Tomaž Pandur rodio se u Mariboru 1963. a diplomirao režiju u Ljubljani 1998. Već mu je prva profesionalna predstava, “Šeherezada” iz 1989., donijela nagrade, a svjetski je ugled stekao nakon što je te iste godine, kad mu je bilo tek 26, postao ravnatelj Drame u Slovenskon narodnom gledališču u Mariboru'Radim samo jednu predstavu godišnje jer je to najpoštenije prema mom bioritmu”, kaže Tomaž Pandur (43), slovenski redatelj svjetskoga ugleda koji trenutno živi i radi između Hamburga, Madrida i Ljubljane, a na Brijunima će se idućega tjedna održati premjera njegove najnovije predstave “Tesla Electric Company”. Predstavu o Tesli koju izvodi Pandur.Theatres, međunarodna kazališna trupa koju Pandur vodi sa sestrom Liviom Pandur, već je premijerno izvedena s velikim uspjehom u Udinama, a brijunska premijera 11. i 12. kolovoza, kao i ljubljanska 30. kolovoza, razlikuju se po tome što u njima nastupa i Rade Šerbedžija.

Pandur o Šerbedžiji kaže da je to “velik, čudesan glumac, hrabar i beskompromisan” te je “jedan od najbriljantnijih i najmodernijih europskih glumaca”.

Dvije godine u Španjolskoj

Tomaž Pandur rodio se u Mariboru 1963. a diplomirao režiju u Ljubljani 1998. Već mu je prva profesionalna predstava, “Šeherezada” iz 1989., donijela nagrade, a svjetski je ugled stekao nakon što je te iste godine, kad mu je bilo tek 26, postao ravnatelj Drame u Slovenskon narodnom gledališču u Mariboru. Sedam godina ondje je svake sezone postavljao po jednu svoju predstavu - od Goetheova “Fausta” i Shakespeareova “Hamleta” do trilogije “Božanstvena komedija” - u kojima je predstavio osebujno, spektakularno kazalište koje je na gledatelje ostavljalo izniman vizualni dojam. U kazalištu je primijenio i nov način rada s glumcima te je privukao sponzore, ali i kolege režisere: tako su u Mariboru tijekom njegova mandata režirali i Paolo Magelli, Janusz Kica, Edurad Miller i Damir Zlatar Frey, što je sve dotad kulturno zapušteni Maribor pretvorilo u značajnu kazališnu metropolu. Pandurova međunarodna karijera dobila je novu dimneziju otkad je u dobi od 33 godine napustio Sloveniju. Otada je živio i radio u New Yorku, gdje je pisao scenarije i radio na filmskim projektima, te u Hamburgu, gdje je režirao u Thalia Theateru. S vlastitim kazalištem Pandur.Theatres napravio je prije “Tesla Electric Company” dvije predstave - “Hazarski rječnik” po romanu Milorada Pavića 2002. u Sloveniji i Srbiji te “Sto minuta” po prozi Dostojevskoga u Madridu. S predstavama Pandur je gostovao u mnogim zemljama - od Argentine, Kolumbije i Venezuele do Koreje, Rusije, Italije, Belgije i Danske, a dobio je i nagrade na mnogim festivalima, od MES-a u Sarajevu i BITEF-a u Beogradu do Ciudad de Méxica i Buenos Airesa. Zadnje dvije godine živi u Madridu, a ondje i režira, i to u Centro dramático nacional i Companía nacional de danza. Drama zagrebačkog HNK ponudila mu je da u tri iduće sezone postavi tri dijela trilogije “Age of Aquarius”, nastale, kao i “Tesla Electric Company”, po predlošku Darka Lukića.

NACIONAL: “Tesla Electric Company” prva je vaša predstava koja nije napravljena po književnom predlošku. Kako ste se za nju odlučili?

- Ova je predstava vrlo značajna za mene i za Pandur.Theaters, to je presedan za mene i za moje razmišljanje o kazalištu. Prvi put se bavim temom izvan bilo kojih dramaturških i literarnih referencija, a nastala je iz mog bavljenja Teslom koje traje već petnaest godina. Dugo sam skupljao opravdanje, moralno, etičko i umjetničko, da se bavim tom temom jer teško je govoriti o čovjeku koga nisi osobno poznavao, treba mu ući u duhovnu razinu. Tako da je predstava rezultat moje dugogodišnje fascinacije Teslom, istrazivanja anatomije njegove duhovne energije. Tesla je univerzalni mislilac ispred svog vremena i izvan svakog vremena. Zaronjen u vlastitu doživotnu samoću izumio je 21. stoljeće i sam postao misterij i tajna, do danas nerazjašnjena. Dakle, idealna tema za teatar.

NACIONAL: Vaš djed Lajos Pandur bio je slikar. Jeste li od njega naslijedili ljubav prema vizualnom?

- Moj je djed diplomirao slikarstvo na Akademiji u Zagrebu, bio je Babićeva generacija, a od mene se nekako očekivalo da krenem tim putem. Slikarstvo me opčinjavalo odmalena, ali sam u jednom trenutku počeo stvarati žive slike. Počeo sam se baviti oblikovanjem u vremenu, a ne slikarstvom. Teatar je za mene bio mogućnost stvaranja živoga svijeta, svijeta u koji možeš vjerovati, koji možeš voljeti. A kazalište su slike. Slike koje nikad nismo vidjeli.

NACIONAL: Svoje prvo kazalište, Tespisov voz, osnovali ste još u srednjoj školi...

- Da, imao sam 17 godina, a kad imaš 17 godina, cijeli je svijet tvoj. To je bio prelijep ulaz u to područje umjetnosti. Već smo tada proputovali Europu s predstavama i počeli živjeti u teatru. Tada smo već vidjeli da kazalište, ako je pravo, može mijenjati život. Režiranje u zagrebačkom HNK

NACIONAL: A onda ste s 26 godina postali ravnatelj Drame u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Kako danas gledate na to razdoblje?

- To su neke stvari u životu koje ti se dogode ili ne dogode. Meni su se dogodile. Nisam se nikad bojao institucija i stalno sam ponavljao, i kad je to bilo nepopularno, da su institucije stvorene za nas, za stvaraoce. I tada je došla ta ponuda i mogućnost da se od jednog provincijskog teatra u provincijskom gradu stvori kulturni centar Europe. U tih sedam godina, koliko su trajala moja dva mandata, bio sam privilegiran i sretan da mogu ostvariti sve što sam tada umjetnički htio. Maribor i slovenski teatar definitivno smo upisali na kazališnu kartu Europe. Teatar je srce i grada, i države, i nema tih granica koje predstava ne može prijeći, kad počne svoj život, kad putuje i nađe svoje gledaoce. Teatar je čista, prvotna energija. I tada su nastali moji ključni projekti: Goetheov “Faust”, “Hamlet”, “Carmen” i “Božanstvena komedija”, “Ruska misija”, “Babylon”.

NACIONAL: Ni u jednoj od tih predstava niste se bavili politikom. Hoće li se to promijeniti?

- Politika se uvijek sama pobrine da uđe u nas, u knjige, u slike, u teatar. Njome se ne treba baviti. Te su predstave bile moj program, moji kazališni snovi zbog kojih zaboraviš da si u nekom geografskom, političkom i društvenom prostoru. Stvaraš i otvaraš vlastite kreativne prostore, svoja polja slobode. I živiš potpuno u njima. Tako sam ja tih sedam godina proživio potpuno zatvoren u svoj kazališni laboratorij.

NACIONAL: U Mariboru ste uveli i mnoge novine koje u Hrvatskoj zvuče kao znanstvena fantastika: glumci su imali ugovore, kazalište sponzore, a predstave su redovito gostovale u inozemstvu...

- To je bio novi koncept mišljenja o kazalištu. Ne smijemo zaboraviti da sam u Mariboru počeo 1989., u starom režimu, u staroj državi. Moj je uvjet bio, kad sam preuzimao taj teatar, da se promijeni sva ta samoupravna institucionaliziranost. Tada smo izmislili način na koji smo prešli, na ugovore i na projekte. Srezali smo glumačke ansmable i njegovali kontinuitet u stvaranju. K nama nisu dolazili režiseri na jednu predsatvu pa da se nikad više ne vrate, nego sam se trudio da se stvori kontuinuitet rada s ansamblom koji se najviše prepoznao i koji je u skladu s određenom estetikom. To nije bilo samo moje kazalište nego i drugih redatelja, Damira Zlatara Freya, Paola Magellija, Eduarda Millera, Janusza Kice i drugih. Ja sam se trudio otvoriti prostor svim najznačajnijim i najintrigantnijim umjetnicima, a oni nisu samo dolazili odraditi jednu predstavu nego su živjeli neko vrijeme i imali mogućnost da stvore svoj sedmogodišnji mariborski opus. To je u Mariboru bilo zaista čudo.

NACIONAL: Međutim, 1996. posve ste napustili kazalište i otišli u New York. Zašto?

- Odlučio sam završiti jednu fazu. Zadnja predstava u Mariboru simbolično se zvala “Babylon”, s njom smo gostovali po Europi, i onda sam se odlučio za pauzu. Imao sam 33 godine i do tada sam, otkad sam znao za sebe, bio svaki dan u kazalištu. Za mene život izvan kazališta nije niti postojao. Tih nekoliko godina iskoristio sam da se nanovo rodim, da otkrijem sve što dotad nisam znao. Istraživao sam samoga sebe, radio nekoliko filmskih projekta, pisao filmske scenarije, ali sam zapravo iskoristio vrijeme za sebe. Teatar je način života i dijeljenja svega, pa i samoga sebe. U jednom se trenutku zapitaš gdje si ti u svemu tome.

NACIONAL: Vi ne prekidate veze sa svojim stalnim suradnicima, Liviom Badurinom i Darkom Lukićem, primjerice, koji su uključeni i u ovaj projekt...

- Moje su ljubavi u kazalištu bezuvjetne. Livio je glumac bez kojeg ja svoje kazalište ne mogu ni zamisliti. Mi smo odrasli zajedno u kazalištu, a on sam, iz predstave u predstavu, osobito sada u “Tesli”, doživljava pravu glumačku renesansu. Isto je i s Darkom, njega znam još kad smo s Tespisovim vozom prvi put bili u Sarajevu. Darko je bio moj prvi kritičar, poslije scenarist, a sada je pisac. Isto je s mojom sestrom Livijom, dramaturginjom i producenticom, koja je sa mnom u teatru od samog početka. Već godinama surađujem sa sjajnim mladim zagrebačkim dizajnerima i scenografima iz grupe Numen na čelu sa Svenom Jonkeom.

NACIONAL: Što očekujete od poziva u Zagreb?

- Puno smo gostovali u Hrvatskoj, ali nikad nisam režirao u Hrvatskoj. Za HNK stvaram novu kazališnu trilogiju. U tri godine svake će sezone ići jedan dio trilogije. Dragan Despot me pozvao, a presudilo je i da sam pronašao idealnu podjelu uloga i glumce koji su me inspirirali i s kojima oduvijek želim surađivati. Valjda su u HNK to prepoznali kao mogućnost za programsku renesansu. Mene uvijek zovu kad u kazalištu žele promjene.

'Glumac nevjerojatne karizme' Na Brijunima će 11. i 12. kolovoza nastupiti i Rade Šerbedžija kao jedan od sedam Tesla u predstavi. O njemu Tomaž Pandur kaže: "Da, Rade će se priključiti predstavi na Brijunima, postoje dvije verzije, jednu za kazališta, a drugu za eksterijerne izvedbe. Nakon premijere prve verzije predstave u Italiji na festivalu Mittelfest u Udinama imamo i dvije premijere s Radom, jednu u Ljubljani, a drugu na Brijunima. Rade je bio jedan od razloga zašto sam se zaljubio u kazalište, iz vremena njegova 'Oslobođenja Skopja' i 'Hamleta' na Lovrjencu. To su bile godine mog zaljubljivanja u kazalište, a on je na mene djelovao presudno. Mi smo svih ovih godina održavali kontakt, ali nikada se nismo uspjeli naći zajedno na projektu. Tako da se meni na neki način ostvariuje dugogodišnji san. Jer Rade je pravi teatarski samuraj. On je glumac nevjerojatne karizme i mogućnosti preobrazbe, s njim je svaka proba novo kreativno kazališno iskustvo. Kazalište je živ organizam koji se stalno mijenja, a svu svoju inspiraciju crpi iz glumca. I tu vrijedi zakon karme - koliko uložiš, toliko ti se i vrati. Poziv iz snova Nakon odlaska iz Slovenije Pandur je dobio i prihvatio poziv Thalia Theatera iz Hamburga da naslijedi Boba Wilsona, što je smatrao "pozivom iz snova". Ondje je tijekom tri godine imao tri premijere iz ciklusa Danteove “Božanstvene komedije”, a potom je osnovao Pandur.Theatres. "To je međunarodna kazališna organizacija koja ima sasvim nov produkcijski, organizacijski i kreativni model. 'Tesla Electric Company' treća je samostalna produkcija, u suradnji s Teatrom Ullysses i talijanskim festivalom Mittelfest. Naša se kazališna mreža još izgrađuje, to je teatar koji povezuje i nadahnjuje, budi i mijenja, otvarajući put protoku novih mentalnih i emocionalnih uzoraka. Jedan od modela europskog kazališta budućnosti", kaže Tomaž Pandur. Biografija Rođen 1963. u Mariboru 1979. osnovao kazališnu grupu Tespisov voz 1988. Diplomirao režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Ljubljani 1989. “Šeherezada”, SMG u Ljubljani 1989.-1996. ravnatelj SNG u Mariboru gdje je postavio “Fausta” (1991.), “Hamleta” (1992.), “Carmen” (1993.), “Pakao” (1993.), “Čistilište” (1994.), “Raj” (1994.) “Rusku misiju” (1995.) i “Babylon” (1996.) 1997. u Solunu postavlja operu Gorana Bregovića “Tišina Balkana” 2001.-2002. postavlja “Božansku komediju” u Hamburgu 2002. “Hazarski rječnik”, prva produkcija Pandur.Theatresa 2004. režira operu Leoša Janačeka “Iz kuće mrtvih” u Bonnu 2005. “Pakao” i “Sto minuta” u Madridu 2006. “Tesla Electric Company”, premijere u Udinama, na Brijunima i u Ljubljani>email to:Boris Beck