Đuro Gavrilović, vlasnik mesne industrije Gavrilović, po svemu sudeći izgubit će spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pred kojim je podnio deklaratornu tužbu, tražeći pravo na dionice Zagrebačke banke danas vrijedne oko 45 milijuna eura, moglo bi se zaključiti na temelju dosadašnjeg tijeka sudskog postupka. Gavrilović smatra da je kupnjom nekih tvrtki proizašlih iz holdinga Gavrilović tijekom 1991. stekao i pravo na dionice Zagrebačke banke, jer su te tvrtke, po njegovu viđenju, bile osnivači Zagrebačke banke. Međutim, do zaključenja glavne rasprave Gavrilović nije uspio podnijeti nikakve dokaze koje bi to i potvrdile. Tvrtka Gavrilović sastojala se 1989. od više radnih organizacija. Nakon propisa koje je uveo tadašnji premijer Ante Marković, 15. travnja 1991. došlo je do njihova spajanja. Umjesto pet radnih organizacija, nastala je Prehrambena industrija Gavrilović. Po Zakonu o poduzećima taj subjekt bio je generalni sukcesor svih prava i obveza bivših radnih organizacija. Kako su od 1989. neke od tih radnih organizacija bile dioničari Zagrebačke banke, imale su svoje udjele u osnivačkom kapitalu banke. Zbog statusne promjene (spajanja) sva je njihova imovina, pa tako i dionice Zagrebačke banke, prešla na univerzalnog sukcesora Prehrambenu industriju d.o.o. Prehrambena industrija d.o.o. 26. travnja 1991. promijenila je ime u Gavrilović holding Petrinja, koji je potom osnovao tvrtke kćeri. Holding ih je nazvao sličnim imenima kao nekadašnje radne organizacije, no one više nisu imale nikakvog pravnog slijeda iza onih koje su se ugasile spajanjem u Gavrilović holding Petrinja. Nad tim holdingovim tvrtkama kćerima otvoren je stečaj 21. 8. 1991., a kupio ih je koncem te godine Đuro Gavrilović. Fond za privatizaciju, kao vlasnik Gavrilović holding Petrinja, a ta je tvrtka bila vlasnik Zabinih dionica, prodao ih je još u lipnju ‘91. Upravo se zbog nedostatka pravnog sljedništva te tvrtke i nisu mogle upisati kao dioničari Zagrebačke banke.