S Ehudom Olmertom, premijerom Izraela, prisiljenim na ustupke jer vojni ciljevi nisu u potpunosti ispunjeni"Ona je pametna, ona je sposobna, ona je moćna, sada je vrijeme da pokaže rezultat”, tako je ovih dana jedan američki dnevni list opisao situaciju u kojoj se našla američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice preuzevši ulogu posrednika u novoj kriznoj situaciji na Bliskom istoku. Krenula je na Bliski istok da u stilu tradicionalne “shuttle diplomacije”, putujući između raznih prijestolnica, stvori diplomatski paket koji će zadovoljiti sve strane i biti osnova za postizanje primirja.

No ona je, odlazeći na put, najavila da nju ne zanima postizanje bilo kakvog primirja, prekida vatre koji će smjesta biti prekršen, nego “održivog mira”, sporazuma koji će donijeti dugotrajni mir. Štoviše, čak je govorila da bi novonastala situacija mogla biti temelj za stvaranje “novog Bliskog istoka”, misleći da bi sadašnje ratne operacije mogle promijeniti odnos snaga na terenu i pomaknuti neke strateške odnose tako da na toj novoj ravnoteži snaga bude stvoreno i novo primirje. Njezina su se predviđanja izjalovila, barem zasad, a za to je u prvom redu odgovorna izraelska vojska.
Osnova svega onoga što je Condoleezza Rice zamislila u svom dalekosežnom planu bio je jedan vojni element. Činjenicu da je ovaj sukob izazvala šiitska radikalna teroristička organizacija Hezbollah ona je interpretirala kao opravdani razlog da Izrael odgovori svojom moćnom vojnom silom. Nakon što su počela neprijateljstva, pa je izraelsko zrakoplovstvo počelo masivno bombardirati ciljeve u Libanonu, a Hezbollah istodobno gađao civilne ciljeve u sjevernom Izraelu svojim raketama, čuli su se zahtjevi, prije svega iz Libanona, ali i iz raznih svjetskih prijestolnica, da se što prije dogovori primirje, što je Condoleezza Rice odbila. Iz Washingtona su otvoreno dali do znanja da Izraelu treba dati dovoljno vremena da njegova moćna vojska razbije Hezbollah, uništi ga vojnički i natjera na razoružanje.

Tek kad se razoruža Hezbollah, po tom prvotnom planu, bilo bi obznanjeno primirje, u južni Libanon bile bi poslane moćne međunarodne snage s jakim mandatom UN-a, ali pod sponzorstvom NATO-a. Te bi snage onemogućile Hezbollah da ponovo zauzme svoje položaje u južnom Libanonu, ojača i jednom u budućnosti opet ugrozi Izrael.
Ako bi Izrael vojnim udarima tako drastično oslabio Hezbollah - prema tom viđenju Condoleezze Rice - posljedice bi se osjetile i u drugim sferama. Ako oslabi Hezbollah, promijenio bi se i odnos snaga u Libanonu, ojačale bi prozapadne snage libanonskih kršćana, a još više oslabile prosirijske islamske snage, što bi oslabilo Siriju, ali i Iran, jer su te dvije zemlje od Hezbollaha napravile provoditelja svoje politike na Bliskom istoku. To bi promijenilo opću ravnotežu snaga na širem prostoru Bliskog istoka i bio bi olakšan položaj SAD-a u Iraku. Zato se Condoleezza Rice suprotstavljala zahtjevima za brzim primirjem, a iz Washingtona se neformalno davalo do znanja da je Washington spreman Izraelu dati sedam do deset dana da “obavi posao” i slomi Hezbollah. Iz Washingtona su Izraelu jamčili da će toliko vremena sprečavati međunarodne inicijative da se u Vijeću sigurnosti UN-a donese obvezujuća rezolucija o prekidu vatre.

No izraelska vojska u tom roku nije uspjela postići cilj koji su joj postavili i izraelska i američka vlada, a čini se da ga nije postigla ni dosad, iako je prošlo već dvostruko više vremena. Izraelski vojni zapovjednici tvrde da su Hezbollahu nanijeli goleme gubitke, da su mu “vojne kapacitete smanjili za 50 posto”, ali se to ne vidi na terenu, jer Hezbollah danas, dvadesetak dana od početka sukoba, na Izrael ispaljuje 140 raketa dnevno, što je čak i nešto više nego na početku neprijateljstava. Da se stvari za Izrael ne razvijaju dobro, pokazuje još jedan detalj koji je objavio izraelski dnevni list Haaretz: šef glavnog stožera izraelske vojske general Dan Halutz prebačen je u nedjelju u bolnicu zbog žestokih bolova u želucu, što je nesumnjivo posljedica nervoze zbog teškoća u kojima se izraelska vojska našla u borbama s očito podcijenjenim Hezbollahom. Izraelski vojni zapovjednici dva su puta od vlade Ehuda Olmerta tražili promjenu strategije i predlagali da se pokrene velika kopnena ofenziva i snage uđu u južni Libanon kao što su to učinile 1978. i 1982., ali je vlada to odbila bojeći se gubitaka i reakcije Sirije.
Kad je Condoleezza Rice stigla prvi put u Izrael početkom prošlog tjedna, Olmert je od nje tražio da se produlji vrijeme koje će Izraelu, u prvom redu njegovu zrakoplovstvu, biti dano da uništava Hezbollah, obećavajući da će posao ipak biti brzo gotov. Ona je tada otputovala na summit ASEAN-a na Daleki istok, ali se u subotu vratila u Izrael s vrlo kompleksnim paketom sporazuma, te s porukom da se prekid vatre neće više moći dugo odgađati, jer je pritisak međunarodne zajednice, a posebno američkih europskih i arapskih saveznika, Egipta, Saudijske Arabije i Jordana, već odviše jak. Iako paket nije sadržavao prije najavljivano hitno potpuno razoružanje Hezbollaha, te iako od Izraela traži neke prije neprihvatljive ustupke, kao što je zamjena zatvorenika te povlačenje s nekih spornih područja, Olmert je sporazum prihvatio, na što je bio prisiljen i stoga što izraelska vojska nije postigla svoje ciljeve, a i što se položaj Izraela kao napadnute strane tijekom dosadašnjeg ratovanja promijenio.

Međunarodna javnost postajala je sve ogorčenija zbog sve većeg broja civilnih žrtava izraelskih zračnih napada, zbog toga što su izraelski napadi počeli stvarati na jugu Libanona humanitarnu katastrofu, pa je, prema procjenama, možda čak milijun ljudi otjerano u izbjeglištvo, što je isto toliko ljudskih tragedija. Izrael se dosad nije odviše obazirao na međunarodne kritike, nije zamjećivao kako to utječe na odnos međunarodne javnosti prema Izraelu, pa tako i na položaj Izraela u diplomatskom procesu iza kulisa. No uslijedila su dva dramatična događaja za koja je bilo odgovorno izraelsko zrakoplovstvo, ubojstvo raketom četvorice nenaoružanih promatrača UN-a na njihovu promatračkom mjestu uz granicu, te potom ubojstvo šezdesetak civila, od toga tridesetak djece, u stambenoj zgradi u mjestu Qana.
Taj drugi događaj bio je presudan. Zbog bijesa međunarodne javnosti ne samo da je Izrael bio prisiljen na 48 sati prekinuti zračne napade, da se pokuša opravdati, nego je taj događaj zadao ključni udarac i posredništvu Condoleezze Rice. Ona je iz Jeruzalema trebala otići u Bejrut, ali ju je libanonska vlada odbila primiti, obznanila je da više nema nikakvih pregovora do uspostave primirja, pa se rasplinula i njena koncepcija “održivog mira” temeljenog na varljivoj procjeni odnosa vojnih snaga na terenu, te se bez ikakva rezultata vratila u Washington.
>email to:Maroje Mihovilovic