Damir Radić Motovun više definitivno nije ono što je bio. Ne samo da je političkih i kulturnjačkih “celebrityja” ove godine bilo manje nego prije, ne samo da iz inozemstva nije stigao ni jedan filmski gost usporediv s kapitalcima tipa Paula Thomasa Andersona, Stephena Daldryja ili Vanesse Redgrave koji su svojedobno pohodili festival, nego je i publike bilo manje nego ikad. Opadanje interesa za Motovun počelo se osjećati još prije dvije godine, međutim kad se, kao ove godine, na vjerojatno najboljem filmu festivala, “Slobodnoj volji” Matthiasa Glasnera, skupi tek pedesetak gledatelja, a na uvijek atraktivnom egzotično-poetičnom artu kakav je vijetnamski “Gonič bivola” na središnjem Kinu Trg pola gledališta ostane prazno, onda je očito da je festival izgubio dobar dio svog prestiža. Na sreću, situacija još nije alarmantna i čini se da su kobna medijska predviđanja o propasti festivala, plasirana neposredno prije njegova početka, ipak pretjerana. Kako saznajemo, Olinka Vištica je poslije povlačenja s direktorske pozicije doista “otela” dio sponzora, međutim nova motovunska direktorica, samozatajna, javnosti gotovo nepoznata Ljiljana Radić Kišević, uspjela je neutralizirati negativne efekte takvog razvoja događaja i zatvoriti financijsku konstrukciju. Umjetnički direktor Rajko Grlić i producent Igor Mirković iznimno su zadovoljni njezinim učinkom i vjeruju da uz tako sposobnu direktoricu i tradicionalno odanu adolescentsku publiku (pseudo)alternativnog usmjerenja budućnost Motovuna nije u pitanju.

Doduše, za ovaj festival uobičajeni organizacijski problemi prouzročeni nepremostivim deficitom elementarne infrastrukture čine nemogućim Grlićevu i Mirkovićevu želju da prošire dijapazon gledatelja te festival približe i publici srednjih godina: gnjavaža sa smještajem i prijevozom, pri čemu povremeno treba otrpjeti i popriličnu bahatost dijela volontera zaduženih za potonji segment organizacije, teško da će u Motovun privući znatniji broj ljudi starijih od 30. Jer na festival na motovunskom brijegu krasno je svratiti noć ili dvije, osjetiti iznimnost pogleda sa zidina smještenih na 270 metara nadmorske visine i osvježiti se ljepotom mladosti koja preplavljuje gradić u festivalske dane, međutim sustavno pratiti program kroz svih pet dana trajanja sizifovski je pothvat za svakog tko nema energiju 20-godišnjaka, osobito uz vrućinu i sparinu kakva je vladala ovaj put. Festivalu na ruku nije išlo ni otkazivanje možda najatraktivnijeg naslova, Winterbottomova “Puta za Guantánamo” o nevinim zatočenicima zloglasnog američkog vojnog zatvora na Kubi (problemi sa slovenskim distributerom koji pokriva regiju), kao i nemogućnost normalnog prikazivanja završnog filma “Zaleđe” uglednog Jafara Panahija (“Krug”) o diskriminaciji nogometnih navijačica u Iranu (oluja je prekinula projekciju na Trgu pa je film sa zakašnjenjem od dva sata prikazan samo u malenom kinu Bauer te ga je malo tko vidio).

Ipak, uz sve probleme, ostaje nedvojbenim da je Motovun dragocjeno zrno bogate festivalske filmske ponude koja je zadnjih godina na meniju u Hrvatskoj, a kako je upravo on bio presudni pokretač formiranja sad već respektabilne mreže međunarodnih filmskih festivala u nas, koja predstavlja nezaobilaznu alternativu redovnom kinorepertoaru kojim i dalje dominira Hollywood u sprezi s uglavnom alibi filmovima europske provenijencije, onda se iz nekih povijesno-nostalgičnih razloga istarskoj manifestaciji štošta može progledati kroz prste. Tri filma obilježila su osmo izdanje Motovun Film Festivala. Spomenuta “Slobodna volja” Matthiasa Glasnera, “Pakao” Danisa Tanovića i “Nevinost” Lucile Hadžihalilović. Glasnerov rad, još jedan uvjerljiv prilog zaključku o preporodu njemačkog filma, superioran je izdanak u filmskim art krugovima i dalje dominantne dokumentarističko-naturalističke poetike, a tematizira pokušaj socijalizacije brutalnog silovatelja (Jürgen Vogel, i suscenarist filma, za tu je ulogu u Berlinu zasluženo nagrađen Srebrnim medvjedom) koji nakon devet godina izlazi na slobodu i započinje odnos s privlačnom i traumatiziranom djevojkom (sjajna Sabine Timoteo), nesvjesnom njegove prošlosti. Ni njegova dobra volja, ni ljubav srodne duše ne mogu dokinuti mračnu destruktivnu stranu junakove psihe, a gledatelj se mora suočiti sa suosjećanjem koje takav protagonist može izazvati u njemu.

No “Slobodna volja” nema nikakve veze s lijevoliberalnim pamfletima o dobroti koja se može pronaći u svakom čovjeku, ona naturalistički distancirano, neutralno i izravno (neki prizori iznimno su mučni) opisuje nemoguće egzistencijalno stanje čovjeka koji ne može pobjeći od svog prokletstva, kao što izvanredno prikazuje osebujnu prirodu dvoje izgubljenih ljudi nepovratno uništenih života, pri čemu se alibi za stanje likova ne traži u socijalnim uvjetima (čak se ni priroda problematična junakinjina odnosa s ocem, u kojem je vjerojatno korijen njezine traume, ne eksplicira). U usporedbi sa “Slobodnom voljom”, film danskog debitanta Jacoba Thuesena “Optužen”, koji tematizira podjednako delikatnu temu pedofilije (asocijalna 14-godišnjakinja optuži oca da ju je seksualno zlostavljao između 10. i 11. godine) i koji je na festival došao s odličnim preporukama, doima se štreberskim djelcem čiji scenarij kao da je pisala neka nadobudna pravobraniteljica za djecu i mladež - sugestivan redateljski realistički prosede ne može neutralizirati iritantno stereotipiziranje s predvidljivim završim obratom ogrezlim u pretencioznu patetiku.

Izdanak dokumentarističko-naturalističke škole, garniran mnoštvom (nepotrebnih) skokovitih rezova à la rani Godard, jest i srpski film “Sutra ujutro” Olega Novkovića sa sugestivnim Uliksom Fehmiuom, sinom slavnog Bekima, u glavnoj ulozi. Moćno otvaranje filma o povratniku iz Kanade u Beograd, u kojem Novković parafrazira scenu ljubavničke vožnje u autu iz “Skupljača perja”, ubrzo prerasta u dezorijentirano nizanje slabo zanimljivih situacija iz života izgubljene generacije zaostale u vremenu novog vala, a patetično finale zasigurno ne pridonosi boljem dojmu. U odnosu na ove filmove, cjelovečernji igrani debi Francuskinje bošnjačkog podrijetla Lucile Hadžihalilović, supruge kontroverznog Gaspara Noéa (“Sam protiv svih”, “Nepovratno”), kao da dolazi iz nekog sasvim drugog svijeta. Njezina “Nevinost”, temeljena na noveli Franka Wedekinda i prema riječima same autorice nadahnuta kultnim filmom Petera Weira “Piknik kod Hanging Rocka”, poetična je alegorija smještena u tajanstveni internat za pretpubertetske djevojčice. Riječ je o delikatnom filmu koji zahtijeva strpljenje i ne nudi laka rješenja, a nagrađuje prozračnošću svojevrsnog suspregnutog nadrealizma i intrigrantnošću pogleda na svijet. Pravi pak pozitivan šok izazvao je “Pakao”, drugi dio nesuđene trilogije preminulog Krzysztofa Kieslowskog (“Raj” je snimio Tom Tykwer, dok je nastanak “Čistilišta” upitan) i prvi film Danisa Tanovića nakon Oscarom nagrađene “Ničije zemlje”. Slabo zapažen, podijeljenih kritika, Tanovićev (francuski) film s impresivnim je osjećajem za vizualnu senzualnost i eleganciju režiran komad u najboljem smislu konzervativnog arta o skrivenom uzroku turbulentne egzistencije triju otuđenih sestara (jednu od njih utjelovljuje prekrasna Emmanuelle Beart).

Tanović lakoćom neutralizira tešku ruku Krzysztofa Piesiewicza, scenarističkog suradnika Kieslowskog, vinuvši se svojim filmom do razine možda najboljeg Kieslowskijeva uratka “Crveno” iz trilogije “Tri boje”, i upravo je neshvatljivo da je tako kvalitetan film imao tako slabu recepciju. Njegovu vrijednost nisu prepoznali ni u Motovunu: imao je samo jednu predstavu u kinu Bauer, a umjesto njega žiri je predvidljivo nagradio dva crowd pleasera - glavnom nagradom simpatično australsko mozaično djelce “Gledaj lijevo-desno” Sarah Watt, koje s humorom i vedrinom pristupa teškim životnim situacijama, te sporednom “Pizzeriju Kamikaze”, solidan nezavisnjački mainstream Gorana Dukića o kojem se u nas već dosta pisalo, i koji bi svom autoru lako mogao priskrbiti hollywoodsku pozivnicu. Mi pak Dukiću možemo samo zamjeriti što u Motovun nije uspio dovesti glavnu glumicu svog filma Shannyn Sossamon, apartnu ljepoticu upravo po mjeri motovunski shvaćenog duha alternative.>email to:Damir Radic