Srećko JurdanaO ravnatelju HRT-a Mirku Galiću počelo se u kuloarima govoriti kako odlazi za ambasadora u Pariz gotovo od trenutka kad je postao to što još uvijek jest. Neprestano je na neki način ostavljao dojam prijelazne figure - u prvome redu vlastitom voljom, jer to mu je taktički olakšavalo situaciju - bez obzira na to što taj “privremeni“ status traje godinama. No priča se tijekom vremena postup-no razvijala, i danas - čini se - prelazi u svršenu stvar. Designirani veleposlanik funkciju će navodno preuzeti do kraja godine, consensusom državnih čimbenika. U svakom slučaju, čovjek je verziran za položaj; bio je nekoliko puta dopisnik iz Francuske, poznaje sredinu, komunikativan je, odmjeren i raspolaže razvijenim osjećajem za usklađivanje raznih interesa i nijansi.

Zapravo - rođeni je diplomat. I kad se bavio praktičnim novinarstvom, bilo je to prije svega diplomatski intonirano novinarstvo, obilježeno specifičnim političkim metajezikom, koje nikoga nije provociralo preko određene kritične granice koju samo izabrani umiju prepoznati. Oprez je kod gospodina Galića uvijek bio majka mudrosti, i on mu je u karijeri otvarao mnoga vrata. Kad je o televiziji riječ, pokušavao je na njoj provesti nešto poput demokratizacije malih koraka. Nekadašnje Tuđmanove propagandiste postavljao je u neutralistički kontekst i pretvarao ih u voditelje koji prezentiraju sve opcije. Dopuštao je da se razvijaju slobodoumni individualci, ali ne preko mjere koja će razjariti desnicu. Među televizijskim novinarima najviše cijeni Denisa Latina, ali udario ga je po prstima.

Smijenio je Tihomira Ladišića zbog iznošenja teze da su Hrvati u srednjoj Bosni također pucali po Sarajevu. Na Galićeve postupke i cijelu njegovu televizijsku taktiku svakako je utjecao pritisak hadezeovske desnice, kojem je permanentno bio izložen. Andrija Hebrang i društvo neprestano su ga napadali i tražili njegovu smjenu, ne zato što bi im Galić za te napade pružao neke konkretne povode, nego zato da ga održavaju u stanju nesigurnosti i time posredno prisiljavaju na ideološke ustupke. Odupirao se kako je znao i umio. Odbacio je pokušaje da se za voditelja političke emisije instalira hadezeovska novinarska marioneta. Na drugoj strani, tolerirao je desničarski obojene eskapade Gorana Milića. Spomenutome autoru otvorio je na televiziji prostor da radi praktično što mu padne na pamet, od vođenja dnevnika i društvenih emisija u kojima forsira svoj privatni marketing, do višemjesečnih poluturističkih putovanja po zemaljskoj kugli. Kad su hadezeovci u Saboru odbacili Galićevo godišnje izvješće, izmislili afere oko “Latinice“ i pokušali isforsirati njegovu smjenu, pomogli su mu njegovi francuski prijatelji promptnom dodjelom ordena za zasluge, pokazujući na taj način kako Europa na čelu HRT-a želi vidjeti umjerenjaka Galića a ne nekog partijskog državotvora. Iza Galića je tada stao i SDP, a iznad svega Stipe Mesić.

Svima njima odgovarala je Galićeva ekvilibristika ili sposobnost održavanja u stanju ravnoteže jednog mastodontskog pogona u kojem su razni interesi - politički, ideološki, financijski - neposredno suprotstavljeni kao nigdje drugdje u državi. Mastodontski pogon - to je pravo ime za instituciju poput Hrvatske televizije u kojoj velik dio zaposlenih ne radi ništa. Na televiziju su desecima godina pristizali razni ljudi po političkim i tazbinskim kriterijima, i Galić se suočio s prinudom da taj inertni, birokratizirani balon ispuše do nekakvih razumnih dimenzija. Nije se, međutim, previše opterećivao tim fenomenom. Ako je netko stradavao, to su u prvome redu bili honorarci, odnosno osobe lišene klanovske zaštite, a na prinudnu neaktivnost osuđena su i neka stara, poznata profesionalna imena. Osim toga, televizijski program počeo se podvrga-vati drastičnim komercijalnim kriterijima, što je ostavilo traga na njegovoj kvaliteti. Galić je televiziju morao izvući iz manjkova i dugova, u čemu je dobrim dijelom i uspio. To je, međutim, postignuto intenzitetom reklamiranja kakav je neprihvatljiv za javnu televiziju koja naplaćuje pretplatu, odnosno smanjenjem broja kulturnih i obrazovnih emisija u korist zabave ili kvazizabave, koja je reklamerski atraktivna.

Zaglupljujuće i beskrajno površno napravljene sapunice zamijenile su nekadašnje ambiciozne serije. Opći prezentacijski standardi u primjetnoj su degradaciji. Unatoč tome, informativni program Hrvatske televizije zadržao je najvišu razinu gledanosti u Hrvatskoj, i nema te privatne televizije koja ga u tom pogledu može ugroziti. Uglavnom: Mirko Galić na televiziji nije učinio mnogo, ali nešto je ipak učinio, na financijskome planu, na planu razvoja njezine neutralnosti u odnosu prema političkim strankama i interesima, i na planu održavanja na životu jedne strukturalno trule birokratske aglomeracije koja se, bez koliko-toliko sposobnoga upravitelja, vrlo lako može raspasti na sastavne dijelove. Kulturološki promatrano, televizija se degenerirala, ne samo programski nego i u smislu hipertrofije interne korupcije, ali uspjela je razviti nekakvu formu političke samostalnosti i zadržati dozu informativne relevant-nosti, dakle: od stranačke prerasti u državnu. To je, uostalom, bio razlog zbog kojeg je Galić doveden na mjesto ravnatelja. Da se Mirka Galića pitalo, on bi vjerojatno već odavno otišao za ambasadora u Francusku i ostavio Prisavlje da umire u svojoj ljepoti. Problem je, međutim, u tome što vlast, ili politička kasta u cijelosti, za Galića ne može pronaći pravu zamjenu, i zato ga nastoji eksploatirati do maksimuma psihološke izdržljivosti. Na sceni se ne vidi osoba koja može - u Galićevu stilu - objediniti javni ugled, nestranački pedigre, novinarsko iskustvo i diplomatske instinkte, i predstaviti se kao prihvatljiva za sve strane koje žele na televiziji imati nekakav utjecaj. Nekoga će, ipak, politička matica uskoro izbaciti na površinu. Koga? To je već druga tema.

STUPAC  TJEDNA

S obzirom na težinu Glavaševih inkriminacija, Mladen Bajić je protiv njega morao zatražiti pritvor odmah na početku istražnoga postupka. Nije to učinio.

Zašto?

Vjerojatno zato što mu je Sanader sugerirao da bi se time radikalizirala politička scena i da je Glavaša bolje pustiti da ostane na slobodi kako ne bi mogao dodatno izigravati žrtvu. No, umjesto da svoj ostanak na slobodi prihvati kao benevolent-nu gestu vlasti, Glavaš je situaciju iskoristio za eskalaciju napada i na režim, i na Državno odvjetništvo, i na svjedoke, a protiv Krunoslava Fehira - jednoga od svjedoka - podnio je zadnjih dana i nekakvu nebuloznu kaznenu prijavu zbog ratnog zločina, iako je Fehir u tom kontekstu već službeno osumnjičen. Uz takvo agresivno ponašanje, prijetnje svjedocima itd. Odvjetništvu nije preostalo drugo nego da naknadno za Glavaša zatraži pritvor. Bajić je time, dakako, bacio sjenu na svoju principijelnost, i sada ga napadaju zašto se već prije nije ponašao konzekventno. Što da se radi? Pravosuđe se sastoji i od nagodbi, ili pokušaja nagodbi. Istražni sudac je u prvome stupnju odbacio zahtjev Odvjetništva, što je znak da na sceni i dalje postoji strah od Glavaševe moći. Do kada će taj strah utjecati na tijek procesa, to je u ovome trenutku pitanje svih pitanja, kad je o slučaju Glavaš riječ.>email to:Srecko Jurdana