Hassan Nassrallah rodio se 1960. u četvrti Bourj Hammoud u istočnom Bejrutu Novi rat u Libanonu privukao je pozornost svjetske javnosti na osobu čije će odluke svakako biti ključne za razvoj sadašnje krize. To je glavni tajnik libanonske šiitske organizacije Hezbollah, glavni njen zapovjednik Hassan Nasrallah. On se posljednjih dana već nekoliko puta preko televizije u ime Hezbollaha obraćao javnosti, davao prkosne izjave i prijetio Izraelu. Da ga i u Izraelu smatraju ključnom osobom Hezbollaha, vidi se i po tome što su izraelski avioni napali i uništili njegov stan i ured u južnom Bejrutu, ali njemu nisu uspjeli nauditi, što je dokazao pojavivši se nakon toga na televiziji. Hassan Nassrallah rodio se 1960. u četvrti Bourj Hammoud u istočnom Bejrutu.

Bio je najstariji od devetero braće, a zainteresirao se za islam vrlo mlad i počeo ga proučavati u mjesnoj vjerskoj školi. Kad je 1975. u Libanonu planuo građanski rat, obitelj se preselila u šiitsko selo nedaleko od Tira, gdje je Nasrallah došao u dodir s aktivistima šiitskog pokreta Amal koji je tada dominirao šiitskom političkom scenom. Vođa Amala Musa Sadr bio je jako popularan jer se zalagao za interese sirotinje, protiv šiitskih veleposjednika.

U školi u Tiru Nasrallaha je zapazio islamski učitelj koji je imao veze u vodećem svjetskom šiitskom centru Nadžafu u Iraku te je poslao pismo preporuke ondašnjem vodećem šiitskom svećeniku Mohammadu Baqiru Al-Sadru da Nasrallaha primi u sjemenište. Tako je Nasrallah sa 16 godina otišao na studij u Najaf, gdje mu je mentor bio stariji libanonski šiit Abbas al-Musawi. U Nadžafu je Nasrallah radikalizirao vjerske i političke stavove. Dok je Amal priznavao multietnički i multikonfesionalni Libanon, Nasrallah je smatrao da u južnom Libanonu treba stvoriti teokratsku šiitsku državu. Iračka vlast 1978. je protjerala libanonske učenike iz Nadžafa, pa su se Musawi i Nasrallah vratili u Libanon.

Nasrallah se nastanio u Baalbeku. Musawi i on snažno su se politički angažirali među šiitima protiv sve sekularnijeg vodstva stranke Amal, kojoj su još formalno pripadali. Nakon izraelske invazije južnog Libanona 1982. Nasrallah i Musawi napustili su Amal i s istomišljenicima osnovali novu radikalnu šiitsku organizaciju za borbu protiv izraelske okupacije. Tri godine poslije objavljeno je njeno postojanje i njeno ime Hezbollah. Isprva je Hezbollah djelovao u dolini Bekaa istočno od Bejruta i u zapadnom, muslimanskom dijelu Bejrutu.

U raznim fazama Hezbollah se služio raznim metodama borbe: početkom 80-ih koncentrirao se na istiskivanje zapadnih utjecaja iz Libanona, na zauzimanje dominantne pozicije unutar šiitskog političkog korpusa, pa je Hezbollah istisnuo Amal s političke scene i postao dominantna politička snaga među šiitima, čime je među njima smanjen utjecaj Sirije, a povećan utjecaj Irana, a u drugoj polovici tog desetljeća bio je umiješan u zarobljavanje američkih i drugih zapadnih talaca u Libanonu, što je paraliziralo američku politiku prema Bliskom istoku, te bilo razlogom i za aferu “Irangate”, koja je umalo uzdrmala tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Vrhunac te aktivnosti bila je otmica i smaknuće američkog bojnika iz promatračke misije UN-a na izraelskoj granici 1989. Iako je u vrijeme osnutka Hezbollaha bio vrlo mlad, Nasrallah se iskazao kao sposoban vojni zapovjednik.

On je bio zaslužan što je Amal istisnut iz šiitskih predgrađa u južnom Bejrutu. Ali umiješala se Sirija, koja je u Libanonu imala svoje vojne snage i podržavala Amal, te zaustavila borbe. Nasrallah je u vrijeme tog prisilnog primirja otputovao u Iran i u svetom gradu Komu nastavio studij islama. U Iranu se povezao s vođama iranskog režima. U Komu je proveo dvije godine i vratio se u Libanon kao “iranski čovjek”. Postao je šef vojnog zapovjedništva Hezbollaha i član njegova političkog biroa. Vodstvo organizacije tada je još bilo razjedinjeno. Njegov dotadašnji mentor Musawi priklonio se umjerenoj prosirijskoj struji. Nasrallah se pak i dalje zauzimao za razbijanje Libanona i stvaranje šiitske države na jugu. Sirijski utjecaj na Hezbollah tada je bio jači od iranskog pa je Musawi 1989. postao njegov glavni tajnik, ali su ga već 1992. Izraelci ubili u zračnom napadu.

Tada je iranski vjerski vođa ajatolah Ali Hamnei pritisnuo Siriju da za novog vođu Hezbollaha prihvati Nasrallaha, a Sirija je pristala jer je Nasrallah iz taktičkih razloga iznosio mnogo umjerenije i Siriji prihvatljivije stavove nego prije. Prva Nasrallahova akcija na novom položaju bila je da se osveti Izraelu za Musawijevu smrt pa je organizirao bombaški atentat na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu u kojem je ubijeno 29 osoba. Time je poručio Izraelu da će napadati židovske ciljeve diljem svijeta, bude li Izrael ubijao vođe Hezbollaha. Nakon toga je preko posrednika postignut neformalno primirje između Izraela i Hezbollaha, pa je Izrael prestao ubijati i otimati vođe Hezbollaha. I sam Nasrallah sljedećih se godina pojavljivao u javnosti bez straha od atentata. Ipak, Nasrallah je i dalje organizirao napade na izraelske vojnike u okupiranom južnom Libanonu, Hezbollah ih je godišnje ubijao po 30-ak.

Zbog toga, kao i zbog bombardiranja raketama sjevernih izraelskih gradova, bilo je i nekoliko oštrijih sukoba, kao 1996. Zbog sve većih gubitaka Izrael je 2000. jednostranom odlukom napustio južni Libanon, što su libanonski šiiti shvatili kao veliku Nasrallahovu pobjedu. Drugi njegov veliki uspjeh bio je kad je 2004. dogovorio zamjenu otetog izraelskog državljanina i tijela trojice ubijenih izraelskih vojnika za nekoliko stotina libanonskih i palestinskih zatočenika u izraelskim zatvorima.

Nasrallah je i politički i vojnički jačao Hezbollah. Poput Hamasa među Palestincima, Hezbollah je preuzeo razne socijalne i kulturne funkcije na području pod svojom kontrolom, otvarao škole, bolnice, staračke domove, kulturne i vjerske centre, davao socijalnu pomoć, zapošljavao mnogo ljudi. Preko svojih iranskih veza nabavljao je velike količine oružja pa je Hezbollah postao vojna sila. Nasrallaha su šiiti posebno cijenili i stoga što je svoju djecu slao u akcije protiv Izraela, pa mu je u 1997. tako poginuo najstariji sin. Hezbollah se držao tajnovito sve do prije nekoliko dana. Sada je Nasrallah procijenio da je Hezbollah dovoljno jak za odlučnu akciju kako bi promijenio sadašnje prilike ne samo u južnom Libanonu uz granicu s Izraelom, nego i na širem području Bliskog istoka. Nije bio zadovoljan izraelskom politikom jednostranog razdvajanja od Palestinaca koju je počeo premijer Ariel Sharon, a nastavio njegov nasljednik Ehud Omert.

Da su se Izrael i Palestinci razdvojili, bliskoistočna kriza ušla bi u kudikamo mirniju fazu, što Hezbollahu, čiji je cilj uništenje Izraela, ne bi odgovaralo. Nova kriza u izraelsko-palestinskim odnosima zbog Hamasove otmice izraelskog vojnika na granici Gaze učinila se Nasrallahu povoljnim trenutkom za oružanu akciju Hezbollaha. Napad Hezbollaha na patrolu na izraelskoj strani izraelsko-libanonske granice te otmica dvojice izraelskih vojnika početak su novog razdoblja bliskoistočne krize, ne samo stoga što je s Hezbollah na novi način definirao svoju političku ulogu, nego i stoga što bi to moglo dovesti do drastične destabilizacije Libanona i do izraelsko-sirijskog rata.

Libanon je posljednjih godinu dana prolazio kroz važne političke mijene koje su mnogo obećavale. Nova podjela funkcija u vrhu države između raznih frakcija počela je funkcionirati, u državi je 15 godina vladao mir pa je obnovljena, Bejrut je ponovno zablistao, počeli su ponovno stizati i strani turisti i poslovni ljudi. Nakon prošlogodišnjeg odlaska Sirijaca iz Libanona, činilo se da će se bitno smanjiti njihov utjecaj na libanonske političke prilike. Ulazak dvojice predstavnika Hezbollaha u libanonsku vladu tumačio se - zbog bliskog odnosa Sirije i Hezbollaha - kao znak da će Sirija konstruktivno sudjelovati u novim političkim procesima.

Hezbollah je u zadnje vrijeme bio pod sve većim pritiskom da ispuni svoje obveze iz svojedobno potpisanog primirja, u prvom redu da se razoruža i raspusti svoju miliciju. Ali Nasrallah je to odbijao. Nije se slagao s povlačenjem sirijske vojske. Odbijao je razoružati Hezbollah jer bi ga to pretvorilo u običnu političku stranku i humanitarnu organizaciju. Raspuštanje njegove milicije onemogućilo bi Hezbollah u njegovoj misiji u šiitskom svijetu - borbi protiv države Izrael i pomaganju palestinskoj stvari u sklopu šiitske globalne političke strategije, koja se formulira u Iranu. Libanonski šiiti najzapadnija su veća aglomeracija šiitskog življa, za opću šiitsku politiku iznimno važna upravo zbog susjedstva s Izraelom.

Libanonski šiiti održavali su kroz povijest vrlo bliske odnose s iranskim šiitima, a posebno su se ti odnosi razvili nakon iranske islamske revolucije 1979. Budući da ju u sveukupnoj politici tog dijela svijeta za islamske radikale tragična sudbina Palestinaca bila značajan motiv mobilizacije, Hezbollah se sve vrijeme od osnutka do danas trudio da svojim oružanim i političkim djelovanjem pomogne upravo Palestincima, a uništenje Izraela smatrao je ključnim korakom u stvaranju svjetlije budućnosti cijelog islamskog svijeta. Iako isprva sekularna arapska država Sirija nije bila sklona islamističkom Hezbollahau, nego je u Libanonu podržavala sekularni Amal, s vremenom je Amal oslabio, a Hezbollah je našao zajednički jezik i sa Sirijom, koja mu je posljednjih godina snažno vojnički, financijski i politički pomagala jer joj je koristio u ostvarenju njene politike u Libanonu. On je imao važnu ulogu i u sirijskom sukobu s Izraelom. Budući da se Sirija nije mogla efikasno, bez opasnosti od široke odmazde, na izraelsko-sirijskoj granici upuštati u vojne operacije protiv Izraela, u kriznim situacijama to je činila preko Hezbollaha.

A već godinama Sirija dopušta da se preko njenog teritorija Hezbollahu doprema iransko oružje. Najnovija operacija Hezbollaha uslijedila je nakon konzultacija s Iranom i Sirijom, koja ima više razloga za zaoštravanje odnosa s Izraelom. Izrael je na akciju Hezbollaha odgovorio ulaskom svojih vojnika u južni Libanon i masovnim bombardiranjem strateških objekata u Libanonu. To je samo početak strategije kojom Izrael očito želi natjerati libanonske političke snage, ali i sve one u arapskom svijetu koji žele da se sadašnji Libanon politički i ekonomski održi, da natjeraju Hezbollah da oslobodi dvojicu otetih izraelskih vojnika. U prvi mah Izrael je kao svoj cilj postavio samo oslobađanje zarobljenih izraelskih vojnika, ali nakon što je Hezbollah na izraelske zračne napade odgovorio raketnim napadima na izraelske gradove, upotrijebivši prvi put dalekometne iranske rakete, koje dosežu i do trećeg po veličini izraelskog grada Haife, Izrael je proširio vojne ciljeve - napade neće prekinuti sve dok Hezbollah ne bude razoružan. Vlada je izričito napomenula da Izrael ne namjerava ponovno okupirati južni Libanon, pa se sada pomalja novo rješenje.

Na summitu grupe G8, najrazvijenijih zemalja svijeta u Sankt Peterburgu, iznijeli su ga glavni tajnik UN-a Kofi Annan i britanski premijer Tony Blair - slanje mirovnih snaga UN-a u južni Libanon. Ako se ta ideja ostvari i taj neki plan podrži Vijeće sigurnosti, takvo bi rješenje za Hezbollah bilo vrlo neugodno. OKVIRI Rezolutni šef izraelske vojske Najnoviji sukob na granici Libanona i Izraela traje već nekoliko dana uz žestoku prijetnju šefa izraelskog generalštaba generala Dana Halutza: "Mi ovaj napad na naše vojnike smatramo aktom agresije libanonske države protiv Izraela, pa ćemo tako i odgovoriti. Izraelska vojna sila počet će uništavati infrastrukturu, a mi smo sposobni vratiti satove u Libanonu 20 godina unatrag.” Izrael napade neće prekinuti dok Hezbollah ne bude razoružan.>email to:Maroje Mihovilovic