Dinamo potpisivanjem ugovora s Jensom Nowotnyjem za 3 mil. eura i godišnjim proračunom od 10 mil. eura stvara klub s ambicijama u Europi Nedjeljnim potpisivanjem trogodišnjeg ugovora sa 32-godišnjim njemačkim reprezentativcem Jensom Nowotnyjem procijenjenim na oko tri milijuna eura Zdravko Mamić srušio je sve rekorde u kupovanju igrača u hrvatskoj ligi. Nikada niti jedan klub u Hrvatskoj nije toliko plaćao nekog igrača, nikada inozemni reprezentativac čija je momčad osvojila treće mjesto na svjetskom prvenstvu nije došao nakon toga igrati u Hrvatsku. I ne samo to, Nowotny je prije četiri godine bio jedan od najboljih igrača Bayera iz Leverkusena koji je tada igrao u finalu Lige prvaka i izgubio od Reala iz Madrida. To dovoljno pokazuje ambicije Dinama i Zdravka Mamića koji i ove, kao i svake godine, želi svoj klub u Ligi prvaka ili Kupu UEFA-e.

Jens Nowotny počeo je karijeru u Karlsruheu, nekada respektabilnom njemačkom prvoligašu gdje je igrao 1996., kada su za taj klub nastupali, primjerice, golman Oliver Kahn i Slaven Bilić. Ambiciozni Bayer iz Leverkusena kupio ga je 1996. Iako je 2002. Bayer igrao odlično, Nowotny se teško ozlijedio u polufinalu Lige prvaka, potrgao je ligamente desnog koljena, propustio finale te nastup na svjetskom prvenstvu, zbog čega nije igrao mjesecima. Do tada je za reprezentaciju igrao 37 puta i smatra se da bi igrao i više da Lothar Mattheus, koji je igrao na istome mjestu u obrani, nije produljio svoju reprezentativnu karijeru. Koliko je Nowotny tada vrijedio pokazuje i podatak da ga je 2000. želio kupiti Arsenal, nudio je 18 milijuna funti, ali je Bayer tražio 25 milijuna.

Njegova koljena operirana su četiri puta a rastanak Nowotnyja i kluba Bayer nije bio ugodan. Naime, Nowotny je tužio klub tvrdeći da mu duguju novac za dvije sezone, kada nije previše igrao zbog ozljede, a na kraju je sve riješeno izvansudskom nagodbom. Iako je dobro odigrao proljetni dio sezone za Bayer, zbog čega je pozvan u reprezentaciju i igrao je na proteklom svjetskom prvenstvu, Nowotny je nakon 10 godina odlučio napustiti klub. Prije nešto više od godinu dana nogometni klub Dinamo bio je u najvećoj krizi. Klub je nastupao u Ligi za opstanak, igračima su smanjivane plaće, glavni sponzor Siemens nije želio produljiti sponzorski ugovor, Zdravko Mamić posuđivao je klubu vlastiti novac i istodobno davao ostavku, a ono nešto igrača koji su vrijedili na međunarodnom tržištu prodavani su u bescjenje.

Danas, Dinamo je uvjerljivo najbogatiji klub u Hrvatskoj s godišnjim proračunom od 10 milijuna eura kakav nije imao ni u vrijeme Franje Tuđmana, igrači se kupuju kao na tekućoj vrpci, kupljeno je pet Brazilaca, ali Zdravko Mamić još uvijek nije zadovoljan brojem klupskih sponzora, neće ni biti sve dok klub ne dođe do godišnjeg proračuna od 100 milijuna kuna. Za takav financijski uspon Dinama najzaslužniji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić uz čiju će pomoć Dinamo ove godine iz gradskog proračuna dobiti 20 milijuna kuna i uz čiju pomoć se dogovaraju sponzorski ugovori. Iako je to očito, Mamić tvrdi da Bandićeva pomoć Dinamu nije veća od one koju je klub imao za vrijeme Tuđmana. “Dinamo je u vrijeme Tuđmana imao mnogo veći proračun. Imao je koliko je htio. Ono što je sada 10 milijuna eura tada je bilo 10 milijuna maraka”, rekao je Zdravko Mamić proteklog vikenda pokazujući nam nova klupska odijela. “Nismo mogli naći sponzora za nova klupska odijela pa smo ih sami morali kupiti, odijela u ‘Herucu’ a cipele kod ‘Strugara’.” Međutim, od 20 milijuna kuna iz gradskog proračuna, odnosno četvrtine klupskog proračuna ne može se pobjeći. “Novac iz proračuna Grada je manipulacija. Postoje dvije stavke iz koje svi zagrebački klubovi dobivaju novac, a to je stavka Zagrebačkog sportskog saveza i stavka Ureda za kulturu i sport, za poticanje vrhunskog sporta. Čim Dinamo postiže bolje rezultate, ta su sredstva veća jer postoje kriteriji prema kojima se ta sredstva dobivaju. Grad Zagreb ne daje toliko, ali bi bilo prirodno da ta sredstva budu pet puta veća.

To je obmana jer treba reći da je Grad Zagreb vlasnik stadiona u Maksimiru i dužan je skrbiti se o svom objektu. Nama je Grad omogućio da upravljamo njegovom imovinom pa tako Dinamo plaća čuvarsku službu na stadionu milijun kuna godišnje. Oni ne trebaju čuvati ni mene ni igrače nego čuvaju gradsku imovinu, ali tih milijun kuna plaća Dinamo. Često se na nespretan način manipulira tim podatkom”, tvrdi Mamić. Istina je da u tih 20 milijuna ulaze i troškovi stadiona, kao što je istina da od 183 milijuna kuna koliko Grad godišnje izdvaja za sport najviše dobiva Dinamo. Operacija financijskog jačanja Dinama započela je početkom godine, kada je bilo jasno da će Dinamo biti novi prvak Hrvatske. Milan Bandić, kojeg je Mamić nedavno nazvao “naš gospodar u sjeni” i kojeg je proljetos proglasio počasnim predsjednikom Dinama, gurnuo je svoju desnu ruku Duška Ljuštinu, predstojnika gradskog Ureda za kulturu i sport, u Izvršni odbor Dinama. Ubrzo nakon toga, u ožujku, Dinamo je potpisao dva najveća sponzorska ugovora s Privrednom bankom Zagreb i Croatia osiguranjem. “Ne mora Grad grabiti u proračun, ima drugih načina da Grad pomogne svom klubu, a to je lobiranje.

Nije isto kada vas preporuči Milan Bandić ili neki drugi gradski službenik partneru koji ostvaruje svoje djelovanje na gradskom prostoru. Mi i te kako koristimo tu ljubav našega gradonačelnika, našeg počasnog predsjednika”, objasnio je Mamić. Po lošem običaju, iznosi sponzorskih ugovora se kriju iako u svijetu to nigdje nije tajna, te je Božo Prka, direktor Privredne banke, prilikom potpisivanja rekao kako su ugovori milijunski i kako će on objaviti ugovor banke i Dinama kada Dinamo uđe u Ligu prvaka. Prema onom što smo mogli saznati, i Privredna banka i Croatia osiguranje daju Dinamu po osam milijuna kuna godišnje. Dok je Siemens bio glavni sponzor Dinama, klub je dobivao 4,5 milijuna kuna godišnje a zauzvrat se ime Siemensa nalazilo na majicama nogometaša Dinama. Iako Privredna banka i Croatia osiguranje daju gotovo dvostruko više, njihova imena neće se nalaziti na dresovima za europska natjecanja jer Mamić traži više, on traži sponzora koji će dati 10 milijuna kuna godišnje i dobiti mjesto na klupskom dresu.

Ne možemo prodati tele za šniclu, postavili smo standarde ispod kojih nećemo ići”, kazao je Mamić koji je UEFA-i prijavio dresove sa znakom “ZG U SRCU”, ali nam i rekao nešto što nas je potpuno iznenadilo. “Ima naznaka da će nas u našoj nakani podržati Turistička zajednica grada Zagreba jer smo uspjeli, nadam se, ljude koji vode turizam grada Zagreba argumentima i podacima uvjeriti što to znači za promociju grada i u Hrvatskoj i u inozemstvu.” S obzirom na to da je predsjednik zagrebačkoga TZ-a Vladimir Velnić iznimno blizak suradnik Milana Bandića, jasno je da će tako Bandić s još nekoliko milijuna kuna, možda čak traženih 10, pomoći Mamiću i Dinamu te da će Dinamo zauzvrat nositi na majici logo Turističke zajednice. Na taj način objašnjavaju se prošlotjedne Bandićeve riječi “ako treba, svi ćemo dati još novca Dinamu”. Za usporedbu, Hajduk će sljedeće sezone na majicama nositi natpis INA, svog novog sponzora koji će mu dati šest milijuna kuna godišnje.

Na listi najbogatijih sponzora Dinama za ovu godinu su INA, Diners i EPH, koji daju, prema procjenama, 4 milijuna kuna godišnje svaki, te T-Com, Zagrebačka pivovara i Siemens. Iako je Siemens prošle godine odbio produljiti jak ugovor s Dinamom, ove godine će ga sponzorirati sa 1,2 milijuna kuna. Međutim, i s tako jakim sponzorima Mamić još nije zadovoljan i traži još. “Mislim da Zagreb ne treba služiti samo Zagrepčanima nego cijeloj Hrvatskoj jer je moćan i snažan. Ipak, malo me iritira što neke najveće hrvatske kompanije sponzoriraju klubove izvan grada Zagreba, a da Dinamo ne sponzoriraju ni jednom lipom ili simbolično”, na što smo Mamića pitali misli li pritom na Agrokor. “On je jedan od tih. No ne smijete kritizirati one od kojih očekujete da vas podrže. Blago rečeno, frustrira me anemija nekih kvazivelikih Zagrepčana ili ljudi koji drže vodeće menadžerske funkcije u najvećim tvrtkama. Na žalost ili na ponos, dva čovjeka koji se, osim Bandića, najviše skrbe za Dinamo su dva velika hajdukovca, premijer Sanader i ministar Primorac.”

S obzirom na to da je Mamić odlučio zadržati i ne prodavati igrače Dinama što je dulje moguće, tako prihodi od odšteta za prodane igrače nisu veliki. Početkom godine Dinamo je pustio Boštjana Cesara u Marseille i dobio 2 milijuna eura odštete, a prije dva mjeseca otišli su i Ivan Bošnjak u Genk, za što je Dinamo dobio odštetu od milijun i pol eura, te Vedran Ješe u Thun, za što je dobiveno 200 tisuća eura odštete. Prije godinu dana Mamić nije mogao tako razmišljati, morao je prodavati igrače da bi Dinamo preživio, ali tada potražnja za njima nije bila osobita. “Mi planski kupujemo i prodajemo igrače. Ovo je prvi put u povijesti da Dinamo ne mora živjeti od prodaje igrača. Ja sam Danijela Pranjića, čija je tržišna vrijednost sada sedam milijuna eura, prije godinu dana pustio u Heerenveen za 500 tisuća eura jer su nam isključili plin, struju i vodu. Znao sam da Pranjić vrijedi mnogo više, ali nisam imao izbora. Na sreću, vremena su se promijenila.” Mamić zato sada kupuje onako kako nitko nikada nije kupovao i trošio. Prvih dana ove godine Mamić je kupio brazilskog napadača Andersona Costu, platio odštetu od milijun eura i zagarantirao mu 100 tisuća eura godišnje plaće. Time se pokazalo da je spreman potrošiti jako mnogo novca da bi zadržao stare i kupio nove igrače.

Osim Andersona Coste, u prosincu 2005. reprezentativac Luka Modrić potpisao je 10-godišnji ugovor prema kojem će godišnje dobivati 80 tisuća eura, do tada je dobivao 15 tisuća eura, a iz belgijskog Liersea kupljen je Ognjen Vukojević koji je igrao za mladu hrvatsku reprezentaciju. Vukojević je u Lierseu imao 150 tisuća eura po sezoni, nije previše igrao, pa se vratio u Dinamo za 80 tisuća eura po sezoni. Siječanj je zaključen kupnjom još jednog Brazilca, 19-godišnjeg Santosa koji, prema procjenama, ima godišnju plaću od 40 tisuća eura. Istog mjeseca Mamić je odlučio i nešto uštedjeti, pa je iz momčadi otpustio Ljubojevića koji je posuđen St. Gallenu a koji ima godišnju plaću od 100 tisuća eura, a istu je imao Eddy Bosnar koji je otišao u Rijeku. Rumunj Dumitru Mitu vratio se kući i uštedio Mamiću 80 tisuća eura, otišao je i Lučić koji je primao 60 tisuća eura te Teo Kardum koji je dobivao 20 tisuća eura godišnje. Nove višegodišnje ugovore potpisali su u to vrijeme Buljat, Ćorluka, Tomić, Šarić i golman Turina te je momčad u siječnju provela 15 dana na pripremama u Španjolskoj i 10 dana u Turskoj, što je Dinamo stajalo 300 tisuća eura. Toliko se trošilo i u vrijeme kada je Dinamo s Robertom Prosinečkim igrao u Ligi prvaka. Mirko Barišić, predsjednik Dinama, rekao je tada kako jedan dan priprema u Španjolskoj stoji koliko i tri dana u Turskoj.

Međutim, Mamić nam je detaljnije objasnio plan priprema: “Mi se možemo pripremati i u Maksimiru, ali onda ćemo igrati pripremne utakmice sa ZET-om i Tekstilcem. Mi moramo otići van na pripreme, igrati s jakim klubovima, kako bismo uočili što je to loše u našoj momčadi. Mi tako plaćamo školovanje jer se kroz hrvatsku ligu ne možemo profilirati. Naša je standardizacija jednaka Realu, Barceloni ili Milanu. Dinamo financijski u tome ne pretjeruje nego se ponaša onako kako mora. Vidjeli ste da smo nakon Španjolske išli u Tursku na pripreme i ove ćemo zime ići na pripreme u Tursku. Dakle, mi se prestrojavamo. Nastojat ćemo smanjiti troškove.” U ožujku je Mamić već imao u rukama potpisane sponzorske ugovore s Croatia osiguranjem i Privrednom bankom te obećanja Milana Bandića pa je mogao nastaviti s kupnjom novih igrača i obnovom ugovora. Tada je kupljen još jedan Brazilac, Junior Juninho koji je nedavno posuđen slovenskom Kopru, ali je konačno potpisan i novi ugovor s Mathiasom Chagom, Kameruncem koji ima hrvatsku putovnicu. Do tada je Chago, prema riječima njegova menadžera, primao 2500 eura mjesečno, a po novom ugovoru 80 tisuća eura godišnje. Nakon što je završilo prvenstvo, Mamić je u potpunosti otpustio kočnice.

Ponovo zaokupljen idejom o Ligi prvaka ili barem Kupom UEFA-e, što Dinamo godinama nije dočekao, odlučio je trošiti još više novca. Prvo je uspio uvjeriti Brazilca Ettoa, koji dobiva 80 tisuća eura godišnje, da ne prihvati ponudu iz Italije, a zatim je kupio Davora Vugrinca na dvije godine i 120 tisuća eura godišnje koliko prima i Eduardo Da Silva. Nešto manje, 100 tisuće eura godišnje, dobivat će i 31-godišnji Mario Cvitanović kojeg je Dinamo dobio bez odštete od belgijskog Germinal Berschota, a bez odštete je dobio i Jasmina Agića koji se nakon godinu i pol dana igranja u Koreji vratio u Dinamo. Iz Hajduka je doveo Marija Grgurovića, što nije bilo teško jer je Mamić Grgurovićev menadžer, a iz St. Gallena je vratio Ljubojevića. “U prosjeku Dinamovi igrači primaju godišnje 100 tisuća eura, i to su enormni iznosi za hrvatske uvjete”, rekao je Mamić. U toj gomili novca jedina je nepoznanica koliko je stajao Jens Nowotny. “Dinamo nije imao snage da sam uđe u taj transfer te je on ostvaren kroz razne odnose i kombinacije”, rekao je Mamić koji se ipak ne brine za budućnost Dinama, te dodao: “Za sljedeće tri godine Dinamo je osiguran, ne može doći do nemogućnosti plaćanja.” I tu se nije zaustavio nego je rekao: “Naš menadžment je najbolji u Hrvatskoj, da preuzmemo bilo koju tvrtku u Hrvatskoj, pozlatili bismo je u roku od šest mjeseci.”

Tajni ugovor Mimo sponzorskih ugovora može se dobiti poneki milijun kuna. Naime, prije mjesec dana otkriven je ugovor iz 31. svibnja ove godine, koji su potpisali Hrvoje Vojković, predsjednik Uprave CO, i Zdravko Mamić prema kojem Croatia osiguranje daruje Dinamu 3,5 milijuna kuna “kao sredstva donacije za pomoć klubu radi postizanja i ostvarivanja što boljih sportskih rezultata”. Iako su u Croatia osiguranju isprva demantirali postojanje tog ugovora, ubrzo su ga priznali. Zbog takvog i možda još ponekog ugovora teško je procjenjivati s koliko milijuna kuna u proračunu raspolaže Dinamo.>email to:Dean Sinovcic