Objavljeno u Nacionalu br. 556, 2006-07-10

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Zidane out, Italija in, Hrvatska u svoj nespokoj

Srećko JurdanaSrećko Jurdana Svjetsko prvenstvo pokazalo je među ostalim da u svemiru - ovakvom kakav poznajemo - nema važnije stvari od nogometa, a Zinedine Zidane pokazao je na tom prvenstvu koliko kratak može biti put od vrha do dna. U jednom trenutku bio je među bogovima, u drugom među prokletnicima. Glavom je udario Materazzija, provocirao time svoje isključenje, Francusku odveo u poraz i u penziju otišao s mračnom uspomenom koja će ga pratiti do kraja života, iako mu je samo deset minuta nedostajalo da napusti scenu kao kralj nad kraljevima. Zašto? Krhko je znanje. U čovjeku je nešto puklo. Taj Materazzi - koji je u ekipu upao kao rezerva - zabio je izjednačujući gol glavom iz iste situacije u kojoj Zidane nije uspio zabiti, i to ga je možda dovelo u stanje nesvjesne iritacije koju nije mogao kontrolirati, posebno ako mu je Materazzi dobacio nekakvu uvredu. Cjelokupna frustracija provalila je iz Zidanea u djeliću sekunde, bez obzira na okolnosti koje su mu nalagale da strogo pazi na svoje ponašanje. Da je zabio taj drugi gol - a nedostajale su nijanse - otišao bi kao jedini igrač na svijetu koji je u finalima svjetskih prvenstava postigao četiri pogotka. Umjesto gola, međutim, zabio je Materazziju glavu u prsa i dokazao psihološku spoznaju po kojoj se - u nedostatku opreza - zlato može brzinom munje pretvoriti u den Dreck. Francuska tuga talijanska je radost, bez obzira na talijansku prljavu igru, što je jedno od općih životnih pravila, a i Hrvatska ima razloga za zadovoljstvo: ako je Zidane out, Kranjčar je još uvijek in. Nije uspio ostvariti nikakav rezultat, ali zato je barem pun naduvenih izjava. U ekipi ništa ne bi mijenjao, ni sada ni prije. Bravo. Ako su pobjede potpuno izostale čak i protiv autsajdera, budala bi pomislila da se nešto trebalo mijenjati u postavi ili taktici. Budala da, ali gospodin Kranjćar ne.

On je poput reklame za automat u igrama na sreću, koji “uvijek dobiva”, zato što “jamči igru”.. Ako ćemo ozbiljno, Kranjčar je naprosto bad loser, kojem su uvijek krive sve druge okolnosti, ali nikada ne on. Njegova arogancija dominira nad logikom, što je najslabija točka u njegovome autorskome opusu. Napadno manifestiranje viška sigurnosti u vlastitu nepogrešivost često je oznaka skrivenoga manjka sigurnosti. Nećemo se, međutim, upuštati u nategnuto psihologiziranje. Da je Kranjčar nakon debakla izjavio kako prihvaća odgovornost, kako je svjestan da je u ekipi nešto bilo krivo postavljeno, i kako - na temelju te svijesti - traži od javnosti priliku da u narednome razdoblju stvari pokuša dovesti u red, većina promatrača poručila bi možda nadležnima: ostavite ga neka radi. Griješio je, ali zaslužuje još jednu priliku, kao Marija Magdalena. No, agresivnim pokušajima vlastitoga ekskulpiranja, proglašavanjima debakla strateškim uspjehom i nebuloznim prebacivanjima krivnje na suce i “nedostatak sreće”, gospodin Kranjčar diskvalificirao je samoga sebe za funkciju na kojoj želi ostati. Budući da je Kranjčar svojim istupima javnost radikalno okrenuo protiv svoga lika i djela, dobrim ljudima u nogometnim, a možda i političkim forumima ne preostaje drugo nego da počnu razmišljati - makar samo razmišljati - o njegovome nasljedniku. Vlatko Marković nastoji na tom planu ekvilibrirati do krajnjih granica svoga razvijenoga osjećaja za političku ravnotežu, ali na kraju će morati povući potez. Tko može zamijeniti neponovljivoga Cicu Kranjčara? Pretendenata, stručnjaka i legendi ne manjka. Položaj je - statusno i financijski - suviše dobar da kandidate svih boja ne bi privlačio kao med pčele. Deseci tisuća eura mjesečno, garancije, bonusi i tutto pagato, kao neadekvatan nadomjestak za tešku psihološku dramu kojoj se izbornik podvrgava po definiciji. Miroslav Blažević ušao je u povijest među ostalim i po izjavi kako mu - u trenucima kad mu je najteže - najveću utjehu pruža pogled na njegov bankovni račun. Taj princip samosmirivanja pogledom apsolutno je primjenjiv na fenomen profesionalnoga nogometa u cijelosti. Za Kranjčarova nasljednika nameće se Igor Štimac, gazda Hajduka, hotelijer, milijunaš i - poput cijele generacije tzv. vatrenih - ljubimac desničarske scene. Kao televizijski sukomentator Svjetskog prvenstva, gospodin Štimac Božidaru Sušecu ponekad nije dao da dođe do riječi i znao je pomalo daviti publiku beskrajnim analizama, ali vidjelo se da čovjek odlično poznaje nogomet u svim aspektima igre. Poznavanje nogometa nije, međutim, dovoljna kvalifikacija za položaj izbornika. Kao osoba koja u narodnjačkim lokalima upada u ekscese, Štimac teško može zadovoljiti građanske kriterije komuniciranja kakvi su organski povezani s tom javnom funkcijom. Ni Josip Kuže nije bez predispozicija, pod uvjetom da je vratio astronomske dugove lihvarima, koji mu mogu drastično poremetiti koncentraciju. Na sceni se spominje i Velimir Zajec, veliko igračko ime iz prošlosti, no blijedih ideja i slabe karizme u sadašnjosti, a i slaboga trenerskoga iskustva. Zvonimir Boban? Pseudointelektualna varijanta Igora Štimca, samo bez sklonosti javnim ispadima. Osim od slave i rente, živi i od svega što je dobio u pretvorbi - ali tu nije iznimka - a u cjelini ostavlja dojam da ga Bespuća povijesne zbiljnosti bitno više zanimaju od nogometne strategije.

Branko Ivanković? Da je nešto napravio s Iranom, moglo bi ga se uzeti u razmatranje. Imena uz koja se vezuju ozbiljan rad, zapaženi nastupi i časni porazi u Hrvatskoj već ima dovoljno. Ivica Osim? Sklonio se u Japan i ostavlja dojam bosanskoga univerzalista kojeg hrvatska reprezentativna problematika zanima koliko i hrvatska liga, tj. koliko i lanjski snijeg. Radićevićevi stihovi: “I vi drugi duž Dunava, i vi tamo gdje je Sava, i svi skupa tamo-amo, amo da se poigramo”, mogu se primijeniti i na hrvatsku aktualnu nogometno-političku situaciju. Da se autora ovih redaka nešto pita, uzeo bi za izbornika jaku inozemnu figuru, neopterećenu lokalnim nogometnim kriminalom, obzirima, interesima i kalkulacijama, koja će za svoju pinku obaviti posao onako kako može, i uživati pritom u hrvatskoj gostoljubivosti i prirodnim ljepotama, o čemu će pričati unucima. Nogomet je danas kozmopolitska disciplina u kojoj se teško može prosperirati bez izravnoga preuzimanja tuđih spoznaja, metoda i iskustava, ali sve je to - ako osjećaj ne vara - razglabanje o virtualnim stvarima. Kranjčar je hrvatska sudbina, ako ne kao činjenica onda kao metafora.

STUPAC  TJEDNA

Nizozemski fotograf; Mesić i Zoo Nizozemskome profesionalnome fotografu skupina lokalnih terorista - policija navodno ne zna kojih - razbila je na obali glavu jer je snimao nekakve morske motive. Čovjek je dobro prošao, kad se uzme u obzir da su talijanskoga liječnika Riccarda Ceccinu upravo pripadnici hrvatske policije svojedobno bez ikakvoga razloga zatukli na cesti. Turist, u Hrvatskoj to posebno gordo zvuči. Potrebna je hrabrost da se to postane. * * * Predsjednik Mesić posjetio je nedavno zagrebački Zoološki vrt, što je svakako civilizirana gesta vrijedna pažnje. Iskoristio je priliku da tamo uputi nekoliko blagih kritičkih opaski na račun rada policije i dr., ali kad je već došao u tu staru instituciju, mogao se zauzeti za izgradnju zida koji će je izolirati od Maksimirske ceste. Životinje u zagrebačkom ZOO-u žive - kao nigdje na svijetu - pod stalnim terorom buke i ispušnih plinova, i predsjednik je - ako je već zainteresiran za funkcioniranje ZOO-a - lako mogao uočiti tu brutalnu činjenicu.>email to:Srecko Jurdana

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika