Paul Greengrass (51) odlučio se na hladno prikazivanje dvosatnih događaja iz 11. rujna 2001. On ne spominje Al Qaedu, ne spominje Osamu bin Ladena, nego prikazuje 40 putnika i četiri terorista koji su se ukrcali na aerodromu u Newarku Prošle subote filmski festival u Puli završio je prikazivanjem filma “Let 93” engleskog redatelja Paula Greengrassa koji opisuje događaje 11. rujna 2001. na letu službenog naziva “United Airlines Flight 93”. Avion je otet istodobno s još tri ostala, ali dok su dva pogodila World Trade Center a jedan Pentagon, taj avion srušio se u Pennsylvaniji nakon što su putnici pokušali razoružati teroriste. Pretpostavlja se da je taj avion trebao pogoditi Bijelu kuću. Iako je “Let 93” film bez glumačkih zvijezda, snimljen za samo 15 milijuna dolara, bez specijalnih efekata i sa završetkom koji je gledatelju poznat prije nego što uđe kinodvoranu, film je iznimno hvaljen i u Americi i izvan nje, a u američkim je kinima zaradio 32 milijuna dolara. Prikazan je na brojnim festivalima, uključujući i onaj u Cannesu, a za mjesec dana počet će se prikazivati u Hrvatskoj u redovitoj kinodistribuciji.

'Uvjerljiva istina'

Paul Greengrass (51) odlučio se na hladno prikazivanje dvosatnih događaja iz 11. rujna 2001. On ne spominje Al Qaedu, ne spominje Osamu bin Ladena, nego prikazuje 40 putnika i četiri terorista koji su se ukrcali na aerodromu u Newarku u avion koji je letio u smjeru San Francisca. Greengrass obožava političke teme pretvarati u filmove pa ga je tako 2002. proslavio film “Krvava nedjelja” koji je opisivao događaje iz 1972., kada su u Londonderryju u Sjevernoj Irskoj britanski vojnici ubili 13 nenaoružanih demonstranata. Film je osvojio Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu, nagradu publike na festivalu u Sundanceu, pa i prvu nagradu festivala u Motovunu. Već godinu dana poslije Greengrass je napisao scenarij za TV-film “Omagh” koji opisuje događaje iz 1998., kada je radikalni ogranak IRA-e postavio bombu na ulici u Omaghu u Sjevernoj Irskoj i ubio 29 ljudi. Film je osvojio brojne televizijske nagrade a Greengrass je nagrađen za najbolji scenarij na festivalu u San Sebastianu. Bilo je to dovoljno da ga američki producenti dovedu u Hollywood i daju mu da režira film “Bourneova nadmoć”, drugi dio velikog hita “Bourneov identitet” s Mattom Damonom. Film je samo u Americi zaradio fenomenalnih 176 milijuna dolara pa nije čudno što je Greengrass odmah potpisao ugovor za snimanje trećeg dijela nazvanog “Bourneov ultimatum”. Iako u svojim filmovima zastupa širinu političkih opcija, u ekskluzivnom intervjuu za Nacional Greengrass se pokazao poprilično tvrdokornim sugovornikom. Poprilično namrgođen, Greengrass teško trpi kritiku, ne dopušta da se događaji s “Leta 93” dovode u sumnju te da se nepoznati elementi s tog leta prikazuju drukčije od onog kako ih je on prikazao. Osobni dojam, na kraju krajeva, i nije toliko bitan s obzirom na to da je “Let 93” izniman film.

NACIONAL: Kako ste došli do informacija koje su vam pomogle da upotpunite priču i potpuno prikažete događaje u avionu koji je otet 11. rujna 2001. ali nije pogodio svoj cilj?

- Jasno je da nismo mogli znati što se točno događalo u avionu. No upravo je to dobrim dijelom bilo razlog zbog čega sam bio fasciniran tim događajem i zašto smo se odlučili na snimanje. S jedne strane, nismo znali mnogo, s druge, znali smo dosta. Znali smo što se na kraju dogodilo jer smo iz telefonskih razgovora putnika s rodbinom i prijateljima saznali jako mnogo a imali smo i snimku razgovora iz pilotske kabine. Koristili smo i istraživanje Odbora za 11. rujna o tome kako je organizirana otmica aviona jer su svi otmičari postupali na isti način. Tako smo saznali kako su tekle posljednje pripreme za otmicu. Ujedno, polovica radnje odvija se na zemlji, a u tom dijelu znali smo točno što se sve odvijalo, postoje snimke iz kontrolnog tornja koje nam točno pokazuju kako su se odvijali događaji, iz minute u minutu. Druga polovica se odvija u zraku, za što smo imali obrise priče. Na temelju toga smo željeli stvoriti nešto što ja zovem uvjerljivom istinom, temeljeno na činjenicama koje su mi bile poznate. Kada uđete u avion 757 zajedno sa 44 glumca i pravim pilotima i počnete istraživati događaje na temelju poznatih činjenica, iznenadit ćete se do kakvih zaključaka možete doći dedukcijom. Primjerice, postoji mit o tome kako su putnici u stražnjem dijelu aviona uzeli kolica za hranu i jurnuli s njima na dva otmičara. Tvrdim, iako ne mogu dokazati, da to nije istina. Svaki pilot ili stjuardesa reći će kako je jako teško kontrolirati ta kolica s četiri kotačića. Probao sam ih gurati, tim kolicima ne možete juriti s jednog kraja aviona na drugi. Osim toga, jedan od otmičara bio je opasan eksplozivom i prijetio je da će se raznijeti ako ga netko napadne. U jednom trenutku putnici shvaćaju da će avion biti srušen i počinju sumnjati je li to pravi eksploziv. Bi li tada putnici koristili kolica, za koja im treba barem minuta da ih doguraju s jednog na drugi kraj aviona, ili bi izabrali najsnažnijeg putnika da napadne otmičara? Nema sumnje da bi odabrali ovo drugo. Tako smo istraživali događaje u avionu i dolazili do zaključaka. Ne mogu dokazati da se to upravo tako odvijalo u avionu, ali sam uvjeren da je film istinit. Ovaj je film rezultat tisuća razgovora poput ovog. Ostaje nam pitanje koja je svrha tog istraživanja i snimanja ovog filma. Odgovor je da taj sukob u modernom, high-tech avionu govori nešto i nama. Taj me događaj fascinirao jer govori o kompleksnosti modernog svijeta. Bez obzira na to gdje se nalazite u političkom spektrumu, što mislite o događajima nakon 11. rujna, želim da vas ovaj film uvuče i suoči s činjenicama. U Americi su ljudi nakon što su ga vidjeli shvatili da je neminovno reagirati prije nego što nas loši momci napadnu. Ne možete pogledati film i ne doći do takvog zaključka. Ujedno, nakon što ga pogledate shvatite da nije moguće ne činiti ništa i smatrati da je to najbolji odgovor. Na neki način treba odgovoriti na terorističke napade. U filmu vidimo da putnici nisu imali izbora, bili su svjesni da će umrijeti, što god napravili. Da su ostali sjediti, također bi umrli kao što su umrli nakon što su napali otmičare. Imali su samo nadu. Političko nasilje

NACIONAL: Rekli ste da ste razgovarali s članovima obitelji putnika koji su ih zvali telefonom tijekom leta. Biste li snimili film da su oni odbili razgovarati s vama?

- Tada ga sigurno ne bih snimio. Na jednak sam način postupio kada sam snimao film “Krvava nedjelja”. Činjenica je da smo ih morali pitati za dopuštenje kako bismo snimili film. Pri tome im nismo platili ništa za to dopuštenje niti su oni tražili novac zauzvrat. Njihovim dopuštenjem dobio sam legitimitet, što je s moralne strane jako važno. Ako želite shvatiti političko nasilje, istraživati ga i pronalaziti činjenice koje stoje iza tog nasilja, onda morate pronaći ljude čije je živote uništilo to isto političko nasilje, bilo da su to obitelji čije je članove ubila britanska vojska, kao u filmu “Krvava nedjelja”, ili su to putnici aviona “Let 93”. Ako ne razgovarate s tim ljudima, a ja sam potrošio mnogo vremena na to, ne možete doći do onoga do čega sam ja došao, a to je da ćete uvijek saznati sasvim nešto različito od onoga što očekujete da ćete saznati. Mislite da ćete naići na gorčinu, bijes ili želju za osvetom, no to je vrlo rijetko. Naravno, naići ćete na bijes, bol, žalovanje, ali vrlo često naići ćete i na neobičan ponos. Shvatit ćete da su ljudi, poprilično različitih života, ujedinjeni zbog te grozote. Ne žele prihvatiti činjenicu da su žrtve i zahtijevaju da zajedno odgovorimo na razna pitanja. Kada snimate film koji uključuje razgovore s članovima obitelji, kada se zbližite s njima, osjetite film u tim razgovorima, osjetite neki nedefinirani osjećaj. Taj sjećaj vas potiče da postanete njihov glas, postanete potaknuti duhom njihovih pitanja. Film govori upravo o tome.

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon što ste završili snimanje?

- Snimanje je bilo snažno emocionalno iskustvo za mene, a o filmu sam počeo razmišljati davno prije. Odlučio sam ga snimiti nakon što je 7. srpnja 2005. napadnut London. Osjetio sam strah i bijes i upitao sam se kako se tako nešto moglo dogoditi i što sad da radimo. Normalno je da kada odlučite snimati ovakav film znate da morate ući u najmračnije dijelove priče. Međutim, ne možete si dopustiti da budete sentimentalni. Za mene će ova priča uskoro biti završena, ali za članove obitelji ubijenih to se neće dogoditi tako skoro.

NACIONAL: Film ste posvetili žrtvama terorističkog napada na New York. Smatrate li da su i teroristi koji su izveli napad također žrtve?

- Zanimljivo je da su me to pitali nekoliko puta. Moj odgovor je - ne. Kako bih uopće njih mogao smatrati žrtvama? Nisam slijep prema činjenicama koje su te ljude dovele na to mjesto, niti je moj film slijep, ali odbacujem korištenje političkog nasilja bez obzira na to odakle ono dolazilo. To je tema mojih filmova kao što je i poruka mojih filmova “prestanite s time odmah”. Metode koje su ti ljudi koristili su metode straha i nihilizma. Time nas sigurno neće upozoriti na svoje probleme. Moralni problem

NACIONAL: Jeste li ikada pomislili da bi vaš film i osjećaje koje potiče kod publike mogli koristiti konzervativci i desničari u Americi i šire kako bi poticali na osvetu?

- Ne slažem se s vama jer smatram da se to, otkako se prikazuje u Americi, nije dogodilo. Došlo je do približavanja političara koji su različito razmišljali, kao i publike koja je politički različito razmišljala. Stoga mislim da je to pogrešno iščitano. Tijekom promoviranja proputovao sam cijelu Ameriku, prisustvovao sam brojnim premijerama i gledao film svaki put kako bih vidio reakcije publike. Osvojio je liberalnu publiku u New Yorku jednako kao i konzervativnu u nekim drugim dijelovima Amerike. To je jako zanimljivo ako se prisjetimo činjenice da smo svi mi uključeni u rasprave o tome kako reagirati na 11. rujna i događaje nakon njega, a te rasprave nisu dale rješenja. U tim raspravama pojavljuju se politički različita mišljenja, kao što se i u raspravama oko mog filma pojavljuju politički različita mišljenja, što smatram snagom a ne slabošću filma. Ne želim se više vraćati obiteljima poginulih, ali moram nešto reći. To su obitelji koje dolaze iz različitih dijelova Amerike, različitih religija i različitih političkih pogleda. Neki od njih iskreno vjeruju u rat u Iraku i u odgovor američke vlade na događaje od 11. rujna, dok neki od članova obitelji, s druge strane, razmišljaju potpuno suprotno. Ja sam razgovarao i s jednima i s drugima i shvatio da su te rasprave potaknute s moralne strane i koje događaje nakon 11. rujna vide kao moralni problem. U tim raspravama mi nikada nećemo napredovati na višu razinu ako odbacimo moralnu snagu koja označava obje strane. Te rasprave nisu završene, ali jedina istina koju imamo jest ta da dosadašnji odgovori na 11. rujna ne funkcioniraju. Problem se pogoršava. Mislim da ćemo kroz ovu moralom potaknutu raspravu doći do nekih odgovora. 'WTC' Olivera Stonea

NACIONAL: Kako to da ste vi kao Englez odlučili snimiti film o 11. rujnu? Smatraju li Amerikanci da je možda prerano za ekranizaciju tog događaja?

- Mnogi članovi obitelji poginulih pitali su me zašto je trebalo tako mnogo vremena da se snimi takav film. Vrlo često će se reći da je prerano, no prerano je za nas koji želimo gledati nogomet. No da ste izgubili dijete, supruga ili suprugu, nikada nije prerano da se postavi pitanje zašto smo doveli svijet do ove situacije. Svi mi živimo tako da nam životi nisu povezani i da mislimo samo na svoje svakodnevne živote. Međutim, svaki put kada uđemo u avion, vlak ili podzemnu željeznicu, u većini zemalja, svima nam se u primislima pojavljuje strah da će doći do novih nesreća. No mi nastavljamo sa životima. Svi znamo da postoje zemlje izvan Amerike i zapadnog svijeta u kojima vlada pakao bijesa, u kojima se ljudi rađaju u očaju. No jesu li vlade naših zemalja predložile da se financijski pomognu te zemlje? Nisu. To je nemoguće. Nitko od nas to neće predložiti. Zato ćemo uvijek reći kako to nije naš problem nego njihov, problem Amerike i pogrešne vanjske politike. NACIONAL: U filmu se vidi kako u određenim trenucima predstavnici vlasti nisu znali kako treba reagirati na terorističke napade 11. rujna. Osuđujete li nekoga zbog toga? - Kod događaja vezanih za 11. rujna zanimljivo je to da se ljudi često pitaju zašto vlada nije napravila nešto. Takvo razmišljanje nudi nešto drugo, ide u smjeru toga kako mi, građani, nismo krivi nego je kriva vlada koja nije ništa poduzela, a mi bismo napravili bolje da smo bili na njezinu mjestu. To je vrlo površno razmišljanje. Zbog takvog razmišljanja napravio sam film kroz prizmu ljudi iz zračne kontrole koji pokazuju ono najbolje u nama. Vidite šefa zračne kontrole koji 11. rujna dolazi na posao, svi zaposleni su veseli, a onda se u trenutku sve počinje raspadati. Želio sam pokazati koliko je jedan sustav vrijedan, ali i koliko slabosti sadržava u sebi.

NACIONAL: Što mislite o filmu “World Trade Center” redatelja Olivera Stonea koji će se uskoro početi prikazivati u američkim kinima?

- On je sasvim drukčiji od mojeg, ali ja jedva čekam da ga pogledam. Teško je napraviti film o događajima od 11. rujna i Stone će se suočiti s brojnim izazovima. Mislim da bi trebalo napraviti što više filmova o događajima od 11. rujna. Nemam ništa protiv toga da se snimaju filmovi koji se ne temelje na provjerenim činjenicama, može to biti i fikcija, mnogi filmovi o ratu u Vijetnamu su tako nastali. Pomoći će nam da shvatimo što se tada dogodilo. Neću osuđivati one koji ne snimaju filmove na temelju činjenica, to nikada nisam radio.

'Teze o uroti su laži' NACIONAL: Postoje tvrdnje kako avion nisu srušili putnici nakon sukoba s otmičarima nego američka vojska?

- To nije istina i mislim da se gledajući film može doći do zaključka zašto to nije istina. Tvrdnje o tome kako putnici nisu srušili avion samo su još jedan dokaz kako je istina mnogo kompleksnija od ugodnog čavrljanja o uroti. Kada sam rekao da film pokušava stvoriti uvjerljivu istinu, učinio sam to zato što su događaji od 11. rujna bili politizirani i objašnjavani kroz urote. Ovaj je film prikazivanjem onoga što se događalo u avionu ostavljen na milost i nemilost dvaju političkih programa od kojih jedan sve prikazuje kroz urotu. U tim raspravama izgubio se osjećaj za realnost, istinu i humanost. Zato ovaj film pokušava prikazati događaje kroz te osjećaje. Hladno o likovima

NACIONAL: Zašto se niste više pozabavili likovima, putnicima i teroristima, nego ste ih hladno prikazali kroz događaje tijekom otmice aviona?

- Zato što sam želio pokazati ono što se događalo u avionu. Da ste se vi našli u avionu, u vojnoj komandi, da ste bili u centru zračne kontrole, osjećali biste se i ponašali kao i ti ljudi.

Biografija Rođen 13. kolovoza 1955. u Cheamu u Engleskoj Filmografija 2007. Bourneov ultimatum 2006. Let 93 2004. Bourneova nadmoć 2004. Omagh (scenarist) 2002. Krvava nedjelja 1999. Umorstva Stephena Lawrencea (TV) 1998. The Theory of Flight 1997. The Fix (TV) 1996. The One That Got Away (TV) 1994. Open Fire (TV)>1993. When the Lies Run Out (TV) 1989. Resurrected

email to:Dean Sinovcic