Novi lik Božidara Alića Božidar Alić je za ulogu 'beskrajno šarmantnog, beskrupuloznog i taštog' profesora Izidora Barića smršavio više od 30 kilograma uz pomoć internista i akupunkturologa dr. Gorana Cara, a u stvaranju njegovog novog imidža sudjelovala je ekipa stručnjaka 'Uvijek se šokiram kad vidim kako ljude šokiraju moji tekstovi. Živimo užasnu stvarnost. U novinama vrište naslovi poput ‘Ubio suprugu’, ‘Zaklao djeda i zakopao ga u dvorištu’ ili ‘Bivši Udbaš pronevjerio milijun dolara’, a kada ja napravim predstavu, koja po količini užasa nije ni blizu toj stvarnosti, ljudi se zgražaju. Kad sam prije šest godina postavio ‘Anđele Babilona’ u Gavelli, sjedio sam u gledalištu pokraj neke gospođe koja je iskreno pitala: ‘Koja je budala ovo napisala?’, ustao sam i rekao: ‘Ja sam to napisao!’. Neki su se ozbiljni i ugledni građani tako šokirali da su prestali sa mnom razgovarati. Oni su shvatili da je bahati i nepismeni Gradonačelnik ruralnih korijena, koji je imao seksualne odnose s ovcom Bilkom zapravo Tuđman, a Ovan Šušak, a nisu shvatili metafore. Predstava mora biti protiv mišljenja većine, mora prikazati stvarnost iz druge perspektive, inače bi bila totalno besmislena”.

Tako govori Mate Matišić (41), jedan od najtalentiranijih i najkontroverznijih hrvatskih dramatičara, te skladatelj i scenarist, kojemu je prošlog četvrtka u Sveučilišnom kampusu, bivšoj vojarni na Trsatu u Rijeci, praizveden, kako kaže, crnohumorni psihološki triler “Ničiji sin”. Riječ je o duhovitoj, politiziranoj i žestokoj priči iz nedavne hrvatske prošlosti, koju je izveo riječki HNK Ivana pl. Zajc na čelu s odličnom Oliverom Baljak, Zdenkom Botićem i Damirom Orlićem. Predstavu je dinamično i moderno režirao Vinko Brešan koji je potpuno iskoristio predivan ambijent - raskošno stepenište, monumentalnu građevinu u pozadini, šumarak i travnato tlo, zatim iskustvo stečeno u radu na filmu i Matišićevu surovu, ali iskrenu priču o obiteljskoj tragediji.

Novu scenu osmislio je riječki slikar i scenograf Dalibor Laginja, koji je postavio i crveni tepih, ironični simbol vremena, a doveo je i pravi policijski automobil. No najveće iznenađenje je bio redizajnirani Božidar Alić koji je naslovnom ulogom pokvarenog profesora Izidora Barića najavio veliki povratak u kazalište. Ulogu je odigrao u punoj formi kao da sa scene nije izbivao 15-ak godina što je potvrdilo da je intendantica Mani Gotovac i ovaj put imala dobru ideju. Matišić je napisao desetak drama, a “Svećenikovu djecu” izveo mu je Puškin teatar u Moskvi. Bio je scenarist i koscenarist na brojnim filmovima, primjerice “Priča iz Hrvatske” Krste Papića i “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića. Svira nekoliko narodnih instrumenata, spomenimo tamburicu, samicu i bisernicu, održava jazz koncerte, a dobio je i dvije Zlatne arene za filmsku glazbu. Radi kao urednik radio krimića na Hrvatskom radiju, a njegove drame izvedene su u Bugarskoj, Rusiji, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji. U “Ničijem sinu” Matišić opisuje susret bivšeg političkog zatvorenika profesora Izidora Barića i njegovog čuvara iz zatvora, Srbina i umirovljenog policajca Sima Aleksića. U jeku je predizborna kampanja, a Aleksić traži od Barića da mu pomogne plaćati rate za kredit jer ima malu mirovinu. To bi bilo, zapravo, vraćanje usluge jer mu je Aleksić nekad davno spasio život strpavši ga u samicu. Tijekom zapleta otkrivaju se duboko skrivene istine: Barić se prokazuje kao glavni zatvorski cinkaroš, Aleksić ucjenjivač i bivši ljubavnik njegove žene, a sin Ivan, branitelj u invalidskim kolicima otkriva da mu je otac - Srbin Aleksić.

“Tada se cijela obiteljska situacija naglo preokrene i pokaže se ‘naopakost’ društva, a najveći lom slijedi nakon suočenja s istinom, što je uvijek najstrašnije”, kaže Matišić. Drama “Ničiji sin” treći je dio Matišićeve crnohumorne “Posmrtne trilogije”. Zbirku je nedavno objavio Hrvatski centar ITI-Unesco, a promocija će se održati na jesen. Prva drama iz trilogije “Sinovi umiru prvi”, koja govori o kupoprodaji mrtvih tijela bivših branitelja praizvedena je u prosincu prošle godine u “Gavelli” u režiji Božidara Violića i oduševila je i publiku i kritičare. S drugom “Žena bez tijela” otvorit će se na jesen u Varaždinu novo kazalište, koje je izgradio Milan Horvat, vlasnik FIME, jedne od vodećih brokerskih kuća u zemlji. “Moj koncept nije bio da napišem dramsku trilogiju, pa nisam toliko blesav i pretenciozan, no tako se dogodilo”, nastavio je Matišić. “Kad sam počeo pisati dramu ‘Sinovi umiru prvi’, uvidio sam da su priče sporednih likova dovoljno jake za posebne drame i počeo sam paralelno raditi na tri nova teksta. Kad sam prošle godine bio gotov pokazalo se da su te tri nove drame jedna dramska cjelina. Pokazuju tri vrste glavnih junaka u Hrvatskoj: u ‘Sinovima...’ je glavni junak nestala osoba, u ‘Ničijem sinu’ je to ratni invalid, znači govorim o onima koji su ‘na pola’, a u ‘Ženi bez tijela’ radnja se vrti oko onih koji su izvana cijeli, ali su iznutra uništeni. Uz to, riječ je o tri najčešća, ali različita tipa samoubojstva u Hrvatskoj.” Matišić je naglasio da su te drame i žanrovski različite: prva je tragikomedija, druga je drama, a treća je crnohumorni psihološki triler. “Kao urednik radio krimića na Hrvatskom radiju napravio sam više od 150 krimića i o tom žanru znam jako puno. No danas je besmisleno raditi samo krimić: čak u jednom dijalogu promjenim impostaciju tako da gledatelji često ostaju zbunjeni tako što krenem iz perspektive komedije, a na kraju scene ljudi plaču. Moj cilj nije oponašati život nego ga i artistički modelirati. Prepisivanje stvarnosti je besmisleno i nije uzbudljivo.”

“Želim pisati o temama koje su važne za ovo naše vrijeme”, nastavlja. “Ako tema nikoga ne uznemiri i ne uzbudi onda takvoj predstavi nije mjesto u kazalištu. U početku sam i ja pisao zabavnije komade, ali sam nadrastao taj koncept, jednako kao u glazbi, počeo sam kao rocker, pa sam postao jazzer i na kraju ušao u etno vode. Zanima me društvo u kojem živim, ova jedinstvena hrvatska situacija s njezinim povijesnim, ekonomskim i političkim kontekstom. Mislim da jedino takvo kazalište ima smisla.” Vinko Brešan je otkrio da će po Matišićevoj drami snimiti film. “Pozvao sam ga da zajedno pišemo scenarij prema ‘Ženi bez tijela’. Kad smo već daleko odmakli, pozvala me Mani Gotovac i predložila mi da režiram ‘Ničijeg sina’. Odlučili smo raditi ambijentalni teatar, a ja sam se zaljubio u Sveučilišni kampus. Baš tu na tom stepeništu, ispred ove monumentalne zgrade, mogu se poigrati sa žanrovima i odlično prikazati Matišićeve promjene, od melodrame, preko komedije, kvazidrame i fizičkog teatra pa sve do satire. To je vrlo kompleksan i težak tekst, a s druge strane vrlo pitak i intrigantan, a politički provokativan. Ne vjerujem u tekstove koji nisu politički. Naše okružje je političko, a mi smo determinirani politikom.

‘Posmrtna trilogija’ govori o našoj vezanosti uz smrt, uz groblja, o našem hodanju po raznim grobovima, onima iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata. To je naša stvarnost.” Na pitanje što je radio zadnjih 15-ak godina, Božidar Alić je odgovorio sljedeće: “Povukao sam se u samoću i pustoš srca, kršćansku meditaciju i put obraćenja. Ušao sam u drugo vrijeme koje se ne mjeri uobičajenim kazaljkama. Prošao sam doslovno sve, čak i pravu fizičku glad kad nisam imao što jesti, no duhom i dušom otkrio sam prostore za koje sam do sada mislio da postoje samo u znanstvenoj fantastici. Danas razgovarate s Božidarom Alićem, koji se samo jednako zove kao onaj Božidar Alić otprije 10, 15 godina. U meni više nema ni zrnca taštine i narcisoidnosti, a nekad nisam mogao zaspati bez pljeska publike. O takvom Božidaru Aliću mogu vam reći samo sve najgore. On je umro i danas ga više nema. Psi su lajali, režali i ujedali, željeli me uništiti, ali moja je karavana uz Božju pomoć došla u obećanu zemlju, koja je isključivo - scena.”

Novi lik Božidara Alića Božidar Alić je za ulogu "beskrajno šarmantnog, beskrupuloznog i taštog" profesora Izidora Barića smršavio više od 30 kilograma uz pomoć internista i akupunkturologa dr. Gorana Cara, a u stvaranju njegovog novog imidža sudjelovala je ekipa stručnjaka. Za vrijeme njegovog izbivanja sa scene o njemu su kolale brojne neugodne priče, najčešće vezane uz alkohol i kocku, mnogi su ga i “sahranili”, a on se sada, kako je rekao, na poziv Mani Gotovac, “vraća kao preobraćenik, gladijator bez oružja, ali s imenom Isusovim na usnama”. Apsurd i smijeh Mate Matišić upravo je izdao i knjigu s "Posmrtnom trilogijom" koja se sastoji od drama "Sinovi umiru prvi", "Žena bez tijela" i "Ničiji sin". U njima Matišić bez lažnih emocija i u crnohumornom stilu opisuje "užasnu stvarnost" koja obilježava Hrvatsku u poratnom periodu.>email to:Nina Ozegovic