Savannah Koop glumila je J.T. LeRoya da publika ne posumnja u njegovo postojanje Mladi narkomani i alkoholičari, agresivni lokalpatrioti, nogometni navijači i ulični razbijači, ulično nasilje i beznađe generacije koju je rat zadesio u njihovim 20-im godinama, teme su nedavno objavljenog romana “Metastaze” pisanog uličnim zagrebačkim žargonom, koji je u velikoj mjeri zainteresirao domaću javnost. Iako možda naizgled banalne tematike, “Metastaze” su dobile odlične kritike za stil, humor i za “duboko seciranje društvene margine” te su u medijima proglašene odličnim socijalnim romanom koji autentično prikazuje ne samo milje besperspektivnih mladića u jednom zagrebačkom kvartu kasnih ‘90-ih, već i hrvatsko društvo nekoliko godina nakon svršetka Domovinskog rata. No od dobrih kritika javnost je mnogo više zainteresiralo nešto drugo. Autor romana je, naime, u želji da ostane anoniman, potpisan pseudonimom Alen Bović, što je izazvalo veliku znatiželju i kritičara i publike.

Umjesto bilješke o piscu stoji samo otpusno pismo iz Klinike za psihijatriju na kojoj se pacijent Alen Bović, rođen 1969. u Zagrebu, liječio od ovisnosti što, pored uvjerljivih opisa narkomanskog života, može sugerirati da je autor iskusan na tom području. Zato niti ne čudi što neki govore da je knjigu napisao bivši ovisnik, čemu doprinosi i to što knjiga, pisana u prvom licu, započinje povratkom mladog Zagrepčanina kući iz komune u Španjolskoj. Istovremeno se priča da se zapravo radi o mladom, uspješnom liječniku kojem je ovo roman prvijenac i kojeg je teško povezati s prljavim podrumima u kojima se koriste rabljene šprice, tučnjavama navijača, pljačkama kladionica ili brutalnom premlaćivanju vlastite djevojke koja je omela razuzdano opijanje kvartovskih divljaka. S druge strane, ima onih koji misle da se ne radi o literarnom početniku nego o već afirmiranom autoru.

Tako se, priča Milan Šarac - vlasnik i urednik zagrebačke izdavačke kuće Konzor koja je knjigu izdala, posljednjih dana često događa da zagrebačke autore Borivoja Radakovića i Dalibora Šimpragu, koji su obojica pisali zagrebačkim žargonom o sličnim temama, poznanici zaustavljaju na ulici kako bi ih pitali jesu li oni autori “Metastaza”, a o tome se polemizira i u medijima. No 37-godišnji autor sve to maksimalno pojednostavljuje. Na razgovor je pristao isključivo putem e-maila, a komunikacija s njim išla je preko već spomenutog izdavača Milana Šarca te Tomislava Patarčića iz Agencije za posredovanje pri izdavaštvu Kapa, kojoj je autor prvotno poslao rukopis. Sama pomisao da majci mora objašnjavati kako uopće poznaje takve ljude i otkud zna toliko o porocima, ali i zašto u knjizi toliko psuje, navela ga je da o objavljivanju knjige pod pravim imenom niti ne razmišlja.

A i punica je, kaže, bila važan faktor. S druge strane, kako se radi o visokoobrazovanoj osobi koja već ima karijeru u svojoj struci, nije vidio razloga za bilo kakvo medijsko eksponiranje i otkrivanje identiteta. O razlozima skrivanja pravog imena kaže: “Oduvijek sam sebi i drugima ja bio ja, a izazovno je ponekad ili nakratko biti netko drugi - John Malkovich ili Kasparovski ‘takav kakav nekoć bješe netko drugi’, preobući se, namaškarati, odglumiti koga, oponašati, podignuti telefonsku slušalicu i reći: ‘Halo, izvolite, ovdje kafeterija Čmarno, Bović pri telefonu, što možemo učiniti za vas?’. Ma lagat će vam tko god kaže da nikad nije odglumio taksista De Nira pred ogledalom ili patetično izgovorio: ‘Drago mi je, Bond - James Bond’. Svijet jest veliki cirkus, a skrivajući se možda se tek pokazujemo. Odluka da se skrijem iza nekog drugog običnog imena i nada da će tako u ovoj epizodi moga života i ostati proširila je prostor moje slobode, a da nikom drugom nije nešto oduzeto.” Štoviše, iako priznaju da im odgovara medijska pozornost, i njega i izdavača poprilično iznenađuje kolika se fama stvorila oko autorovog identiteta te smatraju da “odvlači pozornost od same knjige”. Izdavač Milan Šarac tvrdi da se ne radi o marketinškom triku te da nisu ni pretpostavili da će pisanje pod pseudonimom izazvati takve reakcije. Da je tome razlog kontroverznost tematike, kaže, ne može se reći, jer “svaki kvart u Zagrebu ima barem jednu takvu ekipu”. U svakom slučaju, autor po svaku cijenu želi ostati anoniman do te mjere da bi u slučaju otkrivanja njegovog imena, kako kaže, možda čak i odustao od pisanja. I to bez obzira što već ima u planu napisati nastavak romana, a i u tijeku su razgovori o otkupu prava za filmski scenarij. “Ja bih možda ponešto izgubio, a nitko ne bi dobio nešto što bi ga osobno obogatilo”, kaže. “Piscu B. Travenu je izgleda uspjelo ostati neotkriven.

Dakle: Aut Traven aut nihil, aut Bović aut nihil.” Za ime Alen Bović odlučio se bez posebnog razloga: “Zvuči sasvim obično a, zamislite, tog prezimena uopće nema u telefonskom imeniku. Moje pravo prezime tek zvuči kao pseudonim!” O tome u kojoj je mjeri knjiga biografska kaže: “Ona je sigurno ‘djelomično i anonimno’ biografska, ako ovo ne zvuči previše kontradiktorno. Autobiografska faktično nije, mada svi mi dijelimo određeni trenutak stvarnosti kao naš zajednički fajl. Bio sam, recimo, u Močvari kad se desio taj napad skinsa koji je prepričan u knjizi, a u Močvaru odlazim i dalje. Nikada mi neće biti jasno što se dešava u glavama ljudi koji imaju potrebu atakirati na one koji ne misle isto. Kad bi netko od njih pročitao kako sam ja to vidio, možda bi to pokrenulo neku autorefleksiju pa onda i promjenu ili bar zapitanost. Ovim poglavljem vraćam im sliku koju su ostavili u nama kao svojim ogledalima. Što se nogometa tiče, na utakmici sam bio samo jednom i to mi je dosta. Rijetko gdje se može naići na toliko društveno prihvatljive mržnje, rasizma i nasilja kao tamo. I to je dio naše svakodnevnice. Malo prevelik dio. Poznajem i nekoliko drogom i alkoholom upropaštenih života. Tako olako upropaštenih.” Svi likovi u knjizi su, prema autorovim riječima, inspirirani stvarnim osobama, kao i događaji. Petoricu likova, koliko ih je u romanu, kreirao je “kombiniranjem petnaestak njemu poznatih osoba”, od kojih neke još uvijek često viđa, a neke nije vidio godinama. Odselili su se, umrli ili su na liječenju, kaže. O svom zanimanju ne želi reći ništa osim da kroz njega “dolazi u kontakt sa svim društvenim slojevima, od socijalnog vrha pa do dna”. A razlika među njima, veli, osim u bankovnim računima, nije velika.

Medijsko uspoređivanje s “Trainspottingom” škotskog pisca Irvinea Welsha mu, priznaje, godi, ali misli da se do takvog poistovjećivanja dolazi prebrzim čitanjem. “Mislim da je ‘Trainspotting’ više ‘narkomanski’ roman, dok je u ‘Metastazama’ droga sporedni, premda nezaobilazni dio. Volio bih kad bi se vidjelo da su ‘Metastaze’, žanrovski, socijalni roman.” S tim se slaže i njegov izdavač Milan Šarac, koji je do rukopisa tzv. Alena Bovića došao preko Agencije za posredovanje pri izdavaštvu Kapa, prve takve u Hrvatskoj koja postoji od studenog prošle godine. Svrha te agencije je, prema riječima jednog od osnivača Tomislava Patarčića da napravi selekciju rukopisa koje prime te ih prosljeđuju urednicima izdavačkih kuća. Rukopis je, kaže, prije šest mjeseci podigao na pošti. Počeo ga je čitati istog trenutka te je pri dolasku u agenciju kolegici Ireni Šafarik-Župić, s kojoj je i osnovao Kapu, rekao: “Čekaj da još malo pročitam, ali ovaj nije normalan”. “Vidjelo se da je čovjek pismen, duhovit i zanimljiv. Poslali smo obavijest o knjizi nekolicini urednika, a čitav rukopis samo Šarcu. Nitko nam se osim njega nije javio, a Šarac je skočio.

Autoru smo javili da mu je rukopis dobar i da želimo raditi s njim, nakon čega nas je nazvao i triput nam nanovo objašnjavao tko je i što nam je poslao - jednostavno uopće nije bio svjestan koliko je dobro to napisao i bio je siguran da smo ga s nekim zamijenili.” Milan Šarac je, priča, rukopis primio u devet navečer i čitao ga je do četiri ujutro. Izuzetno ga je zainteresirao i odmah je tražio susret s autorom koji ga je, priča, potpuno iznenadio: “Zaista sam mislio da se radi o insajderu jedne takve ekipe o kojoj je pisao, što me čak pomalo i plašilo. Znao sam da mu je to prvijenac, a s autorima početnicima je ponekad vrlo teško izdati roman jer imaju svoj film u kojem je teško sudjelovati, što kao urednik moram. Odmah sam vidio što bi trebalo mijenjati, što dodati ili izbaciti, prema čemu autori nekad imaju rigidan stav. No kad sam ga upoznao, shvatio sam da je potpuna suprotnost, da je bio samo pasivni suputnik svojih vršnjaka koji se često nalazio na rubu takvih društava. S obzirom na to on je terminološki i faktografski dobro informiran i precizan. Kada se uzme u obzir i njegova profesija, koju možemo nazvati znanstvenom, metodološki je sigurno stvarima pristupao tako da ih je provjeravao.” Tekst, kako kaže, nije uopće bilo potrebno previše mijenjati, što je vrlo rijetko za početničke rukopise. O naslovu su dugo razmišljali, eliminiravši 20-ak varijanti.

Radni naslov bio je “Sparina”, od čega su odmah odustali. Metastaze su se, u medicinskom smislu, pokazale na kraju idealnim naslovom, što s obzirom na navodno autorovo zanimanje možda i nije slučajno. Milan Šarac naslov objašnjava na sljedeći način: “Društvo je izvor svih tzv. socijalno uvjetovanih karcinoma kao što su ovisnosti, agresivnosti i netolerancije, a metastaze tog karcinoma su pojedinci poput onih iz romana ali i način na koji se manifestira rak. Istovremeno, medicinski je na temelju metastaza moguće dokučiti tip i mjesto nastanka karcinoma. Alen je bio sklon takvim putovima traženja naslova i meni se to dopalo.” Poanta romana je, kaže, sljedeća: “Autor vodi većinu likova do letalne faze i nakon što oni tragično skončaju, roman prerasta u grotesku. Naime, ne poduzme li se nešto kako bi se pomoglo mladim ljudima da ne završe na margini poput ovih likova, ostaju samo nekakvi starci koji u nedogled deru po ideologijama iz prošlosti. Njegovo upozorenje, kao promatrača iz prvog reda, je zapravo: Eto, gospodo, na to će nam se svesti budućnost.” OKVIRI Bujna mašta hrvatskih pisaca iza paravana U Hrvatskoj su pisci koji pišu pod pseudonimom rjeđi nego u svijetu. Dok je poznato da je Zvonimir Majdak pisao kao Suzana Rog, a Dalibor Šimpraga kao Andrej Puplin, zadnjih su se godina pojavila dva autora erotske literature koji se još uvijek nisu otkrili javnosti. Jedna je Franka Mrduljaš-Karić, autorica “Obrijane Venere”, a drugi Fran Nischt, autor sado-mazo romana “Kirkin Sindrom”. Fran Nischt pseudonim je književnika koji se sedamdesetih istaknuo poezijom, a svoj roman vrlo uspješno prodaje preko Interneta na kojemu ima i svoj blog s izvadcima iz romana. Franka Mrduljaš-Karić

Nacionalu je ekskluzivno otkrila da je zapravo muško, a da pod pseudonimom piše jer je to zabavlja. “Čovjeku jednostavno dođe žuta minuta, trenutak inspiracije da barem i na kratko pobjegne od svoga imena kao transvestit od vlastitog tijela, neočekivano napravi korak ulijevo ili udesno da sebi i onima oko sebe uljepša ili uprska dan”, kaže Franka Mrduljaš-Karić. Lažni i pravi identiteti Neki od najpoznatijih svjetskih književnika pisali su pod pseudonimom ili pak skrivali svoj identitet. Najzagonetniji je B. Traven, autor mnogih popularnih romana, među kojima je i “Blago Sierra Madre” po kojem je John Huston snimio istoimeni film. Unatoč iznimnoj popularnosti nikad nije otkriven njegov identitet, tek se nagađa da je riječ o Nijemcu koji je prije Drugog svjetskog rata emigrirao u Meksiko. Od svijeta se vrlo uspješno skrivaju i J. D. Salinger i Thomas Pynchon, dva vrhunska američka romanopisca. Salinger, koji je postigao svjetski uspjeh romanom “Lovac u raži”, povukao se u američku provinciju i prestao davati intervjue, dok se za Pynchona, iako živi u New Yorku, uopće ne zna ni kako izgleda. Prikrivanje identiteta može biti i zbog varanja čitatelja. Ove je godine konačno razotkriveno da 25-godišnji J. T. LeRoy - koji je u romanima opisivao kako se kao dječak odijevao u djevojčicu, drogirao i prostituirao s kamiondžijama - uopće ne postoji.

Romane je pod pseudonimom LeRoy pisala 40-godišnja Laura Albert što je New York Timesu otkrio bivši Albertin partner Geoffrey Knoop. U onim rijetkim slučajevima kada bi se LeRoy pojavio u javnosti činio bi to s perikom, sunčanim naočalama i šeširom, a sada je otkriveno da je to bila Knoopova polusestra Savannah Knoop. Veliki je skandal izazvala prije dvije godine i Australka Norma Khouri koja je u knjizi “Zabranjena ljubav” opisala svoje odrastanje u Jordanu i kako je svjedočila ritualnom ubojstvu svoje najbolje prijateljice, muslimanke, koju je ubio vlastiti otac zato što se zaljubila u kršćanina. Nakon što je knjiga prevedena na 15 jezika i samo u Australiji prodana u 200.000 primjeraka, novine su otkrile da je sve laž tako da je Random House, jedan od najvećih svjetskih izdavača koji je knjigu izdao, morao povući “Zabranjenu ljubav” iz prodaje. >email to:Tanja Simic