Srećko Jurdana Najvažniji problem hrvatskih građana napokon je, Bogu hvala, rijeπen: imamo izbornika. Habemus Bilićem. Sve drugo je od razmjerno sporednoga značenja. Neki promatrači - među njima i kronično naivni autor ove kolumne - pomislili su na trenutak da bi Vlatko Marković doista mogao angaæirati respektabilno inozemno ime, koje zna posao, nema veze s lokalnom nogometnom mafijom, i koje će unijeti nekakve promjene na provincijalno monopoliziranoj hrvatskoj sceni, kao πto čine mnoge druge zemlje s nogometnim ambicijama. Pokazalo se, avaj, da je gospodin Marković naprosto bacao probne balone u javnost i praπinu u oči ljudima. Mediji i osobe koje utječu na nogometna zbivanja preparirali su za njega gospodina Bilića iz generacije tzv. vatrenih, i on se - u vrlo ranoj fazi - naklonio pred inicijativom da ne bi izazivao međuljudskoga vraga, vjerujući kako će ta inicijativa, po populističkome automatizmu tipičnom za doživljaj nogometa, brzo i na jednostavan način postati općeprihvatljiva.

Toliko, za sada, na temu Slavena Bilića i njegovih pokrovitelja. Napravi li neπto s reprezentacijom, može biti siguran da će mu se pjevati himne, a možda i posvećivati festivali dalmatinskih klapa. Kad je o hrvatskoj društvenoj problematici riječ, postoje tu - na sreću - i drugi trijumfi osim nogometnih. Hrvatska obala postala je, na primjer, jebarnik svjetskih proporcija, može se doista reći: “Mediteran kakav je nekad bio”, ako time mislimo na socijalne običaje antiknoga Rima u fazi njegove dekadencije. Turisti, istraživači starina, analitičari gena mladosti, pasionirani proučavatelji školjki i morskih krastavaca, studenti, đaci, radni ljudi raznih profila željni kontemplacije i odmora od svakidašnjih obaveza, tu se - pučki rečeno - beskompromisno deru pred očima svekolike publike, i u Hrvatskoj se na tom planu razvilo zanimljivo regionalno i medijsko nadmetanje, za nijansu intrigantnije čak i od Alke i sudbinskoga pitanja hoće li Stipe Mesić nad njom prihvatiti pokroviteljstvo.

Sela i gradovi, kopno i otoci, nesmiljeno se u Hrvatskoj bore za primat tko će okupiti više ekshibicionista i otvoriti im priliku za osobni scenski izražaj. Hvar govori, mi smo europski kraljevi javnoga Bumsena; dođite k nama, uzvraća Pag, i uvjerite se u snagu tradicije ljubavi sviju protiv svih. Skarednost bez konkurencije caruje ovdje, tvrdi Komiža. Samo se kod nas, na gradskoj plaži koja službeno nije ni nudistička, može masovno - u vremenskome trajanju jedne dramske predstave - proučavati proces ljudskoga parenja in vivo, a da čovjek ne mora kupiti kartu za avangardni teatar. Fenomen slobodnoga javnoga kopuliranja bilo kada, bilo gdje a i bilo s kim obilježen je ne samo turistički atraktivnom, psihološki originalnom i dramski provokativnom, nego i značajnom pedagoškom dimenzijom.

Upita li zaigrano dijete, koje gradi kule u pijesku ali nešto je načulo o stvarima, na plaži roditelje, “Tata, mama, što je to oralni seks?”, ili - nešto banalnije - “Kako sam došao na ovaj svijet?”, oni mu odmah mogu zorno odgovoriti primjerima s priručnim dobrovoljnim eksperimentatorima, ne opterećujući se složenim objašnjavanjima. Na radoznalu dječju psihu to doista može djelovati terapeutski, u svakom slučaju znatno dojmljivije, a i poučnije, negoli kad na Discovery Channelu ili National Geographicu promatra penetraciju polarnoga medvjeda u polarnu medvjedicu. Usput rečeno, za razliku od homo sapiensa, spolni organ polarnoga medvjeda ima - darom prirode - ugrađenu internu kost, i mogućnosti za razočaranje u procesu razmnožavanja kod njega su zbog toga bitno smanjene.

Na drugoj strani, polarni medvjed, kad smo ga već spomenuli, u ekshibicionizmu ne pronalazi nikakav užitak, štoviše - prilično je diskretan i spreman je poginuti boreći se za ekskluzivitet nad partnericom, i na taj način on demonstrira koliko je nisko na evolucijskoj ljestvici u usporedbi s hrvatskim seksualnim turistima koji vrhunsku radost pronalaze u javnim multirelacijama. Razum čovjeku osigurava niz prednosti, a pasija za ljetnim snošajima uz tisuće slučajnih gledatelja svakako nije najmanja među njima. Patriotski orijentiranoga promatrača može samo razveseliti što Hrvatska na tom planu postaje jedna od vodećih sila na svijetu. Mnogo toga ovdje nedostaje, ali želje da ljudima pokažeš Der Schwanz, nje ima u izobilju. Kulturi agresivnoga ekshibicionizma kakva je osvojila hrvatski Jadran mediji daju svoj zapaženi poticaj. Listovi se natječu tko će objaviti skandalozniju fotografiju i skandalozniju reportažu s obale, neskriveno uživajući u relativizaciji psiholoških tabua koju donosi moderni turizam. Stvar je razumljiva. Estetika genitalija neuništiva je medijska tema. Crkva, zadužena za sve vrste prodika, vjerojatno bi tu mogla izreći pokoju misao, ali ona je - kad je o liberalizmu seksa riječ - prilično solidno zakopana u perverzijama pojedinih vlastitih dužnosnika, i na raskalašnome moru ograničena je na ulogu čuvara koji upozorava da se pred stare mediteranske oltare ne dolazi u tangama ili bez njih. Hrvatska: Mediteran kakav je nekad bio? Možda. Ako je slogan točan, ne čudi da nas toliko ima, što bi rekao čika Matavulj Sima.

STUPAC  TJEDNA

Oružje Izraelu i diskriminacija; Farsa s Glavašem Americi stanoviti Antidiskriminacijski komitet - skupina koja se bori za zaštitu prava svih - koji traži da Amerika ne šalje oružje Izraelu sve dok u Libanonu ima američkih građana. Libanonci se mogu pobiti i protjerati, Amerikanci u Libanonu ne. Bravo. Jedan stari italo-vestern zove se: “Ubij sve i vrati se sam”. * * * Branimir Glavaš nije u pritvoru jer je to odlučila vlast, koja mu pritvorom prijeti kako bi ga pokušala disciplinirati, ali se ne usuđuje u pritvor ga i strpati. Farsa se razvija dalje, na opće raspoloženje.>email to:Srecko Jurdana