orleansa. Tako se ruši ugled zemlje koja je najciviliziranija u ovom dijelu Europe. Sa Zagrebom se može mjeriti samo Prag, ostalo je sve iza Zagreba.

NACIONAL: Namjeravate li napustiti Pulu, s obzirom na to da ste se često selili u životu?

- Pulu neću napustiti, smatram da sam sa svoje 54 godine prestar.

NACIONAL: To baš i nije mnogo godina.

- Ovisi kako tko nosi godine, koliko su mu bili uredni dani. Kod mene je radni dan trajao najmanje 18 sati cijeli život. Ostajem ovdje, Hrvatska mi je u bivšoj Jugoslaviji bila vrh piramide. Kad se govorilo o kulturi, Zagreb je bio broj jedan. Osim toga, Pula je krasna multikulturalna sredina, iako katkad ima ozračje koje mi se ne sviđa. U malom dijelu ljudi ovdje, što se tiče glazbe, još je uvijek snažno lokalističko uvjerenje da se s malo truda dobije puno.

NACIONAL: U posljednje vrijeme počeli ste se baviti i politikom. Zašto?

- Neću se nikada baviti politikom, ali moram djelovati kao građanin ove zemlje. Isto tako kao predstavnik Albanaca želim pomoći u afirmiranju albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ne želim da se u Hrvatskoj o Albancima govori u uobičajenim stereotipima, kao o nekakvim slastičarima ili zlatarima. A ako nije nešto od to dvoje, Albanac se onda sigurno bavi drogom. Ima među nama sveučilišnih profesora, liječnika, povjesničara. Želim osvijestiti ljude o tome, pogotovo potaknuti Albance da se uključe u sve društvene i ekonomske pore Hrvatske i da svoju zaradu ugrade u razvoj ove zemlje a ne izvan nje. Albanci osjećaju Hrvatsku kao svoju zemlju. To se odnosi na sve slojeve društva. Mi smo desetljećima uhranjeni hrvatskim duhom, tako da u ovoj zemlji nemamo problem adaptacije koji imamo u drugim zemljama. Ja imam nešto iskustva iz politike jer sam čak bio potpredsjednik SSRN Kosova za kulturu. Ovdje sam predsjednik Albanske zajednice a od rujna ću biti u Vijeću nacionalnih manjina Hrvatskog sabora kao predstavnik Albanaca pa ću moći češće javno djelovati.

NACIONAL: Vaš sin Arian isto se bavi organizacijom koncerata. Jeste li vi na njega utjecali da izabere to zanimanje?

- Nisam, ali moj najstariji sin Arian je ekonomist i dobro mu ide taj posao. Upravo sprema disertaciju kod nobelovca Nicholasa Barra u Londonu. Arian je vezan za kompaniju Harvey Goldsmith iz Londona jer se bavi organizacijom koncerata. Sad je njihov predstavnik za ovaj dio Balkana. Naravno da okolina utječe na ljude, pa pogledajte imena moje djece. Arian je dobio tipično albansko ime, ali je zato moj srednji sin Admir, koji po uzoru na moju suprugu Satku završava arhitekturu, dobio ime po nogometašu Admiru Spajiću jer je suprugin otac Bosanac. Najmlađi Erol, koji se upisao u jezičnu gimnaziju u koju primaju samo 30 učenika, ime je dobio po Errolu Flynnu, jer je moja kuma bila zaljubljena u njega. Veze s Kosovom

NACIONAL: Tko je utjecao na vas da postanete skladatelj i profesor?

- Obitelj utječe na to što će netko izabrati kao svoj životni poziv. Ja sam odrastao u Peći u dobrostojećoj obrazovanoj obitelji. Mnogo je mladih u tom gradu bilo zainteresirano za umjetnost, čak je postojao simfonijski orkestar koji je 1956. pokrenuo jedan češki dirigent. Moj otac je bio obrazovan čovjek pa mu nije smetalo. Majka je voljela pjesmu i bilo joj je drago što sam se odlučio za glazbu. Imao sam pet godina kad sam počeo pjevati u tom multifunkcionalnom orkestru. Bili smo na festivalima, još se sjećam kako sam pjevao pjesmu “Juri zeka izdaleka, obliva ga znoj...”. Pogriješio sam pa me dirigent dva tjedna grdio. Svirao sam klavir i gitaru, koja je omiljen instrument u Peći. Svaki drugi čovjek ondje je uz gitaru pjevao meksičke i španjolske pjesme, pa nije čudno što je na koncert Paca de Lucíje prije desetak dana došlo 50-ak ljudi odande.

NACIONAL: Dosta ste vezani za Kosovo?

- Svraćam često na Kosovo i tamo pokušavam pokrenuti neke velike projekte u obrazovanju. Ima mnogo talentirane djece koja ne dobivaju priliku. Jedina pozitivna stvar je što rade po bolonjskom sustavu, pa ćemo ove godine organizirati i razmjenu studenata s njima. Ipak sam ja tamo bio dekan prije nego što je 1990. raspušteno sveučilište.

NACIONAL: Pripremate li neki novi projekt?

- Muči me već dugo što ne uspijevam dobiti podršku da postavimo “Spartacusa”. Imam projekt, svi me tapšu po leđima, ali nitko se ne želi upuštati u to. Ne znam zašto jer nije stvar u novcu. Ja to organiziram jeftinije nego drugi jer moji znanci od redatelja do solista često pristaju na minimalne honorare. Bashkim Shehu Biografija Rođen 3. srpnja 1952. u Peći na Kosovu 1957. počinje se baviti glazbom kao petogodišnjak 1975. u Sarajevu završava studij kompozicije i dirigiranja 1976. radi kao stručni suradnik na sveučilištu u Prištini 1978. - 1982. specijalizacija u Parizu 1985. prvi put izveden njegov treći i najpoznatiji balet 'Besa' 1990. postaje posljednji dekan glazbene akademije u Prištini 1990. doseljava se u Pulu 1995. osnovao simfonijski orkestar i mješoviti i eksperimentalni orkestar u Puli 2000. pokreće Histria festival 2003. postaje redoviti profesor na glazbenoj akademiji u Puli Zabuna oko imena Bashkim Shehu dijeli ime s jednim poznatim albanskim piscem i disidentom. "Nekoliko puta su me temeljito pretraživali na aerodromima zbog toga, pa sam nazvao čovjeka i rekao mu da netko od nas mora promijeniti ime. Čak nam se i očevi i djedovi zovu isto!" kaže Shehu. Manji honorari Osobna poznanstva često rezultiraju time da velike zvijezde na Histriji nastupe uz manje honorare. "Tajna je u tome što se puno trudimo oko tih ljudi, pa se uvijek rado vraćaju", kaže Shehu.>email to:Mario Duspara