Situaciju je dodatno komplicirala činjenica da je skladištem Bardoš upravljala švicarska tvrtka Mitan Handels u vlasništvu Vanje Špiljka, nekadašnjeg Inina direktora i sina moćnog jugoslavenskog političara Mike Špiljka Nedavnim preuzimanjem golemog i potpuno obnovljenog naftnog skladišta Bardoš pokraj Prištine, hrvatska energetska kompanija Ina dobila je prvu veliku bitku u sporu koji godinama vodi sa srbijanskim Beopetrolom i njegovim vlasnikom, ruskim Lukoilom, zbog povrata oduzete imovine u Srbiji i na Kosovu 1991. godine. Stavljanjem pod svoju kontrolu nekada najvećeg i geostrateški najbolje pozicioniranog naftnog skladišta na prostoru bivše Jugoslavije, Ina će učvrstiti tržišnu poziciju, te je na dobrom putu da postane lider u dobavi nafte na Kosovu i u Crnoj Gori, a u budućnosti i u južnoj Srbiji. Kako se radi o geostrateški važnom naftnom skladištu kapaciteta 20.000 prostornih metara, koje je željeznicom povezano s rafinerijama u Hrvatskoj i Srbiji te s lukom Solun u Grčkoj, iza pravne bitke koju je Ina od 2002. godine vodila za Bardoš krije se pravi diplomatski rat u koji je s hrvatske strane bio uključen čitav državni vrh na čelu s premijerom Ivom Sanaderom i predsjednikom Stjepanom Mesićem.

S druge strane stajali su interesno povezani moćni ruski i srbijanski naftni krugovi te kosovska agencija za privatizaciju, koja je formalno raspolagala naftnim skladištem Bardoš i namjeravala ga prodati na javnom natječaju. Situaciju je dodatno komplicirala činjenica da je skladištem Bardoš upravljala švicarska tvrtka Mitan Handels u vlasništvu Vanje Špiljka, nekadašnjeg Inina direktora i sina moćnog jugoslavenskog političara Mike Špiljka. Špiljak je kao ekskluzivni naftni dobavljač KFOR-a Bardoš dobio na upravljanje nakon intervencije NATO-a na Kosovu 1999. i potpuno ga obnovio. Unatoč snažnom pritisku ruskih i srbijanskih lobista te kosovskih naftnih poduzetnika, priča je okončana 19. travnja ove godine potpisivanjem ugovora između privremene administracije Ujedinjenih naroda (UNMIK), kosovskog premijera Agima Çekua i Ine. Na osnovi ugovora koji je osobno odobrio privremeni upravitelj UN-a na Kosovu Søren Jessen-Petersen, Ina je praktički postala najveći dobavljač naftnih derivata na Kosovu i prije očekivanog osamostaljenja te nekadašnje jugoslavenske pokrajine. Nakon intenzivnih dvogodišnjih pregovora UNMIK je iznajmio Ini zemljište za 22.000 eura mjesečno na pet godina s mogućnošću produljenja ugovora na još pet godina. Istodobno je od Vanje Špiljka kupljena oprema za 5,25 milijuna švicarskih franaka i ona je sada vlasništvo Ine. Upravo zbog te činjenice uprava Ine našla se na udaru nezadovoljnika unutar kompanije koji smatraju da je Ina platila Špiljku milijune za nešto što joj ionako pripada. Tako posljednjih dana Inom kruži priča da je 2001. u Švicarskoj sa Špiljkom dogovoreno da Ina njegovoj tvrtki Mitan Handels prepusti skladišta i ostalu imovinu na Kosovu.

Prema istoj priči, pet godina poslije Špiljak je ta ista skladišta iznajmio Ini za milijunske iznose. Priča dodatno intrigira poznavatelje prilika jer je Špiljak, kao visokopozicionirani menadžer u Ini početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, zadužen za nabavu nafte iz inozemstva, bio pod istragom policije zbog navodnih malverzacija. Kriminalne radnje nikada mu nisu dokazane a o tome je u nedavnom intervjuu Feral Tribuneu opširno govorio tadašnji ministar policije u Hrvatskoj Pavle Gaži. Zanimljivo je i to da je upravo Špiljak bio glavni inicijator gradnje naftnog skladišta Bardoš na Kosovu, koje je Ini osiguralo poziciju glavnog naftnog igrača na Balkanu. Špiljak je već sudjelovao u Ininim pokušajima snažnijeg povratka na tržište bivše Jugoslavije. Krajem prošle godine njegova tvrtka Mitan Handels Ini je prodala oko 10 posto dionica banjolučke kompanije Krajinapetrol, protiv koje Ina vodi sudski proces za povrat dijela vlasništva zbog prijeratnih odnosa. Krajinapetrol, koji je u većinskom vlasništvu Republike Srpske, ima 14 benzinskih crpki i dva naftna skladišta. Zbog dogovora s Inom na udaru kosovske opozicije i tamošnjih poslovnih naftnih krugova našli su se i premijer Çeku te UNMIK, koje se u tamošnjim medijima napada da su hrvatskoj kompaniji dani obilni spremnici nafte bez natječaja te da je sve dogovoreno iza zatvorenih vrata. Takve se teze potkrepljuju činjenicom da je Agim Çeku bio načelnik stožera 9. gardijske brigade Hrvatske vojske te da mu sin i danas radi u Ini. “Premijer Agim Çeku i UNMIK dali su veliki dar naftnoj kompaniji iz Hrvatske, države s kojom Çeku ima veze zbog rata i dužnosti koje je tamo obnašao”, piše dnevni list Lajmi. Isti list donosi informaciju da je Ina dužna na osnovi ugovora s UNMIK-om preuzeti strateške naftne rezerve Kosova “na čemu će zaraditi milijune eura”. Javljaju se i srbijanski naftaši, najviše direktor Naftne industrije Srbije (NIS) Dušan Pavlović, koji traže da se i njima vrati imovina oduzeta nakon intervencije NATO-a na Kosovu, koja je dana u najam privatnoj tvrtki Kosovapetrol.

No pritom se ne spominje da je upravo Beopetrol odlukom srbijanske vlade početkom 90-ih oteo Inine benzinske postaje i naftna skladišta u Srbiji i na Kosovu. Zbog otimanja 170 benzinskih crpki, 18 skladišta i nekoliko poslovnih prostora Ina je početkom ove godine tužila srpsku vlast i ruski naftni div Lukoil koji je prije nekoliko godina preuzeo Beopetrol. Na osnovi tužbe Ina traži poništenje ugovora na temelju kojeg je Lukoil kupio državni udio u Beopetrolu 2003. godine. Vrijednost spora je 117 milijuna eura. Sa skladištem Bardoš i 26 crpki na Kosovu priča je drukčija jer su kontrolu nad naftnom infrastrukturom preuzeli najprije NATO, a zatim Ujedinjeni narodi preko svoje privremene kosovke uprave. Nakon upada NATO-a na Kosovo 1999. i protjerivanja srpskih oružanih snaga, Inine crpke dane su u zakup kompaniji Kosovapetrol čiji je vlasnik Bedri Selmani, današnji kosovski naftni magnat i nekadašnji trgovac voćem i povrćem, koji je prije rata novac zarađivao na dalmatinskim tržnicama. Kontrolu nad naftnim skladištem Bardoš preuzeo je 1999. francuski bataljun KFOR-a, koji je spremnike na upravljanje dao svom ekskluzivnom dobavljaču, tvrtki Mitan Handels. Kako je tijekom NATO-ova bombardiranja skladište potpuno uništeno kao jedan od važnijih vojnih ciljeva, Vanja Špiljak je u izgradnju potpuno novih naftnih tankova, pumpi, objekata i ostale opreme uložio sedam milijuna švicarskih franaka. Ina je već 2002. od tamošnje privatizacijske agencije zatražila povrat imovine, no odgovoreno joj je da će skladište Bardoš biti privatizirano kao društvena imovina.

U tom slučaju Ina bi definitivno ostala bez imovine na Kosovu, osim ako ne bi pobijedila na javnom natječaju, što je zbog specifičnih političkih prilika i gospodarskih odnosa bilo teško pretpostaviti. Tada su iz UNMIK-a predložili Ini sklapanje ugovora o najmu zemljišta, te obeštećenje Vanje Špiljka za iznos koji je uložio u obnovu skladišta. Kako je kosovska privatizacijska agencija, u čijoj je nadležnosti bilo upravljanje zemljištem, bila protiv takvog rješenja, u akciju je krenuo hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Prvi put sastao se s UN-ovim upraviteljem Kosova Sørenom Jessen-Petersenom 2005. prilikom otvaranja ureda Hrvatske gospodarske komore u Prištini.

Drugi su se put sreli u siječnju ove godine, na pogrebu kosovskog predsjednika Ibrahima Rugove. Ubrzo se Inin pregovarački tim na čelu s članom Uprave Josipom Petrovićem dogovorio s čelnicima UNMIK-a da se Ini u najam da zemljište na kojem se nalazi naftno skladište po cijeni od 22.000 eura mjesečno. S Mitan Handelsom napravljen je aranžman prema kojem je Ina kupila svu opremu i nekretnine naftnog skladišta po cijeni od 5 milijuna švicarskih franaka. Čitava akcija provedena je u tajnosti jer se Lukoil kao vlasnik Beopetrola drugim kanalima borio za skladište Bardoš, čiji su lobisti na Kosovu željeli spriječiti dogovor UNMIK-a i Ine. Za taj dogovor nisu znali ni u kosovskoj agenciji za privatizaciju koja se protivila Ininu ulasku u Bardoš. Kosovska agencija za privatizaciju imala je dodatni razlog za ljutnju. Njihovi predstavnici sastali su se u travnju ove godine s čelnicima Ine i pritom ponovili stav da će se skladište privatizirati, a ako ga Ina želi, može se javiti na javni natječaj. Inini čelnici tada su prešutjeli da je s UNMIK-om praktički sve dogovoreno. Tjedan dana poslije, 19. travnja, potpisan je ugovor o Ininu posjedovanju i korištenju skladišta Bardoš. Prema tom ugovoru, Ina ne samo da je ušla na tržište naftnih derivata Kosova kao najsnažniji igrač sa skladištem kapaciteta 20.000 prostornih metara, nego je postala važan partner KFOR-a i civilnih vlasti Kosova zbog obveze osiguranja strateških zaliha naftnih derivata količine osam tisuća prostornih metara. Kako bi Ina počela nesmetano raditi na Kosovu, čeka se potez Vlade RH i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini.

Tako će Ina dobiti tržište na kojem se godišnje proda od 420 tisuća tona naftnih derivata, a - nadaju se u Ini - i odskočnu dasku za okolna tržišta, prije svega Srbije i Crne Gore. S obzirom na poprilično nesređenu situaciju na kosovskom naftnom tržištu, Ujedinjeni narodi i njihov kosovski protektorat time dobivaju jamstvo sigurne i kontrolirane opskrbe naftom civilnog i vojnog sektora, što je vjerojatno i bio presudni moment u izboru Ine. OKVIRI Četverostruki porast tržišta Bardoš je željeznicom povezan s rafinerijama u Sisku, Rijeci i Pančevu te s grčkom lukom Solun na Egejskom moru. Samo je tržište Kosova procijenjeno na 420 tisuća tona nafte godišnje. S obzirom na stanovništvo, ta će se brojka uskoro učetverostručiti. Strateški važno skladište nafte Zbog dobre željezničke povezanosti s rafinerijama i lukama, Bardoš je geostrateški među najvažnijim naftnim skladištima na Balkanu. Do početka 90-ih skladište je bilo vlasništvo Ine, a tada ga je srpska vlast, zajedno sa skladištima i benzinskim crpkama u Srbiji i na Kosovu, pripojila Beopetrolu. Avioni NATO-a skladište su potpuno uništili tijekom intervencije na Kosovu 1999. Skladište je tada predano na upravljanje KFOR-u, koji ga je dao svom dobavljaču nafte tvrtki Mitan na upravljanje. Mitan je u obnovu Bardoša uložio 7 milijuna franaka, a Ina je nedavno od Mitana kupila opremu za 5 milijuna.>email to:Mislav Simatovic